Nama u Bosni i Hercegovini rat je i dalje u živom sjećanju. Grmljavina i petarde često trznu zamišljenog insana kojem je još uvijek ostao refleks bacanja na zemlju.
Mungos u trenutku bijega od bijesnih domaćica
Zaliježi!
I dalje mi taj glas zuji u glavi. Ma šta zuji, ponekad toliko drekne da mi misli razbije kao porculansku šolju.
I svako od nas ima drugačiji doživljaj granatiranja, kao samo jednog od mnogih užasnih segmenata rata.
Ali bilo je i drugih priča.
U jednom selu je zavladao strah od mungosa i podozrenje prema komšijama. Nekoliko se žena požalilo da im mungos krade keks iz vitrine. Jedna je otišla toliko daleko da je tvrdila da ju je mungos gledao u oči dok trga najlon s kutije i vadi keks.
Elem, u ratu nikome nije bio sumnjiv mungos ali su se svi pitali otkud komšijama keks.
A poslije rata…
Iz tog perioda pamtim sendvič iz školske kuhinje. Nije tu bilo mnogo toga između razrezane kifle. Providnu listovi salame, kečap ili majoneza ali u jednoj dugačkoj iscrpljenoj liniji te paradajz ali… znatno kasnije. Poslije su se pojavili sir, kiseli krastavci te luksuzni pomfrit.
Počela nam je nova godina. U skladu s tim, pripremio sam jednu ilustraciju čuvenog golfa dvojke, jedne od najizdržljivijih mašina koje su hodile Bosnom i Hercegovinom.
I voze još uvijek.
Da nam bude barem takva godina, jaka poput ovih jurilica koje prevoze porodice, drva, ćumur ili ovce za majske praznike.
Juhuuuu!
Novu godinu ću i ja započeti s nečim novim i nevjerovatnim. Riječ je o zbirci čudnih događaja koji su nekako zalutali u moju glavu, ugodno se smjestili i ne misle je napuštati.
Pa evo i prvog.
Naime, u jednom selu je gostovao cirkus pa im je nakon predstave utekla pozamašna zmija. Brzo se izgubila u dubokoj travi nepokošenih njiva. Elem, kako je i ljeto neumitno pržilo, narod je krenuo kositi i kupiti sijeno. I tako se jedan čojk požalio da mu je zmija progugala podvor na kojem se nose naviljci sijena. Komšije su ga zezale da sad ta zmija, umjesto da vijuga kroz njive, može ići samo pravo.
U jednoj od prethodnih noćnih bilješki, pisao sam o opskurnom lopovu koji je, tokom noći bez mjesečine, pokušao ukrasti ovcu iz ovećeg stada. Na njegovu žalost, te divne vunene životinje čuvalo je nekoliko tornjaka. Pa ipak, utekao im je s ovcom, preskočio ogradu i naletio na četvrtog cuku koji mu je odgrizao jedan guz.
Jao!
Lopov se kutarisao ovce i nekako stigao sve do hitne. Dotle je cuko ponosno odnio trofej gazdi koji se začudio jer je mislio da je riječ o mesu, pa je brzo požurio da mu ga otme u slučaju da je otrovano.
Veli čovejk, mislio sam da cuko nosi komad mesa, kontam đe ga je našo, kad ono nečiji guz…
Opskuran događaj ali meni jako zanimljiv. Iako bi po svemu opisanom pripadao nekom filmu, možda čak i onom od Guya Ritchiea, zapravo se dogodio na marginama naših života. Zato ga zapisah, samo taj nadrealni trenutak kada jedan čovjek gubi guz, a drugi ga otkriva. I nastavljaju živjeti.
Mene takvi opskurni događaji oduševljavaju pa ću se truditi da ih što više zapišem i nacrtam jer će barem jedan čovjek, možda pijan ili gonjen nesanicom, natrčati na ovaj tekst i oduševiti se pričom.
*Bego
Dokle sam s Begom? Pa… danas nisam nešto mnogo radio zbog bluza koji nedjeljom svira u klubu Išijas ali jučer sam baš nadrljao sličica u ovoj priči koja će se stilom, čudovištem i likovima potpuno razlikovati od preostalih iz budućeg albuma.
Ovdje ću malo da se dotaknem vampira, ali na moj način te pomiješam sa mučnim životom žene na selu krajem četrdesetih godina prošlog vijeka.
A priča počinje sa jednim seljakom moji je iz inata, a kako bi drugačije, posadio orah na po njive.
Suseljanka objašnjava kako stvari stoje…
A nema sela bez barem jednog inadžije koji ne da proći kroz svoje, ratuje zbog međe s najbližim komšijom i udara kontru gdje god i kome god može. Zabavljen svojom tvrdoglavošću, ne primjećuje recimo da mu se urušava kuća koju nastoji očuvati čeličnom disciplinom i nametanjem poštovanja.
Zašto ovako mučne teme?
Zato što selo, ma šta vam pjesnici pjevali o tome, uopće nije idilično.
Večeras sam, na stranicama najnečitanijeg bloga, htio ubaciti ilustraciju o onom jučerašnjem lopovu koji je pokušao ukrasti ovce ali… Izraelska vojska je napala bolnicu Kamal Adwan i konačno je uništila, pokupivši doktore i pacijente.
Hrabri doktor protiv tenka
Čuj, napali bolnicu.
Elem, listajući nekadašnji tviter, ugledah sliku doktora Hussama Abu Safiyeha kako hrabro korača prema izraelskim tenkovima, između ruševina zgrada.
Nevjerovatna scena.
Nevjerovatna hrabrost.
I šta više čovjek da napiše? Svjedočimo genocidu koji se prenosi uživo. Gledamo ubijanja i ranjavanja dok nas ubjeđuju da ne vidimo napad, zločine i genocid već odbranu.
Inspiracija za ilustraciju
Od koga? Od žena i djece?
Svijet poslije ovoga više neće biti isti. Dokazi zločina se svakodnevno objavljuju. Ljudi u mnogim zemljama izlaze na proteste. A da li će ovi hrabri Palestinci u Gazi preživjeti?
Danas sam pješačio od šaltera do šaltera da platim račune. Tako mi grah pao. I sve su graške se fino rasporedile osim plinske. Tu sam naišao na zatvorena vrata i ženu koja čeka ispred njih. Pomislio sam da je neki red se uhvatio pa ću čekati vani. Ali unutra je bilo ugašeno svjetlo.
Riba besmisla
– Je l vi čekate ovdje?
– Ne znam đe ću uć. Ko da ne rade.
Spustim pogled na vrata i vidim veliki bijeli papir na kojem piše da će raditi do dvanest. Pokažem i njoj, zabezeknemo se i odemo svako svojim putem.
Elem, jutros sam čuo priču o lopovu koji je pokušao ukrasti ovcu, dole na našim njivama. Na njegovu žalost, čuvali su ih tornjaci i neka doga, pa je bježeći od prvih nabasao na drugu koja mu je otkinula pola guzice. Kaže čojk, mislio sam da cuko nosi komad mesa, kontam đe ga je našo, kad ono nečiji guz…
Danas sam shvatio da sam privilegovan.
Žena i ja smo bili u nabavci u Bingu, istraživali police kad me neka djevojče povuče za rukav i zamoli da dohvatim red bull s najviše police. Ja to galantno dodah, ona se zahvali i meni prođe kroz glavu da sam dvometraš i da narodu normalne visine su visoke police stvarno težak problem.
Poslije toga sam išao na promociju knjige Faruka Šehića, i na ulici, tamo kod pekare na Bjelavama, nekakav čovjek s naočarima se zaustavi, odmjeri me i reče pffffft pa ode dalje.
Ostadoh u čudu.
Na promociju sam išao s Ridjobrkim. Upoznao sam Faruka, pogledao me i pitao:
– Avete, kako se ti zoveš?
Smijali smo se. Vidio sam i Aliju Kambera, malo smo popričali, bilo mi je žao što nisam došao na izložbu mu u Sarajevu jer on, šta god ko mislio o tome, jeste umjetnik. Ja to recimo nisam. Ali on, ima taj šarm, ideje i stav. Dočim moja visost izgleda ko da je s njive došla i prislonila vile na ulazu u galeriju.
Promocija je bila u Figurama. Faruk je potpisao Gretu koju sam dugo vremena htio da pročitam. I sad moram. Ima i lijepih ilustracija. Kad je smažem, ispisaću svoje dojmove.
Lijepa naslovnica, prelijepe ilustracije.
Imalo se šta i čuti ali ja vam to neću prepričavati jer nisam plaćen za to. Ne dabudete došli, bila je reklama i to.
Dok je Faruk pričao, ja sam crtao. Na naslovnici Cimetnih priča je riba iz banane, što me inspirisalo da nacrtam ribu od papira, iz onih sveski za matematiku, kojoj, dok je zakačena na udicu, iskaču mjehurići krvi. Valjda je to neka moderna umjetnost. Zapravo, da je Alija to napravio, imalo bi smisla.
Potpis brale!
Mada, čemu smisao, ionako ćemo pomrijeti ko mačinje.
Danas sam nacrtao bošnjački novogodišnji paketić, začuđujuće bez neke sablazni. U providnu, čak i na crtežu tanku kesu, natrpao sam suhog mesa, sudžuke, ćevapa, lukovica, sarme, janjetine, sudžukica, bureka i kiselih krastavaca.
Da suza krene iz oka…
Podijelio sam ilustraciju na različitim društvenim mrežama koje nas polako otuđuju od nas samih ali i približuju drugima. Neko je na tviteru napisao da ovaj paketić vrijedi milju maraka. Mrsko mi je provjeravati ko je to bio. Slika je obradovala ljude. Vjerovatno će pobrati lajkove kad je podijeli neko drugi i slučajno me zaboravi označiti, poput famozne slike sa šporetom.
U predvečerje sam otišao do Buybooka gdje se održava Noć knjige. U ogromnoj gužvi, a u malom prostoru, nekako sam probrao tri knjige i pohitao na kasu.
Kupio sam knjigu od Aleksandra Hemona. Neki mi čojk reče, dobar je on. Rekoh ne znam. Kako ne znaš? Nisam ga nikad čitao. Razočarano slegnu ramenima, aha hoćeš sad? Pa dobar je popust.
Knjige koje sam odabrao
Ljubazno su naplatili, ubacili knjige u kesu i ubacili samo jedan bukmarker.
Mogli su staviti još jedan. Bukmarkera nikad dosta. Ali barem je bio jedan keksić. Uz popuste od 50 posto, bila je to dobra posjeta, a moju tradicionalnu seljačku nezahvalnost objesiću mačku o rep. Ako se ne bude mnogo otimao. Ipak voli da grize sve što stigne po kući.
I tako, dođe vakat da nastavim crtati priču o Begi. Lijepo teče ova priča o vampiru što spava u krošnji oraha u Paučku.
*Sjećanje
Jednom sam ujutro, oko pola šest, nakon proslave nove godine vidio lokalnog konobara kako u majici kratkih rukava, nosi tacnu i vuče dvd player za šnjuru kroz snijeg. Samo reče, selam, sretna nova i ode dalje.
Odlaže se prazna boca piva na okrugli sto u domu. Kraj je koncerta i narod žuri vani. Neki idu na Jalu, drugi na after. Mi iz okolnih mjesta razmišljamo o povratku kući. Taksi je poprilično skup za školske i studentske džepove, izvrnute do kraja, ispražnjene za ulaznicu i barem tri piva. Koliko je već ko mogao uštediti na sendvičima u školi. Alkohol će se već nadoknaditi na benzinskoj pumpi na izlazu iz Tojšića. U koje već treba stići nekako. Odlučujemo se na pješačenje. Između nas i Tojšića je nekih 14 kilometara. Što znači da ćemo doći otprilike za dva i pol sata. Možda i duže, ako neko bude povraćao.
Mic Drop!
Od Doma lagano, kroz prazne ulice, šetamo ka Brčanskoj Malti. Usput svodimo račune oko koncerta i neke imaginarne hip hop scene u BiH. Mogao je to biti Frenkijev koncert, Edin ili FmJam party. Promocija albuma, bilo šta. I mogla je biti 2006. ili neka godina poslije nje. Pričamo o pjesmama, deliveryju, wordplayu i mnogim drugim stvarima zbog kojih se osjećamo kao dio svijeta.
Usput kod Gradine stajemo po burek. Tada je bio jeftiniji. Nekome je ostalo para pa ćemo podijeliti. U onu rezervu za pivo na benzinskoj se ne dira.
Arogantni i bahati, kako to samo mladi mogu biti, tvrdili smo da je Edin album “Slušaj Mater” naš klasik, kult oko koga će se skupljati generacije, naš “Illmatic”. Ko bi rekao da ćemo biti u pravu? Slušali smo “Odličan CD” i pitali se kada će Mayer zasjati punim sjajem. Koliko god smo voljeli Edinu bosansku autentičnost, jer nas je predstavljao onakvima kakvi jesmo, toliko nam se sviđala Mayerova maštovitost jezika.
Koračajući prema Simin Hanu, spominjali smo Mučeničku Grupu, Kontru, Fatalistu i SterMu. Neko bi ubacio Infuziju, Crnog Zvuka i uopšte mnoga imena iz šarolikog hip hop svijeta Bosne i Hercegovine. Usput bi se pretresale teme sa foruma web stranice FmJam-a uz obaveznu opasku da je neki međed opet pisao nešto što nema veze s vezom.
Gore, prema Čaklovićima, negdje bi se pravila pauza jer bi neko obavezno povratio ono malo sirotinjske hrane, nekog sendviča ili bureka. Napravio bi se predah. Neko bi spomenuo da bi bilo lijepo imati auto da se ne mora vazda ovako mučiti. Mada, postojao je autobus, mitska linija broj 11 koja je sat prije pomoći vozila za Kalesiju. Avaj, koncerti bi završavali u to doba, a onda bi nam trebalo vremena doći do Omege kako bi se ukrcali i sve to ne bi imalo smisla.
Zato se išlo pješke, a kasnije i taksijem, kada su neki počeli raditi. Poslije je bilo i auta ali tada smo već odrastali u cinizam koji je mijenjao polet mladosti, ljubav prema hip hopu i volji izvođača da mu održe glavu iznad vode.
Od tunela je bilo lakše. Spuštali smo se nizbrdo, niz asfaltiran nasip koji je napravljen u doba bivše Jugoslavije kako bi se lakše došlo do tunela. Postojao je plan da se taj tunel probije niže pa da se ulazi dole kod kamenoresca, a izlazi u Simin Hanu, dole kod nekadašnjeg izviđačkog doma, ako ga se još neko sjeća. No, narod se bunio pa ništa od toga nije bilo. Paradoksi bosanski.
Kako se nekad radilo…
Elem, uoči zore, dolazili bi do Hidana, pa bi neki nastavili magistralom, a neki bi skrenuli desno, kako je ko već živio i odlazili kući. Oni, koji su imali kakav mp3 stick, slušali bi muziku, pažljivo probranu jer na 128 megabajti nije se moglo mnogo toga snimiti ali je bilo bolje od walkmana jer su kasete odavno izašle iz mode, a oni CD playeri su bili izvan našeg domašaja, osim ako je neko imao koga u Njemačkoj pa bi mu donio to.
Ostali bi ostali na benzinskoj, kupili dvolitarsko ološko pivo s talegom na dnu koji se kovitlao sa svakim gutljajem i vraćao nas u stvarnost.
Iza svega toga je bio FmJam.
Moja ruka kao gost u spotu Provincije
Isprva kao radio emisija, a onda i kao forum na kojem se odvijao život u jednoj subkulturi koja nam je učinila život u tranziciji – boljim? Podnošljivijim? Ljepšim? Kakav god da je bio, to je bio naš pokret, naša kultura i naš način života. Jer mnogi od nas i danas prate štase događa u hip hopu, doduše kao prerano ostarjeli ljudi koji ne razumiju modernu muziku i izvođače, iako nam je, duboko u duši drago da se naša muzika kotrlja i dalje, na drugim točkovima, bržim sa drugačijim rimama i deliveryjem.
Ismet i Meša su vazda bili hardcore
I mi smo tada snimali pjesme, crtali grafite, pravili grupe i mislili da ćemo naći mjesto pod suncem hip hopa.
Nismo ga našli na taj način ali… Provincija je izbacila dva kvalitetna albuma koja su pohvalili Soul i Edo Maajka, a ja sam uradio stripovski dizajn Frenkiejevog albuma “Re-Experience”. Esmir, Niho i Ema su također gostovali na mixu King Mireta “Imamo problem” sa mnogim značajnim imenima našeg hip hopa. Usput, na prvom albumu smo ispoljili maksimalnu kreativnost i za svaku pjesmu snimili spot na naš način, pokazavši na kraju da sva ona priča uz pješačenje do kuće nije bila uzaludna. Nešto je od tih ideja i ostalo u nama. I gore još uvijek.
I slušamo hip hop na različitim stranama svijeta. A ponekad se nađemo ispred benzinske da još jednom dignemo čaše u zrak.
Tako mu je to…
Malo li je?
Danas, u četrdesetoj godini života, prilično sam priznat ilustrator i crtač stripova, s posebnim korijenima koji još uvijek crpe inspiraciju iz tla FmJama.
Ezani su odavno učili, a vjernici grabe posljednju priliku da klanjaju sabah namaz na vrijeme.
A ja postavljam novu ilustraciju o Srebrenici. I pitam se, ima li smisla? Jer… čovjek vidi svijet oko sebe, ispunjen zločinima i zvjerstvima u živom prijenosu.
Na televiziji ili internetu.
Obasipaju nas slike u kojima se ne štede čak ni djeca. Ono jezivo svjedočenje ljekara koji su radili u Gazi bi valjda trebalo biti dovoljno da čak i najokrutnije srce kaže, pa dosta je više. Kad već ne vjeruje ljudima koji traže pomoć već godinu dana.
U svakom kutku svijeta se ubijaju i muče ljudi. Od Ujgura, Palestinaca, Sirijaca do Ukrajine i Sudana.
A valja podsjećati.
Možda se čovječanstvo nekad zaustavi u zlu koje ljudi čine…
Sutra u KC “Dražen Petrović” košarkaška reprezentacija BiH igra utakmicu protiv naših komšija Hrvatske u 20 sati. Vazda u zapećku, nikad dovoljno voljena, ali uvijek borbena repka s dušom. Sretno, momci!
U čekaonici kod ljekara, razmišljam o prethodnim danima i ponekim noćima. Puno se toga dogodilo, a moj mozak ne može sve da svari. Između ostalog, završio sam tri priče o Begi Kovaču i započeo četvrtu. Puno se ideja roji u ovoj izmučenoj glavi.
A kad spomenuh to, pade mi na pamet da su nam takve i sve izreke. Mučne, teške i crne. Em spavamo ko klade, teški smo kao tuč, jaki ko konji i umiremo k’o mačad.
A danas nacrtah i ovu, prema kojoj nema smrti bez malja.
Valjda se misli na to da je čovjek toliko zdrav i jak da neće umrijeti od nekih uopštenih bolesti poput srčanog udara ili zatajenja bubrega, već će ga neko morati zatući maljem.
Avet Rio Gribaje 