Toliko sam jučer treperio od uzbuđenja da sam potpuno zaboravio na blog.
U četvrtak navečer, Almir iz Agarthi Comicsa me nazvao i rekao da je štampa u Dobroj knjizi završena, a isporuku očekuju u petak ujutro.
I hajde ti dočekaj petak.
Nekako se noć prespavala, a onda, negdje oko 11 sati, došla je poruka da su stigle, pa sam otrčao u striparnicu, da vidim produkt svoje mašte na papiru.
S ulaza sam vidio naslovnicu na glavnoj polici i obuzeo me nekakav čudan osjećaj. Nije to bilo ni olakšanje ni sreća nego, čini mi se, zadovoljstvo što sam i ja među svim tim velikanima. Kao pravi punokrvni autor. U ediciji Bosančica, na Bosanskom jeziku.
Javio sam Ahmedu, dizajneru, i poletio da stavim na net, ali me on ohladio i rekao da ćemo to navečer.
O kako je bio u pravu. Ali dok sam čekao, konstatno sam razmišljao o katastrofi. Petak je, noć je, neće to niko ni registrovati…
Međutim.
S prvim objavama, krenula je poplava poruka javljanja i printskrinova o dokazima online kupovine. Ne samo u Bksni i Hercegovini nego i u inostranstvu.
I tako, Gribajske Hronike su izašle na petak 13, a vi ih možete kupiti ovdje:
U mladosti sam često posjećivao kafane. Nisam bio neki pijanac ali ni gospodin. Išao sam gdje i drugi. Čista jednostavnost.
Tuča!
Doduše, kao omladinac, najčešće sam boravio ispred škole ili bezinske pumpe. Uz grozomornu kobasu i još jeftinije pivo u kojem se na dnu boce vidio talog.
Smeđa boca, malo meze i duboke rasprave o filmu, stripu i knjigama.
Dok je Keno držao kafanu, tu smo znali pogledati koju utakmicu i baciti mršav ceh. To su vam one godine između nule i deset, pa tamo možda do dvanaeste. Imalo se to što se imalo, a živjelo se kako se moglo.
Elem, jedne večeri, zalutali smo na utakmicu između Reala i Barcelone. Veliki derbi i kafana podijeljena po dijagonali između grupe navijača. I mi.
U jednom momentu, zagrijala se atmosfera pa su neki se sporječkali, opsovao se i Saviola, a onda je ustao jedan i viknuo da će udarit svog kolegu iz mrskog mu tabora tako jako, da će mu otrest perut s glave.
Mi koji smo voljeli čitati knjige na selu, susretali smo se s neodobravanjem komšija koji bi često znali reći, da se od puno čitanja more pobudalit.
Sloboda!
Okrene se pamet čojku od knjiga.
Nije da smo oskudijevali u takvim primjerima. Poznavao sam čojka, doduše gradskog, koji je onomad naučio cijelu knjigu o Filozofiji napamet, pa to garnirao sa nekoliko kapi iste te literature i od tada nije bio dobro. Znao je tako početi pričati nam neki vic, a kad bi mi čekali da dođe vrhunac na kojem bi se odvalili od smijeha, dobri čovjek bi počeo objašnjavati i analizirati šalu.
Elem, postoji priča o nekom čojku koji je cijeli život samo radio. Kao nadničar. Nosio je vodu, kosio travu, cijepao drva i kopao kanale. Ma šta možeš namaštati da se radi, čojk bi to rado činio uz odgovarajuću dnevnicu. Nije mnogo ni pričao pa bi ljudima bio drag što dođe, uradi poso i ode, kao neka vrijedna bubica.
Imao je dva veselja. Ručak i kahvu na pauzi tokom rada i jedan čokanj rakije u kafani. Pazio je koliko je trošio, pa bi naručio dozu šljivovice i sira čabrenjaka.
Nije pričao ni u kafani. Slušao bi ljude, popio svoje i kući da spava.
U ta doba, nije bilo ni mnogo televizora niti bi ga on mogao kupiti pa je lijegao rano, a ustajao prije horozova.
Jedne večeri, tamam kad je ušao u kafanu, vidio je na stolu do svog – čitanku. Neki rasijani otac je iz autobusa izašao, svratio u kafanu, popio koje piće i zaboravio knjigu. A naš junak, koji je jedva završio školu, a kamoli da je nešto pročitao u životu, uzeo je knjigu sa zanimanjem, prelistao, pročitao uz dvije rakije ( što je bilo nečuveno ), a onda se stuštio kući.
Ujutro je trebao nekom Mehi da prokopa kanal kraj ograde. Došao je do pola, vrisnuo, prelomio štilo od haša i otišao kući.
Na selu neko mora biti najjači. Bilo da je riječ o ljudini od 150 kila koja more volu rep iščupat ili drvo na ramenu prenijet, bilo da je to neki žilavko koji zna stožinu nositi ko čačkalicu.
Pametni ovan
Za takvog se kaže da je ko međed pa bolje ne zapodijevati kavgu s njim. Naravno, to obično ne važi za kabadahiju pa ga se često klone, da li na njivi ili u kafani.
Bio je u jednom selu čojk, malen i žilav, a kažu da je mogao natovarena konjska kola uzbrdo povući. U šumi je od njeg i međed bježao. Svako malo taj je izazivao ljude da se pohrvu, bacaju kamena s ramena ili bi nekog pošteno izdevetao.
Jednom je sazvao narod da mu dovedu ovna. Obećao je da će ga udariti čelom među rogove i baciti u bandak. I šta će ljudi, dovedu najagresivniju životinju, sprovedu je na livadu gdje je kabadahija čekao da odmjere snage.
Ovan, navikao na tuču, prvo se malo primiri, osmotrio situaciju, prišao malo baji, a onda se demonstrativno okrenuo i napustio bojno polje.
Pametniji ovan, mensečini, reče neko iz mase, a baja se pokupi i ode kući u tišini.
*Minus
Ljudi, nemojte se igrati. Poledilo je, a minus je upekao kao tava. Navucite vunene čarape na noge da preživimo i ovu zimu.
Priglavci forever
Da je januar predeverati, jer poslije njega, godina sama ide.
Nama u Bosni i Hercegovini rat je i dalje u živom sjećanju. Grmljavina i petarde često trznu zamišljenog insana kojem je još uvijek ostao refleks bacanja na zemlju.
Mungos u trenutku bijega od bijesnih domaćica
Zaliježi!
I dalje mi taj glas zuji u glavi. Ma šta zuji, ponekad toliko drekne da mi misli razbije kao porculansku šolju.
I svako od nas ima drugačiji doživljaj granatiranja, kao samo jednog od mnogih užasnih segmenata rata.
Ali bilo je i drugih priča.
U jednom selu je zavladao strah od mungosa i podozrenje prema komšijama. Nekoliko se žena požalilo da im mungos krade keks iz vitrine. Jedna je otišla toliko daleko da je tvrdila da ju je mungos gledao u oči dok trga najlon s kutije i vadi keks.
Elem, u ratu nikome nije bio sumnjiv mungos ali su se svi pitali otkud komšijama keks.
A poslije rata…
Iz tog perioda pamtim sendvič iz školske kuhinje. Nije tu bilo mnogo toga između razrezane kifle. Providnu listovi salame, kečap ili majoneza ali u jednoj dugačkoj iscrpljenoj liniji te paradajz ali… znatno kasnije. Poslije su se pojavili sir, kiseli krastavci te luksuzni pomfrit.
Počela nam je nova godina. U skladu s tim, pripremio sam jednu ilustraciju čuvenog golfa dvojke, jedne od najizdržljivijih mašina koje su hodile Bosnom i Hercegovinom.
I voze još uvijek.
Da nam bude barem takva godina, jaka poput ovih jurilica koje prevoze porodice, drva, ćumur ili ovce za majske praznike.
Juhuuuu!
Novu godinu ću i ja započeti s nečim novim i nevjerovatnim. Riječ je o zbirci čudnih događaja koji su nekako zalutali u moju glavu, ugodno se smjestili i ne misle je napuštati.
Pa evo i prvog.
Naime, u jednom selu je gostovao cirkus pa im je nakon predstave utekla pozamašna zmija. Brzo se izgubila u dubokoj travi nepokošenih njiva. Elem, kako je i ljeto neumitno pržilo, narod je krenuo kositi i kupiti sijeno. I tako se jedan čojk požalio da mu je zmija progugala podvor na kojem se nose naviljci sijena. Komšije su ga zezale da sad ta zmija, umjesto da vijuga kroz njive, može ići samo pravo.
U jednoj od prethodnih noćnih bilješki, pisao sam o opskurnom lopovu koji je, tokom noći bez mjesečine, pokušao ukrasti ovcu iz ovećeg stada. Na njegovu žalost, te divne vunene životinje čuvalo je nekoliko tornjaka. Pa ipak, utekao im je s ovcom, preskočio ogradu i naletio na četvrtog cuku koji mu je odgrizao jedan guz.
Jao!
Lopov se kutarisao ovce i nekako stigao sve do hitne. Dotle je cuko ponosno odnio trofej gazdi koji se začudio jer je mislio da je riječ o mesu, pa je brzo požurio da mu ga otme u slučaju da je otrovano.
Veli čovejk, mislio sam da cuko nosi komad mesa, kontam đe ga je našo, kad ono nečiji guz…
Opskuran događaj ali meni jako zanimljiv. Iako bi po svemu opisanom pripadao nekom filmu, možda čak i onom od Guya Ritchiea, zapravo se dogodio na marginama naših života. Zato ga zapisah, samo taj nadrealni trenutak kada jedan čovjek gubi guz, a drugi ga otkriva. I nastavljaju živjeti.
Mene takvi opskurni događaji oduševljavaju pa ću se truditi da ih što više zapišem i nacrtam jer će barem jedan čovjek, možda pijan ili gonjen nesanicom, natrčati na ovaj tekst i oduševiti se pričom.
*Bego
Dokle sam s Begom? Pa… danas nisam nešto mnogo radio zbog bluza koji nedjeljom svira u klubu Išijas ali jučer sam baš nadrljao sličica u ovoj priči koja će se stilom, čudovištem i likovima potpuno razlikovati od preostalih iz budućeg albuma.
Ovdje ću malo da se dotaknem vampira, ali na moj način te pomiješam sa mučnim životom žene na selu krajem četrdesetih godina prošlog vijeka.
A priča počinje sa jednim seljakom moji je iz inata, a kako bi drugačije, posadio orah na po njive.
Suseljanka objašnjava kako stvari stoje…
A nema sela bez barem jednog inadžije koji ne da proći kroz svoje, ratuje zbog međe s najbližim komšijom i udara kontru gdje god i kome god može. Zabavljen svojom tvrdoglavošću, ne primjećuje recimo da mu se urušava kuća koju nastoji očuvati čeličnom disciplinom i nametanjem poštovanja.
Zašto ovako mučne teme?
Zato što selo, ma šta vam pjesnici pjevali o tome, uopće nije idilično.
Večeras sam, na stranicama najnečitanijeg bloga, htio ubaciti ilustraciju o onom jučerašnjem lopovu koji je pokušao ukrasti ovce ali… Izraelska vojska je napala bolnicu Kamal Adwan i konačno je uništila, pokupivši doktore i pacijente.
Hrabri doktor protiv tenka
Čuj, napali bolnicu.
Elem, listajući nekadašnji tviter, ugledah sliku doktora Hussama Abu Safiyeha kako hrabro korača prema izraelskim tenkovima, između ruševina zgrada.
Nevjerovatna scena.
Nevjerovatna hrabrost.
I šta više čovjek da napiše? Svjedočimo genocidu koji se prenosi uživo. Gledamo ubijanja i ranjavanja dok nas ubjeđuju da ne vidimo napad, zločine i genocid već odbranu.
Inspiracija za ilustraciju
Od koga? Od žena i djece?
Svijet poslije ovoga više neće biti isti. Dokazi zločina se svakodnevno objavljuju. Ljudi u mnogim zemljama izlaze na proteste. A da li će ovi hrabri Palestinci u Gazi preživjeti?
Danas sam pješačio od šaltera do šaltera da platim račune. Tako mi grah pao. I sve su graške se fino rasporedile osim plinske. Tu sam naišao na zatvorena vrata i ženu koja čeka ispred njih. Pomislio sam da je neki red se uhvatio pa ću čekati vani. Ali unutra je bilo ugašeno svjetlo.
Riba besmisla
– Je l vi čekate ovdje?
– Ne znam đe ću uć. Ko da ne rade.
Spustim pogled na vrata i vidim veliki bijeli papir na kojem piše da će raditi do dvanest. Pokažem i njoj, zabezeknemo se i odemo svako svojim putem.
Elem, jutros sam čuo priču o lopovu koji je pokušao ukrasti ovcu, dole na našim njivama. Na njegovu žalost, čuvali su ih tornjaci i neka doga, pa je bježeći od prvih nabasao na drugu koja mu je otkinula pola guzice. Kaže čojk, mislio sam da cuko nosi komad mesa, kontam đe ga je našo, kad ono nečiji guz…
Danas sam shvatio da sam privilegovan.
Žena i ja smo bili u nabavci u Bingu, istraživali police kad me neka djevojče povuče za rukav i zamoli da dohvatim red bull s najviše police. Ja to galantno dodah, ona se zahvali i meni prođe kroz glavu da sam dvometraš i da narodu normalne visine su visoke police stvarno težak problem.
Poslije toga sam išao na promociju knjige Faruka Šehića, i na ulici, tamo kod pekare na Bjelavama, nekakav čovjek s naočarima se zaustavi, odmjeri me i reče pffffft pa ode dalje.
Ostadoh u čudu.
Na promociju sam išao s Ridjobrkim. Upoznao sam Faruka, pogledao me i pitao:
– Avete, kako se ti zoveš?
Smijali smo se. Vidio sam i Aliju Kambera, malo smo popričali, bilo mi je žao što nisam došao na izložbu mu u Sarajevu jer on, šta god ko mislio o tome, jeste umjetnik. Ja to recimo nisam. Ali on, ima taj šarm, ideje i stav. Dočim moja visost izgleda ko da je s njive došla i prislonila vile na ulazu u galeriju.
Promocija je bila u Figurama. Faruk je potpisao Gretu koju sam dugo vremena htio da pročitam. I sad moram. Ima i lijepih ilustracija. Kad je smažem, ispisaću svoje dojmove.
Lijepa naslovnica, prelijepe ilustracije.
Imalo se šta i čuti ali ja vam to neću prepričavati jer nisam plaćen za to. Ne dabudete došli, bila je reklama i to.
Dok je Faruk pričao, ja sam crtao. Na naslovnici Cimetnih priča je riba iz banane, što me inspirisalo da nacrtam ribu od papira, iz onih sveski za matematiku, kojoj, dok je zakačena na udicu, iskaču mjehurići krvi. Valjda je to neka moderna umjetnost. Zapravo, da je Alija to napravio, imalo bi smisla.
Potpis brale!
Mada, čemu smisao, ionako ćemo pomrijeti ko mačinje.
Danas sam nacrtao bošnjački novogodišnji paketić, začuđujuće bez neke sablazni. U providnu, čak i na crtežu tanku kesu, natrpao sam suhog mesa, sudžuke, ćevapa, lukovica, sarme, janjetine, sudžukica, bureka i kiselih krastavaca.
Da suza krene iz oka…
Podijelio sam ilustraciju na različitim društvenim mrežama koje nas polako otuđuju od nas samih ali i približuju drugima. Neko je na tviteru napisao da ovaj paketić vrijedi milju maraka. Mrsko mi je provjeravati ko je to bio. Slika je obradovala ljude. Vjerovatno će pobrati lajkove kad je podijeli neko drugi i slučajno me zaboravi označiti, poput famozne slike sa šporetom.
U predvečerje sam otišao do Buybooka gdje se održava Noć knjige. U ogromnoj gužvi, a u malom prostoru, nekako sam probrao tri knjige i pohitao na kasu.
Kupio sam knjigu od Aleksandra Hemona. Neki mi čojk reče, dobar je on. Rekoh ne znam. Kako ne znaš? Nisam ga nikad čitao. Razočarano slegnu ramenima, aha hoćeš sad? Pa dobar je popust.
Knjige koje sam odabrao
Ljubazno su naplatili, ubacili knjige u kesu i ubacili samo jedan bukmarker.
Mogli su staviti još jedan. Bukmarkera nikad dosta. Ali barem je bio jedan keksić. Uz popuste od 50 posto, bila je to dobra posjeta, a moju tradicionalnu seljačku nezahvalnost objesiću mačku o rep. Ako se ne bude mnogo otimao. Ipak voli da grize sve što stigne po kući.
I tako, dođe vakat da nastavim crtati priču o Begi. Lijepo teče ova priča o vampiru što spava u krošnji oraha u Paučku.
*Sjećanje
Jednom sam ujutro, oko pola šest, nakon proslave nove godine vidio lokalnog konobara kako u majici kratkih rukava, nosi tacnu i vuče dvd player za šnjuru kroz snijeg. Samo reče, selam, sretna nova i ode dalje.
Avet Rio Gribaje 