Posted in Avetopis, gribajske hronike, Strip, Zavičaj

Najava promocije u Kalesiji

Večeras, u BKC Kalesija, kako to plakat fino govori, promovisaćemo Gribajske Hronike. Baš u općini kojoj geografski pripada rijeka Gribaja, kao zavičajno mjesto junaka mog stripa – Bege Kovača.

Pripremili smo stotinjak stripova za prodaju, a nadamo se da će se bar pola prodati. Interes je veliki, u rangu stripova naravno, što me baš raduje, a čini se da ovo moje djelo ljudi još uvijek otkrivaju. Što je lijepo jer je po meni najbolje, da ide od usta do usta. A strip, da bi bio uspješan, što znači isplativ, mora se prodavati, čime vuče naprijed i naredne albume. Opet, i ja sam dosta toga džaba uradio pa bi bio red da nešto i zaradim.

Sam junak je nešto na što sam ponosan. Jer u ovih pet priča on živi, diše, ponaša se kao da je od krvi i mesa. I to se dopada ljudima. Tako ću, u sklopu svoje neke ideje marketinga i promocije, u narednom mjesecu, ponuditi priču o njegovom fesu s petokrakom koji privlači mnogo pažnje. Dakle, očekujte ratnu horor priču, partizane, jedno selo i Begu u oluji odnosa naroda.

Ipak je čudno vidjeti da se ljudi interesuju za nešto tako malo i lokalno, poput moje Gribaje i priča koje sam pokupio od djeda. Sve su one iznikle u našoj vodenici pored ove rijeke ali su opet limitirane tim uskim prostorom. A opet možda ljude vraćaju u djetinjstvo pa se na taj način vežu za nasmijanog junaka koji bi da prvo popriča, a onda, ako baš mora, da se bije s prikazama.

Cijeli svijet hronika je skupljen duž Gribaje, s čije se desne strane, niz vodu, nalazi imaginarno selo u kojem Bego živi sa komšijama, od kojih neke možete vidjeti u stripu, zajedno sa njegovim praktičnim bratom. Namjerno nisam htio da ostavim Tojšiće nego sam pustio ljudima, koji žive u dolini Gribaje, mašti na volju, pa ako zamisle da Bego živi baš na tom dijelu rijeke gdje su oni u sadašnjosti, neka tako i bude.

Vidimo se večeras.

Posted in gribajske hronike, Strip

Prikaz Gribajskih Hronika

Ljepota u ono malo prostora kojeg možemo prehodati.

Gribajske Hronike u rukama autora prikaza

Gribajske hronike je možda bila samo želja Aveti sa Rio Gribaje da sačuva slike i prizore koje je na sijelima znao čuti od svog djeda, ali rezultat do kog je stigao prevazilazi običan zapis.

Ovaj se strip ostvaruje na više strana:

  • Uspješan je u crtežu
  • Uspješan je u karakterizaciji
  • Sažet i uspješan u narativu
  • Blizak i pitak u jeziku

Naićićete tu i na scene koje ja u svom dugom čitanju stripova nisam našao, i usuđujem se reći, koje u stripu skoro nisu moguće – da se prikaza odgoni suretima iz Kur’ana.

Mala je čitalačka publika stripa u BiH. A još manja – domaćeg stripa. A kad iza jednog takvog stane Agarthi Comics BH kao izdavač, to može da zvuči kao ludost, ali poštenije je reći hrabrost i uvjerenje.

Jasmin Jusuf Jusufović

*Gribajske Hronike možete naručiti ovdje!

Posted in Bosanske Strahote, Dnevnik Jedne Aveti, gribajske hronike

Izašle su Gribajske Hronike!

Toliko sam jučer treperio od uzbuđenja da sam potpuno zaboravio na blog.

U četvrtak navečer, Almir iz Agarthi Comicsa me nazvao i rekao da je štampa u Dobroj knjizi završena, a isporuku očekuju u petak ujutro.

I hajde ti dočekaj petak.

Nekako se noć prespavala, a onda, negdje oko 11 sati, došla je poruka da su stigle, pa sam otrčao u striparnicu, da vidim produkt svoje mašte na papiru.

S ulaza sam vidio naslovnicu na glavnoj polici i obuzeo me nekakav čudan osjećaj. Nije to bilo ni olakšanje ni sreća nego, čini mi se, zadovoljstvo što sam i ja među svim tim velikanima. Kao pravi punokrvni autor. U ediciji Bosančica, na Bosanskom jeziku.

Javio sam Ahmedu, dizajneru, i poletio da stavim na net, ali me on ohladio i rekao da ćemo to navečer.

O kako je bio u pravu. Ali dok sam čekao, konstatno sam razmišljao o katastrofi. Petak je, noć je, neće to niko ni registrovati…

Međutim.

S prvim objavama, krenula je poplava poruka javljanja i printskrinova o dokazima online kupovine. Ne samo u Bksni i Hercegovini nego i u inostranstvu.

I tako, Gribajske Hronike su izašle na petak 13, a vi ih možete kupiti ovdje:

https://agarthicomics.ba/product/gribajske-hronike-admir-delic/

Otvorite novčanike.

Posted in gribajske hronike, Strip, Zavičaj

Korak bliže…

Nisam ništa pisao dugo vremena na najnečitanijem blogu u ovoj galaksiji ali je došao vakat da se taj post prekine.

O da, baš je lijepo…

Gribajske Hronike se pomno peglaju za štampu i izaći će pod etiketom Agarthi Comicsa iz Sarajeva.

Unutra se nalazi pet priča, od kojih ste dvije mogli vidjeti besplatno na ovom blogu, a ostale tri ćete vala platiti.

Izdanje smo dodatno obogatili naslovnicama za svaku priču, kratkim tekatovima o inspiraciji za strahote, Beginom šturom biografijom te tekstovima koje su posebno za ovaj album napisali Marko Stojanović i Adis Nadarević.

Imamo još malo posla oko pripreme za štampu, malog pomjeranja stranica nakon čega bi i lektor trebao reći da je ovo dovoljno pismeno pa da se ide, ako Bog da, u štampu.

Ahmed je to vrhunski dizajnirao i posložio da će vam oči ostati na stripu.

A ja?

Ja sam sretan. Konačno sam se osmijelio na ovaj korak, uz veliku podršku supruge, porodice i prijatelja. Golemo mi jebi to što je Almir pristao da objavi ovo u svojoj izdavačkoj kući. Sam strip mi izgleda lijep i zanimljiv, a posebno mi je drago što se Bego, kao lik, dopada svima koji su čitali kompletan album.

Bego u ratu i poslije rata

I naravno, to nije sve.

Nastavak se priprema, kao i jedno gostovanje u drugom univerzumu. Negdje, u dubinama hard diska, postoji skrivena hronologija avantura Bege Kovača. Većina ih je smještena oko Gribaje, no ima ih u Mostaru, Krajini i Srbiji…

Vjerujte, plakao bih da umijem. Ali barem se znam smijati.

Od sreće.

Posted in Dnevnik Jedne Aveti

Perut

U mladosti sam često posjećivao kafane. Nisam bio neki pijanac ali ni gospodin. Išao sam gdje i drugi. Čista jednostavnost.

Tuča!

Doduše, kao omladinac, najčešće sam boravio ispred škole ili bezinske pumpe. Uz grozomornu kobasu i još jeftinije pivo u kojem se na dnu boce vidio talog.

Smeđa boca, malo meze i duboke rasprave o filmu, stripu i knjigama.

Dok je Keno držao kafanu, tu smo znali pogledati koju utakmicu i baciti mršav ceh. To su vam one godine između nule i deset, pa tamo možda do dvanaeste. Imalo se to što se imalo, a živjelo se kako se moglo.

Elem, jedne večeri, zalutali smo na utakmicu između Reala i Barcelone. Veliki derbi i kafana podijeljena po dijagonali između grupe navijača. I mi.

U jednom momentu, zagrijala se atmosfera pa su neki se sporječkali, opsovao se i Saviola, a onda je ustao jedan i viknuo da će udarit svog kolegu iz mrskog mu tabora tako jako, da će mu otrest perut s glave.

Čudan, čudan događaj…

Sa tekstom
Posted in gribajske hronike

Gribajski Učkur Mačor

Kako i obećah, evo i druge priče o Begi Kovaču. Ovaj put je strahota u vidu bijelog učkur mačora. O njemu mi je pričao djed Avdo i ta se zvijer mogla rastegnuti do kraja njive. Naravno, to je samo prvi dio priče, ostalo ćete pročitati u kompletnom stripu, ako Bog da. Uživajte.

Posted in Avetopis, Dnevnik Jedne Aveti

Čitanje ne pomaže

Mi koji smo voljeli čitati knjige na selu, susretali smo se s neodobravanjem komšija koji bi često znali reći, da se od puno čitanja more pobudalit.

Sloboda!

Okrene se pamet čojku od knjiga.

Nije da smo oskudijevali u takvim primjerima. Poznavao sam čojka, doduše gradskog, koji je onomad naučio cijelu knjigu o Filozofiji napamet, pa to garnirao sa nekoliko kapi iste te literature i od tada nije bio dobro. Znao je tako početi pričati nam neki vic, a kad bi mi čekali da dođe vrhunac na kojem bi se odvalili od smijeha, dobri čovjek bi počeo objašnjavati i analizirati šalu.

Elem, postoji priča o nekom čojku koji je cijeli život samo radio. Kao nadničar. Nosio je vodu, kosio travu, cijepao drva i kopao kanale. Ma šta možeš namaštati da se radi, čojk bi to rado činio uz odgovarajuću dnevnicu. Nije mnogo ni pričao pa bi ljudima bio drag što dođe, uradi poso i ode, kao neka vrijedna bubica.

Imao je dva veselja. Ručak i kahvu na pauzi tokom rada i jedan čokanj rakije u kafani. Pazio je koliko je trošio, pa bi naručio dozu šljivovice i sira čabrenjaka.

Nije pričao ni u kafani. Slušao bi ljude, popio svoje i kući da spava.

U ta doba, nije bilo ni mnogo televizora niti bi ga on mogao kupiti pa je lijegao rano, a ustajao prije horozova.

Jedne večeri, tamam kad je ušao u kafanu, vidio je na stolu do svog – čitanku. Neki rasijani otac je iz autobusa izašao, svratio u kafanu, popio koje piće i zaboravio knjigu. A naš junak, koji je jedva završio školu, a kamoli da je nešto pročitao u životu, uzeo je knjigu sa zanimanjem, prelistao, pročitao uz dvije rakije ( što je bilo nečuveno ), a onda se stuštio kući.

Ujutro je trebao nekom Mehi da prokopa kanal kraj ograde. Došao je do pola, vrisnuo, prelomio štilo od haša i otišao kući.

Od tada nije bio isti.

Stariji su govorili da mu je knjiga dohakala.

Posted in Avetopis, Dnevnik Jedne Aveti

Ovan koji je popustio…

Na selu neko mora biti najjači. Bilo da je riječ o ljudini od 150 kila koja more volu rep iščupat ili drvo na ramenu prenijet, bilo da je to neki žilavko koji zna stožinu nositi ko čačkalicu.

Pametni ovan

Za takvog se kaže da je ko međed pa bolje ne zapodijevati kavgu s njim. Naravno, to obično ne važi za kabadahiju pa ga se često klone, da li na njivi ili u kafani.

Bio je u jednom selu čojk, malen i žilav, a kažu da je mogao natovarena konjska kola uzbrdo povući. U šumi je od njeg i međed bježao. Svako malo taj je izazivao ljude da se pohrvu, bacaju kamena s ramena ili bi nekog pošteno izdevetao.

Jednom je sazvao narod da mu dovedu ovna. Obećao je da će ga udariti čelom među rogove i baciti u bandak. I šta će ljudi, dovedu najagresivniju životinju, sprovedu je na livadu gdje je kabadahija čekao da odmjere snage.

Ovan, navikao na tuču, prvo se malo primiri, osmotrio situaciju, prišao malo baji, a onda se demonstrativno okrenuo i napustio bojno polje.

Pametniji ovan, mensečini, reče neko iz mase, a baja se pokupi i ode kući u tišini.

*Minus

Ljudi, nemojte se igrati. Poledilo je, a minus je upekao kao tava. Navucite vunene čarape na noge da preživimo i ovu zimu.

Priglavci forever

Da je januar predeverati, jer poslije njega, godina sama ide.

Posted in Avetopis, Dnevnik Jedne Aveti

Sasvim običan mungos

Nama u Bosni i Hercegovini rat je i dalje u živom sjećanju. Grmljavina i petarde često trznu zamišljenog insana kojem je još uvijek ostao refleks bacanja na zemlju.

Mungos u trenutku bijega od bijesnih domaćica

Zaliježi!

I dalje mi taj glas zuji u glavi. Ma šta zuji, ponekad toliko drekne da mi misli razbije kao porculansku šolju.

I svako od nas ima drugačiji doživljaj granatiranja, kao samo jednog od mnogih užasnih segmenata rata.

Ali bilo je i drugih priča.

U jednom selu je zavladao strah od mungosa i podozrenje prema komšijama. Nekoliko se žena požalilo da im mungos krade keks iz vitrine. Jedna je otišla toliko daleko da je tvrdila da ju je mungos gledao u oči dok trga najlon s kutije i vadi keks.

Elem, u ratu nikome nije bio sumnjiv mungos ali su se svi pitali otkud komšijama keks.

A poslije rata…

Iz tog perioda pamtim sendvič iz školske kuhinje. Nije tu bilo mnogo toga između razrezane kifle. Providnu listovi salame, kečap ili majoneza ali u jednoj dugačkoj iscrpljenoj liniji te paradajz ali… znatno kasnije. Poslije su se pojavili sir, kiseli krastavci te luksuzni pomfrit.

Ljepotan

Sendvič je koštao jednu marku.

Posted in Avetopis, Dnevnik Jedne Aveti

Zmija koja je progutala podvor

Počela nam je nova godina. U skladu s tim, pripremio sam jednu ilustraciju čuvenog golfa dvojke, jedne od najizdržljivijih mašina koje su hodile Bosnom i Hercegovinom.

I voze još uvijek.

Da nam bude barem takva godina, jaka poput ovih jurilica koje prevoze porodice, drva, ćumur ili ovce za majske praznike.

Juhuuuu!

Novu godinu ću i ja započeti s nečim novim i nevjerovatnim. Riječ je o zbirci čudnih događaja koji su nekako zalutali u moju glavu, ugodno se smjestili i ne misle je napuštati.

Pa evo i prvog.

Naime, u jednom selu je gostovao cirkus pa im je nakon predstave utekla pozamašna zmija. Brzo se izgubila u dubokoj travi nepokošenih njiva. Elem, kako je i ljeto neumitno pržilo, narod je krenuo kositi i kupiti sijeno. I tako se jedan čojk požalio da mu je zmija progugala podvor na kojem se nose naviljci sijena. Komšije su ga zezale da sad ta zmija, umjesto da vijuga kroz njive, može ići samo pravo.

Nesretni zmijan

Dobro mi došli u novu godinu života.