Vile su vjerovatno najpoznatija mitološka bića južnoslavenskog prostora pa i Bosne i Hercegovine.
Vila s kozijim nogama
U opusu bošnjačkih usmenih predaja najbrojnije su predaje upravo o njima. Opisuje ih se kao očaravajuća bića u liku lijepih djevojaka odjevenih u bijelo. Može ih se vidjeti i susresti isključivo noću dok sa zorom i jasnim svjetlom dana nestaju.
Vjeruje se da su dobre, ali i zle ako ih se uvrijedi, da su spasiteljke, da su suđenice, da ih ima od “devet ruku” (vrsta), od svake vrste po tri. Glavne su gorske, vodene i livadske. Osobito vješto vidaju rane zadobijene u bojevima, i to različitim biljem.Teško praštaju uvrede i svojim strijelama ili pogledom usmrćuju one koji ih povrijede.
Mogu imati kozije, konjske ili magareće noge. Takođe se vjeruje i da dolaze djetetu treći dan po rođenju da mu proriču sudbinu.
Poznata je praksa i običaj kod Bošnjaka sve do 60-tih godina prošlog stoljeća, ostavljanja oštrih predmeta, noža ili makaza novorođenčetu pod jastuk da ga vile ne bi ukrale (o krađi djeteta, odnosno zamjeni vilinske djece za onu ljudsku nekom drugom prilikom). Interesantno je recimo da njemački folklor uopšte ne poznaje vilu kao mitološko biće, onakvu kakva je zastupljena kod nas a da prostor Bosne gdje je stoljećima bio jak islamski kulturni uticaj postoji snažno vjerovanje u vile kod bosanskih muslimana sve do današnjih dana i toliko raznovrsnih svjedočanstava o susretu sa njima.
Ilustracija sa početka teksta je inspirisana jednim stvarnim događajem dvaju služavki koje su imale susret sa vilom na prozoru sprata jedne stare begovske kule u Jemanlićima kod Donjeg Vakufa.
O susretu sa aždahom postoji toliko zapisa i svjedočenja, od one najpoznatije predaje o okamenjenoj aždahi iz sela Umoljani pa sve do radova nekih etnologa i svjedočenja živog svjedoka čak i u jednoj od emisija kultnog serijala ‘Pozitivna geografija’ rahmetli novinara Nisveta Džanke.
Aždaha!
U balkanskom folkloru treba jasno razlikovati aždahu od zmaja, jer to dvoje nije isto.
Aždaha je ogromna krilata zmija koja proždire ljude i sitnu stoku, i tu predstavu nalazimo čak i u kamenom reljefu stećaka.
Sama riječ dolazi od perzijske riječi aži – dahaka – zmija Dahaka, vodeni demon koji u dodiru sa vodom obnavlja snagu. Jedino je biće iz usmenih predaja osim možda još i zmaja, koje se ljudima prikazuje, ukazuje za dana, tačnije u vrijeme na razmeđu noći i jutra, u svitanje ili zoru, odnosno na razmeđu dana i noći, u sumrak ili suton. To su trenuci kada svijet nije ni potpuno dan ni potpuno noć, već “između”, u narodnom vjerovanju magično i opasno vrijeme, granica između svjetova, živih i mrtvih, realnog i nadnaravnog. Iz nekih zapisa i svjedočenja očevidaca pojavljuje se pred velike prirodne katastrofe ili ratove širih razmjera.
Jedno od pomalo zaboravljenih bića iz usmenih predaja Bosne je i Perkman (od njemačke riječi Bergmännlein), duh jame, biće karakteristično za bosanske rudarske gradove Srebrenicu, Fojnicu, Vareš, Kreševo i još neke druge. Postoje mnogi zapisi o susretu rudara sa Perkmanom.
Perkman
Općenito se smatra da su to vjerovanje sa sobom donijeli njemački rudari Sasi, koje je još kralj Tvrtko pozvao u Bosnu i po kojima današnji rudnik Sase kod Srebrenice nosi ime. Vjeruje se da su to duhovi poginulih rudara iz davnina. Perkman je ovisno o karakteru rudara sa kojima se susretao mogao da bude dobar ili loš.
Ukoliko bi rudar bio čestit i pošten čovjek prikazao bi mu se i pokazao gdje se nalazi zlatna žila, i gdje da kopa. Međutim ukoliko bi rudar bio zao i nepošten i psovao, a psovanje je naročito mrzio, Perkman bi ga naveo na pogrešan trag i desila bi se eksplozija ili nesreća u rudniku.
U franjevačkom samostanu Svete Katarine u Kreševu se nalaze neke od najstarijih gravura na raznim kovačkim i rudarskim predmetima i prikaza Perkmana sa njihovim karakterističnim špicastim kapama.
Unutar bošnjačkih (i ne samo bošnjačkih) predkršćanskih i predislamskih magijskih praksi i vjerovanja svakako da značajno mjesto zauzima i zazivanje takozvanog ‘Utopnika’ prilikom velikog nevremena, oluje, kiše i grada.
Naime, vjerovalo se da kad se neko utopi u rijeci ili jezeru i nikad ga ne pronađu, da ga je voda uzela sebi kao svojevrsnu žrtvu i da on pripada svijetu vodenih duhova.
I kao što su se za vrijeme velikih suša učile kišne dove, tako se pri velikom nevremenu, jakim kišama popraćenim gradom zazivao Utopnik i to svojim imenom da “odvuče” nevrijeme sa sobom u vodeno carstvo. U tu svrhu se iznosila i sinija sa hranom i posuđem, da ga se umilostivi, učile dove i bajalice, zazivalo njegovo ime.
Unutar bošnjačke usmene tradicije predaje o Hudamu svakako da zauzimaju posebno mjesto. Naime, vjerovalo se da su u prošlosti neki ljudi imali svog ličnog džina, slugu u duhovnom svijetu. Do njega se dolazilo posebnim duhovnim treningom koji je sadržavao ponavljanje određenih dijelova Kur’ana i prizivanjem, odnosno učenjem na jaje koje se onda nosilo 40 dana pod pazuhom.Iz tog jajeta bi se onda izlegao Hudam.
Hudam!
Vjerovalo se da su u prošlosti mnogi ljudi imali svoje hudame. U nekim predajama se govori i da se sklapala neka vrsta doživotnog ugovora između prizivača i hudama ispisanog na specijalnom prstenu.
Koristi od hudama su bile višestruke. Od toga da je vlasnik recimo u poslovima koje je obavljao znao ko ga laže a ko je iskren, ko o njemu širi spletke ili ga ogovara. Da je mogao brzo putovati sa mjesta na mjesto, biti nevidljiv, činiti da materijalne stvari nestaju pred očima.
Međutim vlasnik je morao biti i oprezan i ne zloupotrebljavati vlast nad hudamom jer se nerijetko znalo desiti da se isti okrene protiv njega. Takvi ljudi su onda obično završavali u očaju, bolesti i potpunoj materijalnoj bijedi.
Nisam ništa pisao dugo vremena na najnečitanijem blogu u ovoj galaksiji ali je došao vakat da se taj post prekine.
O da, baš je lijepo…
Gribajske Hronike se pomno peglaju za štampu i izaći će pod etiketom Agarthi Comicsa iz Sarajeva.
Unutra se nalazi pet priča, od kojih ste dvije mogli vidjeti besplatno na ovom blogu, a ostale tri ćete vala platiti.
Izdanje smo dodatno obogatili naslovnicama za svaku priču, kratkim tekatovima o inspiraciji za strahote, Beginom šturom biografijom te tekstovima koje su posebno za ovaj album napisali Marko Stojanović i Adis Nadarević.
Imamo još malo posla oko pripreme za štampu, malog pomjeranja stranica nakon čega bi i lektor trebao reći da je ovo dovoljno pismeno pa da se ide, ako Bog da, u štampu.
Ahmed je to vrhunski dizajnirao i posložio da će vam oči ostati na stripu.
A ja?
Ja sam sretan. Konačno sam se osmijelio na ovaj korak, uz veliku podršku supruge, porodice i prijatelja. Golemo mi jebi to što je Almir pristao da objavi ovo u svojoj izdavačkoj kući. Sam strip mi izgleda lijep i zanimljiv, a posebno mi je drago što se Bego, kao lik, dopada svima koji su čitali kompletan album.
Bego u ratu i poslije rata
I naravno, to nije sve.
Nastavak se priprema, kao i jedno gostovanje u drugom univerzumu. Negdje, u dubinama hard diska, postoji skrivena hronologija avantura Bege Kovača. Većina ih je smještena oko Gribaje, no ima ih u Mostaru, Krajini i Srbiji…
Vjerujte, plakao bih da umijem. Ali barem se znam smijati.
Nama u Bosni i Hercegovini rat je i dalje u živom sjećanju. Grmljavina i petarde često trznu zamišljenog insana kojem je još uvijek ostao refleks bacanja na zemlju.
Mungos u trenutku bijega od bijesnih domaćica
Zaliježi!
I dalje mi taj glas zuji u glavi. Ma šta zuji, ponekad toliko drekne da mi misli razbije kao porculansku šolju.
I svako od nas ima drugačiji doživljaj granatiranja, kao samo jednog od mnogih užasnih segmenata rata.
Ali bilo je i drugih priča.
U jednom selu je zavladao strah od mungosa i podozrenje prema komšijama. Nekoliko se žena požalilo da im mungos krade keks iz vitrine. Jedna je otišla toliko daleko da je tvrdila da ju je mungos gledao u oči dok trga najlon s kutije i vadi keks.
Elem, u ratu nikome nije bio sumnjiv mungos ali su se svi pitali otkud komšijama keks.
A poslije rata…
Iz tog perioda pamtim sendvič iz školske kuhinje. Nije tu bilo mnogo toga između razrezane kifle. Providnu listovi salame, kečap ili majoneza ali u jednoj dugačkoj iscrpljenoj liniji te paradajz ali… znatno kasnije. Poslije su se pojavili sir, kiseli krastavci te luksuzni pomfrit.
Odlaže se prazna boca piva na okrugli sto u domu. Kraj je koncerta i narod žuri vani. Neki idu na Jalu, drugi na after. Mi iz okolnih mjesta razmišljamo o povratku kući. Taksi je poprilično skup za školske i studentske džepove, izvrnute do kraja, ispražnjene za ulaznicu i barem tri piva. Koliko je već ko mogao uštediti na sendvičima u školi. Alkohol će se već nadoknaditi na benzinskoj pumpi na izlazu iz Tojšića. U koje već treba stići nekako. Odlučujemo se na pješačenje. Između nas i Tojšića je nekih 14 kilometara. Što znači da ćemo doći otprilike za dva i pol sata. Možda i duže, ako neko bude povraćao.
Mic Drop!
Od Doma lagano, kroz prazne ulice, šetamo ka Brčanskoj Malti. Usput svodimo račune oko koncerta i neke imaginarne hip hop scene u BiH. Mogao je to biti Frenkijev koncert, Edin ili FmJam party. Promocija albuma, bilo šta. I mogla je biti 2006. ili neka godina poslije nje. Pričamo o pjesmama, deliveryju, wordplayu i mnogim drugim stvarima zbog kojih se osjećamo kao dio svijeta.
Usput kod Gradine stajemo po burek. Tada je bio jeftiniji. Nekome je ostalo para pa ćemo podijeliti. U onu rezervu za pivo na benzinskoj se ne dira.
Arogantni i bahati, kako to samo mladi mogu biti, tvrdili smo da je Edin album “Slušaj Mater” naš klasik, kult oko koga će se skupljati generacije, naš “Illmatic”. Ko bi rekao da ćemo biti u pravu? Slušali smo “Odličan CD” i pitali se kada će Mayer zasjati punim sjajem. Koliko god smo voljeli Edinu bosansku autentičnost, jer nas je predstavljao onakvima kakvi jesmo, toliko nam se sviđala Mayerova maštovitost jezika.
Koračajući prema Simin Hanu, spominjali smo Mučeničku Grupu, Kontru, Fatalistu i SterMu. Neko bi ubacio Infuziju, Crnog Zvuka i uopšte mnoga imena iz šarolikog hip hop svijeta Bosne i Hercegovine. Usput bi se pretresale teme sa foruma web stranice FmJam-a uz obaveznu opasku da je neki međed opet pisao nešto što nema veze s vezom.
Gore, prema Čaklovićima, negdje bi se pravila pauza jer bi neko obavezno povratio ono malo sirotinjske hrane, nekog sendviča ili bureka. Napravio bi se predah. Neko bi spomenuo da bi bilo lijepo imati auto da se ne mora vazda ovako mučiti. Mada, postojao je autobus, mitska linija broj 11 koja je sat prije pomoći vozila za Kalesiju. Avaj, koncerti bi završavali u to doba, a onda bi nam trebalo vremena doći do Omege kako bi se ukrcali i sve to ne bi imalo smisla.
Zato se išlo pješke, a kasnije i taksijem, kada su neki počeli raditi. Poslije je bilo i auta ali tada smo već odrastali u cinizam koji je mijenjao polet mladosti, ljubav prema hip hopu i volji izvođača da mu održe glavu iznad vode.
Od tunela je bilo lakše. Spuštali smo se nizbrdo, niz asfaltiran nasip koji je napravljen u doba bivše Jugoslavije kako bi se lakše došlo do tunela. Postojao je plan da se taj tunel probije niže pa da se ulazi dole kod kamenoresca, a izlazi u Simin Hanu, dole kod nekadašnjeg izviđačkog doma, ako ga se još neko sjeća. No, narod se bunio pa ništa od toga nije bilo. Paradoksi bosanski.
Kako se nekad radilo…
Elem, uoči zore, dolazili bi do Hidana, pa bi neki nastavili magistralom, a neki bi skrenuli desno, kako je ko već živio i odlazili kući. Oni, koji su imali kakav mp3 stick, slušali bi muziku, pažljivo probranu jer na 128 megabajti nije se moglo mnogo toga snimiti ali je bilo bolje od walkmana jer su kasete odavno izašle iz mode, a oni CD playeri su bili izvan našeg domašaja, osim ako je neko imao koga u Njemačkoj pa bi mu donio to.
Ostali bi ostali na benzinskoj, kupili dvolitarsko ološko pivo s talegom na dnu koji se kovitlao sa svakim gutljajem i vraćao nas u stvarnost.
Iza svega toga je bio FmJam.
Moja ruka kao gost u spotu Provincije
Isprva kao radio emisija, a onda i kao forum na kojem se odvijao život u jednoj subkulturi koja nam je učinila život u tranziciji – boljim? Podnošljivijim? Ljepšim? Kakav god da je bio, to je bio naš pokret, naša kultura i naš način života. Jer mnogi od nas i danas prate štase događa u hip hopu, doduše kao prerano ostarjeli ljudi koji ne razumiju modernu muziku i izvođače, iako nam je, duboko u duši drago da se naša muzika kotrlja i dalje, na drugim točkovima, bržim sa drugačijim rimama i deliveryjem.
Ismet i Meša su vazda bili hardcore
I mi smo tada snimali pjesme, crtali grafite, pravili grupe i mislili da ćemo naći mjesto pod suncem hip hopa.
Nismo ga našli na taj način ali… Provincija je izbacila dva kvalitetna albuma koja su pohvalili Soul i Edo Maajka, a ja sam uradio stripovski dizajn Frenkiejevog albuma “Re-Experience”. Esmir, Niho i Ema su također gostovali na mixu King Mireta “Imamo problem” sa mnogim značajnim imenima našeg hip hopa. Usput, na prvom albumu smo ispoljili maksimalnu kreativnost i za svaku pjesmu snimili spot na naš način, pokazavši na kraju da sva ona priča uz pješačenje do kuće nije bila uzaludna. Nešto je od tih ideja i ostalo u nama. I gore još uvijek.
I slušamo hip hop na različitim stranama svijeta. A ponekad se nađemo ispred benzinske da još jednom dignemo čaše u zrak.
Tako mu je to…
Malo li je?
Danas, u četrdesetoj godini života, prilično sam priznat ilustrator i crtač stripova, s posebnim korijenima koji još uvijek crpe inspiraciju iz tla FmJama.
Ezani su odavno učili, a vjernici grabe posljednju priliku da klanjaju sabah namaz na vrijeme.
A ja postavljam novu ilustraciju o Srebrenici. I pitam se, ima li smisla? Jer… čovjek vidi svijet oko sebe, ispunjen zločinima i zvjerstvima u živom prijenosu.
Na televiziji ili internetu.
Obasipaju nas slike u kojima se ne štede čak ni djeca. Ono jezivo svjedočenje ljekara koji su radili u Gazi bi valjda trebalo biti dovoljno da čak i najokrutnije srce kaže, pa dosta je više. Kad već ne vjeruje ljudima koji traže pomoć već godinu dana.
U svakom kutku svijeta se ubijaju i muče ljudi. Od Ujgura, Palestinaca, Sirijaca do Ukrajine i Sudana.
A valja podsjećati.
Možda se čovječanstvo nekad zaustavi u zlu koje ljudi čine…
Sutra u KC “Dražen Petrović” košarkaška reprezentacija BiH igra utakmicu protiv naših komšija Hrvatske u 20 sati. Vazda u zapećku, nikad dovoljno voljena, ali uvijek borbena repka s dušom. Sretno, momci!
Avet Rio Gribaje 