Prvo sretan vam Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Da nam potraje, da nas posluži i ostane nam vječna naša domovina, sa uređenim sistemom, boljim zdravstvom i obrazovnim sistemom.
Evo i moje stare čestitke.
I nešto malo o stripu.
Kao što vidite, ukazuje se jedno lice kojem se Koncil zahvaljuje za pomoć. Eh da, ta priča otvara Gribajske Hronike, a usput i govori šta se zbilo s njim i vukodlakom iz moje knjige Seoske Strahote.
Ostanite uključeni.
Ima jedan dio Gribaje, tik ispod druge meraje, gdje je bio vijer u kojem smo se kupali, gdje jenobala travnata i ukrašena mladim vrbama. Tu smo često hvatali klijenove rukama, jer je bilo plitko i sjenovito, a ribe ko ribe, uskakale su u ruke bez problema.
Elem, pored štapova, ribu smo lovili i na mrežu. Uzeli bi fin komad nekadašnje zavjese ili kako smo je zvali – store i nosili je sa sobom. Jedan iz grupe bi škaljao, to jest gurao nogu u korijenje vrba u vodi, odakle bi ribe bezglavo jurile nizvodno. A dole bi ih mi čekali s mrežom, koju bi spuštali do dna i naglo dizali kad bi ribe uletile u nju.
Često bi u tom haosu u mreži završile goleme žabe, a ponekad i rakovi.
Kad bi uhvatili dovoljno riba, pravili bi roštilj kraj rijeke. Lomili bi pruće, gulili mu koru i na to bi natakli naš ulov. Neko bi ukrao krompir iz susjednih njiva ili pečenjak, zavisno od godišnjeg doba pa bi gozba bila potpuna.
A evo i tuče. Nije to baš neka agresija, Koncil je ipak nadnaravno biće, anamono što bi rekao moj djed ali ipak, treba nekad znati i uzvratiti. Koliko ko može.
Danas nisam nešto raspoložen za pisanje pa ću postaviti samo stranicu stripa. Na blogu, nekadašnjem utočištu nesuđenih pisaca, novinara i ljubitelja lijepe riječi.
Danas ovuda prolaze samo oni koluti trave, kao u američkim filmovima. No tako mi i godi.
Ovu stranicu postavljam dok jezdim u autobusu broj 13 ka Tuzli.
To je redovna linija od Kalesije do Tuzle u kojoj sam proveo djetinjstvo, mladost a evo i neke zrele godine.
Od mog prelaska u Sarajevo, promijenilo se mnogo toga. Doduše, prošlo je skoro pet godina pa je to bilo za očekivati. Ona osnovna je glavna promjena. Autobusna karta od Tojšića do Tuzle sada košta 4,5 konvertibilnih maraka. Ali barem ima više mjesta. I manje ljudi. Što znači da nam je demografija crna ko petak, čak i na sniženju.
Ranije je, prije tih famoznih 5 godina, karta koštala 1,5 konvertibilnih maraka. Pošto je sve naopako kod nas, tako nam je i taxi jeftiniji ali oni opet zbog drugih da ne kažem geografko-opštinskih razloga ne idu do Bingo City Centra gdje me na kahvi čeka moj dobri Goran.
Bilo kako bilo. Auotbusa se neću nikad riješiti. Čak i kad bih otišao u zemlju s najjeftinijim automobilima, vjerujem da bih završio u nekom autobusu, truhlom i žutom.
Pada i kiša.
Autobusi tokom kiše imaju taj specifični miris vlage, truleži i čamotinje. Miješaju se parfemi, ustajali znoj iz jakni i ponekad bijeli luk. Tako je bilo nekad, tako je i danas. Sa zvučnika samo ne trešti Indira Radić i njen Zmaj nego Aleksandra Prijović.
Tokom jedne vožnje prije tuce godina, vozač je imao kasetu sa 12 puta snimljenim Zmajem i puštao ga do besvijesti, otprilike do ulaza u Tuzlu. Tu sam naučio tekst pjesme i zapamtio za sva vremena. I neka sam. Indira je u to doba bila velika stvar. Danas sam prestar za to pa mećem slušalice u uši i prisjećam se dobrog Želje, tonca sa radija TK. On mi je onomad rekao da ću bataliti Wu-Tang i slušati Dire Straits. Donekle je bio upravu samo što opake štemere iz New Yorka slušam i danas.
Evo i Brčanske Malte.
Napredujemo prema Ircu. Ostala mjesta nisam primjetio ali ne možeš zaboraviti Maltu. Zapravo ti u glavi zazvoni glas Hamze repera i njegovo čuveno gostovanje kod Frenkija na pjesmi, pa hajmo onda:
– Maaaalta, u kući Frenki, povratak cigana na scenu sada još bjesniji, još uvijek isti CREW, zauvijek FmJAm, beton poe nogama, čisti obraz i reprezent!
Autobus je naglo zakočio i neka djevojka je pala na ženu.
Da, trineskom smo putovali i na partije koje je pravio FmJam i osjećali se da pripadamo pokretu. Doduše, ovog autobusa nije bilo poslije 19 sati pa smo se kući, pijami i veseli vraćali pješice, nekih 10 kilometara.
Pričaću vam jednom o tome.
Gujoribe.
Šta li su gujoribe?
Dok su bili djeca, sada već dalekih šezdesetih godina, amidža i otac su svjedočili putovanju riba duž Gribaje, dok su ljeto provodili pored vodenice. Između ostalih, često su viđali gujoribe.
Kakve su to ribe? Pa, jegulje. Izgleda su putovale čak i Gribajom koja pripada Crnomorskom slivu jer se ulijeva u Spreču, a ona u Bosnu koja opet ulazi u Savu, a ona huda ide do Dunava pa tako i mi dođemo u Evropsku Uniju. Zlobnici bi rekli, makar tako.
Jegulje koriste tu razvijenu vodnu komunikaciju da bi se išle mrijestiti u more, nakon čega se opet vraćaju u rijeke. Čak i ove naše koje se zovu Evropske ali imaju naš sirotinjski pasoš. Uglavnom, moj otac je svjedočio tom fenomenu ali ja recimo nisam jer ko zna, možda su jegulje izbacile Gribaju iz svog plana putovanja ili su tada jednostavno zalutale.
Što se tiče ribljeg fonda u Gribaji danas možete naći klenove, deverike i bjelice. Tu i tamo poneku crvenperku. One, kao stanovnici ovog kraja vjerovatno ne putuju nikud osim na rad u Njemačku. Pa se možda neki domicilni stanovnik, ovako kao i ja, čudi pored Rajne prolasku bosanskih riba.
Na putu do Gribaje, moram proći tri njive. Mada njeno korito vidim od kuće. Dobro je što joj nismo blizu jer je i ona poput ostalih rijeka na Tuzlanskom kantonu – bujična. Znači malena i tiha, a podivlja s prvim kišama i poplavi sve okolo.
Djedova njiva do Gribaje se zove palučak. Tu smo kopali krompir, kukuruz i kupili sijeno. Tako smo provodili ljeta.
Nevečer, nakon posla i jake seljačke večere, djed nam je pričao o prikazama i vilama. Tako sam i čuo priču o Koncilu i njegovom plašenju duž obala Gribaje.
A evo i Maslačaka. Dugo mi je trebalo da nastavim ali život, forum, iskustva… Nema veze.
Elem, zamislio sam ovu kratku priču kao uvod u nastavak Seoskih Strahota, a o čemu sam već pisao ovdje. Čisto, kako naslov sugeriše, pojavljuje se Koncil koji će biti jedan od glavnih likova u knjizi. On je zapravo jedna lokalna strahota o kojoj mi je moja nena pričala da ih je plašio na rijeci dok je prala veš.
U jednom momentu je prestao da se pojavljuje. Pa sam htio da razradim tu našu malu mitologiju. Ali otom potom.
Uglavnom maslačci će uskoro ići ovako po poglavljima pa kasnije, ako Bog da, kad se nakupi materijala, skupiti sve u jednu finu knjigu.
Avantura počinje.
Davno je amidža rekao da Delići umru kad im iščupaš korijen. Kad ih odvojiš od njive i neprestane znojne borbe sa zemljom. Samo se osuše. I odu na onaj svijet. Tiho, kao maslačci kad se zapute iznad livade da, nošeni vjetrom, produže vrstu.
Zato sam nacrtao ovu sliku. Isprva sam je htio za naslovnicu ili zadnju koricu za strip “Zbogom Maslačci” a onda sam shvatio da je ideja bila dublja, da seže u porodične podrume sjećanja koje čovjek, kad uđe u godine pogodne za kredit, zamandali, a ključ baci u Gribaju.
No ovih godina, rijeka je plitka. Ključevi vire i čovjek ne može da se ne sjeti svake cigle uzidane u njegovo odrastanje. I onda, kao pravi seljak, uvidi da livada nikada neće otići iz njegovih misli. Blato će se vratiti na stopala, a žuljevi dlanovima. I tek onda, uprkos mnoštvu pročitanih knjiga, gomili stripova i lutanja po drugim zemljama, čovjek će shvatiti da cijeli život vuče taj korijen za sobom, nateže ga do maksimalnih granica i kad pukne – jednostavno ode ka mezarju, praćen lijepim riječima i ponekom zlobnom opaskom.
I tek kad počnu truhnuti, sjetimo se da njegujemo korijene. Kasno doduše ali ipak, dovoljno dugo da vratimo mir u vazda vrelu nutrinu, skuhanu i na kraju sprženu žurbom, traganjem za drugim livadama i pokušajima da se promijeni ta iznikla stabljika.
Tužno je to.
Tužno poput mojih žutih pantola iz djetinjstva koje sam zvao maslačcima, a kojima sam davno rekao zbogom.
Avet Rio Gribaje 