Nisam ništa pisao dugo vremena na najnečitanijem blogu u ovoj galaksiji ali je došao vakat da se taj post prekine.
O da, baš je lijepo…
Gribajske Hronike se pomno peglaju za štampu i izaći će pod etiketom Agarthi Comicsa iz Sarajeva.
Unutra se nalazi pet priča, od kojih ste dvije mogli vidjeti besplatno na ovom blogu, a ostale tri ćete vala platiti.
Izdanje smo dodatno obogatili naslovnicama za svaku priču, kratkim tekatovima o inspiraciji za strahote, Beginom šturom biografijom te tekstovima koje su posebno za ovaj album napisali Marko Stojanović i Adis Nadarević.
Imamo još malo posla oko pripreme za štampu, malog pomjeranja stranica nakon čega bi i lektor trebao reći da je ovo dovoljno pismeno pa da se ide, ako Bog da, u štampu.
Ahmed je to vrhunski dizajnirao i posložio da će vam oči ostati na stripu.
A ja?
Ja sam sretan. Konačno sam se osmijelio na ovaj korak, uz veliku podršku supruge, porodice i prijatelja. Golemo mi jebi to što je Almir pristao da objavi ovo u svojoj izdavačkoj kući. Sam strip mi izgleda lijep i zanimljiv, a posebno mi je drago što se Bego, kao lik, dopada svima koji su čitali kompletan album.
Bego u ratu i poslije rata
I naravno, to nije sve.
Nastavak se priprema, kao i jedno gostovanje u drugom univerzumu. Negdje, u dubinama hard diska, postoji skrivena hronologija avantura Bege Kovača. Većina ih je smještena oko Gribaje, no ima ih u Mostaru, Krajini i Srbiji…
Vjerujte, plakao bih da umijem. Ali barem se znam smijati.
Nama u Bosni i Hercegovini rat je i dalje u živom sjećanju. Grmljavina i petarde često trznu zamišljenog insana kojem je još uvijek ostao refleks bacanja na zemlju.
Mungos u trenutku bijega od bijesnih domaćica
Zaliježi!
I dalje mi taj glas zuji u glavi. Ma šta zuji, ponekad toliko drekne da mi misli razbije kao porculansku šolju.
I svako od nas ima drugačiji doživljaj granatiranja, kao samo jednog od mnogih užasnih segmenata rata.
Ali bilo je i drugih priča.
U jednom selu je zavladao strah od mungosa i podozrenje prema komšijama. Nekoliko se žena požalilo da im mungos krade keks iz vitrine. Jedna je otišla toliko daleko da je tvrdila da ju je mungos gledao u oči dok trga najlon s kutije i vadi keks.
Elem, u ratu nikome nije bio sumnjiv mungos ali su se svi pitali otkud komšijama keks.
A poslije rata…
Iz tog perioda pamtim sendvič iz školske kuhinje. Nije tu bilo mnogo toga između razrezane kifle. Providnu listovi salame, kečap ili majoneza ali u jednoj dugačkoj iscrpljenoj liniji te paradajz ali… znatno kasnije. Poslije su se pojavili sir, kiseli krastavci te luksuzni pomfrit.
Odlaže se prazna boca piva na okrugli sto u domu. Kraj je koncerta i narod žuri vani. Neki idu na Jalu, drugi na after. Mi iz okolnih mjesta razmišljamo o povratku kući. Taksi je poprilično skup za školske i studentske džepove, izvrnute do kraja, ispražnjene za ulaznicu i barem tri piva. Koliko je već ko mogao uštediti na sendvičima u školi. Alkohol će se već nadoknaditi na benzinskoj pumpi na izlazu iz Tojšića. U koje već treba stići nekako. Odlučujemo se na pješačenje. Između nas i Tojšića je nekih 14 kilometara. Što znači da ćemo doći otprilike za dva i pol sata. Možda i duže, ako neko bude povraćao.
Mic Drop!
Od Doma lagano, kroz prazne ulice, šetamo ka Brčanskoj Malti. Usput svodimo račune oko koncerta i neke imaginarne hip hop scene u BiH. Mogao je to biti Frenkijev koncert, Edin ili FmJam party. Promocija albuma, bilo šta. I mogla je biti 2006. ili neka godina poslije nje. Pričamo o pjesmama, deliveryju, wordplayu i mnogim drugim stvarima zbog kojih se osjećamo kao dio svijeta.
Usput kod Gradine stajemo po burek. Tada je bio jeftiniji. Nekome je ostalo para pa ćemo podijeliti. U onu rezervu za pivo na benzinskoj se ne dira.
Arogantni i bahati, kako to samo mladi mogu biti, tvrdili smo da je Edin album “Slušaj Mater” naš klasik, kult oko koga će se skupljati generacije, naš “Illmatic”. Ko bi rekao da ćemo biti u pravu? Slušali smo “Odličan CD” i pitali se kada će Mayer zasjati punim sjajem. Koliko god smo voljeli Edinu bosansku autentičnost, jer nas je predstavljao onakvima kakvi jesmo, toliko nam se sviđala Mayerova maštovitost jezika.
Koračajući prema Simin Hanu, spominjali smo Mučeničku Grupu, Kontru, Fatalistu i SterMu. Neko bi ubacio Infuziju, Crnog Zvuka i uopšte mnoga imena iz šarolikog hip hop svijeta Bosne i Hercegovine. Usput bi se pretresale teme sa foruma web stranice FmJam-a uz obaveznu opasku da je neki međed opet pisao nešto što nema veze s vezom.
Gore, prema Čaklovićima, negdje bi se pravila pauza jer bi neko obavezno povratio ono malo sirotinjske hrane, nekog sendviča ili bureka. Napravio bi se predah. Neko bi spomenuo da bi bilo lijepo imati auto da se ne mora vazda ovako mučiti. Mada, postojao je autobus, mitska linija broj 11 koja je sat prije pomoći vozila za Kalesiju. Avaj, koncerti bi završavali u to doba, a onda bi nam trebalo vremena doći do Omege kako bi se ukrcali i sve to ne bi imalo smisla.
Zato se išlo pješke, a kasnije i taksijem, kada su neki počeli raditi. Poslije je bilo i auta ali tada smo već odrastali u cinizam koji je mijenjao polet mladosti, ljubav prema hip hopu i volji izvođača da mu održe glavu iznad vode.
Od tunela je bilo lakše. Spuštali smo se nizbrdo, niz asfaltiran nasip koji je napravljen u doba bivše Jugoslavije kako bi se lakše došlo do tunela. Postojao je plan da se taj tunel probije niže pa da se ulazi dole kod kamenoresca, a izlazi u Simin Hanu, dole kod nekadašnjeg izviđačkog doma, ako ga se još neko sjeća. No, narod se bunio pa ništa od toga nije bilo. Paradoksi bosanski.
Kako se nekad radilo…
Elem, uoči zore, dolazili bi do Hidana, pa bi neki nastavili magistralom, a neki bi skrenuli desno, kako je ko već živio i odlazili kući. Oni, koji su imali kakav mp3 stick, slušali bi muziku, pažljivo probranu jer na 128 megabajti nije se moglo mnogo toga snimiti ali je bilo bolje od walkmana jer su kasete odavno izašle iz mode, a oni CD playeri su bili izvan našeg domašaja, osim ako je neko imao koga u Njemačkoj pa bi mu donio to.
Ostali bi ostali na benzinskoj, kupili dvolitarsko ološko pivo s talegom na dnu koji se kovitlao sa svakim gutljajem i vraćao nas u stvarnost.
Iza svega toga je bio FmJam.
Moja ruka kao gost u spotu Provincije
Isprva kao radio emisija, a onda i kao forum na kojem se odvijao život u jednoj subkulturi koja nam je učinila život u tranziciji – boljim? Podnošljivijim? Ljepšim? Kakav god da je bio, to je bio naš pokret, naša kultura i naš način života. Jer mnogi od nas i danas prate štase događa u hip hopu, doduše kao prerano ostarjeli ljudi koji ne razumiju modernu muziku i izvođače, iako nam je, duboko u duši drago da se naša muzika kotrlja i dalje, na drugim točkovima, bržim sa drugačijim rimama i deliveryjem.
Ismet i Meša su vazda bili hardcore
I mi smo tada snimali pjesme, crtali grafite, pravili grupe i mislili da ćemo naći mjesto pod suncem hip hopa.
Nismo ga našli na taj način ali… Provincija je izbacila dva kvalitetna albuma koja su pohvalili Soul i Edo Maajka, a ja sam uradio stripovski dizajn Frenkiejevog albuma “Re-Experience”. Esmir, Niho i Ema su također gostovali na mixu King Mireta “Imamo problem” sa mnogim značajnim imenima našeg hip hopa. Usput, na prvom albumu smo ispoljili maksimalnu kreativnost i za svaku pjesmu snimili spot na naš način, pokazavši na kraju da sva ona priča uz pješačenje do kuće nije bila uzaludna. Nešto je od tih ideja i ostalo u nama. I gore još uvijek.
I slušamo hip hop na različitim stranama svijeta. A ponekad se nađemo ispred benzinske da još jednom dignemo čaše u zrak.
Tako mu je to…
Malo li je?
Danas, u četrdesetoj godini života, prilično sam priznat ilustrator i crtač stripova, s posebnim korijenima koji još uvijek crpe inspiraciju iz tla FmJama.
Ezani su odavno učili, a vjernici grabe posljednju priliku da klanjaju sabah namaz na vrijeme.
A ja postavljam novu ilustraciju o Srebrenici. I pitam se, ima li smisla? Jer… čovjek vidi svijet oko sebe, ispunjen zločinima i zvjerstvima u živom prijenosu.
Na televiziji ili internetu.
Obasipaju nas slike u kojima se ne štede čak ni djeca. Ono jezivo svjedočenje ljekara koji su radili u Gazi bi valjda trebalo biti dovoljno da čak i najokrutnije srce kaže, pa dosta je više. Kad već ne vjeruje ljudima koji traže pomoć već godinu dana.
U svakom kutku svijeta se ubijaju i muče ljudi. Od Ujgura, Palestinaca, Sirijaca do Ukrajine i Sudana.
A valja podsjećati.
Možda se čovječanstvo nekad zaustavi u zlu koje ljudi čine…
Sutra u KC “Dražen Petrović” košarkaška reprezentacija BiH igra utakmicu protiv naših komšija Hrvatske u 20 sati. Vazda u zapećku, nikad dovoljno voljena, ali uvijek borbena repka s dušom. Sretno, momci!
Bosanskog ninđu sam prvi put objavio na stranici Stripopeke, nekadašnjem okupljalištu stripovskih autora iz Bosne i Hercegovine.
Uzor je očit, JCVD u filmu Kiborg.
Smiješan, dežmekast lik, pred čitateljima se ukazao trećeg juna 2007. godine u obliku web stripa kojeg sam koliko toliko redovno objavljivao. I mogu vam reći, bilo je to zabavno doba. Strip sam crtao u običnom bloku, skenirao i u fotošopu ga prilagođavao i bojio što danas izgleda amaterski, kao i tada. No ni podsmijesi kolega me nisu zaustavili pa sam objavio dosta tabli tog stripa.
Krivci za moj start su bili Emir Pašanović i Filip Andronik. Emiru sam se javio zbog konkursa u Oslobođenju, nakon čega me malo upravio kroz stripovski život. Filip je davao odlične savjete o crtanju kojih se i danas držim.
Ninđa je odrastao
Kulminacija je eksplodirala kada su moji prijatelji iz hip hopa sastavili soundtrack za ovog junaka i onda ga objavili na youtubeu. Drug Toti je radio glavnu temu, Mešak je pozajmio muziku iz svoje grupe B.U.S, a moram priznati i da je Kowa uradio opaku numeru.
Sam strip je bio u formi gega, a istovremeno se razvijala neka priča. Ninđa je krenuo iz Japana u BiH kako bi našao svog oca. Usput je susreo mnoge likove iz moje okoline i stripova i dočepao se naše zemlje gdje je ustanovio da niko ne zna japanski. Nakon toga se sudarao sa nekim negativcima. Sve uz pomoć kuma Meška, novinarke Aurore i masta Tahira. Nakon toga se vratio u Japan.
Ovako se nekad snimalo
Da bilo je baš zabavno i naivno kako se čini dok čitate.
Elem, ninđi sam se vratio 2018. godine u kratkoj epizodi povratka u BiH. Htio sam tada još objaviti album sa nekih 48 stranica ali život, forum, iskustva…
Krenuo sam ambiciozno. Ninđa je sletio u moj kraj, prošao kroz Tojšiće i zaputio se ka Tuzli gdje su se odbijale njegove avanture i ranije. Opet sam ubacio neke svoje prijatelje ali i osmislio komačno prave negativce, od Leptira Revolucije do Žutog Groma. Nekim ljudima se Leptir baš dopao jer je ismijavao našu politiku.
Negativci
Pa ipak ništa konkretno od toga nije bilo.
No, čak i tada je moja Provincija uradila fenomenalnu numeru za ninđu.
Bilo kako bilo, vrijeme je da se ninđa vrati u jednom dijelu mog stripa Zbogom Maslačci. Tu naravno neću ja biti glavni junak neho ću samo poslužiti kao okidač za radnju i novo povezivanje sa nastavkom strahota. Čisto da ne bi ko kasnije tumačio šta sam mislio s tim. Jednostavno je, svi moji junaci će djelovati u istom svijetu. A kako je ninđa povezan sa Strahotama? Pa saznaćete u 16 stranica stripa koji nas ubrzo očekuje. No oni koji su ga ranije pratili znaju da se ninđa preziva isto kao i budući junak Gribajskih Hronika…
U nekakvoj sam fazi života kada završavam sve preostale repove u svom amaterskom bavljenju sprtipovskom umjetnošću pa slobodno očekujte više ninđe u Maslačcima. Da dodam i ako Bog da.
Autobusima se vozim, čini mi se, otkako znam za sebe. Većinom sam putovao linijom broj 13 od Tojšića do Tuzle, a od prije četiri godine sam to proširio na međukantonalne vožnje, od Sarajeva do Tuzle. Posljednjih godina, na tim svojim putovanjima susretao sam ljude iz različitih zemalja koji žele proći kroz Bosnu i Hercegovinu do Španije, Njemačke ili Francuske. Zovemo ih migrantima.
Naslovnica stripa
Dok sam ja putovao i slušao negodovanja putnika zbog njih, dotle je Senad Pirić skupljao pomoć i pokušavao im obezbjediti obuću, odjeću i pokoji mobitel. Obuću, jer je njihova bila pocijepana od dugotrajnog pješačenja, odjeću jer je bila uništena od šibanja vjetrova, vlage, vode ili snijega. Mnogi od njih su, pričao mi je Senad došli u papučama do autobuske stanice gdje ih je on sa svojim prijateljima prihvatao i pomagao. A mobiteli su im bili prijeko potrebni da bi se javili porodici ili vidjeli na mapama gdje su. Kasnije su ih koristili da bi kontaktirali Senada jer se priča o njemu pronijela do dalekih zemalja poput Tunisa, Maroka ili Alžira.
Tako se i rodila ideja za strip.
Ali kako predstaviti tako jednu golemu priču u stripu, u kojem bi likovi većinom pričali, zvali na mobitel i stavljali zavoje na noge prošarane krvavim ranama i golemim žuljevima. Zimi i promrzlinama.
Prvo sam dobio ideju za ilustraciju njihovog puta. Pokupio sam sve Senadove podatke o putanji njihovog kretanja i stavi to na papir. U isto vrijeme, igrao sam omline igru “Čovječe ne ljuti se” i u jednom trenutku, dok sam gubio partiju, zahvaljujući čistoj sreći protivnika, pomislio sam, pa to je to. I oni putuju naprijed, kao u nekoj igri na ploči, i često se vraćaju nazad. Kao da im kockica konstantno baca na jedinicu. Sjeo sam za ploču i iscrtao tegobnu ploču za igru i na taj način prikazao njihov put. Ono, za što sam mislio da će mi trebati barem 20 stranica, uspio sam sažeti u jednu ilustraciju koja ne iskače iz stripa.
Ploča koju sam osmislio
Na isti način sam pokušao ukomponovati i njihovu patnju, prouzrokovanu neizvjesnošću, nedostatkom novca ali i uništenim stopalima. Nijedna obuća nije mogla izdržati dtotine kilometara svakojakih puteva. Od kamenja, asfalta do bauljanja visokom travom i pogađanja gdje se nalaziš. Zbog toga su tada, Senad i prijatelji napravili privremenu ambulantu o čemu priča o stripu. Tako sam dugo razmišljao šta da radim dok nisam, za vrijeme vožnje za suprugom, primjetio mjerač brzine i pomislio, ovo ću iskoristiti za to. Jer mi sada, dok ona vozi, na autoputu, idemo stotinu kilometara na sat, a mene bole noge od penjanja uzbrdicom. Kako li je bilo njima dok su išli par kilometara na sat, sa probijenim đonovima i poderanim patikama. Ili još gore, papučama.
Stopala i brzina
Još jedan prikaz koji sam riješio ilustracijom su konstantni pozivi za pomoć. Naime, dok sam snimao Senada, kako bih imao podatke za radnju stripa, telefon mu je konstantno zvonio. Tražili su pomoć. Oni sa više kredita na telefonu su zvali, a mnogi su tipkali poruke na mesendžeru. Često bi ga zvali u ponoć ili u ranim jutarnjim satima. Čuli su za njega od nekog rođaka ili prijatelja koji je ranije prošao ovim putem i ostavio im njegov kontakt. Senad je poznavao nešto od njihovog jezika, nešto je naučio, a usput su se sporazumijevali i na engleskom jeziku. Uglavnom, od njegovog sna nije bilo ništa jer je konstantno prekidan. Tako je nastala ova slika.
Pozivi u pomoć
Na isti način sam rješavao i druge probleme tokom kreiranja stripa. O tome ću pisati u narednim tekstovima. Često me inspirisao Senad, svojim pričama i fotografijama koje mi je slao. Stalno smo bili na vezi. On sve umorniji, a ja još uporniji da ispričam njegovu priču. Ovdje možete skinuti pdf stripa u obje verzije.
Avet Rio Gribaje 