Blog

Posted in Strip, Zavičaj, zbogom maslačci

Nema broda bez stožine

Posted on by J.Stickman

Nastavljamo s pripremama za avanturu života.  Uvijek sam htio spustiti se niz Gribaju, nekih 10 kilometara do ušća u Spreču. Nekoliko godina Rale i ja to planiramo ali nas geografska razdvojenost, život i četrdesete ozbiljno sprečavaju u tome. Otud mi i ideja da sa drugom Smrtnjakom napravim papirni brod, jer zbog plitkoće rijeke, samo se on i može spustiti dole.

Nazvao sam ga Gromovo đule zbog Kulenovićeve priče u kojoj ono čuva glavnog junaka od svakojakih nesreća. Iako bez jarbola i jedara, imam osjećaj da ćemo se poput đuleta stuštiti niz rijeku, pretresti uspomene i životna pitanja i završiti avanturu.

Eh da, ima tu uticaja i iz filmova jer znate da svemirski brodovi u Alienu nose imena iz djela Josepha Conrada. Tako sam i ja htio odati počast književniku na svoj način.

A obuću ne nosim zbog Ćopićevog Bosonogog djetinjstva. Što baš i nije pohvalno za raditi u Gribaji, zbog stakla i kantica kajmaka. Mada… s odlaskom stanovništva, Gribaja se polako čisti i zarasta u pravu malu džunglu.

Moja mapa Gribaje

Naravno, spuštanje je opasno i zbog zmija. Ljeti ih nizvodno bude baš mnogo pa mi sa zasukanim nogavicama trebamo oprezno koračati.

A tek smo na petoj stranici.

*Stožinu za sijeno sam uvijek vidio kao neki jarbol, pa ko zna, možda se u ovom stripu ukaže i neko plutajuće sijeno. Jedno su u ranijim Maslačcima odnijeli vanzemaljci…

Posted in Nekategorisano, Strip, zbogom maslačci

A evo i Džona

Posted on by J.Stickman

Poštapalica kojom se služim kad se nevjerovatna sila pojavi odnekud i ne riješi ništa na twitteru, u vidu mog prijatelja Džona.

Voli on tako, uplovit u neku raspravu ostavit komentar kojim zbuni onog kome je upućen, one koji to slučajno vide i sebe samog.

Pa tako, evo mene i Smrtnjaka. A biće i Džon, u ovom stripu o mojih prvih 40 godina života. U svakom slučaju, eksperiment sa malim brodićem nije uspio pa ćemo se Smrtnjak i ja uputiti niz Gribaju kako bismo riješili neke životne nedoumice.

O tome ćemo više u narednim blogovima. Biće tu priče o snimanju filma The ‘Irds ili Tice u blizini ove rijeke i pokušaju ekspedicije.

* Kartonaža je čuvena firma iz Tojšića koja se bavi proizvodnjom kartonske ambalaže. Otud i ovaj mali vic, razumljiv samo nama s ovog područja. A to je svakako i taj moj lokalni patriotizam s kojim sam dosadio svakom živom.

Kartonaža- fotografija portala NKP

Uglavnom, proizvode kartonaže ste mogli vidjeti na policama vaših marketa u vidu novogodišnjih paketića.

I ne, nije plaćeni oglas nego sam htio objasniti šta znači Kartonaža u stripu, da ne bude baš uvijek hermetički tojšićki meta jezik.

Posted in Strip, zbogom maslačci

Zbogom Maslačci: Kantica kajmaka

Posted on by J.Stickman

U svakoj našoj, našim rukama zagađenoj rijeci, može se pronaći odbačena kantica kupovnog kajmaka. Tako ga zovu u mom selu jer nije domaći nego iz radnje.

Elem, na trećoj stranici stripa bavim se i tom tematikom. Ovlaš doduše ali opet jasno da se zna da onaj ko bose noge zagazi u našu rijeku, pošteno se može i zarezati.

I toliko o uvodu. Uskoro na scenu stupamo Smrtnjak i ja.

Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom, Zavičaj

Sretan Prvi Maj

Posted on by J.Stickman

Kad sam radio za radio, najviše me mrzilo da skupljam servisne informacije ujutro. Dosadan je to posao koji ne voliš ni ti, a ni onaj koga zoveš ali svejedno to morate uraditi pa se uljudno pozdravite, pa vam glasovi s druge strane slušalice izdiktiraju koliko je bilo narušavanja javnog reda i mira, pljački ili požara i hitnih intervencija. Također ste znali koliko je beba rođeno.

Letva

Ali postojali su dani kada je to bilo zabavno. Prvi i drugi maj.

Tokom prvog dana, zivkali biste sve službe kako bi mogli sastaviti izvještaj o lošim stranama prvog maja. A drugog bi imali kompletnu sliku. Tako bi obavijestili slušaoce koliko je kome naudilo meso, ko je završio u hitnoj, a ko na hlađenju u policiji.

Jednom sam tako, oko deset ujutro pozvao Hitnu službu i pitao, možemo li usput doći i s kamerom, da snimimo izjavu za televiziju, a audio ćemo svakako odvojiti za radio. I kaže dežurni, požurite, imate šta i vidjet.

I tako se zaputimo prema mogućoj priči.

U holu hitne imamo šta i vidjeti. Pijani mladići, zamotanih glava i ruku, sa udlagama oko vrata, a jedan je spavao naslonjen na krvavu letvu. Jauču, uzdišu i ispuštaju bolno i mahmurno oj. Pozdravimo dežurnog doktora, a on nas uvede u ordinaciju da uzmemo izjavu.

Šta je ovo, upitam ga?

A došli jutros, postavili janje haman u šest, u devet se pobili oko letve i došli nama. Sad će policija da pravi zapisnik.

Oko letve?

Aha. Onaj što drži letvu je tvrdio da mu je to letva od oca što zida sa njom, a ovi je htjeli isjeć i zapalit i eto, on ih s tom letvom istuče. Al pošto su bili pjani i on se spotakne skrhlja niz brdo na kojem su okretali janje. Pa smo mu stavili ortozu. Uglavnom, ovi što ih je istuko su ga pokupili i dovukli nama.

Pa đe im je janje?

Evo, čekaju policiju pa će otići gore da vide je li im izgorilo.

I tako je nastala ova ilustracija o janjetu kojom sam otvorio ovaj tekst.

Bilo je još svakojakih događaja tokom prikupljanja servisnih informacija ali prvi maj će uvijek biti poseban. I stoga, sretno vam.

Posted in Strip, zbogom maslačci

Zbogom Maslačci : Zaboravio sam!

Posted on by J.Stickman

Evo me tek danas na blogu, iako sam na fejsbuku i instagramu objavio jučer. Papirni brodić “Gromovo Đule” plovi dalje.

Išijas me jučer saletio pa nisam bio raspoložen ni da pišem, samo sam postavio parče steipa i nastavio spavati.

Jer dan prije, pokosio sam cijelu avliju i u meni je sve umrlo.

Takva nekakva atmosfera je i ovog mog djela. Za sada tmurna i zelenkasta poput same Gribaje ali s nadom u neko bolje sutra – koje nikad doći neće. No, izdržite još malo jer slijedi još jedna stranica ovog sitnog broda, nakon čega na scenu stupamo Smrtnjak i ja. I krećemo sa prvim segmentom mog života u kojem se nešto uistinu počelo događati.

Jer do tada je bilo mrtvo more.

Posted in zbogom maslačci

Zbogom Maslačci 2: Mojih prvih 40

Posted on by J.Stickman

Došlo je doba svođenja računa. Da vidim šta se to zbilo kod mene u proteklih 40 godina života. Gdje sam bio ( U Tojšićima ), šta sam radio ( Isto ovo što i sad ) i kuda sam stremio ( većinom na autobusku stanicu).

Hej ho!

Ovi Maslačci će pratiti jednu krivudavu životnu priču, prateći mene i Smrtnjaka niz Gribaju, u papirnom brodiću, kako se prisjećamo nekih važnih životnih događaja.

Poput onog iz noćne smjene.

Naime, dok sam radio na radiju, tamo negdje 2008. godine, možda prije ili kasnije, a možda baš tokom nje, vozio sam se kući u Slavinoviće, s Irca, taksijem u gluho doba noći. Zatvorio bih vrata studija i izašao u noć, popričao s noćnim čuvarom i čekao da dođe vozač po mene. A sa strane, uz cijev za transport pare, tik iznad same Jale, bio je parking za mlade parove. Dolazili su tu u autima, vodili ljubav iza zamagljenih prozora i brzo odlazili u noć.

Jedne noći, čuvar je pušio cigaru, pričao o kladionici, a jedno auto, mislim da je bila škoda fabija, ljuljalo se na tucaniku pored cijevi.

Naviknuti na te prizore, pričali smo o Arsenalu. Živ i bogat razgovor, prekinuo je momak koji je go ispao iz auta, pravo glavom na kamen. Djevojka je lako vrisnula. Pritrčali smo, podigli ga, izvukli vani i dok smo ga držali za ruke i noge, naišao je taksista i obadjao nas dugim svjetlima.

Nastala je tišina.

Prvo se čula škripa ručnog škripanja prozora iz kojeg je izvirio vozač s cigarom.

– Hoćete li ga u gepek?

Slegli smo ramenima, pokrili ga nekim čuvarevim prslukom i objasnili taksisti šta je bilo. On reče, daj da ga vozimo u hitnu.

Polili smo ga vodom, obrisali ranu ali momak je i dalje bio u svijetu leptirova. Dok smo pokušali da ga ubacimo na zadnje sjedište, djevojka je okrenula ključ i ostavila nas u crnom dimu koji je pokuljao iz fabije.

Ostatak priče, pročitaćete u Maslačcima, koji će pokušati prikazati jednu samotnu noć u Tuzli i sve te moje događaje koje sam upamtio i poslije pričao ljudima, a koji mi nisu vjerovali. Kao što nisu ni za sudžuku boje kriptonita, koja je sijala u mraku ali baš me briga, ta je noć bila jedna od najboljih u čuvenoj Keninoj kafani.

No krenimo, brod je spreman. Od papira ali sa jakim imenom koje sam pozajmio od Skendera Kulenovića.

Papirni brodići žele svuda stići…

Eh da, izlaziće jednom, u najnoljem slučaju, dva puta nedjeljno. Radim na jednoj SF priči, jednom stripu i nastavku Strahota. Tako da je ritam tamam za mene…

Posted in Srebrenica

Jedanaesti

Posted on by J.Stickman

Danas je jedanaesti. Ponovo podsjećam na genocid nad Bošnjacima u Srebrenici kako se ne bi više nikada i nikome ponovio.

Gledajući Gazu ovih dana, ne znam ni da li moja mala i skromna borba ima smisla…

Ali pokušavaću i dalje, ako Bog da.

Uglavnom, tema su mi ponovo majke koje se i dalje nadaju da će pronaći kosti svojih sinova, muževa i očeva. Traga se za još oko hiljadu žrtava. One i dalje čekaju.

Posted in Avetopis, Zavičaj

Bajram je

Posted on by J.Stickman

Bajram šerif mubarek olsun.

Aktiviram kartu baklave!

Završio se ramazan, mjesec posta i uopšte uzdržavanja i kontempliranja uz sve moguće obaveze koje običan insan može imati u ovoj šarenoj zemlji.

I prvi dan Bajrama sam nastavio s ustezanjem i strahovanjem da neću srknuti kahve ili maznuti kakvog kolača, dok se nisam sjetio da je gotovo.

Nisam zaboravio čestitku ni ove godine. Volim držati tu tradiciju i pokazati ljudima da se ne stidim svog praznika, porijekla i religije. Ne stidim se nego uživam u proslavi.

Ovaj put, dašak novine u mojim čestitkama. Nekada sam bio pasionirani ljubitelj Yu-Gi-Oh kartaške igre i animea. Buraz, rođak i ja smo to baš “čalali” na kompjuteru da smo bez problema osvojili sve karte i složili pošten deck. Bile su, ako se ne varam, tri igre. Jedna sa glavnim likom, a onda protiv Joeya i Kaibe.

Ah, nostalgija

Ljudi to igraju i danas, ali ja baš i nemam vremena. U ta doba sam baš uživao i sada nosim samo lijepe uspomene. Otud i ova slika baklave.

Pa aktivirajmo je!

Posted in Strip, Zavičaj, zbogom maslačci

Sbohem, Pampelišky

Posted on by J.Stickman

Kratka priča, poveznica između mog stripa “Zbogom Maslačci” i nastavka Seoskih Strahota, ukazala se u češkom stripovskom magazinu Aargh!

Ljepota i divota

Prije nekoliko mjeseci, pozvao me Pavel Pilch iz ovog magazina i pitao da li bih ustupio neki svoj strip za objavljivanje. Nisam ni časka razmišljao nego mu poslao table svojih maslačaka.

Oni su to preveli na češki jezik, a ja sam danas dobio prve fotografije magazina i prelijep prevod naslova mog stripa.

Sbohem, Pampelišky!

Predivno, zar ne?

Uglavnom, na ovih osam stranica, podsjetio sam svojih stotinu čitalaca na Koncila, čudovište iz Seoskih Strahota, a koji počinje Ovdje. O njemu mi je pričala moja nena, a on će biti i glavni lik, pored Bege Kovača, u mom narednom stripu Gribajske Hronike. Uskoro ću objaviti jednu priču za džaba, a za ostale ću tražiti izdavača.

Ako Bog da.

Uglavnom, ovo je prvi put da se Gribaja spominje u Češkoj i to mi se mnogo dopada. Lijep jezik, lijep magazin i divni maslačci.

Naslovnica magazina