Posted in Bosanske Strahote, Dnevnik Jedne Aveti, gribajske hronike

Izašle su Gribajske Hronike!

Toliko sam jučer treperio od uzbuđenja da sam potpuno zaboravio na blog.

U četvrtak navečer, Almir iz Agarthi Comicsa me nazvao i rekao da je štampa u Dobroj knjizi završena, a isporuku očekuju u petak ujutro.

I hajde ti dočekaj petak.

Nekako se noć prespavala, a onda, negdje oko 11 sati, došla je poruka da su stigle, pa sam otrčao u striparnicu, da vidim produkt svoje mašte na papiru.

S ulaza sam vidio naslovnicu na glavnoj polici i obuzeo me nekakav čudan osjećaj. Nije to bilo ni olakšanje ni sreća nego, čini mi se, zadovoljstvo što sam i ja među svim tim velikanima. Kao pravi punokrvni autor. U ediciji Bosančica, na Bosanskom jeziku.

Javio sam Ahmedu, dizajneru, i poletio da stavim na net, ali me on ohladio i rekao da ćemo to navečer.

O kako je bio u pravu. Ali dok sam čekao, konstatno sam razmišljao o katastrofi. Petak je, noć je, neće to niko ni registrovati…

Međutim.

S prvim objavama, krenula je poplava poruka javljanja i printskrinova o dokazima online kupovine. Ne samo u Bksni i Hercegovini nego i u inostranstvu.

I tako, Gribajske Hronike su izašle na petak 13, a vi ih možete kupiti ovdje:

https://agarthicomics.ba/product/gribajske-hronike-admir-delic/

Otvorite novčanike.

Posted in gribajske hronike, Strip, Zavičaj

Korak bliže…

Nisam ništa pisao dugo vremena na najnečitanijem blogu u ovoj galaksiji ali je došao vakat da se taj post prekine.

O da, baš je lijepo…

Gribajske Hronike se pomno peglaju za štampu i izaći će pod etiketom Agarthi Comicsa iz Sarajeva.

Unutra se nalazi pet priča, od kojih ste dvije mogli vidjeti besplatno na ovom blogu, a ostale tri ćete vala platiti.

Izdanje smo dodatno obogatili naslovnicama za svaku priču, kratkim tekatovima o inspiraciji za strahote, Beginom šturom biografijom te tekstovima koje su posebno za ovaj album napisali Marko Stojanović i Adis Nadarević.

Imamo još malo posla oko pripreme za štampu, malog pomjeranja stranica nakon čega bi i lektor trebao reći da je ovo dovoljno pismeno pa da se ide, ako Bog da, u štampu.

Ahmed je to vrhunski dizajnirao i posložio da će vam oči ostati na stripu.

A ja?

Ja sam sretan. Konačno sam se osmijelio na ovaj korak, uz veliku podršku supruge, porodice i prijatelja. Golemo mi jebi to što je Almir pristao da objavi ovo u svojoj izdavačkoj kući. Sam strip mi izgleda lijep i zanimljiv, a posebno mi je drago što se Bego, kao lik, dopada svima koji su čitali kompletan album.

Bego u ratu i poslije rata

I naravno, to nije sve.

Nastavak se priprema, kao i jedno gostovanje u drugom univerzumu. Negdje, u dubinama hard diska, postoji skrivena hronologija avantura Bege Kovača. Većina ih je smještena oko Gribaje, no ima ih u Mostaru, Krajini i Srbiji…

Vjerujte, plakao bih da umijem. Ali barem se znam smijati.

Od sreće.

Posted in Dnevnik Jedne Aveti

Perut

U mladosti sam često posjećivao kafane. Nisam bio neki pijanac ali ni gospodin. Išao sam gdje i drugi. Čista jednostavnost.

Tuča!

Doduše, kao omladinac, najčešće sam boravio ispred škole ili bezinske pumpe. Uz grozomornu kobasu i još jeftinije pivo u kojem se na dnu boce vidio talog.

Smeđa boca, malo meze i duboke rasprave o filmu, stripu i knjigama.

Dok je Keno držao kafanu, tu smo znali pogledati koju utakmicu i baciti mršav ceh. To su vam one godine između nule i deset, pa tamo možda do dvanaeste. Imalo se to što se imalo, a živjelo se kako se moglo.

Elem, jedne večeri, zalutali smo na utakmicu između Reala i Barcelone. Veliki derbi i kafana podijeljena po dijagonali između grupe navijača. I mi.

U jednom momentu, zagrijala se atmosfera pa su neki se sporječkali, opsovao se i Saviola, a onda je ustao jedan i viknuo da će udarit svog kolegu iz mrskog mu tabora tako jako, da će mu otrest perut s glave.

Čudan, čudan događaj…

Sa tekstom
Posted in gribajske hronike

Gribajski Učkur Mačor

Kako i obećah, evo i druge priče o Begi Kovaču. Ovaj put je strahota u vidu bijelog učkur mačora. O njemu mi je pričao djed Avdo i ta se zvijer mogla rastegnuti do kraja njive. Naravno, to je samo prvi dio priče, ostalo ćete pročitati u kompletnom stripu, ako Bog da. Uživajte.

Posted in Avetopis, Dnevnik Jedne Aveti

Čitanje ne pomaže

Mi koji smo voljeli čitati knjige na selu, susretali smo se s neodobravanjem komšija koji bi često znali reći, da se od puno čitanja more pobudalit.

Sloboda!

Okrene se pamet čojku od knjiga.

Nije da smo oskudijevali u takvim primjerima. Poznavao sam čojka, doduše gradskog, koji je onomad naučio cijelu knjigu o Filozofiji napamet, pa to garnirao sa nekoliko kapi iste te literature i od tada nije bio dobro. Znao je tako početi pričati nam neki vic, a kad bi mi čekali da dođe vrhunac na kojem bi se odvalili od smijeha, dobri čovjek bi počeo objašnjavati i analizirati šalu.

Elem, postoji priča o nekom čojku koji je cijeli život samo radio. Kao nadničar. Nosio je vodu, kosio travu, cijepao drva i kopao kanale. Ma šta možeš namaštati da se radi, čojk bi to rado činio uz odgovarajuću dnevnicu. Nije mnogo ni pričao pa bi ljudima bio drag što dođe, uradi poso i ode, kao neka vrijedna bubica.

Imao je dva veselja. Ručak i kahvu na pauzi tokom rada i jedan čokanj rakije u kafani. Pazio je koliko je trošio, pa bi naručio dozu šljivovice i sira čabrenjaka.

Nije pričao ni u kafani. Slušao bi ljude, popio svoje i kući da spava.

U ta doba, nije bilo ni mnogo televizora niti bi ga on mogao kupiti pa je lijegao rano, a ustajao prije horozova.

Jedne večeri, tamam kad je ušao u kafanu, vidio je na stolu do svog – čitanku. Neki rasijani otac je iz autobusa izašao, svratio u kafanu, popio koje piće i zaboravio knjigu. A naš junak, koji je jedva završio školu, a kamoli da je nešto pročitao u životu, uzeo je knjigu sa zanimanjem, prelistao, pročitao uz dvije rakije ( što je bilo nečuveno ), a onda se stuštio kući.

Ujutro je trebao nekom Mehi da prokopa kanal kraj ograde. Došao je do pola, vrisnuo, prelomio štilo od haša i otišao kući.

Od tada nije bio isti.

Stariji su govorili da mu je knjiga dohakala.

Posted in Avetopis, Dnevnik Jedne Aveti

Ovan koji je popustio…

Na selu neko mora biti najjači. Bilo da je riječ o ljudini od 150 kila koja more volu rep iščupat ili drvo na ramenu prenijet, bilo da je to neki žilavko koji zna stožinu nositi ko čačkalicu.

Pametni ovan

Za takvog se kaže da je ko međed pa bolje ne zapodijevati kavgu s njim. Naravno, to obično ne važi za kabadahiju pa ga se često klone, da li na njivi ili u kafani.

Bio je u jednom selu čojk, malen i žilav, a kažu da je mogao natovarena konjska kola uzbrdo povući. U šumi je od njeg i međed bježao. Svako malo taj je izazivao ljude da se pohrvu, bacaju kamena s ramena ili bi nekog pošteno izdevetao.

Jednom je sazvao narod da mu dovedu ovna. Obećao je da će ga udariti čelom među rogove i baciti u bandak. I šta će ljudi, dovedu najagresivniju životinju, sprovedu je na livadu gdje je kabadahija čekao da odmjere snage.

Ovan, navikao na tuču, prvo se malo primiri, osmotrio situaciju, prišao malo baji, a onda se demonstrativno okrenuo i napustio bojno polje.

Pametniji ovan, mensečini, reče neko iz mase, a baja se pokupi i ode kući u tišini.

*Minus

Ljudi, nemojte se igrati. Poledilo je, a minus je upekao kao tava. Navucite vunene čarape na noge da preživimo i ovu zimu.

Priglavci forever

Da je januar predeverati, jer poslije njega, godina sama ide.

Posted in Avetopis, Dnevnik Jedne Aveti

Sasvim običan mungos

Nama u Bosni i Hercegovini rat je i dalje u živom sjećanju. Grmljavina i petarde često trznu zamišljenog insana kojem je još uvijek ostao refleks bacanja na zemlju.

Mungos u trenutku bijega od bijesnih domaćica

Zaliježi!

I dalje mi taj glas zuji u glavi. Ma šta zuji, ponekad toliko drekne da mi misli razbije kao porculansku šolju.

I svako od nas ima drugačiji doživljaj granatiranja, kao samo jednog od mnogih užasnih segmenata rata.

Ali bilo je i drugih priča.

U jednom selu je zavladao strah od mungosa i podozrenje prema komšijama. Nekoliko se žena požalilo da im mungos krade keks iz vitrine. Jedna je otišla toliko daleko da je tvrdila da ju je mungos gledao u oči dok trga najlon s kutije i vadi keks.

Elem, u ratu nikome nije bio sumnjiv mungos ali su se svi pitali otkud komšijama keks.

A poslije rata…

Iz tog perioda pamtim sendvič iz školske kuhinje. Nije tu bilo mnogo toga između razrezane kifle. Providnu listovi salame, kečap ili majoneza ali u jednoj dugačkoj iscrpljenoj liniji te paradajz ali… znatno kasnije. Poslije su se pojavili sir, kiseli krastavci te luksuzni pomfrit.

Ljepotan

Sendvič je koštao jednu marku.

Posted in Avetopis, Dnevnik Jedne Aveti

Zmija koja je progutala podvor

Počela nam je nova godina. U skladu s tim, pripremio sam jednu ilustraciju čuvenog golfa dvojke, jedne od najizdržljivijih mašina koje su hodile Bosnom i Hercegovinom.

I voze još uvijek.

Da nam bude barem takva godina, jaka poput ovih jurilica koje prevoze porodice, drva, ćumur ili ovce za majske praznike.

Juhuuuu!

Novu godinu ću i ja započeti s nečim novim i nevjerovatnim. Riječ je o zbirci čudnih događaja koji su nekako zalutali u moju glavu, ugodno se smjestili i ne misle je napuštati.

Pa evo i prvog.

Naime, u jednom selu je gostovao cirkus pa im je nakon predstave utekla pozamašna zmija. Brzo se izgubila u dubokoj travi nepokošenih njiva. Elem, kako je i ljeto neumitno pržilo, narod je krenuo kositi i kupiti sijeno. I tako se jedan čojk požalio da mu je zmija progugala podvor na kojem se nose naviljci sijena. Komšije su ga zezale da sad ta zmija, umjesto da vijuga kroz njive, može ići samo pravo.

Nesretni zmijan

Dobro mi došli u novu godinu života.

Posted in Avetopis, Dnevnik Jedne Aveti

Ovca koja je preskupo koštala

U jednoj od prethodnih noćnih bilješki, pisao sam o opskurnom lopovu koji je, tokom noći bez mjesečine, pokušao ukrasti ovcu iz ovećeg stada. Na njegovu žalost, te divne vunene životinje čuvalo je nekoliko tornjaka. Pa ipak, utekao im je s ovcom, preskočio ogradu i naletio na četvrtog cuku koji mu je odgrizao jedan guz.

Jao!

Lopov se kutarisao ovce i nekako stigao sve do hitne. Dotle je cuko ponosno odnio trofej gazdi koji se začudio jer je mislio da je riječ o mesu, pa je brzo požurio da mu ga otme u slučaju da je otrovano.

Veli čovejk, mislio sam da cuko nosi komad mesa, kontam đe ga je našo, kad ono nečiji guz…

Opskuran događaj ali meni jako zanimljiv. Iako bi po svemu opisanom pripadao nekom filmu, možda čak i onom od Guya Ritchiea, zapravo se dogodio na marginama naših života. Zato ga zapisah, samo taj nadrealni trenutak kada jedan čovjek gubi guz, a drugi ga otkriva. I nastavljaju živjeti.

Mene takvi opskurni događaji oduševljavaju pa ću se truditi da ih što više zapišem i nacrtam jer će barem jedan čovjek, možda pijan ili gonjen nesanicom, natrčati na ovaj tekst i oduševiti se pričom.

*Bego

Dokle sam s Begom? Pa… danas nisam nešto mnogo radio zbog bluza koji nedjeljom svira u klubu Išijas ali jučer sam baš nadrljao sličica u ovoj priči koja će se stilom, čudovištem i likovima potpuno razlikovati od preostalih iz budućeg albuma.

Ovdje ću malo da se dotaknem vampira, ali na moj način te pomiješam sa mučnim životom žene na selu krajem četrdesetih godina prošlog vijeka.

A priča počinje sa jednim seljakom moji je iz inata, a kako bi drugačije, posadio orah na po njive.

Suseljanka objašnjava kako stvari stoje…

A nema sela bez barem jednog inadžije koji ne da proći kroz svoje, ratuje zbog međe s najbližim komšijom i udara kontru gdje god i kome god može. Zabavljen svojom tvrdoglavošću, ne primjećuje recimo da mu se urušava kuća koju nastoji očuvati čeličnom disciplinom i nametanjem poštovanja.

Zašto ovako mučne teme?

Zato što selo, ma šta vam pjesnici pjevali o tome, uopće nije idilično.

Posted in Avetopis, Dnevnik Jedne Aveti

Hrabrost je…

Večeras sam, na stranicama najnečitanijeg bloga, htio ubaciti ilustraciju o onom jučerašnjem lopovu koji je pokušao ukrasti ovce ali… Izraelska vojska je napala bolnicu Kamal Adwan i konačno je uništila, pokupivši doktore i pacijente.

Hrabri doktor protiv tenka

Čuj, napali bolnicu.

Elem, listajući nekadašnji tviter, ugledah sliku doktora Hussama Abu Safiyeha kako hrabro korača prema izraelskim tenkovima, između ruševina zgrada.

Nevjerovatna scena.

Nevjerovatna hrabrost.

I šta više čovjek da napiše? Svjedočimo genocidu koji se prenosi uživo. Gledamo ubijanja i ranjavanja dok nas ubjeđuju da ne vidimo napad, zločine i genocid već odbranu.

Inspiracija za ilustraciju

Od koga? Od žena i djece?

Svijet poslije ovoga više neće biti isti. Dokazi zločina se svakodnevno objavljuju. Ljudi u mnogim zemljama izlaze na proteste. A da li će ovi hrabri Palestinci u Gazi preživjeti?

Nadam se.