Niko i ništa u Tojšićima i Sarajevu. Četvrta stranica. O svicima i mezarju.
NINUTIS 4: SVITAC I MEZARJE
Dobri
U okviru bošnjačkih usmenih predaja posebno su zanimljive one o “dobrima”, kako se oni u narodu uobičajeno nazivaju.
Na prostoru Bosne i Hercegovine ove predaje svojim sadržajem isključivo su vezane za bošnjačku usmenu tradiciju.
Dobri u narodnoj terminologiji ima dvojako značenje, dobri u smislu karakternih osobina i dobri “od boga odabrani”, tojest onaj koga je bog po nekim osobinama, i to pozitivnim, odvojio od ostalih, onaj koji je u mogućnosti da čini ono što drugi ne mogu.
U narodnom shvatanju to je najčešće značilo raspolaganje nadnaravnim moćima, tzv. kerametima.
Treba praviti razliku između dobrog i nekog za koga se vjeruje da je evlijah jer se često to dvoje miješa.
Naime dok je evlijah neko ko je uglavnom poznat i živi u određenom mjestu kao aktivni član zajednice, i koga eventualno otkrije nepažnja ili neki svjedok njegovog kerameta (nadnaravnog čina) poslije čega dotični naprasno umre, dobri je uvijek i samo potpuni stranac koji bahne u avliju i na kućna vrata u liku nepoznatog putnika ili prosjaka, zatraži čašu vode ili nešto za jelo, i najčešće potom dok domaćin ode da mu to i donese misteriozno nestane.
Obdaren čudesnim sposobnostima, dobri raspolaže i mogućnošću da nagradi ali i da kazni.
U tom smislu je bliži hazreti Hidru, misterioznoj ličnosti i vječnom ovodunjalučkom putniku koga čak i Kur’an pominje.
Na desetine je predaja gdje bi ga domaćin ugostio nakon čega bi se desila takva nafaka i berićet, gdje bi voćke rodile, stoka se učetvorostručila, a gdje bi bio odbijen bi se nakon njegovog odlaska naoblačilo nebo, počela oluja i kiša, aktivirala klizišta, odnosno brda i brežuljci koji bi se onda sručili na imanje oholog domaćina zatrpavši sve ili bi jezero ili rijeka nadošla, potopila ili poplavila i odnijela sve.
Tekst 35Hartigan
NINUTIS 3: Žičara
Niko i ništa u Tojšićima i Sarajevu. Treći zapis. Žičara me u Sarajevu vazda podsjeća na oca. Zađem među oblake i prisjetim se…
NINUTIS 2: Trovač
Niko i ništa u Tojšićima i Sarajevu. Drugi komad. Hrana i želudac u gluho doba.
NINUTIS: Tramvaj
Ovih mjeseci imam vremena pa crtam neke bilješke, ako se tako može nazvati. U hodu. Poslije ih malo uredim. Biće tu Sarajeva, Tojšića, Tuzle, Mostara, sjećanja, misli, stripova, video igara… U suštini, kako vidim svijet oko sebe. Pa nek ostane nacrtano.
Mubarećija
Mubarećija, danas potpuno zaboravljeno biće iz usmenih predaja bošnjačkog naroda a o kojem su se nekad u dugim zimskim noćima najviše raspredale priče pored vatre ognjišta ili furune.
U 18. i 19. vijeku narod u Bosni će tako zvati kugu, koju prema narodnom vjerovanju nije poželjno nazivati njenim pravim imenom pa su je zvali mubarećijom, blagoslovenom, da joj se dodvore, da je na taj način umilostive.
Na isti način su stuhljivi momci (o stuhama i stuhačima nekom drugom prilikom) bili na cijeni koji su bolovali od nekog oblika kako se to nekad zvalo sušice ili momci koji su imali gušu, odnosno strumu (povećana štitnjača).
Na to se gledalo kao na blagodat i smatrali su se posebnim, čak i poželjnim.
Iz ljetopisnih zabilješki i usmenih predanja mubarećija se opisuje kao crna djevojka crne raščupane kovrdžave kose a od pasa na dole runjava sa nogama kao kod koze.
Od Drugog svjetskog rata naovamo, sve do pojave struje biće najpoznatija po tome što će u gluho doba naskakivati na pijance koji su se kasno vraćali kući i po tome spada u vrstu tzv. pritiskajućih demona, odnosno “ride-on” demona.
Napada uglavnom usamljene putnike, pijance najčešće, i one što se kasno noću iz zijana kući vraćaju, na uskim putevima, pored grobalja, na raskršćima i mostovima.
Obično kad bi zajahala nekog bi ga pitala je li mu teška a on nesretnik bi morao da odgovori “ko perka, ko slamka”, u tom slučaju bi nastavila da ga jaše sve do zore i prvih pijetlova. Ukoliko bi nevoljnik pak priznao da je preteška onda bi sa svakim sljedećim korakom bivala sve teža i pritiskala ga dok se dotični ne bi srušio od iscrpljenosti na zemlju i probudio ujutru, ili bi ga neko ko bi ujutru prolazio našao izbezumljenog i polumrtvog.
Tekst @35Hartigan
Vile
Vile su vjerovatno najpoznatija mitološka bića južnoslavenskog prostora pa i Bosne i Hercegovine.
U opusu bošnjačkih usmenih predaja najbrojnije su predaje upravo o njima.
Opisuje ih se kao očaravajuća bića u liku lijepih djevojaka odjevenih u bijelo. Može ih se vidjeti i susresti isključivo noću dok sa zorom i jasnim svjetlom dana nestaju.
Vjeruje se da su dobre, ali i zle ako ih se uvrijedi, da su spasiteljke, da su suđenice, da ih ima od “devet ruku” (vrsta), od svake vrste po tri.
Glavne su gorske, vodene i livadske.
Osobito vješto vidaju rane zadobijene u bojevima, i to različitim biljem.Teško praštaju uvrede i svojim strijelama ili pogledom usmrćuju one koji ih povrijede.
Mogu imati kozije, konjske ili magareće noge.
Takođe se vjeruje i da dolaze djetetu treći dan po rođenju da mu proriču sudbinu.
Poznata je praksa i običaj kod Bošnjaka sve do 60-tih godina prošlog stoljeća, ostavljanja oštrih predmeta, noža ili makaza novorođenčetu pod jastuk da ga vile ne bi ukrale (o krađi djeteta, odnosno zamjeni vilinske djece za onu ljudsku nekom drugom prilikom).
Interesantno je recimo da njemački folklor uopšte ne poznaje vilu kao mitološko biće, onakvu kakva je zastupljena kod nas a da prostor Bosne gdje je stoljećima bio jak islamski kulturni uticaj postoji snažno vjerovanje u vile kod bosanskih muslimana sve do današnjih dana i toliko raznovrsnih svjedočanstava o susretu sa njima.
Ilustracija sa početka teksta je inspirisana jednim stvarnim događajem dvaju služavki koje su imale susret sa vilom na prozoru sprata jedne stare begovske kule u Jemanlićima kod Donjeg Vakufa.
Tekst @35Hartigan
Sretna Nova Godina!
Prošlu godinu mi je obilježio izlazak autorskog stripa Gribajske Hronike – punokrvnog seoskog horora. Glavni junak, Bego Kovač, veteran NOB-a i efendija, započeo je jednu avanturu koju, ako Bog da, planiram nastaviti ove godine. No, ne bi on daleko dogurao da vi, koji ste kupili i pročitali ovaj strip, niste isukali novčanike, što mu je pomoglo da bude isplativ. A u ova doba, naročito u Bosni i Hercegovini, gdje je strip na niskim granama, to je golem poduhvat.
Također, ne bi ni došao do vas da nije imao izdavača, Agarthi Comics BH, koji je bez ikakvih uslova, stao iza njega. A vala ne bi izašao ni bez Ahmedovog vrhunskog dizajna, Edisove lekture i Goranovog loga.
I onda, šta drugo čovjek da uradi, nego da nastavi dalje, sa pripremom novih priča, koje se nadovezuju na prethodne i šire svijet kojim ovaj junak hodi. Jednu ste već mogli pročitati, riječ je o priči “Gluha Tevsija”, a prava poslastica, barem za mene je njegov prvi krosover sa drugim stripom – kultnim djelom Marka Stojanovića – Vekovnici. ( Marko je također bio velika podrška ovom stripu. ) A onda, sudari sa vješticom, vukodlakom i Koncilom. Ovaj potonji je autohtono čudoviste s obala Gribaje, o kojem mi je nena pričala, a kojeg možete pronaći u knjizi “Seoske Strahote”. Tu je i priča “Ukleti beg”, nastala pod uticajem japanskih horora, a kako će sve to izgledati, saznaćete… kad se završi.
Hvala vam svima, koji ste kupili i pročitali strip, pisali mi poruke, slali kreativne fotografije i pitali kad će nastavak. Čovjek može samo biti zahvalan Bogu na toj sjajnoj podršci.
SRETNA NOVA GODINA!
Aždaha!
O susretu sa aždahom postoji toliko zapisa i svjedočenja, od one najpoznatije predaje o okamenjenoj aždahi iz sela Umoljani pa sve do radova nekih etnologa i svjedočenja živog svjedoka čak i u jednoj od emisija kultnog serijala ‘Pozitivna geografija’ rahmetli novinara Nisveta Džanke.
U balkanskom folkloru treba jasno razlikovati aždahu od zmaja, jer to dvoje nije isto.
Aždaha je ogromna krilata zmija koja proždire ljude i sitnu stoku, i tu predstavu nalazimo čak i u kamenom reljefu stećaka.
Sama riječ dolazi od perzijske riječi aži – dahaka – zmija Dahaka, vodeni demon koji u dodiru sa vodom obnavlja snagu.
Jedino je biće iz usmenih predaja osim možda još i zmaja, koje se ljudima prikazuje, ukazuje za dana, tačnije u vrijeme na razmeđu noći i jutra, u svitanje ili zoru, odnosno na razmeđu dana i noći, u sumrak ili suton.
To su trenuci kada svijet nije ni potpuno dan ni potpuno noć, već “između”, u narodnom vjerovanju magično i opasno vrijeme, granica između svjetova, živih i mrtvih, realnog i nadnaravnog.
Iz nekih zapisa i svjedočenja očevidaca pojavljuje se pred velike prirodne katastrofe ili ratove širih razmjera.
Tekst @35Hartigan
Perkman
Jedno od pomalo zaboravljenih bića iz usmenih predaja Bosne je i Perkman (od njemačke riječi Bergmännlein), duh jame, biće karakteristično za bosanske rudarske gradove Srebrenicu, Fojnicu, Vareš, Kreševo i još neke druge.
Postoje mnogi zapisi o susretu rudara sa Perkmanom.
Općenito se smatra da su to vjerovanje sa sobom donijeli njemački rudari Sasi, koje je još kralj Tvrtko pozvao u Bosnu i po kojima današnji rudnik Sase kod Srebrenice nosi ime.
Vjeruje se da su to duhovi poginulih rudara iz davnina.
Perkman je ovisno o karakteru rudara sa kojima se susretao mogao da bude dobar ili loš.
Ukoliko bi rudar bio čestit i pošten čovjek prikazao bi mu se i pokazao gdje se nalazi zlatna žila, i gdje da kopa.
Međutim ukoliko bi rudar bio zao i nepošten i psovao, a psovanje je naročito mrzio, Perkman bi ga naveo na pogrešan trag i desila bi se eksplozija ili nesreća u rudniku.
U franjevačkom samostanu Svete Katarine u Kreševu se nalaze neke od najstarijih gravura na raznim kovačkim i rudarskim predmetima i prikaza Perkmana sa njihovim karakterističnim špicastim kapama.
Tekst by @35Hartigan
Avet Rio Gribaje 