Vile su vjerovatno najpoznatija mitološka bića južnoslavenskog prostora pa i Bosne i Hercegovine.
Vila s kozijim nogama
U opusu bošnjačkih usmenih predaja najbrojnije su predaje upravo o njima. Opisuje ih se kao očaravajuća bića u liku lijepih djevojaka odjevenih u bijelo. Može ih se vidjeti i susresti isključivo noću dok sa zorom i jasnim svjetlom dana nestaju.
Vjeruje se da su dobre, ali i zle ako ih se uvrijedi, da su spasiteljke, da su suđenice, da ih ima od “devet ruku” (vrsta), od svake vrste po tri. Glavne su gorske, vodene i livadske. Osobito vješto vidaju rane zadobijene u bojevima, i to različitim biljem.Teško praštaju uvrede i svojim strijelama ili pogledom usmrćuju one koji ih povrijede.
Mogu imati kozije, konjske ili magareće noge. Takođe se vjeruje i da dolaze djetetu treći dan po rođenju da mu proriču sudbinu.
Poznata je praksa i običaj kod Bošnjaka sve do 60-tih godina prošlog stoljeća, ostavljanja oštrih predmeta, noža ili makaza novorođenčetu pod jastuk da ga vile ne bi ukrale (o krađi djeteta, odnosno zamjeni vilinske djece za onu ljudsku nekom drugom prilikom). Interesantno je recimo da njemački folklor uopšte ne poznaje vilu kao mitološko biće, onakvu kakva je zastupljena kod nas a da prostor Bosne gdje je stoljećima bio jak islamski kulturni uticaj postoji snažno vjerovanje u vile kod bosanskih muslimana sve do današnjih dana i toliko raznovrsnih svjedočanstava o susretu sa njima.
Ilustracija sa početka teksta je inspirisana jednim stvarnim događajem dvaju služavki koje su imale susret sa vilom na prozoru sprata jedne stare begovske kule u Jemanlićima kod Donjeg Vakufa.
Prošlu godinu mi je obilježio izlazak autorskog stripa Gribajske Hronike – punokrvnog seoskog horora. Glavni junak, Bego Kovač, veteran NOB-a i efendija, započeo je jednu avanturu koju, ako Bog da, planiram nastaviti ove godine. No, ne bi on daleko dogurao da vi, koji ste kupili i pročitali ovaj strip, niste isukali novčanike, što mu je pomoglo da bude isplativ. A u ova doba, naročito u Bosni i Hercegovini, gdje je strip na niskim granama, to je golem poduhvat.
Također, ne bi ni došao do vas da nije imao izdavača, Agarthi Comics BH, koji je bez ikakvih uslova, stao iza njega. A vala ne bi izašao ni bez Ahmedovog vrhunskog dizajna, Edisove lekture i Goranovog loga.
I onda, šta drugo čovjek da uradi, nego da nastavi dalje, sa pripremom novih priča, koje se nadovezuju na prethodne i šire svijet kojim ovaj junak hodi. Jednu ste već mogli pročitati, riječ je o priči “Gluha Tevsija”, a prava poslastica, barem za mene je njegov prvi krosover sa drugim stripom – kultnim djelom Marka Stojanovića – Vekovnici. ( Marko je također bio velika podrška ovom stripu. ) A onda, sudari sa vješticom, vukodlakom i Koncilom. Ovaj potonji je autohtono čudoviste s obala Gribaje, o kojem mi je nena pričala, a kojeg možete pronaći u knjizi “Seoske Strahote”. Tu je i priča “Ukleti beg”, nastala pod uticajem japanskih horora, a kako će sve to izgledati, saznaćete… kad se završi.
Hvala vam svima, koji ste kupili i pročitali strip, pisali mi poruke, slali kreativne fotografije i pitali kad će nastavak. Čovjek može samo biti zahvalan Bogu na toj sjajnoj podršci.
O susretu sa aždahom postoji toliko zapisa i svjedočenja, od one najpoznatije predaje o okamenjenoj aždahi iz sela Umoljani pa sve do radova nekih etnologa i svjedočenja živog svjedoka čak i u jednoj od emisija kultnog serijala ‘Pozitivna geografija’ rahmetli novinara Nisveta Džanke.
Aždaha!
U balkanskom folkloru treba jasno razlikovati aždahu od zmaja, jer to dvoje nije isto.
Aždaha je ogromna krilata zmija koja proždire ljude i sitnu stoku, i tu predstavu nalazimo čak i u kamenom reljefu stećaka.
Sama riječ dolazi od perzijske riječi aži – dahaka – zmija Dahaka, vodeni demon koji u dodiru sa vodom obnavlja snagu. Jedino je biće iz usmenih predaja osim možda još i zmaja, koje se ljudima prikazuje, ukazuje za dana, tačnije u vrijeme na razmeđu noći i jutra, u svitanje ili zoru, odnosno na razmeđu dana i noći, u sumrak ili suton. To su trenuci kada svijet nije ni potpuno dan ni potpuno noć, već “između”, u narodnom vjerovanju magično i opasno vrijeme, granica između svjetova, živih i mrtvih, realnog i nadnaravnog. Iz nekih zapisa i svjedočenja očevidaca pojavljuje se pred velike prirodne katastrofe ili ratove širih razmjera.
Jedno od pomalo zaboravljenih bića iz usmenih predaja Bosne je i Perkman (od njemačke riječi Bergmännlein), duh jame, biće karakteristično za bosanske rudarske gradove Srebrenicu, Fojnicu, Vareš, Kreševo i još neke druge. Postoje mnogi zapisi o susretu rudara sa Perkmanom.
Perkman
Općenito se smatra da su to vjerovanje sa sobom donijeli njemački rudari Sasi, koje je još kralj Tvrtko pozvao u Bosnu i po kojima današnji rudnik Sase kod Srebrenice nosi ime. Vjeruje se da su to duhovi poginulih rudara iz davnina. Perkman je ovisno o karakteru rudara sa kojima se susretao mogao da bude dobar ili loš.
Ukoliko bi rudar bio čestit i pošten čovjek prikazao bi mu se i pokazao gdje se nalazi zlatna žila, i gdje da kopa. Međutim ukoliko bi rudar bio zao i nepošten i psovao, a psovanje je naročito mrzio, Perkman bi ga naveo na pogrešan trag i desila bi se eksplozija ili nesreća u rudniku.
U franjevačkom samostanu Svete Katarine u Kreševu se nalaze neke od najstarijih gravura na raznim kovačkim i rudarskim predmetima i prikaza Perkmana sa njihovim karakterističnim špicastim kapama.
Unutar bošnjačkih (i ne samo bošnjačkih) predkršćanskih i predislamskih magijskih praksi i vjerovanja svakako da značajno mjesto zauzima i zazivanje takozvanog ‘Utopnika’ prilikom velikog nevremena, oluje, kiše i grada.
Naime, vjerovalo se da kad se neko utopi u rijeci ili jezeru i nikad ga ne pronađu, da ga je voda uzela sebi kao svojevrsnu žrtvu i da on pripada svijetu vodenih duhova.
I kao što su se za vrijeme velikih suša učile kišne dove, tako se pri velikom nevremenu, jakim kišama popraćenim gradom zazivao Utopnik i to svojim imenom da “odvuče” nevrijeme sa sobom u vodeno carstvo. U tu svrhu se iznosila i sinija sa hranom i posuđem, da ga se umilostivi, učile dove i bajalice, zazivalo njegovo ime.
Unutar bošnjačke usmene tradicije predaje o Hudamu svakako da zauzimaju posebno mjesto. Naime, vjerovalo se da su u prošlosti neki ljudi imali svog ličnog džina, slugu u duhovnom svijetu. Do njega se dolazilo posebnim duhovnim treningom koji je sadržavao ponavljanje određenih dijelova Kur’ana i prizivanjem, odnosno učenjem na jaje koje se onda nosilo 40 dana pod pazuhom.Iz tog jajeta bi se onda izlegao Hudam.
Hudam!
Vjerovalo se da su u prošlosti mnogi ljudi imali svoje hudame. U nekim predajama se govori i da se sklapala neka vrsta doživotnog ugovora između prizivača i hudama ispisanog na specijalnom prstenu.
Koristi od hudama su bile višestruke. Od toga da je vlasnik recimo u poslovima koje je obavljao znao ko ga laže a ko je iskren, ko o njemu širi spletke ili ga ogovara. Da je mogao brzo putovati sa mjesta na mjesto, biti nevidljiv, činiti da materijalne stvari nestaju pred očima.
Međutim vlasnik je morao biti i oprezan i ne zloupotrebljavati vlast nad hudamom jer se nerijetko znalo desiti da se isti okrene protiv njega. Takvi ljudi su onda obično završavali u očaju, bolesti i potpunoj materijalnoj bijedi.
Malo sam uhvatio vremena da posložim sve do sada napisane tekstove o Gribajskim Hronikama i junaku ovog stripa – Begi Kovaču. Mislim da bi bilo lijepo imati tako nešto na jesnom mjestu iz nekoliko razloga.
Prvi je svakako historija. Možda neko bude istraživao i pisao naučni rad o stripovima u Bosni i Hercegovini, a drugo, radi autora koji su u ovo brzo doba pronašli vremena da napišu poneku riječ o stripu.
Ako ih ranije niste čitali, sada možete. Pa da krenemo redom.
Na portalu DEPO, Adnan Učambarlić je objavio intervju sa mnom, i to poprilično pozamašan. Spominjao sam tu uzore za nastanak junaka, ideje i ostale zavrzlame iz autorove glave.
Haris Imamović je s druge strane ponudio odličnu analizu djela, i jednu pravu punokrvnu kritiku stripa i moram priznati, mnogo ga je nahvalio. Vrijedan je to novinarski članak, ne samo jer je u njemu moj strip, nego jer je lijepo napisan tekst koji pršti znalačkim analitičarskim pogledom.
Bego Kovač je kao lik analiziran u kultnom Preporodu. I ovo je jedini članak objavljen u štampanom mediju. U ovom osvrtu, autor Dženan Smajić, prihvatio se analize lika i njegovih postupaka, uloge kao efendije ali i petokrake na fesu. Posebno mi se dopala rečenica da Bego, kao efendija, nije zabio glavu u mihrab. Tople preporuke za ovaj opsežan tekst.
Ni Urban magazin nije ostao imun na ovog seoskog hodžu. Međutim, ovaj tekst je malo drugačiji, a autorica Merima K. Mehinović se pozabavila prikazom seoske žene u ovom stripu na vrlo zanimljiv način. Oni koji su čitali strip, znaju da je u priči Pod orahom, glavni junak zapravo – Senada. Obavezno pročitajte ovaj tekst jer je potrefio sve ono sto sam htio nacrtati o zivotu žene na selu.
Naravno, to nije sve. Amer Kulić, moj prijatelj, efendija i sociolog po struci, napisao je ovu golemu analizu lika Bege Kovača, u kojem ga je pretresao i napravio jedan značajan tekst zbog čega sam naumio da piše pogovor u narednom albumu. I on se pozabavio fesom s petokrakom, društvom i samom kompleksnošću Bosne i Hercegovine.
Asmir Mešić, profesor i autor knjiga Puteva je mnogo i Pogled na islam obicnog muslimana, napisao je kratki osvrt na facebooku o Gribajskim Hronikama. Njega je ovaj strip podsjetio na Calvina i Hobbesa, najviše zbog humora.
I šećer na kraju. Jasmin Jusuf Jusufović je moj drug i lektor Seoskih Strahota. Tada smo zajedno prošli svaku riječ i zarez kako bi približili ljudima autentičan govor ljudi sa sela, naročito iz mog kraja. I on se na facebooku osvrnuo na Gribajske Hronike sa snažnim kratkim prikazom stripa u kojem je ukazao na sve njegove prednosti.
Skrenuta mi je pažnja i na jednu kritiku stripa, objavljenu na portalu Cross Atlantic, a koju je potpisao Đ. Alibegić. Ovdje autor tvrdi da ga reklamira i podupire Islamska zajednica BiH, što je nonsens, jer iza stripa stojimo samo ja i Agarthy Comics kao izdavač, osim ako ne misli na tekst u Preporodu. Također tvrdi da se u liku Bege Kovača jasno razaznaje i lik aktuelnog reisa Huseina ef. Kavazovića te da je sam strip već viđeni retuš historije. Pa pročitajte i to ovdje.
Hana Kazazović, na svom blogu cyber bosanka, objavila je toplu preporuku za Gribajske Hronike. Nju je ponajviše oduševio humor u ovom stripu, što me prilično obradovalo. Pa bacite oko i na ovaj tekst.
Prije nekoliko dana, zapravo u četvrtak, završio sam priču o fesu koji junak Gribajskih Hronika, ponosno nosi na glavi.
Ovaj strip ima snažne tojšićke korijene jer je mezarje “Gluha Tevsija” nastalo na osnovu onog iz mog rodnog kraja. A pojavljuju se Atik džamija i zelembać.
Priču o zelembaću mi je u djetinjstvu ispričao lovac Ibrahim, jednog poslijepodneva, za stolom pod trešnjom. On, neustrašiv, izboranog lica, volio je noću tumarati po brdima iznad Tojšića, a znao je zabasati i u mezarje na kojem vlada zaglušujuća tišina. Pričao je da je iznad jednog od nišana vidio i nur.
Elem, tog dana, objašnjavao je mom djedu kako je par sati ranije vidio zelembaća na mezarju koji je htio skočiti na njega. Prema narodnom predanju, ovaj gušter bi se, nakon skoka, zalijepio za lice pa ga je trebalo skidati sedam dana uz pomoć kobiljeg mlijeka. Ibrahim, nimalo impresioniran, pokušao je zaplašiti guštera puškom, ali, kad god bi pokušao opaliti, ona bi ga slagala. Dva tri puta, uopšte nije htjela opucati, osim kada bi je uperio u nebo. Nakon toga je zelembaća otjerao kamenčićem, a puška je proradila nakon što je gušter otisao.
Tako korijen ove priče vuče iz djetinjstva. Ali o svemu tome, pričat ću u narednim danima, kad se slegnu utisci nakon nove avanture Bege Kovača.
Nadam se da ćete uživati barem onoliko koliko sam i ja, dok sam radio na ovom stripu.
A prethodne avanture Bege Kovača možete kupiti ovdje .
Filip Andronik, čuveni dizajner i crtač stripova iz Bosne i Hercegovine, poznat između ostalog po Amneziji i Ratnim Mašinama, prije nekoliko dana je pročitao moje Gribajske Hronike i toliko se oduševio da im je nacrtao posvetu.
Ali kakvu posvetu, ljudi moji! Poput Mikea Mignole i mog omiljenog Hellboya, koji je jedan od uzora za nastanak Bege Kovača.
Najbolji dio su mi ovi mrtvi što ustaju iz grobova da sviraju saz! Taj momenat folk horora zaslužuje cijelu epizodu stripa, a ne samo ilustraciju, napisao je Filip na svom instagram profilu.
Ilustracija je bogata detaljima. Tu je prije svega Bego, s motikom u rukama, kao omaž epizodi s Lampirom, koju možete pročitati u Gribajskim Hronikama ako ih kupite kod izdavača, a iza njega staro muslimansko mezarje i Učkur-mačor. Avetinjske sazlije i nešto iznad njih…
Je li ono Meho Lampir leti gore? Hmmm, ne znam, može svašta biti, kaže Filip.
Koji Meho? Pa Lampir iz filma Gluho Doba koji je snimila ringishpeal produkcija, a u kojem, između ostalog glumi i Filip.
Lik Bege Kovača, predstavljen kroz stripovsku formu u Gribajskim hronikama, nadilazi granice fikcije i postaje simbol kolektivne svijesti, duhovnog otpora i moralne hrabrosti. Njegova snaga ne leži u spektakularnim djelima, već u dosljednosti, skromnosti i etičkom djelovanju. Bego ostaje uspravan kada društvo posustaje, vjeruje kada drugi sumnjaju, i voli domovinu iskreno i djelima – poput ljubavi prema majci. Kroz njega se ogleda skup temeljnih vrijednosti: vjera kao oslonac, domovina kao svetinja, dobrota kao društveni kapital, hrabrost kao etički imperativ, tradicija kao temelj identiteta, iskrenost kao moralna norma, a mitološki okvir kao sredstvo razumijevanja stvarnosti.
Bego ispred uklete begovske kuće
Vizuelni detalj petokrake na fesu dodatno produbljuje složenost njegovog identiteta. Petokraka, u spoju s tradicionalnom bošnjačkom kapom za glavu, fesom, ne označava ideološku kontradikciju, već sintezu duhovnog i revolucionarnog. Spoj petokrake i fesa u liku Bege Kovača nije samo umjetnički detalj – on reflektuje složenu historijsku stvarnost Bosne i Hercegovine, posebno tokom i nakon Drugog svjetskog rata. Tokom antifašističke borbe, brojni pripadnici bošnjačkog naroda, uključujući vjerske autoritete, pridružili su se partizanskom pokretu, prepoznajući u njemu borbu za slobodu, pravdu i očuvanje dostojanstva naroda. Iako je partizanski pokret bio ideološki sekularan, u praksi je često uključivao ljude različitih vjerskih uvjerenja, koji su djelovali iz moralnih i etičkih pobuda.
U tom kontekstu, fes s petokrakom postaje simbol autentičnog bošnjačkog antifašizma – spoja duhovnosti i otpora. On ukazuje na mogućnost da se vjerski identitet ne mora nužno sukobljavati s idejom društvene pravde i borbe protiv zla. Mnogi Bošnjaci su u partizanskom pokretu vidjeli priliku da se suprotstave okupatorima, ali i da afirmišu vrijednosti koje su duboko ukorijenjene u islamskom učenju: borbu protiv nepravde, zaštitu slabijih i očuvanje zajednice.
Naslovnica priče o fesu s petokrakom
Lik Bege Kovača, sa petokrakom na fesu, evocira upravo tu tradiciju – hodžu koji ne stoji po strani, već aktivno učestvuje u borbi za moralni poredak. On ne djeluje iz ideološke lojalnosti, već iz dubokog osjećaja odgovornosti prema zajednici. Time se potvrđuje da vjerski identitet može biti temelj društvenog angažmana, a ne prepreka.
Begin susret s lampirom
Bego Kovač nije samo junak stripa – on je moralni kompas u vremenu raslojavanja i vrijednosne krize.
Dublja dimenzija njegovog karaktera ogleda se u načinu na koji religioznost oblikuje njegovu društvenu ulogu. Vjera Bege Kovača nije zatvorena u privatnu sferu – ona se manifestuje kao društvena snaga, izvor moralne jasnoće i unutarnjeg mira. Njegova nesebičnost se izražava kroz konkretna djela pomoći onima u nevolji, čime se afirmiše vrijednost solidarnosti u svakodnevnim odnosima. Iako ne okuplja mase, njegova prisutnost u životima pojedinaca ima dubok društveni značaj.
Prikazivanje borbe protiv natprirodnih sila, kao što je prikaza u drvetu, doprinosi dubljem razumijevanju simbolike lika. Ta borba, vođena vjerom i citiranjem Kur’ana, nije samo zaplet – ona je metafora suočavanja zajednice s vlastitim strahovima, traumama i zlom ukorijenjenim u društvenim strukturama. Ova epizoda je izdvojena kao jedan od primjera koji detaljno oslikavaju njegov karakter, dok se slične osobine i uloge mogu prepoznati i u drugim pričama unutar stripa. Iako se povremeno ne libi upotrijebiti fizičku silu, Bego prvenstveno djeluje kroz duhovnu snagu. Učenjem Kur’anske sure aktivira moralne i metafizičke sile koje nadilaze običnu stvarnost. Religija se time ne prikazuje kao dogma, već kao živa praksa koja ima moć da transformiše društvo i zaštiti zajednicu.
Bego na Gribaji
On postaje posrednik između božanskog i društvenog, nosilac svetog znanja i moralni autoritet.
Zlo koje obitava u drvetu simbolizuje kolektivne strahove, nepravde i zaboravljene grijehe prošlosti. Paraliza sela tim zlom ukazuje na odsustvo duhovnog vodstva i nemoć zajednice da se suoči s vlastitim sjenama.
Suočavanjem s prikazom, Bego pokreće proces društvenog iscjeljenja – postaje katalizator promjene, figura koja vraća vjeru u mogućnost obnove. U tom kontekstu, Bego Kovač se oblikuje kao arhetipski junak: čuvar tradicije, borac za pravdu i duhovni iscjelitelj. Stripovska forma omogućava da se kompleksne ideje prenesu na pristupačan način, čime se popularna kultura koristi kao sredstvo društvene analize. On nije samo lik – on je simbol otpora, vjere i zajedništva, oličenje univerzalne borbe između dobra i zla. Njegova borba za pravdu i slobodu proizlazi iz duboke privrženosti kulturnom identitetu i autonomiji zajednice. Dobrota i suosjećanje koje pokazuje nisu slabost, već oblik društvene otpornosti i moralnog integriteta. Kao heroj, ne uzmiče pred zlom – njegova hrabrost simbolizira univerzalnu težnju ka pravdi i zaštiti slabijih. Istovremeno, Bego je čuvar tradicije koji spaja prošlost i sadašnjost, prenoseći naslijeđe koje oblikuje kolektivni identitet.
Da bi lik poput Bege Kovača zaživio s tolikom snagom, neophodna je umjetnička vizija koja razumije dubinu kolektivnog iskustva. Zasluge za njegovu kreaciju pripadaju Admiru Deliću, autoru čiji crtež nosi duh naroda i snagu zajedničkog pamćenja. Njegova umjetnost nadilazi vizuelni doživljaj – ona otkriva slojeve tradicije, duhovnosti i sjećanja. U linijama i crtežima njegovog rada prepoznaju se krajolici, ljudi i vrijednosti jednog prostora, oblikovani s pažnjom i razumijevanjem.
Veseli Učkur-mačor
Gribajske hronike, kao stripovsko djelo, nisu samo narativna forma – one su svjedočanstvo, kulturna riznica i most između generacija. Admir Delić je svojim umjetničkim pristupom kreirao djelo koje postaje ogledalo društvenih vrijednosti, identiteta i nade.
Avet Rio Gribaje 