zbirka čudnih događaja – Avet Rio Gribaje

Perut

Posted on 16. January 2025.16. January 2025. by J.Stickman

U mladosti sam često posjećivao kafane. Nisam bio neki pijanac ali ni gospodin. Išao sam gdje i drugi. Čista jednostavnost.

Doduše, kao omladinac, najčešće sam boravio ispred škole ili bezinske pumpe. Uz grozomornu kobasu i još jeftinije pivo u kojem se na dnu boce vidio talog.

Smeđa boca, malo meze i duboke rasprave o filmu, stripu i knjigama.

Dok je Keno držao kafanu, tu smo znali pogledati koju utakmicu i baciti mršav ceh. To su vam one godine između nule i deset, pa tamo možda do dvanaeste. Imalo se to što se imalo, a živjelo se kako se moglo.

Elem, jedne večeri, zalutali smo na utakmicu između Reala i Barcelone. Veliki derbi i kafana podijeljena po dijagonali između grupe navijača. I mi.

U jednom momentu, zagrijala se atmosfera pa su neki se sporječkali, opsovao se i Saviola, a onda je ustao jedan i viknuo da će udarit svog kolegu iz mrskog mu tabora tako jako, da će mu otrest perut s glave.

Čudan, čudan događaj…

Čitanje ne pomaže

Posted on 6. January 2025. by J.Stickman

Mi koji smo voljeli čitati knjige na selu, susretali smo se s neodobravanjem komšija koji bi često znali reći, da se od puno čitanja more pobudalit.

Okrene se pamet čojku od knjiga.

Nije da smo oskudijevali u takvim primjerima. Poznavao sam čojka, doduše gradskog, koji je onomad naučio cijelu knjigu o Filozofiji napamet, pa to garnirao sa nekoliko kapi iste te literature i od tada nije bio dobro. Znao je tako početi pričati nam neki vic, a kad bi mi čekali da dođe vrhunac na kojem bi se odvalili od smijeha, dobri čovjek bi počeo objašnjavati i analizirati šalu.

Elem, postoji priča o nekom čojku koji je cijeli život samo radio. Kao nadničar. Nosio je vodu, kosio travu, cijepao drva i kopao kanale. Ma šta možeš namaštati da se radi, čojk bi to rado činio uz odgovarajuću dnevnicu. Nije mnogo ni pričao pa bi ljudima bio drag što dođe, uradi poso i ode, kao neka vrijedna bubica.

Imao je dva veselja. Ručak i kahvu na pauzi tokom rada i jedan čokanj rakije u kafani. Pazio je koliko je trošio, pa bi naručio dozu šljivovice i sira čabrenjaka.

Nije pričao ni u kafani. Slušao bi ljude, popio svoje i kući da spava.

U ta doba, nije bilo ni mnogo televizora niti bi ga on mogao kupiti pa je lijegao rano, a ustajao prije horozova.

Jedne večeri, tamam kad je ušao u kafanu, vidio je na stolu do svog – čitanku. Neki rasijani otac je iz autobusa izašao, svratio u kafanu, popio koje piće i zaboravio knjigu. A naš junak, koji je jedva završio školu, a kamoli da je nešto pročitao u životu, uzeo je knjigu sa zanimanjem, prelistao, pročitao uz dvije rakije ( što je bilo nečuveno ), a onda se stuštio kući.

Ujutro je trebao nekom Mehi da prokopa kanal kraj ograde. Došao je do pola, vrisnuo, prelomio štilo od haša i otišao kući.

Od tada nije bio isti.

Stariji su govorili da mu je knjiga dohakala.

Avetopis, Dnevnik Jedne Aveti

Ovan koji je popustio…

Posted on 4. January 2025. by J.Stickman

Na selu neko mora biti najjači. Bilo da je riječ o ljudini od 150 kila koja more volu rep iščupat ili drvo na ramenu prenijet, bilo da je to neki žilavko koji zna stožinu nositi ko čačkalicu.

Za takvog se kaže da je ko međed pa bolje ne zapodijevati kavgu s njim. Naravno, to obično ne važi za kabadahiju pa ga se često klone, da li na njivi ili u kafani.

Bio je u jednom selu čojk, malen i žilav, a kažu da je mogao natovarena konjska kola uzbrdo povući. U šumi je od njeg i međed bježao. Svako malo taj je izazivao ljude da se pohrvu, bacaju kamena s ramena ili bi nekog pošteno izdevetao.

Jednom je sazvao narod da mu dovedu ovna. Obećao je da će ga udariti čelom među rogove i baciti u bandak. I šta će ljudi, dovedu najagresivniju životinju, sprovedu je na livadu gdje je kabadahija čekao da odmjere snage.

Ovan, navikao na tuču, prvo se malo primiri, osmotrio situaciju, prišao malo baji, a onda se demonstrativno okrenuo i napustio bojno polje.

Pametniji ovan, mensečini, reče neko iz mase, a baja se pokupi i ode kući u tišini.

*Minus

Ljudi, nemojte se igrati. Poledilo je, a minus je upekao kao tava. Navucite vunene čarape na noge da preživimo i ovu zimu.

Da je januar predeverati, jer poslije njega, godina sama ide.

Avetopis, Dnevnik Jedne Aveti

Sasvim običan mungos

Posted on 2. January 2025.2. January 2025. by J.Stickman

Nama u Bosni i Hercegovini rat je i dalje u živom sjećanju. Grmljavina i petarde često trznu zamišljenog insana kojem je još uvijek ostao refleks bacanja na zemlju.

Mungos u trenutku bijega od bijesnih domaćica

Zaliježi!

I dalje mi taj glas zuji u glavi. Ma šta zuji, ponekad toliko drekne da mi misli razbije kao porculansku šolju.

I svako od nas ima drugačiji doživljaj granatiranja, kao samo jednog od mnogih užasnih segmenata rata.

Ali bilo je i drugih priča.

U jednom selu je zavladao strah od mungosa i podozrenje prema komšijama. Nekoliko se žena požalilo da im mungos krade keks iz vitrine. Jedna je otišla toliko daleko da je tvrdila da ju je mungos gledao u oči dok trga najlon s kutije i vadi keks.

Elem, u ratu nikome nije bio sumnjiv mungos ali su se svi pitali otkud komšijama keks.

A poslije rata…

Iz tog perioda pamtim sendvič iz školske kuhinje. Nije tu bilo mnogo toga između razrezane kifle. Providnu listovi salame, kečap ili majoneza ali u jednoj dugačkoj iscrpljenoj liniji te paradajz ali… znatno kasnije. Poslije su se pojavili sir, kiseli krastavci te luksuzni pomfrit.

Sendvič je koštao jednu marku.

Avetopis, Dnevnik Jedne Aveti

Zmija koja je progutala podvor

Posted on 1. January 2025. by J.Stickman

Počela nam je nova godina. U skladu s tim, pripremio sam jednu ilustraciju čuvenog golfa dvojke, jedne od najizdržljivijih mašina koje su hodile Bosnom i Hercegovinom.

I voze još uvijek.

Da nam bude barem takva godina, jaka poput ovih jurilica koje prevoze porodice, drva, ćumur ili ovce za majske praznike.

Novu godinu ću i ja započeti s nečim novim i nevjerovatnim. Riječ je o zbirci čudnih događaja koji su nekako zalutali u moju glavu, ugodno se smjestili i ne misle je napuštati.

Pa evo i prvog.

Naime, u jednom selu je gostovao cirkus pa im je nakon predstave utekla pozamašna zmija. Brzo se izgubila u dubokoj travi nepokošenih njiva. Elem, kako je i ljeto neumitno pržilo, narod je krenuo kositi i kupiti sijeno. I tako se jedan čojk požalio da mu je zmija progugala podvor na kojem se nose naviljci sijena. Komšije su ga zezale da sad ta zmija, umjesto da vijuga kroz njive, može ići samo pravo.

Dobro mi došli u novu godinu života.