Posted in Avetopis, Nekategorisano, Strip

Sergej

U Bosnu i Hercegovinu stripovi ne zalaze baš često kao u komšijskim zemljama. Po trafikama se nađe nešto izdanja Strip-Agenta, a ostalo u striparnicama. I naravno u knjižarama gdje im je cijena često nedostižna za naše nerdovske džepove.

Moj akcioni fan art

Nejse.

Prije nekih pet godina, u striparnici Agarthi u Sarajevu sam nabasao na jednu svesku stripa Sergej kojeg je izdavao Lavirint. Na naslovnici je imala brdovitog zeca. To sam primjetio krajičkom oka dok je vlasnik preturao po kutijama i gledao šta je novo, a šta je popuna zaliha. Mislio sam da je to neki ratni veteran, probuđen i nakrivo nasađen nakon teške noći udavljene u boci alkohola pa sam pomislio… zašto ne?

Moj prvi Sergej

Normalno da sam ga kupio, vođen nekom podsvjesnom odlukom koja me često znala odvesti u neželjenom pravcu. Po našem stanu se tako vucaraju knjige raznih žanrova i oblika, a mnoge odavno čekaju čitanje. Al tako mu je to kad imate gene hrčka.

Nejse opet.

Sa Sergejem sam se ranije susreo na forumu stripovi.com, gdje su na, nekom već zaboravljenom topiku objavljivali novosti i crteže o tom strip junaku s povezom na oku. Ali avaj, koliko god to mene zanimalo, u BiH se nisam mogao susresti sa njim, u smislu da ga ljudski pročitam pa sam jednom nabasao na nešro sveski u džamiji u Zagrebu gdje sam usput kupio i komplet Vučina od sjajne Sonjecke koja mi je u par stripova nacrtala fenomenalne posvete.N

Nažalost, puno toga u tim sveščicama nisam mogao pohvatati ali sam se barem oduševio junakom.

Rasplinuh se.

Prije dva mjeseca, vidjeh kod Darka Macana objavu da će Strip Revija na svojim stranicama štampati Sergeja, redom, kako i dolikuje. Baš kul, pomislih, em revija, em dolazi na kioske uz masu ostalih stripova. I tako mirno sačekah izlazak pa doskakutah na trafiku i pomno izabrah lijep primjerak. Svečan trenutak za mene, nema šta. Platih svoj komad, fino ga spakovah u torbu i pravac na čitanje u stan.

Prva priča sa Sergejem

I tako je započela moja avantura praćenja domaćeg serijala. Doduše iz Hrvatske al mi stripaši smo ionako u malom broju pa svako izdanje zovemo domaćim ako je iz zemalja bivše Jugoslavije.

Sergej je medvjed.  To mi je bilo prvo šokantno otkriće jer sam ja naivno mislio da je mačka. Al dobro, bilo bi previše da je Macan pisao i crtao o nekom tamo mačku.

Sergej i moja nemušta kamera

U prvoj avanturi, Sergej je zabasao u selo slijepih ljudi, a mene je cijela atmosfera podsjetila na Usagija, simpatičnog zeku samuraja. Ne i na originalne ninđa kornjače jer Usagi i Sergej imaju svoj lagani ruralni tempo, lijepu atmosferu uspostavljenog svijeta i sabijenu radnju. Što se meni dopalo, a naročito i preokret na kraju. Ah, pomislio sam, ovo je baš dobro. Crtež je zabavan,  kamera klizi i ugodno sam se osjećao dok sam pratio svoju prvu avanturu s ovim junakom, od samog početka, kako jedino i valja. 

Sergej nije neka mimoza. Plaćenik je.  To je došlo do izražaja, naročito u drugoj objavljenoj priči i reviji. Malo sam se zamislio, na drugo čitanje naravno i shvatio da je svijet u kojem naš junak baulja prilično opor i tvrd, barem po prvoj epizodi, a što mi je druga cementirala. Ovdje opstaju najjači, pa ti to kao čitalac prihvati ili odbaci ali sredine nema. Ono što je Sergej uradio u drugoj epizodi je podsjetilo na sukob Usagija i slijepog samuraja koji se oslanja na njuh. Međutim, zeka samuraj je to izveo na iskusnom i opakom samuraju dok ovdje… pa, valja vam pročitat i zabezeknut se. Kao što sam učinio i ja pa evo sjeo da pišem tekst o tome.

A-ha!

U obje priče, čitalac može samo slegnuti ramenima i podsjetiti se da je mrzak ovo svijet i da se životne lekcije nekad ne mogu platiti novcem već nečim mnogo krvavijim, čak i ako si nacrtani medo u jednom stripu.

Ono što me oduševilo je to da se Sergejev svijet počeo fino razvijati i širiti, što je fino prikazano u trećoj priči “Svetac”. Tu se naš junak već kaje zbog onog što je učinio u drugoj priči, što nas vezuje i mami da je ponovo pročitamo i počnemo fino sklapati avanturu, iz broja u broj. A samog Sveca sam shvatio kao vječni problem nas ljudi u ovom brzom u neuhvatljivom svijetu – da nas nema ko saslušati kad prostremo svoju muku na stol. Tvist na kraju na dođe ko šamar. Da se malo dozovemo.

Bilo kako bilo, pored Vekovnika sjajnog Marka Stojanovića, ničim izazvan… đavola, izazvan čuvenim dječačkim pitanjem šta će biti dalje, sada redovno pratim Sergeja, svakog mjeseca na kioscima i razmišljam o njegovom brutalnom svijetu i pravim jednu malu fanovsku mapu likova i njegovog putovanja. Nadam se da će u nekom od narednih brojeva revije neko iskusan i znan, napisati štogod o samom junaku uz pregršt detalja.

I ja sam za početak nabavio stari Kvadrat sa Macanovim intervjuom. Da malo prokljuvim i izrovim štogod o mom novom omiljenom junaku. Nešto sam tu saznao, a nešto ću već kroz sada redovne avanture. Tri su se ukazale na kiosku, malo li je?

Tako mu je to kad iznenada postaneš fan…

Ne fan Darka Macana, to sam postao davno nekad, dok sam čitao Kapetana Ameriku i Hellblazera i naravno jedan od omiljenih stripova Selam Alejkum generale. I tog sam našao negdje na štandu, dok sam kupovao stripove u Zagrebu. A Fibra je prije nekoliko dana objavila i Šetnju koju planiram nabaviti. Već Fan simpatičnog Sergeja.

Odličan strip, preporučujem

Stoga, toplo preporučujem odlazak na kioske i kupovinu Sergejevih avantura u Strip reviji. Ili barem nabavku sveski. Neke su se ukazale na olx-u u Bosni i Hercegovini. Ali kasno.

Ja ću to pratiti ovako, kako je red – na kioscima i bez nostalgičnog vraćanja u djetinjstvo, uživati u zrelim godinama u kvalitetnim avanturama jednog neobičnog strip junaka.

*Dodao sam i svoj crtež Sergeja. A to zgrom mi je palo na pamet jer su u mojoj kući vazda govorili da će ga zgromiti kad neko nešto zabrlja. Pa tako, nek Sergej zgromi konkurenciju na kiosku.

Posted in Srebrenica, Strip

Danas je jedanaesti…

Kao i uvijek, jedanaestog podsjećam na genocid sproveden nad Bošnjacima u Srebrenici.

Srebrenica ili Gaza? Teško je reći…

Danas je malo drugačije.

Jutros su mnogi od nas, tamam do zore, jeli i pili kako bi zapostili prvi dan mjeseca ramazana. Suzdržaćemo se od jela i pića do zalaska sunca. Da očistimo tijelo i dušu, ojačamo vjeru, speremo grijehe…

Ne može čovjek a da to ne poveže s ratom. Onim tokom kojeg je sproveden genocid i u kojem su civili mnogo gladovali. Baš mnogo. Teško da ćete upoznati čovjeka a da vam neće ispričati neku priču o gladi i dovijanju u spremanju hrane.

Gladuju i ljudi u Gazi. Naročito na sjeveru pojasa gdje kamioni sa humanitarnom pomoći ne dolaze zbog blokade. Kao što znate, nakon 7. oktobra i napada Hamasa, Izrael je pokrenuo rat i odmazdu najviše nad civilima u Gazi, ženama i djecom. Ubijeno je preko 30 hiljada ljudi, a preko 70 hiljada ih je ranjeno. Ubijeno je preko 12 hiljada djece i više od osam hiljada žena. Sravnjene su stambene zgrade, bolnice, fakulteti i škole pa čak i pekare.

Smrt u Gazi

A sada ljudi gladuju.

Mnoga palestinska djeca su umrla od gladi. Vidjeli smo to uživo, na televiziji ili na interentu. Mršave i neuhranjene dječake i djevojčice. Umiru pred očima nemoćnih roditelja. Zbog teškog bombardovanja ostaju bez života, ruku i nogu.

Užasne i strahovite slike koje dolaze, čini se, pogađaju samo obične ljude, a političare baš i ne. Mnogi šute. Mnogi tvrde da Izrael ima pravo da se brani i traže osudu Hamasa. No gotovo nikako ne traže osudu ubijanja civila. Obični ljudi su nemoćni da bilo šta učine kako bi pomogli Palestincima u Gazi koji se uprkos svemu hrabro drže. Jedino što mogu je da izađu na ulice i na protestima traže prekid vatre.

O tome govori i slika za današnji jedanaesti. O gladovanju. Našem i njihovom. Jer ih razumijemo.

Prisjetimo se žrtava i poštujmo hranu za kojom mnogi tragaju.

Posted in Strip, zbogom maslačci

Bosanski ninđa ili za par lajkova više…

Bosanskog ninđu sam prvi put objavio na stranici Stripopeke, nekadašnjem okupljalištu stripovskih autora iz Bosne i Hercegovine.

Uzor je očit, JCVD u filmu Kiborg.

Smiješan, dežmekast lik, pred čitateljima se ukazao trećeg juna 2007. godine u obliku web stripa kojeg sam koliko toliko redovno objavljivao. I mogu vam reći, bilo je to zabavno doba. Strip sam crtao u običnom bloku, skenirao i u fotošopu ga prilagođavao i bojio što danas izgleda amaterski, kao i tada. No ni podsmijesi kolega me nisu zaustavili pa sam objavio dosta tabli tog stripa.

Krivci za moj start su bili Emir Pašanović i Filip Andronik. Emiru sam se javio zbog konkursa u Oslobođenju, nakon čega me malo upravio kroz stripovski život. Filip je davao odlične savjete o crtanju kojih se i danas držim.

Ninđa je odrastao

Kulminacija je eksplodirala kada su moji prijatelji iz hip hopa sastavili soundtrack za ovog junaka i onda ga objavili na youtubeu. Drug Toti je radio glavnu temu, Mešak je pozajmio muziku iz svoje grupe B.U.S, a moram priznati i da je Kowa uradio opaku numeru.

Sam strip je bio u formi gega, a istovremeno se razvijala neka priča. Ninđa je krenuo iz Japana u BiH kako bi našao svog oca. Usput je susreo mnoge likove iz moje okoline i stripova i dočepao se naše zemlje gdje je ustanovio da niko ne zna japanski. Nakon toga se sudarao sa nekim negativcima. Sve uz pomoć kuma Meška, novinarke Aurore i masta Tahira. Nakon toga se vratio u Japan.

Ovako se nekad snimalo

Da bilo je baš zabavno i naivno kako se čini dok čitate.

Elem, ninđi sam se vratio 2018. godine u kratkoj epizodi povratka u BiH. Htio sam tada još objaviti album sa nekih 48 stranica ali život, forum, iskustva…

Krenuo sam ambiciozno. Ninđa je sletio u moj kraj, prošao kroz Tojšiće i zaputio se ka Tuzli gdje su se odbijale njegove avanture i ranije. Opet sam ubacio neke svoje prijatelje ali i osmislio komačno prave negativce, od Leptira Revolucije do Žutog Groma. Nekim ljudima se Leptir baš dopao jer je ismijavao našu politiku.

Negativci

Pa ipak ništa konkretno od toga nije bilo.

No, čak i tada je moja Provincija uradila fenomenalnu numeru za ninđu.

Bilo kako bilo, vrijeme je da se ninđa vrati u jednom dijelu mog stripa Zbogom Maslačci. Tu naravno neću ja biti glavni junak neho ću samo poslužiti kao okidač za radnju i novo povezivanje sa nastavkom strahota. Čisto da ne bi ko kasnije tumačio šta sam mislio s tim. Jednostavno je, svi moji junaci će djelovati u istom svijetu. A kako je ninđa povezan sa Strahotama? Pa saznaćete u 16 stranica stripa koji nas ubrzo očekuje. No oni koji su ga ranije pratili znaju da se ninđa preziva isto kao i budući junak Gribajskih Hronika…

U nekakvoj sam fazi života kada završavam sve preostale repove u svom amaterskom bavljenju sprtipovskom umjetnošću pa slobodno očekujte više ninđe u Maslačcima. Da dodam i ako Bog da.

Posted in Strip, zbogom maslačci

Zbogom Maslačci 8/8

Privedosmo i ovo kraju. Ubrzo slijedi nešto novo. Bitno je da se čovjek dobro osjeća i zabavlja dok ovo radi. Pa makar to bilo bacanje šurikena. Da, slobodno možemo najaviti povratak Bosanskog ninđe u Maslačcima nakon toliko godina. Šta? Otkud? Kako? Vrijeme će pokazati.

Kraj je vazda neumitan
Posted in Strip, zbogom maslačci

Zbogom Maslačci 7/8

Prvo sretan vam Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Da nam potraje, da nas posluži i ostane nam vječna naša domovina, sa uređenim sistemom, boljim zdravstvom i obrazovnim sistemom.

Najava za Gribajske Hronike

Evo i moje stare čestitke.

Živjela nam Bosna i Hercegovina

I nešto malo o stripu.

Kao što vidite, ukazuje se jedno lice kojem se Koncil zahvaljuje za pomoć. Eh da, ta priča otvara Gribajske Hronike, a usput i govori šta se zbilo s njim i vukodlakom iz moje knjige Seoske Strahote.

Ostanite uključeni.

Posted in Strip, zbogom maslačci

Zbogom Maslačci 6/8

Ima jedan dio Gribaje, tik ispod druge meraje, gdje je bio vijer u kojem smo se kupali, gdje jenobala travnata i ukrašena mladim vrbama. Tu smo često hvatali klijenove rukama, jer je bilo plitko i sjenovito, a ribe ko ribe, uskakale su u ruke bez problema.

Pokušaj da se urazumi strahota

Elem, pored štapova, ribu smo lovili i na mrežu. Uzeli bi fin komad nekadašnje zavjese ili kako smo je zvali – store i nosili je sa sobom. Jedan iz grupe bi škaljao, to jest gurao nogu u korijenje vrba u vodi, odakle bi ribe bezglavo jurile nizvodno. A dole bi ih mi čekali s mrežom, koju bi spuštali do dna i naglo dizali kad bi ribe uletile u nju.

Često bi u tom haosu u mreži završile goleme žabe, a ponekad i rakovi.

Kad bi uhvatili dovoljno riba, pravili bi roštilj kraj rijeke. Lomili bi pruće, gulili mu koru i na to bi natakli naš ulov. Neko bi ukrao krompir iz susjednih njiva ili pečenjak, zavisno od godišnjeg doba pa bi gozba bila potpuna.

Posted in Strip, zbogom maslačci

Zbogom Maslačci 5/8

A evo i tuče. Nije to baš neka agresija, Koncil je ipak nadnaravno biće, anamono što bi rekao moj djed ali ipak, treba nekad znati i uzvratiti. Koliko ko može.

Gribaja nije ovoliko duboka

Danas nisam nešto raspoložen za pisanje pa ću postaviti samo stranicu stripa. Na blogu, nekadašnjem utočištu nesuđenih pisaca, novinara i ljubitelja lijepe riječi.

Danas ovuda prolaze samo oni koluti trave, kao u američkim filmovima. No tako mi i godi.

Posted in Strip, zbogom maslačci

Zbogom Maslačci 4/8

Ovu stranicu postavljam dok jezdim u autobusu broj 13 ka Tuzli.

So it begins

To je redovna linija od Kalesije do Tuzle u kojoj sam proveo djetinjstvo, mladost a evo i neke zrele godine.

Od mog prelaska u Sarajevo, promijenilo se mnogo toga. Doduše, prošlo je skoro pet godina pa je to bilo za očekivati. Ona osnovna je glavna promjena. Autobusna karta od Tojšića do Tuzle sada košta 4,5 konvertibilnih maraka. Ali barem ima više mjesta. I manje ljudi. Što znači da nam je demografija crna ko petak, čak i na sniženju.

Ranije je, prije tih famoznih 5 godina, karta koštala 1,5 konvertibilnih maraka. Pošto je sve naopako kod nas, tako nam je i taxi jeftiniji ali oni opet zbog drugih da ne kažem geografko-opštinskih razloga ne idu do Bingo City Centra gdje me na kahvi čeka moj dobri Goran.

Bilo kako bilo. Auotbusa se neću nikad riješiti. Čak i kad bih otišao u zemlju s najjeftinijim automobilima, vjerujem da bih završio u nekom autobusu, truhlom i žutom.

Pada i kiša.

Autobusi tokom kiše imaju taj specifični miris vlage, truleži i čamotinje. Miješaju se parfemi, ustajali znoj iz jakni i ponekad bijeli luk. Tako je bilo nekad, tako je i danas. Sa zvučnika samo ne trešti Indira Radić i njen Zmaj nego Aleksandra Prijović.

Tokom jedne vožnje prije tuce godina, vozač je imao kasetu sa 12 puta snimljenim Zmajem i puštao ga do besvijesti, otprilike do ulaza u Tuzlu. Tu sam naučio tekst pjesme i zapamtio za sva vremena. I neka sam. Indira je u to doba bila velika stvar. Danas sam prestar za to pa mećem slušalice u uši i prisjećam se dobrog Želje, tonca sa radija TK. On mi je onomad rekao da ću bataliti Wu-Tang i slušati Dire Straits. Donekle je bio upravu samo što opake štemere iz New Yorka slušam i danas.

Evo i Brčanske Malte.

Napredujemo prema Ircu. Ostala mjesta nisam primjetio ali ne možeš zaboraviti Maltu. Zapravo ti u glavi zazvoni glas Hamze repera i njegovo čuveno gostovanje kod Frenkija na pjesmi, pa hajmo onda:

– Maaaalta, u kući Frenki, povratak cigana na scenu sada još bjesniji, još uvijek isti CREW, zauvijek FmJAm, beton poe nogama, čisti obraz i reprezent!

Autobus je naglo zakočio i neka djevojka je pala na ženu.

Da, trineskom smo putovali i na partije koje je pravio FmJam i osjećali se da pripadamo pokretu. Doduše, ovog autobusa nije bilo poslije 19 sati pa smo se kući, pijami i veseli vraćali pješice, nekih 10 kilometara.

Pričaću vam jednom o tome.

Posted in Strip, zbogom maslačci

Zbogom Maslačci 3/8

Gujoribe.

Ulaskom u Gribaju, pokrenut je niz događaja

Šta li su gujoribe?

Dok su bili djeca, sada već dalekih šezdesetih godina, amidža i otac su svjedočili putovanju riba duž Gribaje, dok su ljeto provodili pored vodenice. Između ostalih, često su viđali gujoribe.

Kakve su to ribe? Pa, jegulje. Izgleda su putovale čak i Gribajom koja pripada Crnomorskom slivu jer se ulijeva u Spreču, a ona u Bosnu koja opet ulazi u Savu, a ona huda ide do Dunava pa tako i mi dođemo u Evropsku Uniju. Zlobnici bi rekli, makar tako.

Jegulje koriste tu razvijenu vodnu komunikaciju da bi se išle mrijestiti u more, nakon čega se opet vraćaju u rijeke. Čak i ove naše koje se zovu Evropske ali imaju naš sirotinjski pasoš. Uglavnom, moj otac je svjedočio tom fenomenu ali ja recimo nisam jer ko zna, možda su jegulje izbacile Gribaju iz svog plana putovanja ili su tada jednostavno zalutale.

Što se tiče ribljeg fonda u Gribaji danas možete naći klenove, deverike i bjelice. Tu i tamo poneku crvenperku. One, kao stanovnici ovog kraja vjerovatno ne putuju nikud osim na rad u Njemačku. Pa se možda neki domicilni stanovnik, ovako kao i ja, čudi pored Rajne prolasku bosanskih riba.

Posted in Strip, zbogom maslačci

Zbogom Maslačci 2/8

Na putu do Gribaje, moram proći tri njive. Mada njeno korito vidim od kuće. Dobro je što joj nismo blizu jer je i ona poput ostalih rijeka na Tuzlanskom kantonu – bujična. Znači malena i tiha, a podivlja s prvim kišama i poplavi sve okolo.

Dolazak do Gribaje

Djedova njiva do Gribaje se zove palučak. Tu smo kopali krompir, kukuruz i kupili sijeno. Tako smo provodili ljeta.

Nevečer, nakon posla i jake seljačke večere, djed nam je pričao o prikazama i vilama. Tako sam i čuo priču o Koncilu i njegovom plašenju duž obala Gribaje.