Blog

Posted in Nekategorisano

Vukodlak!

Posted on by J.Stickman

Tri najpoznatija evropska mitološka bića (jesu li uistinu mitološka?🤔) a koje je Holivud u svojim filmskih adaptacijama jasno razdvojio su zapravo u folklornim i usmenim predajama jako povezana i isprepletena.


Tako na Balkanu recimo nije najjasnija granica između vampira i vukodlaka i često je to jedno te isto zapravo.
Mnogi od vas su čuli za vještičije procese i suđenja u Evropi za vrijeme srednjeg vijeka i kasnije, ali malo vas možda za one vukodlačke karakteristične za sjever Evrope.


Interesantno je i to da se vukodlaci za razliku od vampira skoro uvijek vezuju za ruralne stočarske zajednice.
Dakle, nema punog mjeseca i srebrnih metaka, ali zato ima vještica, vještičije magije i magijskih pojasa od vučije dlake.
Vukodlak je prema vjerovanju čovjek koji se za života na nekoliko sati, dana, mjeseci ili godina pretvori u vuka, ili ga neka vještica po kazni ili na vlastiti zahtijev pretvori u istog, te za ovo vrijeme i živi kao vuk, napada stoku i ljude, dere ih i ždere.


Jedan takav slučaj pravog vukodlačenja, jedini zapravo u Bosni i Hercegovini, će zabilježiti za vrijeme AustroUgarske profesor i direktor tadašnje Prve sarajevske gimnazije Emilian Lilek i to u okolici Trebinja.


Interesantno je to da se u ovom slučaju kao vukodlak pojavljuje jedna žena.
Naime, lokalni seljaci će mu ispričati i požaliti da se dotična pretvorila u vuka i poklala im oko 40 ovaca.


A preobrazila se na način da je uzela konopac i od njega napravila poveći krug , zatim svukla sa sebe odjeću i stavila je unutar tog kruga.
Onda se vjerovatno pomoću neke magijske formule i tri put praveći kolut naprijed unutar tog kruga pretvorila u vukodlaktku.
Na isti način, odnosno istim postupkom se pred zoru nakon krvavog pira vratila ponovo u svoje ljudsko obličje.

Tekst 35Hartigan

Posted in Bosanske Strahote, Mitologija, Zavičaj

Dobri

Posted on by J.Stickman

U okviru bošnjačkih usmenih predaja posebno su zanimljive one o “dobrima”, kako se oni u narodu uobičajeno nazivaju.


Na prostoru Bosne i Hercegovine ove predaje svojim sadržajem isključivo su vezane za bošnjačku usmenu tradiciju.
Dobri u narodnoj terminologiji ima dvojako značenje, dobri u smislu karakternih osobina i dobri “od boga odabrani”, tojest onaj koga je bog po nekim osobinama, i to pozitivnim, odvojio od ostalih, onaj koji je u mogućnosti da čini ono što drugi ne mogu.


U narodnom shvatanju to je najčešće značilo raspolaganje nadnaravnim moćima, tzv. kerametima.
Treba praviti razliku između dobrog i nekog za koga se vjeruje da je evlijah jer se često to dvoje miješa.
Naime dok je evlijah neko ko je uglavnom poznat i živi u određenom mjestu kao aktivni član zajednice, i koga eventualno otkrije nepažnja ili neki svjedok njegovog kerameta (nadnaravnog čina) poslije čega dotični naprasno umre, dobri je uvijek i samo potpuni stranac koji bahne u avliju i na kućna vrata u liku nepoznatog putnika ili prosjaka, zatraži čašu vode ili nešto za jelo, i najčešće potom dok domaćin ode da mu to i donese misteriozno nestane.
Obdaren čudesnim sposobnostima, dobri raspolaže i mogućnošću da nagradi ali i da kazni.


U tom smislu je bliži hazreti Hidru, misterioznoj ličnosti i vječnom ovodunjalučkom putniku koga čak i Kur’an pominje.


Na desetine je predaja gdje bi ga domaćin ugostio nakon čega bi se desila takva nafaka i berićet, gdje bi voćke rodile, stoka se učetvorostručila, a gdje bi bio odbijen bi se nakon njegovog odlaska naoblačilo nebo, počela oluja i kiša, aktivirala klizišta, odnosno brda i brežuljci koji bi se onda sručili na imanje oholog domaćina zatrpavši sve ili bi jezero ili rijeka nadošla,  potopila ili poplavila i odnijela sve.

Tekst 35Hartigan

Posted in Bosanske Strahote, Mitologija

Mubarećija

Posted on by J.Stickman

Mubarećija, danas potpuno zaboravljeno biće iz usmenih predaja bošnjačkog naroda a o kojem su se nekad u dugim zimskim noćima najviše raspredale priče pored vatre ognjišta ili furune.

Opasna demonica


U 18. i 19. vijeku narod u Bosni će tako zvati kugu, koju prema narodnom vjerovanju nije poželjno nazivati njenim pravim imenom pa su je zvali mubarećijom, blagoslovenom, da joj se dodvore, da je na taj način umilostive.
Na isti način su stuhljivi momci (o stuhama i stuhačima nekom drugom prilikom) bili na cijeni koji su bolovali od nekog oblika kako se to nekad zvalo sušice ili momci koji su imali gušu, odnosno strumu (povećana štitnjača).
Na to se gledalo kao na blagodat i smatrali su se posebnim, čak i poželjnim.


Iz ljetopisnih zabilješki i usmenih predanja mubarećija se opisuje kao crna djevojka crne raščupane kovrdžave kose a od pasa na dole runjava sa nogama kao kod koze.


Od Drugog svjetskog rata naovamo, sve do pojave struje biće najpoznatija po tome što će u gluho doba naskakivati na pijance koji su se kasno vraćali kući i po tome spada u vrstu tzv. pritiskajućih demona, odnosno “ride-on” demona.
Napada uglavnom usamljene putnike, pijance najčešće, i one što se kasno noću iz zijana kući vraćaju, na uskim putevima, pored grobalja, na raskršćima i mostovima.


Obično kad bi zajahala nekog bi ga pitala je li mu teška a on nesretnik bi morao da odgovori “ko perka, ko slamka”, u tom slučaju bi nastavila da ga jaše sve do zore i prvih pijetlova. Ukoliko bi nevoljnik pak priznao da je preteška onda bi sa svakim sljedećim korakom bivala sve teža i pritiskala ga dok se dotični ne bi srušio od iscrpljenosti na zemlju i probudio ujutru, ili bi ga neko ko bi ujutru prolazio našao izbezumljenog i polumrtvog.

Tekst @35Hartigan

Posted in Bosanske Strahote, Mitologija, Zavičaj

Vile

Posted on by J.Stickman

Vile su vjerovatno najpoznatija mitološka bića južnoslavenskog prostora pa i Bosne i Hercegovine.

Vila s kozijim nogama


U opusu bošnjačkih usmenih predaja najbrojnije su predaje upravo o njima.
Opisuje ih se kao očaravajuća bića u liku lijepih djevojaka odjevenih u bijelo. Može ih se vidjeti i susresti isključivo noću dok sa zorom i jasnim svjetlom dana nestaju.


Vjeruje se da su dobre, ali i zle ako ih se uvrijedi, da su spasiteljke, da su suđenice, da ih ima od “devet ruku” (vrsta), od svake vrste po tri.
Glavne su gorske, vodene i livadske.
Osobito vješto vidaju rane zadobijene u bojevima, i to različitim biljem.Teško praštaju uvrede i svojim strijelama ili pogledom usmrćuju one koji ih povrijede.


Mogu imati kozije, konjske ili magareće noge.
Takođe se vjeruje i da dolaze djetetu treći dan po rođenju da mu proriču sudbinu.


Poznata je praksa i običaj kod Bošnjaka sve do 60-tih godina prošlog stoljeća, ostavljanja oštrih predmeta, noža ili makaza novorođenčetu pod jastuk da ga vile ne bi ukrale (o krađi djeteta, odnosno zamjeni vilinske djece za onu ljudsku nekom drugom prilikom).
Interesantno je recimo da njemački folklor uopšte ne poznaje vilu kao mitološko biće, onakvu kakva je zastupljena kod nas a da prostor Bosne gdje je stoljećima bio jak islamski kulturni uticaj postoji snažno vjerovanje u vile kod bosanskih muslimana sve do današnjih dana i toliko raznovrsnih svjedočanstava o susretu sa njima.


Ilustracija sa početka teksta je inspirisana jednim stvarnim događajem dvaju služavki koje su imale susret sa vilom na prozoru sprata jedne stare begovske kule u Jemanlićima kod Donjeg Vakufa.

Tekst @35Hartigan

Posted in gribajske hronike, Strip

Sretna Nova Godina!

Posted on by J.Stickman

Prošlu godinu mi je obilježio izlazak autorskog stripa Gribajske Hronike – punokrvnog seoskog horora. Glavni junak, Bego Kovač, veteran NOB-a i efendija, započeo je jednu avanturu koju, ako Bog da, planiram nastaviti ove godine. No, ne bi on daleko dogurao da vi, koji ste kupili i pročitali ovaj strip, niste isukali novčanike, što mu je pomoglo da bude isplativ. A u ova doba, naročito u Bosni i Hercegovini, gdje je strip na niskim granama, to je golem poduhvat.

Također, ne bi ni došao do vas da nije imao izdavača, Agarthi Comics BH, koji je bez ikakvih uslova, stao iza njega. A vala ne bi izašao ni bez Ahmedovog vrhunskog dizajna, Edisove lekture i Goranovog loga.

I onda, šta drugo čovjek da uradi, nego da nastavi dalje, sa pripremom novih priča, koje se nadovezuju na prethodne i šire svijet kojim ovaj junak hodi. Jednu ste već mogli pročitati, riječ je o priči “Gluha Tevsija”, a prava poslastica, barem za mene je njegov prvi krosover sa drugim stripom – kultnim djelom Marka Stojanovića – Vekovnici. ( Marko je također bio velika podrška ovom stripu. ) A onda, sudari sa vješticom, vukodlakom i Koncilom. Ovaj potonji je autohtono čudoviste s obala Gribaje, o kojem mi je nena pričala, a kojeg možete pronaći u knjizi “Seoske Strahote”. Tu je i priča “Ukleti beg”, nastala pod uticajem japanskih horora, a kako će sve to izgledati, saznaćete… kad se završi.


Hvala vam svima, koji ste kupili i pročitali strip, pisali mi poruke, slali kreativne fotografije i pitali kad će nastavak. Čovjek može samo biti zahvalan Bogu na toj sjajnoj podršci.

SRETNA NOVA GODINA!