Eto, na ovom linku možete saznati štogod zanimljivog, da ne kažem sve, o džemretima, a možete kupiti i Preporod u kojem je taj tekst de raširio na dvije stranice uz moje ilustracije.
Autor i njegova džemreta
Elem, skoro mi drug reče, ostaćeš poznat kao čovjek koji je prvi nacrtao džemre.
Naš mali tim dugo vremena radi na vampirima Bosne i Hercegovine. Ove godine bi to trebalo izaći tokom neke jezovite noći. Da, u našoj zemlji je postojalo sedam do osam vampira. Ni nalik na holivudske. A mnogi su nesretno skončali, poput Paje u Vlasenici koji je živ spaljen. Na ovoj ilustraciji se može vidjeti lampir Meho iz Glamoča koji se kretao u tom predjelu tokom osmanskog perioda.
Glamočki lampir
Iz potpisa se vidi da je urađena prošle godine. No to je samo jedna od desetak slika koje smo posvetili domaćim vampirima, načinima njihovog ubijanja, nastanka i ostalih zanimljivih stvari vezanih za krvopije.
I da, jednom kad se upoznate s vampirima, nemojte biti razočarani. Nisu ni nalik na holivudske ljepotane koji zavode žene, niti su nešto atletski spremni pa bi ih Blade vjerovatno sredio u jednom danu. Van Helsingu bi trebao vjerovatno dan i po.
Udarilo je prvo džemre i to u zrak. Potrefilo se da je udario i zemljotres, negdje oko 9.20 jutro i pošteno me zaljuljao u krevetu. A otkud ja u to doba u njemu? Pa… gledao sam do kasno Jeremyja Wadea kako lovi ribe u Amazonu, negdje pored Manausa.
Elem, Džemre.
Prvo džemre je udarilo u zrak što znači da će porasti temperatura i da nam stiže lijepo vrijeme. Džemre je turska riječ koja predstavlja zračnu struju koja dovodi do popuštanja studeni u rano proljeće. Džemre udara tokom Hamsina ili drugog perioda zime koje traje od kraja januara do 21. marta.
Preostala su nam još dva džemreta, ono koje će udariti u vodu 26. februara i posljednje koje će ošinuti zemlju 5. marta.
Džemretile ćemo ga dočekati.
Eh da, nakon ovih veseljaka stižu Babije huke i goveđa zima.
Danas je jedanaesti. Danas podsjećamo da su se plavi leptiri okupljali na biljkama koje su rasle iznad skrivenih grobnica i tako otkrivali mračnu tajnu.
Odakle početi? Pa možda od toga da je lijepo vidjeti da pokret moje generacije i dalje traje. To je ono nešto što svaka generacija ima. Neko pokret, neko revoluciju, prozu i poeziju, a mi… mi smo imali hip hop. O nastanku FmJama sve znate, barem oni koji su počeli slušati emisiju na Kameleon radiju, štediti pare za mikrofon i tražiti Fruity Loops za instalaciju na kompjuteru. I školjke jaja po zidovima. Pa ne bih o tome. Mogu ispričati iz svog ugla. A taj ugao, kao i uvijek za nas iz Tojšića, počinje i završava u autobusu broj 13. Njime smo odlazili na koncerte koji su bili u Slobodi, Domu i 65-ici. Nažalost, ta linija je vozila za našu varošicu do 19 sati. Poslije toga, išli smo pješke kući, što je nekih 10 kilometara puta sa jednim pojakim usponom u Čaklovićima, do tunela. Odatle je bilo lakše jer je sve bilo nizbrdo. To je valjda neka tradicija u našim porodicama. Očevi su išli pješke iz Mejdana osamdesetih ili zimi u školu, boreći se s vukovima i medvjedima kao i u svakoj porodici, a mi smo se eto, vraćali s koncerta i pazili da nas ko ne zgazi. Neki su stopirali pa bi im se neko i smilovao. Ali moja ekipa je voljela ići nazad na svojim nogama jer bi se mnogi otrijeznili nakon takvog marša kakvog se ni partizani ne bi postidili. Usput, pošto su mnogi imali kasete, a CD je bio misaona imenica, na njih smo prebacivali pjesme. Uskoro su se pojavili i mp3 stickovi po kojima sam dobio nadimak jer sam jedan od tih, onaj crni sa 128 megabajti memorije, nosio stalno sa sobom. Moja prva kaseta je bila album Ede Maajke “Slušaj mater” koji mi je donio brat Mirza. On mi je doduše vazda i donosio albume, prvi koji je i danas u sjećanju je original Greatest Hits od RUN DMC-a i album Puff Daddyja. Iako je čojk metalac, mene je usmjerio u drugom pravcu. Kasnije je odnekud donio Wu-Tangov album Iron flag i ja sam ostao duboko zaglavljen u hip hopu. Svoj nekakav krug sam zatvorio kada me Frenkie kontaktirao da mu dizajniram album Reexperience, a onda je DJ Soul zvao moju Provinciju da snime za remiks Imamo Problem. Edo Maajka je na svom profilu podijelio Provincijin album i na kraju je sve imalo smisla. Naravno, ne samo zbog toga. Već i zbog nošenja albuma u prodavnice, rada za Basic magazin i mnogih prijateljstava koja još uvijek traju. FmJamu sam posvetio i nešto svojih stranica u stripu Zbogom Maslačci, naročito tom pješačenju s koncerata, a što ću objaviti ako Bog da, naredne godine.
Bosanskog ninđu sam prvi put objavio na stranici Stripopeke, nekadašnjem okupljalištu stripovskih autora iz Bosne i Hercegovine.
Uzor je očit, JCVD u filmu Kiborg.
Smiješan, dežmekast lik, pred čitateljima se ukazao trećeg juna 2007. godine u obliku web stripa kojeg sam koliko toliko redovno objavljivao. I mogu vam reći, bilo je to zabavno doba. Strip sam crtao u običnom bloku, skenirao i u fotošopu ga prilagođavao i bojio što danas izgleda amaterski, kao i tada. No ni podsmijesi kolega me nisu zaustavili pa sam objavio dosta tabli tog stripa.
Krivci za moj start su bili Emir Pašanović i Filip Andronik. Emiru sam se javio zbog konkursa u Oslobođenju, nakon čega me malo upravio kroz stripovski život. Filip je davao odlične savjete o crtanju kojih se i danas držim.
Ninđa je odrastao
Kulminacija je eksplodirala kada su moji prijatelji iz hip hopa sastavili soundtrack za ovog junaka i onda ga objavili na youtubeu. Drug Toti je radio glavnu temu, Mešak je pozajmio muziku iz svoje grupe B.U.S, a moram priznati i da je Kowa uradio opaku numeru.
Sam strip je bio u formi gega, a istovremeno se razvijala neka priča. Ninđa je krenuo iz Japana u BiH kako bi našao svog oca. Usput je susreo mnoge likove iz moje okoline i stripova i dočepao se naše zemlje gdje je ustanovio da niko ne zna japanski. Nakon toga se sudarao sa nekim negativcima. Sve uz pomoć kuma Meška, novinarke Aurore i masta Tahira. Nakon toga se vratio u Japan.
Ovako se nekad snimalo
Da bilo je baš zabavno i naivno kako se čini dok čitate.
Elem, ninđi sam se vratio 2018. godine u kratkoj epizodi povratka u BiH. Htio sam tada još objaviti album sa nekih 48 stranica ali život, forum, iskustva…
Krenuo sam ambiciozno. Ninđa je sletio u moj kraj, prošao kroz Tojšiće i zaputio se ka Tuzli gdje su se odbijale njegove avanture i ranije. Opet sam ubacio neke svoje prijatelje ali i osmislio komačno prave negativce, od Leptira Revolucije do Žutog Groma. Nekim ljudima se Leptir baš dopao jer je ismijavao našu politiku.
Negativci
Pa ipak ništa konkretno od toga nije bilo.
No, čak i tada je moja Provincija uradila fenomenalnu numeru za ninđu.
Bilo kako bilo, vrijeme je da se ninđa vrati u jednom dijelu mog stripa Zbogom Maslačci. Tu naravno neću ja biti glavni junak neho ću samo poslužiti kao okidač za radnju i novo povezivanje sa nastavkom strahota. Čisto da ne bi ko kasnije tumačio šta sam mislio s tim. Jednostavno je, svi moji junaci će djelovati u istom svijetu. A kako je ninđa povezan sa Strahotama? Pa saznaćete u 16 stranica stripa koji nas ubrzo očekuje. No oni koji su ga ranije pratili znaju da se ninđa preziva isto kao i budući junak Gribajskih Hronika…
U nekakvoj sam fazi života kada završavam sve preostale repove u svom amaterskom bavljenju sprtipovskom umjetnošću pa slobodno očekujte više ninđe u Maslačcima. Da dodam i ako Bog da.
Prošetao sam Zavidovićima, barem onim dijelom između zgrada, dakle čaršijom. Ima tu svakakvih zgrada, povisokih i crvenom ciglom zidanih. Te su mi najljepše. Kao i uvijek, moj dječački mozak je usmjeravao pogled prema trafikama, kojih ovdje ima nekoliko na kratkom putu, tražeći stripove.
Postavka izložbe
I tako, dok sam dopunjavao ultra kredit na mobitelu, vidio sam skrivenog između nekoliko stripova o Texu i strip čuvenog Dragonera.
Italijanski je to junak koji se kreće svijetom sličnim onim kojim su hodili Hobiti, samo je, kako to pokazuje prva epizoda sa gorućim blatom, daleko brutalniji i opakiji.
Kupio sam ga. Lijepo dizajnirano izdanje sa pozerskom naslovnicom, koje nam prodaje Strip-Agent, izdavač iz Hrvatske kojeg smo manje više svi pratili nakon rata.
Palo mi je na pamet da negdje odem na kahvu, razmotam strip i uživam u tinti koja život znači. Supruga je preporučila Avliju, koja se nalazi ispod džamije u Zavidovićima, jer je ujedno i restoran i kafić. I tako sam prešao ulicu, popeo se gore i sjeo.
Uljudni konobar je sačekao da se raspremim pa je onda došao i pitao šta bih želio. Standardno provincijski, dugu crnu kahvu i kiselu. Upitao sam ga za kolače. Imamo, rekao je, kakav želite. Neki dobar, rekoh mu, sa što manje tijesta, hljeba i kora. Nasmijao se i rekao da ima takav ali čokoladni. Hajde rekoh, ne volim baš čokoladne kolače ali sam raspoložen za eksperiment.
Naslovnica grafičkog romana Veselog Četvrtka Naslovnica prve epizode Strip-Agenta
Dok je on pripremao kahvu i birao kolač, otvorio sam Dragonera. Samo da napomenem, prvu sam epizodu pročitao u izdanju Veselog Četvrtka, a što je zapravo bio grafički roman, masivno djelo u kojem su nas upoznali sa samim glavnim junakom čiju su priču tada napisali Luka Enoh i Stefano Vijeti, a nacrtao Đuzepe Mateoni. Ako se želite upustiti u ovaj ogromni svijet, moja je preporuka da nabavite to hejbe i započnete avanturu. Kao što sam i ja, daleke 2008. godine. Da bih je obnovio nedavno, zahvaljujući drugu Zdenku.
Stigla je kahva. Lijepo je prijala uz čitanje stripa u Avliji sa drvenim stolicama i stolovima uz ljiljane iznad kamina. A kolač je bio uživanje za nepce. A ja još ne volim čokoladu osim ako je nije zamotao svizac. A ovaj je baš bio sladak i posut nekim lomljenim listićima čokolade.
Slab sam na ovakve scene a ima ih toliko boljih…
Nejse.
U prvoj epizodi pratimo Dragonera i njegove drugare, sestru tehnokrata, Orka i elficu koji istražuju šverc oružjem, dok se glavni junak prisjeća prvog susreta sa misterioznim gorućim blatom. Kako je pisala ista ekipa koja je radila grafički roman, bilo je lako nastaviti s čitanjem. Izdvojio bih sjajno crtački režiranu potjeru po krovovima.
Iza mene je neka žena govorila da je na poslu te da je ne smetaju. Iako je sjedila za stolom kao i ja, doduše bez Dragonera što je golem minus.
Dok je njoj telefon zvonio svako malo, dotle sam i ja stigao do brutalnog pokolja na Orkovima kojeg su počinili ljudi koristeći goruće blato. Nisam baš očekivao toliki užas ali dobro, morala se postaviti jasna razlika između dobrih i loših momaka. Mada je ta druga priča krenula s ljubavnim trougolm što znači da nas u nekoj od naredih epizoda očekuje i raspad istih.
Lijepo
Ženi se priključio i neki gospodin pa su oboje pričali telefonom i govorili kako su na poslu. Sviđa mi se taj rad od restorana.
No dobro, svako ima svoju muku.
Uglavnom, preporučio bih vam prvi epizodu Dragonera i kahvu i kolač u Avliji u Zavidovićima. Naročito kolač, a za kahvu me ne držite za riječ jer ja nju salijem ko stravu pa i ne razumijem okus, koliko god je srkao. Što se tiče stripa, scenario i crtež će vas kupiti na prvu loptu iako ćete stalno imati osjećaj da ste to negdje već vidjeli. Ali početak je dobar pa ću nastaviti pratiti radnju.
Privedosmo i ovo kraju. Ubrzo slijedi nešto novo. Bitno je da se čovjek dobro osjeća i zabavlja dok ovo radi. Pa makar to bilo bacanje šurikena. Da, slobodno možemo najaviti povratak Bosanskog ninđe u Maslačcima nakon toliko godina. Šta? Otkud? Kako? Vrijeme će pokazati.
Prvo sretan vam Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Da nam potraje, da nas posluži i ostane nam vječna naša domovina, sa uređenim sistemom, boljim zdravstvom i obrazovnim sistemom.
Najava za Gribajske Hronike
Evo i moje stare čestitke.
Živjela nam Bosna i Hercegovina
I nešto malo o stripu.
Kao što vidite, ukazuje se jedno lice kojem se Koncil zahvaljuje za pomoć. Eh da, ta priča otvara Gribajske Hronike, a usput i govori šta se zbilo s njim i vukodlakom iz moje knjige Seoske Strahote.
Ima jedan dio Gribaje, tik ispod druge meraje, gdje je bio vijer u kojem smo se kupali, gdje jenobala travnata i ukrašena mladim vrbama. Tu smo često hvatali klijenove rukama, jer je bilo plitko i sjenovito, a ribe ko ribe, uskakale su u ruke bez problema.
Pokušaj da se urazumi strahota
Elem, pored štapova, ribu smo lovili i na mrežu. Uzeli bi fin komad nekadašnje zavjese ili kako smo je zvali – store i nosili je sa sobom. Jedan iz grupe bi škaljao, to jest gurao nogu u korijenje vrba u vodi, odakle bi ribe bezglavo jurile nizvodno. A dole bi ih mi čekali s mrežom, koju bi spuštali do dna i naglo dizali kad bi ribe uletile u nju.
Često bi u tom haosu u mreži završile goleme žabe, a ponekad i rakovi.
Kad bi uhvatili dovoljno riba, pravili bi roštilj kraj rijeke. Lomili bi pruće, gulili mu koru i na to bi natakli naš ulov. Neko bi ukrao krompir iz susjednih njiva ili pečenjak, zavisno od godišnjeg doba pa bi gozba bila potpuna.
Avet Rio Gribaje 