Pa, najveća je riba u našoj Gribaji. Iako nisam vidio neke ogromne komade, mnogi su se ribari kleli da su baš goleme lovili, skoro ko ruka, što otprilike znači do lakta, pa čiji je duži…
Bilo kako bilo, deverike žive u rijekama, vole blatna dna. Između ostalog žive i u Crnom Moru čijem slivu pripada naša Gribaja. Često iza njenog hranjena, kada traga za ličinkama kukaca, ostaju male jame na dnu.
U svakom slučaju, možete dosta toga pronaći na internetu o ovoj simpatičnoj ribi koju sam izabrao za našu vodenu Sfingu.
Inače, dugujem izvinjenje. Prošle nedjelje smo imali posla oko izložbe pa nije bilo Maslačaka, a ovaj vikend ih objavljujemo u subotu jer je sutra Bajram.
Mada ne znam ni šta se izvinjavam kad danas više niko ne čita blogove, a kamoli ovaj opskurni.
Dugo sam se kanio da uradim nastavak svog lokalnog hita, knjige o prikazama iz doline Gribaje. Pokušavao sam opet s kratkim pričama i ilustracijama ali nije išlo. Pa sam se okrenuo stripu. I krenulo je.
Naslovnica
Prvo sam osmislio junaka. Htio sam nekog domaćeg, realističnog u svijetu anamonog i bajki. I tako se odlučih za efendiju, koji se tek vratio iz rata u svoje selo na obali Gribaje.
Bego Kovač.
Nazvao sam ga tako zbog lakše pamtljivosti, a zato što me ime Bego podsjeća na ime Korto. Da, na čuvenog mornara koji je obišao svijet u potrazi za blagom. Ali moj junak će za razliku od vječnog mornara lutati livadama, obalama i šumama oko Gribaje. U jednom mikrokosmosu u kojem sam odrastao i maštao o bajkama i drugim strahotama.
No, Bego će lutati kroz horor priče, naoružan pištoljem, od kojeg nema mnogo koristi, vjerom i zdravim humorom. Što me dovodi do Hellboya, omiljenog horor stripa. I njegovih kratkih priča u kojima sam najviše uživao, poput Čeličnih cipela.
Od njegove biografije, kojom ću se ako Bog da baviti u daljim pričama, mogu izdvojiti da je Bego bio učenik tuzlanske medrese te da je bio partizan u 16. muslimanskoj brigadi. Ratni veteran, jakog stava i bez stida o vlastitom porijeklu. Zbog toga nosi fes sa zvijezdom i pojas. No i tome će biti riječ kasnije. Ne u ovoj knjizi koju pripremam. Također, Bego je blag i zamišljen sa dozom ironije i sarkazma u govoru.
A sama knjiga?
Pa čim završim priču o riječnom vampiru, potražiću izdavača. Plan mi je da knjiga sadrži pet do šest priča, uz ovu koju ćete sada moći pročitati. Pored vampira, Bego će bitku voditi sa zlom vilom Gribajušom, razgovarati s bijelim učkur mačorom i doživjeti užas Zmijišta.
A sad, uživajte u stripu.
Nadam se da vam se dopala prva priča iz Gribajskih Hronika.
Ljeto samo što nije. Dok prođu kiše, eto nam i vrućina. Pa ko voli da se znoji taj će i uživati. A nama preostaje spuštanje niz Gribaju nad kojom caruju mir i tišina.
Mirno je.
Ili možda i ne.
Onomad, kad mi je Rale objašnjavao riblji fond Gribaje, spominjao je i ćukce, neku sitnu ribu koju zna svaki ribar koji drži do sebe. A ja, koji sma jedino na mrežu lovio po Gribaji, pomislio sam, eto još jedne mitske strahote za moju knjigu. Ali avaj, ćukci su presitni pa sam se za prvo čudovište koje će junaci Maslačaka susresti na rijeci biti ogromna deverika. Baš ogromna, veća od ajkule iz Ralja. Ko biva, živi u vijeru u kojem se dubina ne zna, mada je najdublji bio oko metar i po, barem onaj za koji ja znam i to ispod vrbe dole, poslije druge meraje. Stogodišnja deverika, ni manje ni više.
S druge strane, u stripu sam spomenuo i krilate zmije. Moj djed ih je često spominjao kada bi avlija zarasla u travu. Ironično bi rekao da je trava tolika da se u njoj ima i krilatih zmija. A čim zamahneš kosom, bježe glavom bez obzira.
Otud i one u ovom stripu. Zarasla Gribaja pa bezbeli ima i njih, negdje između lopuha i trave na obali.
Bilo kako bilo, iako radnja teče sporo, poput same Gribaje, ovaj strip će zapravo biti retrospektiva mog života i čudnovatih događaja iz autobusa i taksija koji su ordinirali na mračnom području između Brčanske Malte u Tuzli i Kalesije. Negdje između su bili i moja Tojšići. Ti polovni autobusi, uvezeni većinom iz Njemačke, znali su se zapaliti dok su klipsali uz tunel u Čaklovićima, krenuti ranije ili po snijegu se svaliti u kanal kod Mevkatora na izlazu iz Tojšića.
I tako, krenusmo Smrtnjak i ja niz Gribaju, u srce tame, dole kod ušća u Spreču. Nakon podugačkog i razrađenog uvoda, vrijeme je za obračun sa godinama, prohujalim kao vihor. Ali zaista ne znam ko će izaći kao pobjednik. Ja ili ovaj strip? Nije ni važno, bitno je da se priča kotrlja, hrabro i neustrašivo – poput mungosa.
Nastavljamo s pripremama za avanturu života. Uvijek sam htio spustiti se niz Gribaju, nekih 10 kilometara do ušća u Spreču. Nekoliko godina Rale i ja to planiramo ali nas geografska razdvojenost, život i četrdesete ozbiljno sprečavaju u tome. Otud mi i ideja da sa drugom Smrtnjakom napravim papirni brod, jer zbog plitkoće rijeke, samo se on i može spustiti dole.
Nazvao sam ga Gromovo đule zbog Kulenovićeve priče u kojoj ono čuva glavnog junaka od svakojakih nesreća. Iako bez jarbola i jedara, imam osjećaj da ćemo se poput đuleta stuštiti niz rijeku, pretresti uspomene i životna pitanja i završiti avanturu.
Eh da, ima tu uticaja i iz filmova jer znate da svemirski brodovi u Alienu nose imena iz djela Josepha Conrada. Tako sam i ja htio odati počast književniku na svoj način.
A obuću ne nosim zbog Ćopićevog Bosonogog djetinjstva. Što baš i nije pohvalno za raditi u Gribaji, zbog stakla i kantica kajmaka. Mada… s odlaskom stanovništva, Gribaja se polako čisti i zarasta u pravu malu džunglu.
Moja mapa Gribaje
Naravno, spuštanje je opasno i zbog zmija. Ljeti ih nizvodno bude baš mnogo pa mi sa zasukanim nogavicama trebamo oprezno koračati.
A tek smo na petoj stranici.
*Stožinu za sijeno sam uvijek vidio kao neki jarbol, pa ko zna, možda se u ovom stripu ukaže i neko plutajuće sijeno. Jedno su u ranijim Maslačcima odnijeli vanzemaljci…
Poštapalica kojom se služim kad se nevjerovatna sila pojavi odnekud i ne riješi ništa na twitteru, u vidu mog prijatelja Džona.
Voli on tako, uplovit u neku raspravu ostavit komentar kojim zbuni onog kome je upućen, one koji to slučajno vide i sebe samog.
Pa tako, evo mene i Smrtnjaka. A biće i Džon, u ovom stripu o mojih prvih 40 godina života. U svakom slučaju, eksperiment sa malim brodićem nije uspio pa ćemo se Smrtnjak i ja uputiti niz Gribaju kako bismo riješili neke životne nedoumice.
O tome ćemo više u narednim blogovima. Biće tu priče o snimanju filma The ‘Irds ili Tice u blizini ove rijeke i pokušaju ekspedicije.
* Kartonaža je čuvena firma iz Tojšića koja se bavi proizvodnjom kartonske ambalaže. Otud i ovaj mali vic, razumljiv samo nama s ovog područja. A to je svakako i taj moj lokalni patriotizam s kojim sam dosadio svakom živom.
Kartonaža- fotografija portala NKP
Uglavnom, proizvode kartonaže ste mogli vidjeti na policama vaših marketa u vidu novogodišnjih paketića.
I ne, nije plaćeni oglas nego sam htio objasniti šta znači Kartonaža u stripu, da ne bude baš uvijek hermetički tojšićki meta jezik.
U svakoj našoj, našim rukama zagađenoj rijeci, može se pronaći odbačena kantica kupovnog kajmaka. Tako ga zovu u mom selu jer nije domaći nego iz radnje.
Elem, na trećoj stranici stripa bavim se i tom tematikom. Ovlaš doduše ali opet jasno da se zna da onaj ko bose noge zagazi u našu rijeku, pošteno se može i zarezati.
I toliko o uvodu. Uskoro na scenu stupamo Smrtnjak i ja.
Evo me tek danas na blogu, iako sam na fejsbuku i instagramu objavio jučer. Papirni brodić “Gromovo Đule” plovi dalje.
Išijas me jučer saletio pa nisam bio raspoložen ni da pišem, samo sam postavio parče steipa i nastavio spavati.
Jer dan prije, pokosio sam cijelu avliju i u meni je sve umrlo.
Takva nekakva atmosfera je i ovog mog djela. Za sada tmurna i zelenkasta poput same Gribaje ali s nadom u neko bolje sutra – koje nikad doći neće. No, izdržite još malo jer slijedi još jedna stranica ovog sitnog broda, nakon čega na scenu stupamo Smrtnjak i ja. I krećemo sa prvim segmentom mog života u kojem se nešto uistinu počelo događati.
Kratka priča, poveznica između mog stripa “Zbogom Maslačci” i nastavka Seoskih Strahota, ukazala se u češkom stripovskom magazinu Aargh!
Ljepota i divota
Prije nekoliko mjeseci, pozvao me Pavel Pilch iz ovog magazina i pitao da li bih ustupio neki svoj strip za objavljivanje. Nisam ni časka razmišljao nego mu poslao table svojih maslačaka.
Oni su to preveli na češki jezik, a ja sam danas dobio prve fotografije magazina i prelijep prevod naslova mog stripa.
Sbohem, Pampelišky!
Predivno, zar ne?
Uglavnom, na ovih osam stranica, podsjetio sam svojih stotinu čitalaca na Koncila, čudovište iz Seoskih Strahota, a koji počinje Ovdje. O njemu mi je pričala moja nena, a on će biti i glavni lik, pored Bege Kovača, u mom narednom stripu Gribajske Hronike. Uskoro ću objaviti jednu priču za džaba, a za ostale ću tražiti izdavača.
Ako Bog da.
Uglavnom, ovo je prvi put da se Gribaja spominje u Češkoj i to mi se mnogo dopada. Lijep jezik, lijep magazin i divni maslačci.
U Bosnu i Hercegovinu stripovi ne zalaze baš često kao u komšijskim zemljama. Po trafikama se nađe nešto izdanja Strip-Agenta, a ostalo u striparnicama. I naravno u knjižarama gdje im je cijena često nedostižna za naše nerdovske džepove.
Moj akcioni fan art
Nejse.
Prije nekih pet godina, u striparnici Agarthi u Sarajevu sam nabasao na jednu svesku stripa Sergej kojeg je izdavao Lavirint. Na naslovnici je imala brdovitog zeca. To sam primjetio krajičkom oka dok je vlasnik preturao po kutijama i gledao šta je novo, a šta je popuna zaliha. Mislio sam da je to neki ratni veteran, probuđen i nakrivo nasađen nakon teške noći udavljene u boci alkohola pa sam pomislio… zašto ne?
Moj prvi Sergej
Normalno da sam ga kupio, vođen nekom podsvjesnom odlukom koja me često znala odvesti u neželjenom pravcu. Po našem stanu se tako vucaraju knjige raznih žanrova i oblika, a mnoge odavno čekaju čitanje. Al tako mu je to kad imate gene hrčka.
Nejse opet.
Sa Sergejem sam se ranije susreo na forumu stripovi.com, gdje su na, nekom već zaboravljenom topiku objavljivali novosti i crteže o tom strip junaku s povezom na oku. Ali avaj, koliko god to mene zanimalo, u BiH se nisam mogao susresti sa njim, u smislu da ga ljudski pročitam pa sam jednom nabasao na nešro sveski u džamiji u Zagrebu gdje sam usput kupio i komplet Vučina od sjajne Sonjecke koja mi je u par stripova nacrtala fenomenalne posvete.N
Nažalost, puno toga u tim sveščicama nisam mogao pohvatati ali sam se barem oduševio junakom.
Rasplinuh se.
Prije dva mjeseca, vidjeh kod Darka Macana objavu da će Strip Revija na svojim stranicama štampati Sergeja, redom, kako i dolikuje. Baš kul, pomislih, em revija, em dolazi na kioske uz masu ostalih stripova. I tako mirno sačekah izlazak pa doskakutah na trafiku i pomno izabrah lijep primjerak. Svečan trenutak za mene, nema šta. Platih svoj komad, fino ga spakovah u torbu i pravac na čitanje u stan.
Prva priča sa Sergejem
I tako je započela moja avantura praćenja domaćeg serijala. Doduše iz Hrvatske al mi stripaši smo ionako u malom broju pa svako izdanje zovemo domaćim ako je iz zemalja bivše Jugoslavije.
Sergej je medvjed. To mi je bilo prvo šokantno otkriće jer sam ja naivno mislio da je mačka. Al dobro, bilo bi previše da je Macan pisao i crtao o nekom tamo mačku.
Sergej i moja nemušta kamera
U prvoj avanturi, Sergej je zabasao u selo slijepih ljudi, a mene je cijela atmosfera podsjetila na Usagija, simpatičnog zeku samuraja. Ne i na originalne ninđa kornjače jer Usagi i Sergej imaju svoj lagani ruralni tempo, lijepu atmosferu uspostavljenog svijeta i sabijenu radnju. Što se meni dopalo, a naročito i preokret na kraju. Ah, pomislio sam, ovo je baš dobro. Crtež je zabavan, kamera klizi i ugodno sam se osjećao dok sam pratio svoju prvu avanturu s ovim junakom, od samog početka, kako jedino i valja.
Sergej nije neka mimoza. Plaćenik je. To je došlo do izražaja, naročito u drugoj objavljenoj priči i reviji. Malo sam se zamislio, na drugo čitanje naravno i shvatio da je svijet u kojem naš junak baulja prilično opor i tvrd, barem po prvoj epizodi, a što mi je druga cementirala. Ovdje opstaju najjači, pa ti to kao čitalac prihvati ili odbaci ali sredine nema. Ono što je Sergej uradio u drugoj epizodi je podsjetilo na sukob Usagija i slijepog samuraja koji se oslanja na njuh. Međutim, zeka samuraj je to izveo na iskusnom i opakom samuraju dok ovdje… pa, valja vam pročitat i zabezeknut se. Kao što sam učinio i ja pa evo sjeo da pišem tekst o tome.
A-ha!
U obje priče, čitalac može samo slegnuti ramenima i podsjetiti se da je mrzak ovo svijet i da se životne lekcije nekad ne mogu platiti novcem već nečim mnogo krvavijim, čak i ako si nacrtani medo u jednom stripu.
Ono što me oduševilo je to da se Sergejev svijet počeo fino razvijati i širiti, što je fino prikazano u trećoj priči “Svetac”. Tu se naš junak već kaje zbog onog što je učinio u drugoj priči, što nas vezuje i mami da je ponovo pročitamo i počnemo fino sklapati avanturu, iz broja u broj. A samog Sveca sam shvatio kao vječni problem nas ljudi u ovom brzom u neuhvatljivom svijetu – da nas nema ko saslušati kad prostremo svoju muku na stol. Tvist na kraju na dođe ko šamar. Da se malo dozovemo.
Bilo kako bilo, pored Vekovnika sjajnog Marka Stojanovića, ničim izazvan… đavola, izazvan čuvenim dječačkim pitanjem šta će biti dalje, sada redovno pratim Sergeja, svakog mjeseca na kioscima i razmišljam o njegovom brutalnom svijetu i pravim jednu malu fanovsku mapu likova i njegovog putovanja. Nadam se da će u nekom od narednih brojeva revije neko iskusan i znan, napisati štogod o samom junaku uz pregršt detalja.
I ja sam za početak nabavio stari Kvadrat sa Macanovim intervjuom. Da malo prokljuvim i izrovim štogod o mom novom omiljenom junaku. Nešto sam tu saznao, a nešto ću već kroz sada redovne avanture. Tri su se ukazale na kiosku, malo li je?
Tako mu je to kad iznenada postaneš fan…
Ne fan Darka Macana, to sam postao davno nekad, dok sam čitao Kapetana Ameriku i Hellblazera i naravno jedan od omiljenih stripova Selam Alejkum generale. I tog sam našao negdje na štandu, dok sam kupovao stripove u Zagrebu. A Fibra je prije nekoliko dana objavila i Šetnju koju planiram nabaviti. Već Fan simpatičnog Sergeja.
Odličan strip, preporučujem
Stoga, toplo preporučujem odlazak na kioske i kupovinu Sergejevih avantura u Strip reviji. Ili barem nabavku sveski. Neke su se ukazale na olx-u u Bosni i Hercegovini. Ali kasno.
Ja ću to pratiti ovako, kako je red – na kioscima i bez nostalgičnog vraćanja u djetinjstvo, uživati u zrelim godinama u kvalitetnim avanturama jednog neobičnog strip junaka.
*Dodao sam i svoj crtež Sergeja. A to zgrom mi je palo na pamet jer su u mojoj kući vazda govorili da će ga zgromiti kad neko nešto zabrlja. Pa tako, nek Sergej zgromi konkurenciju na kiosku.
Avet Rio Gribaje 