Category: Bosanske Strahote

Posted in Bosanske Strahote, Mitologija, Zavičaj

Ala

Posted on by J.Stickman

Ale ili hale (u množini, jednina ala ili hala) su jedno od najkarakterističnijih demonskih bića u južnoslavenskoj mitologiji i folkloru pa i u onom bosanskohercegovačkom.


Predstavljaju demone lošeg vremena (atmosferske demone) ali su za razliku od stuha isključivo ženske prirode.
Imaju moć da svojim karakterističnim pištanjem navuku gradonosne oblake i da izazovu gradonosne oluje, tuču, grad kojima uništavaju usjeve, dakle žitna polja, vinograde i voćnjake, i otimaju plodove zemlje.


Otud i narodno vjerovanje da su proždrljive kao i izrazi u narodu kao “alav” (proždrljiv, pohlepan), ili “halabuka” (velika buka, galama).
Ale ne treba miješati nikako sa zmajevima i aždahama , pogotovo ne sa zmajevima (onim dobrim) sa kojima ratuju u zraku
kao i sa prethodno pominjanim stuhama (onim dobrim) koji su branili svoja sela ne samo od drugih, odnosno zlih stuha nego i od ala koje su donosile uništenje.
I sama riječ ala, odnosno hala dolazi od praslavenskog korijena koji označava oluju, vihor ili bijes vjetra.


Uglavnom su nevidijive, a ako se i prikažu u oblacima tokom oluje onda sa zmijolikim tijelom, krilima, blago zakržljalim prednjim i zadnjim nogama i zmijolikom glavom.


Bosanski izraz za nevrijeme “salaukovina” koji je i do dan danas u upotrebi takođe vuče naziv iz vremena kada su ale harale bosanskim nebom.

Tekst 35Hartigan

Posted in Bosanske Strahote, Mitologija, Zavičaj

Stuha!

Posted on by J.Stickman


Stuhe (negdje i stuhaći, zduhe, duhe ili zduhaći) su također pomalo zaboravljena bića iz bosanskohercegovačke usmene tradicije.
Stuha je ona osoba koji ima tu moć da može svojom sjenom, odnosno duhom u obliku sjene, na nebu, u vjetru letjeti, dok joj je istovremeno tijelo na zemlji, u stanju mirovanja, odnosno sna.
Za one manje upućene u balkansku folkloristiku nešto poput  Avatara, onog Džejms Kameronovog.

Gospodin stule


Prema usmenim predajama jedan od pokazatelja, znakova da će neko novorođenče biti stuha je taj što se takva djeca rađaju u košuljici.


Drugi znak da je neko stuha je “bič dlake” odnosno pramen dlaka, izraslih na ramenu ili mišici.
Snagom je jači od drugih običnih ljudi, vidovit je na način da zna kakve će kad vremenske prilike biti, koji usjevi će u proljeće najbolje roditi, hoće li zima biti zla i slično.


Stuhe obično lete u rano proljeće ili u jesen, kada su veliki vjetrovi koji strašno pušu i fijuču, lome i obaraju sve što im je na putu.


U tim vjetrovima stuhe se međusobno bore, to jest bore se stuhe jednog mjesta ili sela sa stuhama drugog mjesta ili sela, ili drugoga kraja.
Zato se ujutru bude obično lomni i iznureni, od leta i borbe.


Od te borbe zavisi urod žita i napredak stoke onih krajeva iz kojih su stuhe.
Stuhe koje odnesu megdan u zraku, njihov kraj će te godine biti rodan, a one stuhe koje budu potučene, kod njih će slabo roditi tu godinu.
U tom smislu su stuhe i svojevrsni zaštitnici sela.


I na kraju ne potpuno nevažno, stuhe su isključivo i samo bili muškarci, nikad žene, tako da je nepravedno i netačno neku ženu nazivati stuhom, pogotovo u pogrdnom smislu te riječi.

Tekst 35Hartigan

Posted in Bosanske Strahote, Mitologija, Zavičaj

Tilisum

Posted on by J.Stickman

Jedno od potpuno zaboravljenih a najtajanstvenijih i najmisterioznijih bića iz usmenih predaja Bosne ali i Balkana je Tilisum.


Naime, u Bosni je odvajkada postojalo vjerovanje da neki samouki majstori znaju “uzidati” ljudsku sjenku u temelje kuće nakon čega bi osoba čija bi sjenka bila uzidana naglo počela oboljevati i nakon 40 dana bi umrla a onda bi njen duh trajno postao čuvar kuće i ukućana.
U Bosni se to vjerovanje vezivalo za majstore Osaćane (Osat, oblast, regija u srednjem Podrinju, obuhvata južni i istočni dio opštine Srebrenica), samouke graditelje nomade, poznate najviše po gradnji drvenih crkava i džamija, sa karakterističnim rezbarijama na vratima u obliku heksagona koji podsjećaju na pčelinje saće.


Najčešće bi bilo žrtvovano malo dijete i to ako bi domaćin bio loš prema majstorima, loše se obhodio, ne bi ih isplatio ili na neki drugi način oštetio.
Zato su majke malu djecu korile i upozoravale da se ne igraju blizu gradilišta.


Obično bi majstor iskoristio nepažnju djeteta i pomoću užeta izmjerio dužinu njegove sjenke a onda magijskim postupkom istu uzidao u temelje.
Zato se majstore uvijek tetošilo, ugađalo im se, pomagalo, sve i do današnjih dana.

Tekst 35Hartigan

Posted in Bosanske Strahote, Mitologija, Zavičaj

Vukodlak!

Posted on by J.Stickman

Tri najpoznatija evropska mitološka bića (jesu li uistinu mitološka?🤔) a koje je Holivud u svojim filmskih adaptacijama jasno razdvojio su zapravo u folklornim i usmenim predajama jako povezana i isprepletena.


Tako na Balkanu recimo nije najjasnija granica između vampira i vukodlaka i često je to jedno te isto zapravo.
Mnogi od vas su čuli za vještičije procese i suđenja u Evropi za vrijeme srednjeg vijeka i kasnije, ali malo vas možda za one vukodlačke karakteristične za sjever Evrope.


Interesantno je i to da se vukodlaci za razliku od vampira skoro uvijek vezuju za ruralne stočarske zajednice.
Dakle, nema punog mjeseca i srebrnih metaka, ali zato ima vještica, vještičije magije i magijskih pojasa od vučije dlake.
Vukodlak je prema vjerovanju čovjek koji se za života na nekoliko sati, dana, mjeseci ili godina pretvori u vuka, ili ga neka vještica po kazni ili na vlastiti zahtijev pretvori u istog, te za ovo vrijeme i živi kao vuk, napada stoku i ljude, dere ih i ždere.


Jedan takav slučaj pravog vukodlačenja, jedini zapravo u Bosni i Hercegovini, će zabilježiti za vrijeme AustroUgarske profesor i direktor tadašnje Prve sarajevske gimnazije Emilian Lilek i to u okolici Trebinja.


Interesantno je to da se u ovom slučaju kao vukodlak pojavljuje jedna žena.
Naime, lokalni seljaci će mu ispričati i požaliti da se dotična pretvorila u vuka i poklala im oko 40 ovaca.


A preobrazila se na način da je uzela konopac i od njega napravila poveći krug , zatim svukla sa sebe odjeću i stavila je unutar tog kruga.
Onda se vjerovatno pomoću neke magijske formule i tri put praveći kolut naprijed unutar tog kruga pretvorila u vukodlaktku.
Na isti način, odnosno istim postupkom se pred zoru nakon krvavog pira vratila ponovo u svoje ljudsko obličje.

Tekst 35Hartigan

Posted in Bosanske Strahote, Mitologija, Zavičaj

Dobri

Posted on by J.Stickman

U okviru bošnjačkih usmenih predaja posebno su zanimljive one o “dobrima”, kako se oni u narodu uobičajeno nazivaju.


Na prostoru Bosne i Hercegovine ove predaje svojim sadržajem isključivo su vezane za bošnjačku usmenu tradiciju.
Dobri u narodnoj terminologiji ima dvojako značenje, dobri u smislu karakternih osobina i dobri “od boga odabrani”, tojest onaj koga je bog po nekim osobinama, i to pozitivnim, odvojio od ostalih, onaj koji je u mogućnosti da čini ono što drugi ne mogu.


U narodnom shvatanju to je najčešće značilo raspolaganje nadnaravnim moćima, tzv. kerametima.
Treba praviti razliku između dobrog i nekog za koga se vjeruje da je evlijah jer se često to dvoje miješa.
Naime dok je evlijah neko ko je uglavnom poznat i živi u određenom mjestu kao aktivni član zajednice, i koga eventualno otkrije nepažnja ili neki svjedok njegovog kerameta (nadnaravnog čina) poslije čega dotični naprasno umre, dobri je uvijek i samo potpuni stranac koji bahne u avliju i na kućna vrata u liku nepoznatog putnika ili prosjaka, zatraži čašu vode ili nešto za jelo, i najčešće potom dok domaćin ode da mu to i donese misteriozno nestane.
Obdaren čudesnim sposobnostima, dobri raspolaže i mogućnošću da nagradi ali i da kazni.


U tom smislu je bliži hazreti Hidru, misterioznoj ličnosti i vječnom ovodunjalučkom putniku koga čak i Kur’an pominje.


Na desetine je predaja gdje bi ga domaćin ugostio nakon čega bi se desila takva nafaka i berićet, gdje bi voćke rodile, stoka se učetvorostručila, a gdje bi bio odbijen bi se nakon njegovog odlaska naoblačilo nebo, počela oluja i kiša, aktivirala klizišta, odnosno brda i brežuljci koji bi se onda sručili na imanje oholog domaćina zatrpavši sve ili bi jezero ili rijeka nadošla,  potopila ili poplavila i odnijela sve.

Tekst 35Hartigan

Posted in Bosanske Strahote, Mitologija

Mubarećija

Posted on by J.Stickman

Mubarećija, danas potpuno zaboravljeno biće iz usmenih predaja bošnjačkog naroda a o kojem su se nekad u dugim zimskim noćima najviše raspredale priče pored vatre ognjišta ili furune.

Opasna demonica


U 18. i 19. vijeku narod u Bosni će tako zvati kugu, koju prema narodnom vjerovanju nije poželjno nazivati njenim pravim imenom pa su je zvali mubarećijom, blagoslovenom, da joj se dodvore, da je na taj način umilostive.
Na isti način su stuhljivi momci (o stuhama i stuhačima nekom drugom prilikom) bili na cijeni koji su bolovali od nekog oblika kako se to nekad zvalo sušice ili momci koji su imali gušu, odnosno strumu (povećana štitnjača).
Na to se gledalo kao na blagodat i smatrali su se posebnim, čak i poželjnim.


Iz ljetopisnih zabilješki i usmenih predanja mubarećija se opisuje kao crna djevojka crne raščupane kovrdžave kose a od pasa na dole runjava sa nogama kao kod koze.


Od Drugog svjetskog rata naovamo, sve do pojave struje biće najpoznatija po tome što će u gluho doba naskakivati na pijance koji su se kasno vraćali kući i po tome spada u vrstu tzv. pritiskajućih demona, odnosno “ride-on” demona.
Napada uglavnom usamljene putnike, pijance najčešće, i one što se kasno noću iz zijana kući vraćaju, na uskim putevima, pored grobalja, na raskršćima i mostovima.


Obično kad bi zajahala nekog bi ga pitala je li mu teška a on nesretnik bi morao da odgovori “ko perka, ko slamka”, u tom slučaju bi nastavila da ga jaše sve do zore i prvih pijetlova. Ukoliko bi nevoljnik pak priznao da je preteška onda bi sa svakim sljedećim korakom bivala sve teža i pritiskala ga dok se dotični ne bi srušio od iscrpljenosti na zemlju i probudio ujutru, ili bi ga neko ko bi ujutru prolazio našao izbezumljenog i polumrtvog.

Tekst @35Hartigan

Posted in Bosanske Strahote, Mitologija, Zavičaj

Vile

Posted on by J.Stickman

Vile su vjerovatno najpoznatija mitološka bića južnoslavenskog prostora pa i Bosne i Hercegovine.

Vila s kozijim nogama


U opusu bošnjačkih usmenih predaja najbrojnije su predaje upravo o njima.
Opisuje ih se kao očaravajuća bića u liku lijepih djevojaka odjevenih u bijelo. Može ih se vidjeti i susresti isključivo noću dok sa zorom i jasnim svjetlom dana nestaju.


Vjeruje se da su dobre, ali i zle ako ih se uvrijedi, da su spasiteljke, da su suđenice, da ih ima od “devet ruku” (vrsta), od svake vrste po tri.
Glavne su gorske, vodene i livadske.
Osobito vješto vidaju rane zadobijene u bojevima, i to različitim biljem.Teško praštaju uvrede i svojim strijelama ili pogledom usmrćuju one koji ih povrijede.


Mogu imati kozije, konjske ili magareće noge.
Takođe se vjeruje i da dolaze djetetu treći dan po rođenju da mu proriču sudbinu.


Poznata je praksa i običaj kod Bošnjaka sve do 60-tih godina prošlog stoljeća, ostavljanja oštrih predmeta, noža ili makaza novorođenčetu pod jastuk da ga vile ne bi ukrale (o krađi djeteta, odnosno zamjeni vilinske djece za onu ljudsku nekom drugom prilikom).
Interesantno je recimo da njemački folklor uopšte ne poznaje vilu kao mitološko biće, onakvu kakva je zastupljena kod nas a da prostor Bosne gdje je stoljećima bio jak islamski kulturni uticaj postoji snažno vjerovanje u vile kod bosanskih muslimana sve do današnjih dana i toliko raznovrsnih svjedočanstava o susretu sa njima.


Ilustracija sa početka teksta je inspirisana jednim stvarnim događajem dvaju služavki koje su imale susret sa vilom na prozoru sprata jedne stare begovske kule u Jemanlićima kod Donjeg Vakufa.

Tekst @35Hartigan

Posted in Bosanske Strahote, Mitologija, Zavičaj

Aždaha!

Posted on by J.Stickman

O susretu sa aždahom postoji toliko zapisa i svjedočenja, od one najpoznatije predaje o okamenjenoj aždahi iz sela Umoljani pa sve do radova nekih etnologa i svjedočenja živog svjedoka čak i u jednoj od emisija kultnog serijala ‘Pozitivna geografija’ rahmetli novinara Nisveta Džanke.

Aždaha!


U balkanskom folkloru treba jasno razlikovati aždahu od zmaja, jer to dvoje nije isto.


Aždaha je ogromna krilata zmija koja proždire ljude i sitnu stoku, i tu predstavu nalazimo čak i u kamenom reljefu stećaka.


Sama riječ dolazi od perzijske riječi aži – dahaka – zmija Dahaka, vodeni demon koji u dodiru sa vodom obnavlja snagu.
Jedino je biće iz usmenih predaja osim možda još i zmaja, koje se ljudima prikazuje, ukazuje za dana, tačnije u vrijeme na razmeđu noći i jutra, u svitanje ili zoru, odnosno na razmeđu dana i noći, u sumrak ili suton.
To su trenuci kada svijet nije ni potpuno dan ni potpuno noć, već “između”, u narodnom vjerovanju magično i opasno vrijeme, granica između svjetova, živih i mrtvih, realnog i nadnaravnog.
Iz nekih zapisa i svjedočenja očevidaca pojavljuje se pred velike prirodne katastrofe ili ratove širih razmjera.

Tekst @35Hartigan

Posted in Bosanske Strahote, Mitologija, Zavičaj

Utopnik

Posted on by J.Stickman

Unutar bošnjačkih (i ne samo bošnjačkih) predkršćanskih i predislamskih magijskih praksi i vjerovanja svakako da značajno mjesto zauzima i zazivanje takozvanog ‘Utopnika’ prilikom velikog nevremena, oluje, kiše i grada.


Naime, vjerovalo se da kad se neko utopi u rijeci ili jezeru i nikad ga ne pronađu, da ga je voda uzela sebi kao svojevrsnu žrtvu i da on pripada svijetu vodenih duhova.


I kao što su se za vrijeme velikih suša učile kišne dove, tako se pri velikom nevremenu, jakim kišama popraćenim gradom zazivao Utopnik i to svojim imenom da “odvuče” nevrijeme sa sobom u vodeno carstvo.
U tu svrhu se iznosila i sinija sa hranom i posuđem, da ga se umilostivi, učile dove i bajalice, zazivalo njegovo ime.

Text @35Hartigan

Posted in Bosanske Strahote, Mitologija, Zavičaj

Hudam!

Posted on by J.Stickman

Unutar bošnjačke usmene tradicije predaje o Hudamu svakako da zauzimaju posebno mjesto. Naime, vjerovalo se da su u prošlosti neki ljudi imali svog ličnog džina, slugu u duhovnom svijetu.
Do njega se dolazilo posebnim duhovnim treningom koji je sadržavao ponavljanje određenih dijelova Kur’ana i prizivanjem, odnosno učenjem na jaje koje se onda nosilo 40 dana pod pazuhom.Iz tog jajeta bi se onda izlegao Hudam.

Hudam!


Vjerovalo se da su u prošlosti mnogi ljudi imali svoje hudame. U nekim predajama se govori i da se sklapala neka vrsta doživotnog ugovora između prizivača i hudama ispisanog na specijalnom prstenu.


Koristi od hudama su bile višestruke.
Od toga da je vlasnik recimo u poslovima koje je obavljao znao ko ga laže a ko je iskren, ko o njemu širi spletke ili ga ogovara. Da je mogao brzo putovati sa mjesta na mjesto, biti nevidljiv, činiti da materijalne stvari nestaju pred očima.

Međutim vlasnik je morao biti i oprezan i ne zloupotrebljavati vlast nad hudamom jer se nerijetko znalo desiti da se isti okrene protiv njega.
Takvi ljudi su onda obično završavali u očaju, bolesti i potpunoj materijalnoj bijedi.

Text @35Hartigan