Toliko sam jučer treperio od uzbuđenja da sam potpuno zaboravio na blog.
U četvrtak navečer, Almir iz Agarthi Comicsa me nazvao i rekao da je štampa u Dobroj knjizi završena, a isporuku očekuju u petak ujutro.
I hajde ti dočekaj petak.
Nekako se noć prespavala, a onda, negdje oko 11 sati, došla je poruka da su stigle, pa sam otrčao u striparnicu, da vidim produkt svoje mašte na papiru.
S ulaza sam vidio naslovnicu na glavnoj polici i obuzeo me nekakav čudan osjećaj. Nije to bilo ni olakšanje ni sreća nego, čini mi se, zadovoljstvo što sam i ja među svim tim velikanima. Kao pravi punokrvni autor. U ediciji Bosančica, na Bosanskom jeziku.
Javio sam Ahmedu, dizajneru, i poletio da stavim na net, ali me on ohladio i rekao da ćemo to navečer.
O kako je bio u pravu. Ali dok sam čekao, konstatno sam razmišljao o katastrofi. Petak je, noć je, neće to niko ni registrovati…
Međutim.
S prvim objavama, krenula je poplava poruka javljanja i printskrinova o dokazima online kupovine. Ne samo u Bksni i Hercegovini nego i u inostranstvu.
I tako, Gribajske Hronike su izašle na petak 13, a vi ih možete kupiti ovdje:
Nisam ništa pisao dugo vremena na najnečitanijem blogu u ovoj galaksiji ali je došao vakat da se taj post prekine.
O da, baš je lijepo…
Gribajske Hronike se pomno peglaju za štampu i izaći će pod etiketom Agarthi Comicsa iz Sarajeva.
Unutra se nalazi pet priča, od kojih ste dvije mogli vidjeti besplatno na ovom blogu, a ostale tri ćete vala platiti.
Izdanje smo dodatno obogatili naslovnicama za svaku priču, kratkim tekatovima o inspiraciji za strahote, Beginom šturom biografijom te tekstovima koje su posebno za ovaj album napisali Marko Stojanović i Adis Nadarević.
Imamo još malo posla oko pripreme za štampu, malog pomjeranja stranica nakon čega bi i lektor trebao reći da je ovo dovoljno pismeno pa da se ide, ako Bog da, u štampu.
Ahmed je to vrhunski dizajnirao i posložio da će vam oči ostati na stripu.
A ja?
Ja sam sretan. Konačno sam se osmijelio na ovaj korak, uz veliku podršku supruge, porodice i prijatelja. Golemo mi jebi to što je Almir pristao da objavi ovo u svojoj izdavačkoj kući. Sam strip mi izgleda lijep i zanimljiv, a posebno mi je drago što se Bego, kao lik, dopada svima koji su čitali kompletan album.
Bego u ratu i poslije rata
I naravno, to nije sve.
Nastavak se priprema, kao i jedno gostovanje u drugom univerzumu. Negdje, u dubinama hard diska, postoji skrivena hronologija avantura Bege Kovača. Većina ih je smještena oko Gribaje, no ima ih u Mostaru, Krajini i Srbiji…
Vjerujte, plakao bih da umijem. Ali barem se znam smijati.
Kako i obećah, evo i druge priče o Begi Kovaču. Ovaj put je strahota u vidu bijelog učkur mačora. O njemu mi je pričao djed Avdo i ta se zvijer mogla rastegnuti do kraja njive. Naravno, to je samo prvi dio priče, ostalo ćete pročitati u kompletnom stripu, ako Bog da. Uživajte.
U jednoj od prethodnih noćnih bilješki, pisao sam o opskurnom lopovu koji je, tokom noći bez mjesečine, pokušao ukrasti ovcu iz ovećeg stada. Na njegovu žalost, te divne vunene životinje čuvalo je nekoliko tornjaka. Pa ipak, utekao im je s ovcom, preskočio ogradu i naletio na četvrtog cuku koji mu je odgrizao jedan guz.
Jao!
Lopov se kutarisao ovce i nekako stigao sve do hitne. Dotle je cuko ponosno odnio trofej gazdi koji se začudio jer je mislio da je riječ o mesu, pa je brzo požurio da mu ga otme u slučaju da je otrovano.
Veli čovejk, mislio sam da cuko nosi komad mesa, kontam đe ga je našo, kad ono nečiji guz…
Opskuran događaj ali meni jako zanimljiv. Iako bi po svemu opisanom pripadao nekom filmu, možda čak i onom od Guya Ritchiea, zapravo se dogodio na marginama naših života. Zato ga zapisah, samo taj nadrealni trenutak kada jedan čovjek gubi guz, a drugi ga otkriva. I nastavljaju živjeti.
Mene takvi opskurni događaji oduševljavaju pa ću se truditi da ih što više zapišem i nacrtam jer će barem jedan čovjek, možda pijan ili gonjen nesanicom, natrčati na ovaj tekst i oduševiti se pričom.
*Bego
Dokle sam s Begom? Pa… danas nisam nešto mnogo radio zbog bluza koji nedjeljom svira u klubu Išijas ali jučer sam baš nadrljao sličica u ovoj priči koja će se stilom, čudovištem i likovima potpuno razlikovati od preostalih iz budućeg albuma.
Ovdje ću malo da se dotaknem vampira, ali na moj način te pomiješam sa mučnim životom žene na selu krajem četrdesetih godina prošlog vijeka.
A priča počinje sa jednim seljakom moji je iz inata, a kako bi drugačije, posadio orah na po njive.
Suseljanka objašnjava kako stvari stoje…
A nema sela bez barem jednog inadžije koji ne da proći kroz svoje, ratuje zbog međe s najbližim komšijom i udara kontru gdje god i kome god može. Zabavljen svojom tvrdoglavošću, ne primjećuje recimo da mu se urušava kuća koju nastoji očuvati čeličnom disciplinom i nametanjem poštovanja.
Zašto ovako mučne teme?
Zato što selo, ma šta vam pjesnici pjevali o tome, uopće nije idilično.
U čekaonici kod ljekara, razmišljam o prethodnim danima i ponekim noćima. Puno se toga dogodilo, a moj mozak ne može sve da svari. Između ostalog, završio sam tri priče o Begi Kovaču i započeo četvrtu. Puno se ideja roji u ovoj izmučenoj glavi.
A kad spomenuh to, pade mi na pamet da su nam takve i sve izreke. Mučne, teške i crne. Em spavamo ko klade, teški smo kao tuč, jaki ko konji i umiremo k’o mačad.
A danas nacrtah i ovu, prema kojoj nema smrti bez malja.
Valjda se misli na to da je čovjek toliko zdrav i jak da neće umrijeti od nekih uopštenih bolesti poput srčanog udara ili zatajenja bubrega, već će ga neko morati zatući maljem.
Na današnji dan, prije četiri godine, otišao je moj babo Fikret, kako se često šalio, u vječna lovišta. Koristio je tu frazu zbog Teksa Vilera, italijanskog stripa kojeg je mnogo volio da čita. Babo je volio da čita sve, od novina do knjiga. Kupovao je bratu i meni stripove, kad bi išao na put da nabavlja robu za rudnik ali i knjige. Još pamtim da sam u paketiću, pored igračke, za novu godinu dobio i domaći strip Čiča Tomina Koliba. Nestao je negdje u ratu, nažalost.
Moraću ga negdje nabaviti.
Jednom, pred ljetni raspust, uoči rata ( Bože dragi, sve računamo prije i poslije rata ), babo je donio džepne knjige Na Drini Ćuprija i Nečistu Krv. Ja sam to pročitao i kad sam se vratio u školu, napisao da sam pored lektire i to progutao. Učitelj je mislio da lažem, malo me propitao al kad je vidio da sam upamtio Ćorkana, Radosava i Sofke, pozvao je babu na razgovor. Otac, od malo riječi, vječito zamišljen, zbunjeno je pitao učitelja šta je bilo. Pa ovo što je pročitao. Pa jesi li reko da čitaju knjige? Jesam. Pa jesu ovo knjige? Jesu. Ne vidim onda problem. Učitelj je pred sam početak rata pobjegao, a babo je ostao da sa komšijama organizuje stražu.
Pa, najveća je riba u našoj Gribaji. Iako nisam vidio neke ogromne komade, mnogi su se ribari kleli da su baš goleme lovili, skoro ko ruka, što otprilike znači do lakta, pa čiji je duži…
Bilo kako bilo, deverike žive u rijekama, vole blatna dna. Između ostalog žive i u Crnom Moru čijem slivu pripada naša Gribaja. Često iza njenog hranjena, kada traga za ličinkama kukaca, ostaju male jame na dnu.
U svakom slučaju, možete dosta toga pronaći na internetu o ovoj simpatičnoj ribi koju sam izabrao za našu vodenu Sfingu.
Inače, dugujem izvinjenje. Prošle nedjelje smo imali posla oko izložbe pa nije bilo Maslačaka, a ovaj vikend ih objavljujemo u subotu jer je sutra Bajram.
Mada ne znam ni šta se izvinjavam kad danas više niko ne čita blogove, a kamoli ovaj opskurni.
Dugo sam se kanio da uradim nastavak svog lokalnog hita, knjige o prikazama iz doline Gribaje. Pokušavao sam opet s kratkim pričama i ilustracijama ali nije išlo. Pa sam se okrenuo stripu. I krenulo je.
Naslovnica
Prvo sam osmislio junaka. Htio sam nekog domaćeg, realističnog u svijetu anamonog i bajki. I tako se odlučih za efendiju, koji se tek vratio iz rata u svoje selo na obali Gribaje.
Bego Kovač.
Nazvao sam ga tako zbog lakše pamtljivosti, a zato što me ime Bego podsjeća na ime Korto. Da, na čuvenog mornara koji je obišao svijet u potrazi za blagom. Ali moj junak će za razliku od vječnog mornara lutati livadama, obalama i šumama oko Gribaje. U jednom mikrokosmosu u kojem sam odrastao i maštao o bajkama i drugim strahotama.
No, Bego će lutati kroz horor priče, naoružan pištoljem, od kojeg nema mnogo koristi, vjerom i zdravim humorom. Što me dovodi do Hellboya, omiljenog horor stripa. I njegovih kratkih priča u kojima sam najviše uživao, poput Čeličnih cipela.
Od njegove biografije, kojom ću se ako Bog da baviti u daljim pričama, mogu izdvojiti da je Bego bio učenik tuzlanske medrese te da je bio partizan u 16. muslimanskoj brigadi. Ratni veteran, jakog stava i bez stida o vlastitom porijeklu. Zbog toga nosi fes sa zvijezdom i pojas. No i tome će biti riječ kasnije. Ne u ovoj knjizi koju pripremam. Također, Bego je blag i zamišljen sa dozom ironije i sarkazma u govoru.
A sama knjiga?
Pa čim završim priču o riječnom vampiru, potražiću izdavača. Plan mi je da knjiga sadrži pet do šest priča, uz ovu koju ćete sada moći pročitati. Pored vampira, Bego će bitku voditi sa zlom vilom Gribajušom, razgovarati s bijelim učkur mačorom i doživjeti užas Zmijišta.
A sad, uživajte u stripu.
Nadam se da vam se dopala prva priča iz Gribajskih Hronika.
Umorni ali sretni, sjedili smo u subotu oko devet sati navečer, kao u stara dobra vremena, kod Kenana u bašti. Lijeno smo žvakali ćevape iz Starog Hana, uz gutljaje vode i piva. Bili smo previše iscrpljeni za priču i nesvjesni svega što se uradilo.
Esmir, Kenan i ja.
A bilo je mnogo toga.
U petak sam stigao iz Sarajeva, autobusom koji je volio praviti pauze, a na stanici me dočekao Esmir. Valjalo nam je donijeti slike i iznijeti štafelaje koje su nam dovukli kalesijski vatrogasci. Hvala momci. Na Esmirov prijedlog, višak slika smo poredali po radijatorima u sali osnovne škole u Tojšićima. Ostale, podijeljene u dva segmenta, na historijski i narodni, ostavili smo na štafelajima. Stigao je i Nermin pa smo uz pomoć Sabita dovukli i nekoliko klupa koje smo stavili u sredinu kako bi se narod mogao osvježiti, jer je bilo baš vruće.
Postavljanje slika
U sali je bilo svježe pa nam baš i nije bio problem postaviti sve i pripremiti se za sutra. Poslije smo otišli na kahvu s našim Raletom, prelomili koju riječ i kud koji mili moji.
U subotu smo počeli ostatak priprema za izložbu. Prvo smo otišli po ključ, uz malo zavrzlama a onda i po vodu. Nermin je stigao sa audio opremom koju je Esmir pažljivo spajao i provjeravao, dok nam je u pomoć priskočio i čuveni profesor Esad koji nam je pomogao oko postavljanja velikih i malih plakata.
Provjera zvukaOsvježenje
Sala se polako pretvarala u galeriju, a mi nismo primjetili da vrijeme prosto leti.
Plakat je poslije promijenio mjesto
Već je bilo šest sati pa smo se malo uredili dok su prvi gosti počeli dolaziti u salu.
Isprva su tu bili naši prijatelji ali i komšije i mnogi drugi ljudi koje je zanimalo šta to ima u Tojšićima da je vrijedno crtanja..
A ima toliko toga, od Hamze i Refika Hukića, starog hana ili Atik džamije, mezarja, nekadašnje pruge i naravno narodnih običaja i radova, poput kupljenja sijena. Eh da, tu su mnogi bili oduševljeni što su mogli pokazati svojim mlađim šta je zapravo stožina, kako izgleda i čemu služi. Svakako da je janje za prvi maj privuklo najviše pažnje uz roštilj na platama od šporeta.
Počelo je
Izložbu je otvorio Nermin, jednim lijepim nadahnutim tekstom o Tojšićima i trenutku da se svijetu, koji je postao globalno selo, počnu pričati naše priče. Poslije velikog aplauza, uskočio sam i ja da se kratko obratim i otvorim izložbu.
Pogled s kraja haleSvi naši prijatelji…TojšićiRazgovori o slikamaPogled na historijuObilazak
Onda smo sišli među svijet, dok je Esmir pazio na muziku i objašnjavali ako je bilo kakvih nedoumica. A pitanja je bilo mnogo, od izbora ilustracija do učenja o tome ko su zapravo naši, historijski vrijedni ljudi.
Gosti su ulazili u valovima. U jednom momentu je u dvorani bilo više od stotinu ljudi, a preko 200 osoba je posjetilo naš mali projekat, održan uz veliku pomoć IT Cloudsa ( Hvala Kula ), BKC Kalesija i OŠ Tojšići i njihovih zaposlenih, uz našu golemu želju, da to uradimo po svim pravilima i bez najmanje greške. A ljudi su dolazili, družili se, pričali dok su djeca trčala okolo. Od pola sedam do pola devet je trajalo druženje, a onda su ostali najuporniji, pa smo još malo pričali o ovoj ideji.
Da, izložbu je stigao posjetiti i naš reprezntativac Eldar Ćivić, koji je kako reče, maksuz došao.
Uglavnom, nakon izložbe, još jednom smo zasukali rukave i uz pomoć prijatelja očistili salu, vratili sve na svoje mjesto, složili štafelaje i pokupili slike.
Što me vraća na početak teksta, u Kenanovu baštu.
Sjedili smo, smijali se, bez ikakvih misli o značaju nečeg ovakvog što smo izveli u Tojšićima. A i to je samo jedan korak, od mnogih koje planiramo dalje.
Ljeto samo što nije. Dok prođu kiše, eto nam i vrućina. Pa ko voli da se znoji taj će i uživati. A nama preostaje spuštanje niz Gribaju nad kojom caruju mir i tišina.
Mirno je.
Ili možda i ne.
Onomad, kad mi je Rale objašnjavao riblji fond Gribaje, spominjao je i ćukce, neku sitnu ribu koju zna svaki ribar koji drži do sebe. A ja, koji sma jedino na mrežu lovio po Gribaji, pomislio sam, eto još jedne mitske strahote za moju knjigu. Ali avaj, ćukci su presitni pa sam se za prvo čudovište koje će junaci Maslačaka susresti na rijeci biti ogromna deverika. Baš ogromna, veća od ajkule iz Ralja. Ko biva, živi u vijeru u kojem se dubina ne zna, mada je najdublji bio oko metar i po, barem onaj za koji ja znam i to ispod vrbe dole, poslije druge meraje. Stogodišnja deverika, ni manje ni više.
S druge strane, u stripu sam spomenuo i krilate zmije. Moj djed ih je često spominjao kada bi avlija zarasla u travu. Ironično bi rekao da je trava tolika da se u njoj ima i krilatih zmija. A čim zamahneš kosom, bježe glavom bez obzira.
Otud i one u ovom stripu. Zarasla Gribaja pa bezbeli ima i njih, negdje između lopuha i trave na obali.
Bilo kako bilo, iako radnja teče sporo, poput same Gribaje, ovaj strip će zapravo biti retrospektiva mog života i čudnovatih događaja iz autobusa i taksija koji su ordinirali na mračnom području između Brčanske Malte u Tuzli i Kalesije. Negdje između su bili i moja Tojšići. Ti polovni autobusi, uvezeni većinom iz Njemačke, znali su se zapaliti dok su klipsali uz tunel u Čaklovićima, krenuti ranije ili po snijegu se svaliti u kanal kod Mevkatora na izlazu iz Tojšića.
Avet Rio Gribaje 