Posted in Strip, Zavičaj

Povratak Maslačaka

Najava iz daleke 2021.

Došlo je vrijeme da se vratim crtanju pseudobiografskog stripa “Zbogom Maslačci.” Prošle godine sam nacrtao 80 tabli kratkog web stripa u kojem sam na početku krenuo sa gegovima, kratkim istinitim ali zabavnim događajima iz svog okruženja. Kasnije sam shvatio, kada sam se osjećao dovoljno ugodno sa linijama i načinom crtanja, da bih mogao razviti i neku priču.

Smrtnjak i ja, u polju maslačaka

Prvi put sam pokušao u tri table napisati priču o misterioznom nestanku štipaljki s mog balkona, zbog čega je izbio oružani sukob s vranama. Nekako je i uspjelo, dopalo se određenim ljudima, a ja sam stekao rutinu i naviku da redovno objavljujem strip.

Dio priče o misteriji štipaljki

Među ljudima, i barem prema statistici na fejsbuku i instagramu, najbolje je odjeknula kratka pričica o gurabiji, domaćem kolaču kojeg baš i ne volim. Niti ga odobravam. A nadam se da će nekad nestati svi recepti o njemu. Zajedno s hurmašicama. Uglavnom, onima koji ne poznaju gurabiju, najbolje ću objasniti da je riječ o slatkišu čija tvrdoća nadmašuje oklop Iron Mana, a i RoboCop se nešto raspitivao o mogućem korištenju za zamjenske dijelove. Narodu se dopalo pa su ga rado dijelili okolo. Što je dovelo i neke čitaoce do mene uz par simboličnih pitanja poput onog hoće li ovo biti na papiru?

Priča o gurabiji

Kasnije, ponukan redovnim odzivom čitatelja, skroman je to broj, dvadesetak na fejsbuku i stotinjak na instagramu, krenuo sam sa razvijanjem priče. Nehotice sam ubacio Smrtnjaka, jednog sovadina koji je inspirisan pravom sovom koja je živjela na jelki pored naše kuće. Ta se ptica toliko odomaćila da je često dolazila za naš sto pod trešnjom i zobala kolače od pekmeza ili šta bi već ko zaboravio na tanjiru. Ponosno je šetala mlade i učila ih da lete. Samo je djed rahmetli negodovao jer se vodio starom mišlju da je sova smrtnjak i da najavljuje smrt. Otud i ova pričica.

Nesretni Smrtnjak

Smrtnjak je kasnije prešao u dobre likove i krenuo sa mnom u avanturu Sarajevom. Inspirisan ZeroCalcareom i njegovim armadilom, ja i drug Smrtnjak smo krenuli po ulicama i u borbu s vranama. Doduše, Smrtnjak je prava punokrvna sova koja je zaista postojala, a u mom stripu je itekako živa i komunicira s drugim likovima. No, uzor je očit i ne treba ga kriti.

Da u tom stripu ima nešto prepoznali su na 24. Balkanskoj smotri stripova prošle godine u Leskovcu. Maslačci su nagrađeni sponzorskom nagradom Studentskog informativno izdavačkog centra Niš i lista “Pressing” za najbolji kratki strip, a koju sam podijelio sa Bobom Klisurskim iz Bugarske. Što je golemo za mene.

Hrabrost je ludost

Sada nastavljam sa pričom. Ovaj put, vraćamo se korijenima i odlazimo na Gribaju i njive uz njenu obalu, u potragu za Koncilom, konjolikim čudovištem iz naše rijeke, a o kojem ste mogli čitati u mojim Seoskim Strahotama. Priču o njemu i ilustraciju možete vidjeti na instagramu ili facebook stranici Avet Rio Gribaje. Ovaj će strip ujedno biti i prequel Gribajskim Hronikama, nastavku Strahota. Zašto? Pa zato što se Koncil pominje u obje knjige, a sad ću ga dodatno obrazložiti u nastavku Maslačaka i fino povezati univerzume.

Koncil u Gribaji

Ali da vas ne mučim, legenda o Koncilu glasi ovako.


Vele stari da se Koncil samo noću kreće, od izvora Gribaje do Spreče. Glasno vrišti, brzo trči i za njega duboke vode nema. Konjska mu je glava, a laktovi u sindžire vezani. Ko mu glas čuje, ogluhne na tri dana. Od očiju mu žutih insanu utrnu ruke i svako muško kad ga vidi, zapadne u muke. Njegova se cika samo noću čuje, kod mostova, vijerova i meraja, jer danju njegova duša u dubljanu spava. Među žilama stare vrbe. A kad prođu dva sata iza ponoći, on se iza sna prene i skoči da Gribajom potrči. Kao da grom iz vode izbije, tolika je silina te prikaze.

Elem, Koncil je najedanput nestao, kako mi je to pričala nena Ifeta. Kuda je otišao i zašto, saznaćemo zajedno malo u povratku maslačaka a sasvim dovoljno u Gribajskim Hronikama.

A zašto Zbogom Maslačci?

Pa zbog mojih žutih pantola koje sam u djetinjstvu, kako to pamti moja divna majka Šeherzada, zvao maslačkom. Sada sam odrastao, nosim jednostavne farmerke i kosim travu u kojoj caruju maslačci, a kojima velim zbogom kao i djetinjstvu…

Posted in Strip

Između Dva Umora

Autobusima se vozim, čini mi se, otkako znam za sebe. Većinom sam putovao linijom broj 13 od Tojšića do Tuzle, a od prije četiri godine sam to proširio na međukantonalne vožnje, od Sarajeva do Tuzle. Posljednjih godina, na tim svojim putovanjima susretao sam ljude iz različitih zemalja koji žele proći kroz Bosnu i Hercegovinu do Španije, Njemačke ili Francuske. Zovemo ih migrantima.

Naslovnica stripa

Dok sam ja putovao i slušao negodovanja putnika zbog njih, dotle je Senad Pirić skupljao pomoć i pokušavao im obezbjediti obuću, odjeću i pokoji mobitel. Obuću, jer je njihova bila pocijepana od dugotrajnog pješačenja, odjeću jer je bila uništena od šibanja vjetrova, vlage, vode ili snijega. Mnogi od njih su, pričao mi je Senad došli u papučama do autobuske stanice gdje ih je on sa svojim prijateljima prihvatao i pomagao. A mobiteli su im bili prijeko potrebni da bi se javili porodici ili vidjeli na mapama gdje su. Kasnije su ih koristili da bi kontaktirali Senada jer se priča o njemu pronijela do dalekih zemalja poput Tunisa, Maroka ili Alžira.

Tako se i rodila ideja za strip.

Ali kako predstaviti tako jednu golemu priču u stripu, u kojem bi likovi većinom pričali, zvali na mobitel i stavljali zavoje na noge prošarane krvavim ranama i golemim žuljevima. Zimi i promrzlinama.

Prvo sam dobio ideju za ilustraciju njihovog puta. Pokupio sam sve Senadove podatke o putanji njihovog kretanja i stavi to na papir. U isto vrijeme, igrao sam omline igru “Čovječe ne ljuti se” i u jednom trenutku, dok sam gubio partiju, zahvaljujući čistoj sreći protivnika, pomislio sam, pa to je to. I oni putuju naprijed, kao u nekoj igri na ploči, i često se vraćaju nazad. Kao da im kockica konstantno baca na jedinicu. Sjeo sam za ploču i iscrtao tegobnu ploču za igru i na taj način prikazao njihov put. Ono, za što sam mislio da će mi trebati barem 20 stranica, uspio sam sažeti u jednu ilustraciju koja ne iskače iz stripa.

Ploča koju sam osmislio

Na isti način sam pokušao ukomponovati i njihovu patnju, prouzrokovanu neizvjesnošću, nedostatkom novca ali i uništenim stopalima. Nijedna obuća nije mogla izdržati dtotine kilometara svakojakih puteva. Od kamenja, asfalta do bauljanja visokom travom i pogađanja gdje se nalaziš. Zbog toga su tada, Senad i prijatelji napravili privremenu ambulantu o čemu priča o stripu. Tako sam dugo razmišljao šta da radim dok nisam, za vrijeme vožnje za suprugom, primjetio mjerač brzine i pomislio, ovo ću iskoristiti za to. Jer mi sada, dok ona vozi, na autoputu, idemo stotinu kilometara na sat, a mene bole noge od penjanja uzbrdicom. Kako li je bilo njima dok su išli par kilometara na sat, sa probijenim đonovima i poderanim patikama. Ili još gore, papučama.

Stopala i brzina

Još jedan prikaz koji sam riješio ilustracijom su konstantni pozivi za pomoć. Naime, dok sam snimao Senada, kako bih imao podatke za radnju stripa, telefon mu je konstantno zvonio. Tražili su pomoć. Oni sa više kredita na telefonu su zvali, a mnogi su tipkali poruke na mesendžeru. Često bi ga zvali u ponoć ili u ranim jutarnjim satima. Čuli su za njega od nekog rođaka ili prijatelja koji je ranije prošao ovim putem i ostavio im njegov kontakt. Senad je poznavao nešto od njihovog jezika, nešto je naučio, a usput su se sporazumijevali i na engleskom jeziku. Uglavnom, od njegovog sna nije bilo ništa jer je konstantno prekidan. Tako je nastala ova slika.

Pozivi u pomoć

Na isti način sam rješavao i druge probleme tokom kreiranja stripa. O tome ću pisati u narednim tekstovima. Često me inspirisao Senad, svojim pričama i fotografijama koje mi je slao. Stalno smo bili na vezi. On sve umorniji, a ja još uporniji da ispričam njegovu priču. Ovdje možete skinuti pdf stripa u obje verzije.