Posted in Bosanske Strahote

Lampir Meho

Naš mali tim dugo vremena radi na vampirima Bosne i Hercegovine. Ove godine bi to trebalo izaći tokom neke jezovite noći. Da, u našoj zemlji je postojalo sedam do osam vampira. Ni nalik na holivudske. A mnogi su nesretno skončali, poput Paje u Vlasenici koji je živ spaljen. Na ovoj ilustraciji se može vidjeti lampir Meho iz Glamoča koji se kretao u tom predjelu tokom osmanskog perioda.

Glamočki lampir

Iz potpisa se vidi da je urađena prošle godine. No to je samo jedna od desetak slika koje smo posvetili domaćim vampirima, načinima njihovog ubijanja, nastanka i ostalih zanimljivih stvari vezanih za krvopije.

I da, jednom kad se upoznate s vampirima, nemojte biti razočarani. Nisu ni nalik na holivudske ljepotane koji zavode žene, niti su nešto atletski spremni pa bi ih Blade vjerovatno sredio u jednom danu. Van Helsingu bi trebao vjerovatno dan i po.

Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom

Bijeli luk

U mom selu se i danas vjeruje u čudo bijelog luka. Em je dobar za srce, em umiri crn i šupalj zub uz sadejstvo rakije, a onda svako jelo obogati svojim fenomenalnim ukusom.

Također, tjera i vampire.

No ne i naše domaće, kojih je bilo poprilično u Bosni i Hercegovini, iako se malo toga o njima zna. Pa ipak najpoznatiji, ujedno i najstrašniji su Pajo iz Tupanara kod Vlasenice, Korkut iz Nevesinja, Meho iz Glamoča te jedna bezimena povampirena dama iz Trebinja.

Paju su onomad ubili glogovim kolcem, spalili tijelo na lomači u Tupanarima, a poslije se namazali njegovom krvlju da im vampiri ne bi ništa mogli. Bijeli luk se ne spominje.

U našoj zemlji, vampirov grob bi se mogao prepoznati po rupi. A u Nevesinju i Gacku bi se čitanjem ćitaba na mezaru otkrivao vampir. Naime, ako bi se zemlja zatresla, krvopija bi garant bila tu zakopana pa bi se obračunali sa njim, svako već prema nahođenju i običajima svog mjesta. I opet, bijeli luk, lokalne vampirdžije, slabo da su koristile. Haman su vatra i glogov kolac bili baš tamam da tu ološ pošalju na onaj svijet.

Vampiri i vukodlaci su također na dan hoda bježali od konja vranca, kojeg je svaki kiridžija koji drži do sebe, imao.

U nekim mjestima u BiH, ljudi bi stavljali tri zrna pšenice i malo vode pored mrtvaca, da ne bi ne daj Bože vaskrsnuo. A ukoliko bi se mrtvac opet vratio kući neki bi ga gađali puškom, najčešće u Višegradu ili zapaljenom glavnjom vatre. Neki bi ga zadržali do prvog kukurika u kući pa bi zakasnio da se vrati u grob. Što bi mu i presudilo.

Ali o tome ćemo kasnije, kad budem imao vremena da se posvetim domaćim vampirima kojima luk izgleda nije smetao…