Dugo sam se kanio da uradim nastavak svog lokalnog hita, knjige o prikazama iz doline Gribaje. Pokušavao sam opet s kratkim pričama i ilustracijama ali nije išlo. Pa sam se okrenuo stripu. I krenulo je.
Naslovnica
Prvo sam osmislio junaka. Htio sam nekog domaćeg, realističnog u svijetu anamonog i bajki. I tako se odlučih za efendiju, koji se tek vratio iz rata u svoje selo na obali Gribaje.
Bego Kovač.
Nazvao sam ga tako zbog lakše pamtljivosti, a zato što me ime Bego podsjeća na ime Korto. Da, na čuvenog mornara koji je obišao svijet u potrazi za blagom. Ali moj junak će za razliku od vječnog mornara lutati livadama, obalama i šumama oko Gribaje. U jednom mikrokosmosu u kojem sam odrastao i maštao o bajkama i drugim strahotama.
No, Bego će lutati kroz horor priče, naoružan pištoljem, od kojeg nema mnogo koristi, vjerom i zdravim humorom. Što me dovodi do Hellboya, omiljenog horor stripa. I njegovih kratkih priča u kojima sam najviše uživao, poput Čeličnih cipela.
Od njegove biografije, kojom ću se ako Bog da baviti u daljim pričama, mogu izdvojiti da je Bego bio učenik tuzlanske medrese te da je bio partizan u 16. muslimanskoj brigadi. Ratni veteran, jakog stava i bez stida o vlastitom porijeklu. Zbog toga nosi fes sa zvijezdom i pojas. No i tome će biti riječ kasnije. Ne u ovoj knjizi koju pripremam. Također, Bego je blag i zamišljen sa dozom ironije i sarkazma u govoru.
A sama knjiga?
Pa čim završim priču o riječnom vampiru, potražiću izdavača. Plan mi je da knjiga sadrži pet do šest priča, uz ovu koju ćete sada moći pročitati. Pored vampira, Bego će bitku voditi sa zlom vilom Gribajušom, razgovarati s bijelim učkur mačorom i doživjeti užas Zmijišta.
A sad, uživajte u stripu.
Nadam se da vam se dopala prva priča iz Gribajskih Hronika.
Umorni ali sretni, sjedili smo u subotu oko devet sati navečer, kao u stara dobra vremena, kod Kenana u bašti. Lijeno smo žvakali ćevape iz Starog Hana, uz gutljaje vode i piva. Bili smo previše iscrpljeni za priču i nesvjesni svega što se uradilo.
Esmir, Kenan i ja.
A bilo je mnogo toga.
U petak sam stigao iz Sarajeva, autobusom koji je volio praviti pauze, a na stanici me dočekao Esmir. Valjalo nam je donijeti slike i iznijeti štafelaje koje su nam dovukli kalesijski vatrogasci. Hvala momci. Na Esmirov prijedlog, višak slika smo poredali po radijatorima u sali osnovne škole u Tojšićima. Ostale, podijeljene u dva segmenta, na historijski i narodni, ostavili smo na štafelajima. Stigao je i Nermin pa smo uz pomoć Sabita dovukli i nekoliko klupa koje smo stavili u sredinu kako bi se narod mogao osvježiti, jer je bilo baš vruće.
Postavljanje slika
U sali je bilo svježe pa nam baš i nije bio problem postaviti sve i pripremiti se za sutra. Poslije smo otišli na kahvu s našim Raletom, prelomili koju riječ i kud koji mili moji.
U subotu smo počeli ostatak priprema za izložbu. Prvo smo otišli po ključ, uz malo zavrzlama a onda i po vodu. Nermin je stigao sa audio opremom koju je Esmir pažljivo spajao i provjeravao, dok nam je u pomoć priskočio i čuveni profesor Esad koji nam je pomogao oko postavljanja velikih i malih plakata.
Provjera zvukaOsvježenje
Sala se polako pretvarala u galeriju, a mi nismo primjetili da vrijeme prosto leti.
Plakat je poslije promijenio mjesto
Već je bilo šest sati pa smo se malo uredili dok su prvi gosti počeli dolaziti u salu.
Isprva su tu bili naši prijatelji ali i komšije i mnogi drugi ljudi koje je zanimalo šta to ima u Tojšićima da je vrijedno crtanja..
A ima toliko toga, od Hamze i Refika Hukića, starog hana ili Atik džamije, mezarja, nekadašnje pruge i naravno narodnih običaja i radova, poput kupljenja sijena. Eh da, tu su mnogi bili oduševljeni što su mogli pokazati svojim mlađim šta je zapravo stožina, kako izgleda i čemu služi. Svakako da je janje za prvi maj privuklo najviše pažnje uz roštilj na platama od šporeta.
Počelo je
Izložbu je otvorio Nermin, jednim lijepim nadahnutim tekstom o Tojšićima i trenutku da se svijetu, koji je postao globalno selo, počnu pričati naše priče. Poslije velikog aplauza, uskočio sam i ja da se kratko obratim i otvorim izložbu.
Pogled s kraja haleSvi naši prijatelji…TojšićiRazgovori o slikamaPogled na historijuObilazak
Onda smo sišli među svijet, dok je Esmir pazio na muziku i objašnjavali ako je bilo kakvih nedoumica. A pitanja je bilo mnogo, od izbora ilustracija do učenja o tome ko su zapravo naši, historijski vrijedni ljudi.
Gosti su ulazili u valovima. U jednom momentu je u dvorani bilo više od stotinu ljudi, a preko 200 osoba je posjetilo naš mali projekat, održan uz veliku pomoć IT Cloudsa ( Hvala Kula ), BKC Kalesija i OŠ Tojšići i njihovih zaposlenih, uz našu golemu želju, da to uradimo po svim pravilima i bez najmanje greške. A ljudi su dolazili, družili se, pričali dok su djeca trčala okolo. Od pola sedam do pola devet je trajalo druženje, a onda su ostali najuporniji, pa smo još malo pričali o ovoj ideji.
Da, izložbu je stigao posjetiti i naš reprezntativac Eldar Ćivić, koji je kako reče, maksuz došao.
Uglavnom, nakon izložbe, još jednom smo zasukali rukave i uz pomoć prijatelja očistili salu, vratili sve na svoje mjesto, složili štafelaje i pokupili slike.
Što me vraća na početak teksta, u Kenanovu baštu.
Sjedili smo, smijali se, bez ikakvih misli o značaju nečeg ovakvog što smo izveli u Tojšićima. A i to je samo jedan korak, od mnogih koje planiramo dalje.
Ljeto samo što nije. Dok prođu kiše, eto nam i vrućina. Pa ko voli da se znoji taj će i uživati. A nama preostaje spuštanje niz Gribaju nad kojom caruju mir i tišina.
Mirno je.
Ili možda i ne.
Onomad, kad mi je Rale objašnjavao riblji fond Gribaje, spominjao je i ćukce, neku sitnu ribu koju zna svaki ribar koji drži do sebe. A ja, koji sma jedino na mrežu lovio po Gribaji, pomislio sam, eto još jedne mitske strahote za moju knjigu. Ali avaj, ćukci su presitni pa sam se za prvo čudovište koje će junaci Maslačaka susresti na rijeci biti ogromna deverika. Baš ogromna, veća od ajkule iz Ralja. Ko biva, živi u vijeru u kojem se dubina ne zna, mada je najdublji bio oko metar i po, barem onaj za koji ja znam i to ispod vrbe dole, poslije druge meraje. Stogodišnja deverika, ni manje ni više.
S druge strane, u stripu sam spomenuo i krilate zmije. Moj djed ih je često spominjao kada bi avlija zarasla u travu. Ironično bi rekao da je trava tolika da se u njoj ima i krilatih zmija. A čim zamahneš kosom, bježe glavom bez obzira.
Otud i one u ovom stripu. Zarasla Gribaja pa bezbeli ima i njih, negdje između lopuha i trave na obali.
Bilo kako bilo, iako radnja teče sporo, poput same Gribaje, ovaj strip će zapravo biti retrospektiva mog života i čudnovatih događaja iz autobusa i taksija koji su ordinirali na mračnom području između Brčanske Malte u Tuzli i Kalesije. Negdje između su bili i moja Tojšići. Ti polovni autobusi, uvezeni većinom iz Njemačke, znali su se zapaliti dok su klipsali uz tunel u Čaklovićima, krenuti ranije ili po snijegu se svaliti u kanal kod Mevkatora na izlazu iz Tojšića.
I tako, krenusmo Smrtnjak i ja niz Gribaju, u srce tame, dole kod ušća u Spreču. Nakon podugačkog i razrađenog uvoda, vrijeme je za obračun sa godinama, prohujalim kao vihor. Ali zaista ne znam ko će izaći kao pobjednik. Ja ili ovaj strip? Nije ni važno, bitno je da se priča kotrlja, hrabro i neustrašivo – poput mungosa.
Jednu smo večer, pijuckali piće pored auta, pod blijedom rasvjetom i pretresali mnogo puta ponovljene teme. Među njima i onu o Tojšićima.
Šta se to događa s nama pa tonemo u nekakvo sivo raspoloženje? Nezavršeni, poput zgrade ambulante, izlokani poput puteva i zamalo ugašeni, kao noćna rasvjeta u centru.
Pa, hoćemo li šta praviti, upitaše Esmir i Kenan. Imamo tvoje slike, da napravimo događaj, kao nekad kad smo čitali poeziju Charlesa Bukowskog u nesuđenom Domu kulture.
Hoćemo.
Evo nas na pragu izložbe ilustracija kojima sam, od 2019. godine, tada još usamljen u Sarajevu, liječio pomalo nostalgiju za Gribajom, livadama i Tojšićima. Crtao sam te sličice i pričao o svom selu, ljudima, spomenicima i Refiku Hukiću.
Da, čovjeku iz Tojšića možete zahvaliti jer je onomad, u doba Jugoslavije, pokrenuo projekat izgradnje hiljadu škola u Bosni i Hercegovini. Ni manje ni više – hiljadu. Nažalost, takav čovjek nema ulicu u Tojšićima, a niti jedna škola u BiH ne nosi njegovo ime.
Refik Hukić
Tojšići su vezani uz porodicu Hukić. Hukića han je bio nadaleko poznat, a ja sam ga nacrtao gledajući u ispranu fotografiju iz Tuzlanskog vremeplova. Moj dobri prijatelj, jedan od pokretača ove izložbe potiče iz te porodice, a njegov otac Rizo je držao i čuvenu kafanu. Od tog hana, ostala je samo stara drvena građevina ali će barem crteži živjeti. Kao na ovoj izložbi.
Hukića han
No, nisam se držao samo građevina, iako bi mezarje i Atik džamija imali šta da kažu. Posvetio sam pažnju našoj maloj rijeci Gribaji, vodenicama i nekim našim narodnim običajima. Htio sam ostaviti neki mali podsjetnik na kupljenje sijena, onako kako to više skoro niko ne radi. Da ga vilama skuplja u naviljke pa ih nosi do stožine i slaže oko nje. Htio sam pričati o kosištu i belegiji pa čak i o roštilju na starim pločama od šporeta. Da zacvrči, što bi rekli kod nas.
Roštilj na selu
No, to je tek početak. Na izložbi planiramo postaviti tridesetak slika. A naš Fahrudin Sinanović, direktor BKC-a, predlaže da to skupimo u jednu knjigu. To je već desetljetni posao, no možda nekad i napravimo, za sad, iz godine u godinu, postavljam poneku sličicu, nekih naših lokalnih likova, običaja i načina života, a kasnije, kad dođe neko pravednije vrijeme, fino to sortirati u jedan vodič kroz Tojšiće.
A što se same historije tiče, preporučujem da nabavite knjigu od Damira Bošnjakovića.
Knjiga o nama
Ne stigoh spomenuti ni Slogu pa čak ni Asima Parsa koji je s reprezentacijom Turske došao do finala Eurobasketa ili Eldara Ćivića koji igra za nogometnu reprezentaciju BiH…
Da, ima materijala za pogolem vodič.
No, dođite 8. juna u Tojšiće, na izložbu o njima samima i pogledajte samo površinu jedne historijske sante leda koju polako otkrivamo, kako vama tako i sami sebi. Uz piće, kao onu večer pored auta, samo ovaj put u lijepo osvjetljenoj sali.
Nastavljamo s pripremama za avanturu života. Uvijek sam htio spustiti se niz Gribaju, nekih 10 kilometara do ušća u Spreču. Nekoliko godina Rale i ja to planiramo ali nas geografska razdvojenost, život i četrdesete ozbiljno sprečavaju u tome. Otud mi i ideja da sa drugom Smrtnjakom napravim papirni brod, jer zbog plitkoće rijeke, samo se on i može spustiti dole.
Nazvao sam ga Gromovo đule zbog Kulenovićeve priče u kojoj ono čuva glavnog junaka od svakojakih nesreća. Iako bez jarbola i jedara, imam osjećaj da ćemo se poput đuleta stuštiti niz rijeku, pretresti uspomene i životna pitanja i završiti avanturu.
Eh da, ima tu uticaja i iz filmova jer znate da svemirski brodovi u Alienu nose imena iz djela Josepha Conrada. Tako sam i ja htio odati počast književniku na svoj način.
A obuću ne nosim zbog Ćopićevog Bosonogog djetinjstva. Što baš i nije pohvalno za raditi u Gribaji, zbog stakla i kantica kajmaka. Mada… s odlaskom stanovništva, Gribaja se polako čisti i zarasta u pravu malu džunglu.
Moja mapa Gribaje
Naravno, spuštanje je opasno i zbog zmija. Ljeti ih nizvodno bude baš mnogo pa mi sa zasukanim nogavicama trebamo oprezno koračati.
A tek smo na petoj stranici.
*Stožinu za sijeno sam uvijek vidio kao neki jarbol, pa ko zna, možda se u ovom stripu ukaže i neko plutajuće sijeno. Jedno su u ranijim Maslačcima odnijeli vanzemaljci…
Poštapalica kojom se služim kad se nevjerovatna sila pojavi odnekud i ne riješi ništa na twitteru, u vidu mog prijatelja Džona.
Voli on tako, uplovit u neku raspravu ostavit komentar kojim zbuni onog kome je upućen, one koji to slučajno vide i sebe samog.
Pa tako, evo mene i Smrtnjaka. A biće i Džon, u ovom stripu o mojih prvih 40 godina života. U svakom slučaju, eksperiment sa malim brodićem nije uspio pa ćemo se Smrtnjak i ja uputiti niz Gribaju kako bismo riješili neke životne nedoumice.
O tome ćemo više u narednim blogovima. Biće tu priče o snimanju filma The ‘Irds ili Tice u blizini ove rijeke i pokušaju ekspedicije.
* Kartonaža je čuvena firma iz Tojšića koja se bavi proizvodnjom kartonske ambalaže. Otud i ovaj mali vic, razumljiv samo nama s ovog područja. A to je svakako i taj moj lokalni patriotizam s kojim sam dosadio svakom živom.
Kartonaža- fotografija portala NKP
Uglavnom, proizvode kartonaže ste mogli vidjeti na policama vaših marketa u vidu novogodišnjih paketića.
I ne, nije plaćeni oglas nego sam htio objasniti šta znači Kartonaža u stripu, da ne bude baš uvijek hermetički tojšićki meta jezik.
U svakoj našoj, našim rukama zagađenoj rijeci, može se pronaći odbačena kantica kupovnog kajmaka. Tako ga zovu u mom selu jer nije domaći nego iz radnje.
Elem, na trećoj stranici stripa bavim se i tom tematikom. Ovlaš doduše ali opet jasno da se zna da onaj ko bose noge zagazi u našu rijeku, pošteno se može i zarezati.
I toliko o uvodu. Uskoro na scenu stupamo Smrtnjak i ja.
Kad sam radio za radio, najviše me mrzilo da skupljam servisne informacije ujutro. Dosadan je to posao koji ne voliš ni ti, a ni onaj koga zoveš ali svejedno to morate uraditi pa se uljudno pozdravite, pa vam glasovi s druge strane slušalice izdiktiraju koliko je bilo narušavanja javnog reda i mira, pljački ili požara i hitnih intervencija. Također ste znali koliko je beba rođeno.
Letva
Ali postojali su dani kada je to bilo zabavno. Prvi i drugi maj.
Tokom prvog dana, zivkali biste sve službe kako bi mogli sastaviti izvještaj o lošim stranama prvog maja. A drugog bi imali kompletnu sliku. Tako bi obavijestili slušaoce koliko je kome naudilo meso, ko je završio u hitnoj, a ko na hlađenju u policiji.
Jednom sam tako, oko deset ujutro pozvao Hitnu službu i pitao, možemo li usput doći i s kamerom, da snimimo izjavu za televiziju, a audio ćemo svakako odvojiti za radio. I kaže dežurni, požurite, imate šta i vidjet.
I tako se zaputimo prema mogućoj priči.
U holu hitne imamo šta i vidjeti. Pijani mladići, zamotanih glava i ruku, sa udlagama oko vrata, a jedan je spavao naslonjen na krvavu letvu. Jauču, uzdišu i ispuštaju bolno i mahmurno oj. Pozdravimo dežurnog doktora, a on nas uvede u ordinaciju da uzmemo izjavu.
Šta je ovo, upitam ga?
A došli jutros, postavili janje haman u šest, u devet se pobili oko letve i došli nama. Sad će policija da pravi zapisnik.
Oko letve?
Aha. Onaj što drži letvu je tvrdio da mu je to letva od oca što zida sa njom, a ovi je htjeli isjeć i zapalit i eto, on ih s tom letvom istuče. Al pošto su bili pjani i on se spotakne skrhlja niz brdo na kojem su okretali janje. Pa smo mu stavili ortozu. Uglavnom, ovi što ih je istuko su ga pokupili i dovukli nama.
Pa đe im je janje?
Evo, čekaju policiju pa će otići gore da vide je li im izgorilo.
I tako je nastala ova ilustracija o janjetu kojom sam otvorio ovaj tekst.
Bilo je još svakojakih događaja tokom prikupljanja servisnih informacija ali prvi maj će uvijek biti poseban. I stoga, sretno vam.
Avet Rio Gribaje 