Odlaže se prazna boca piva na okrugli sto u domu. Kraj je koncerta i narod žuri vani. Neki idu na Jalu, drugi na after. Mi iz okolnih mjesta razmišljamo o povratku kući. Taksi je poprilično skup za školske i studentske džepove, izvrnute do kraja, ispražnjene za ulaznicu i barem tri piva. Koliko je već ko mogao uštediti na sendvičima u školi. Alkohol će se već nadoknaditi na benzinskoj pumpi na izlazu iz Tojšića. U koje već treba stići nekako. Odlučujemo se na pješačenje. Između nas i Tojšića je nekih 14 kilometara. Što znači da ćemo doći otprilike za dva i pol sata. Možda i duže, ako neko bude povraćao.
Od Doma lagano, kroz prazne ulice, šetamo ka Brčanskoj Malti. Usput svodimo račune oko koncerta i neke imaginarne hip hop scene u BiH. Mogao je to biti Frenkijev koncert, Edin ili FmJam party. Promocija albuma, bilo šta. I mogla je biti 2006. ili neka godina poslije nje. Pričamo o pjesmama, deliveryju, wordplayu i mnogim drugim stvarima zbog kojih se osjećamo kao dio svijeta.
Usput kod Gradine stajemo po burek. Tada je bio jeftiniji. Nekome je ostalo para pa ćemo podijeliti. U onu rezervu za pivo na benzinskoj se ne dira.
Arogantni i bahati, kako to samo mladi mogu biti, tvrdili smo da je Edin album “Slušaj Mater” naš klasik, kult oko koga će se skupljati generacije, naš “Illmatic”. Ko bi rekao da ćemo biti u pravu? Slušali smo “Odličan CD” i pitali se kada će Mayer zasjati punim sjajem. Koliko god smo voljeli Edinu bosansku autentičnost, jer nas je predstavljao onakvima kakvi jesmo, toliko nam se sviđala Mayerova maštovitost jezika.
Koračajući prema Simin Hanu, spominjali smo Mučeničku Grupu, Kontru, Fatalistu i SterMu. Neko bi ubacio Infuziju, Crnog Zvuka i uopšte mnoga imena iz šarolikog hip hop svijeta Bosne i Hercegovine. Usput bi se pretresale teme sa foruma web stranice FmJam-a uz obaveznu opasku da je neki međed opet pisao nešto što nema veze s vezom.
Gore, prema Čaklovićima, negdje bi se pravila pauza jer bi neko obavezno povratio ono malo sirotinjske hrane, nekog sendviča ili bureka. Napravio bi se predah. Neko bi spomenuo da bi bilo lijepo imati auto da se ne mora vazda ovako mučiti. Mada, postojao je autobus, mitska linija broj 11 koja je sat prije pomoći vozila za Kalesiju. Avaj, koncerti bi završavali u to doba, a onda bi nam trebalo vremena doći do Omege kako bi se ukrcali i sve to ne bi imalo smisla.
Zato se išlo pješke, a kasnije i taksijem, kada su neki počeli raditi. Poslije je bilo i auta ali tada smo već odrastali u cinizam koji je mijenjao polet mladosti, ljubav prema hip hopu i volji izvođača da mu održe glavu iznad vode.
Od tunela je bilo lakše. Spuštali smo se nizbrdo, niz asfaltiran nasip koji je napravljen u doba bivše Jugoslavije kako bi se lakše došlo do tunela. Postojao je plan da se taj tunel probije niže pa da se ulazi dole kod kamenoresca, a izlazi u Simin Hanu, dole kod nekadašnjeg izviđačkog doma, ako ga se još neko sjeća. No, narod se bunio pa ništa od toga nije bilo. Paradoksi bosanski.
Elem, uoči zore, dolazili bi do Hidana, pa bi neki nastavili magistralom, a neki bi skrenuli desno, kako je ko već živio i odlazili kući. Oni, koji su imali kakav mp3 stick, slušali bi muziku, pažljivo probranu jer na 128 megabajti nije se moglo mnogo toga snimiti ali je bilo bolje od walkmana jer su kasete odavno izašle iz mode, a oni CD playeri su bili izvan našeg domašaja, osim ako je neko imao koga u Njemačkoj pa bi mu donio to.
Ostali bi ostali na benzinskoj, kupili dvolitarsko ološko pivo s talegom na dnu koji se kovitlao sa svakim gutljajem i vraćao nas u stvarnost.
Iza svega toga je bio FmJam.
Isprva kao radio emisija, a onda i kao forum na kojem se odvijao život u jednoj subkulturi koja nam je učinila život u tranziciji – boljim? Podnošljivijim? Ljepšim? Kakav god da je bio, to je bio naš pokret, naša kultura i naš način života. Jer mnogi od nas i danas prate štase događa u hip hopu, doduše kao prerano ostarjeli ljudi koji ne razumiju modernu muziku i izvođače, iako nam je, duboko u duši drago da se naša muzika kotrlja i dalje, na drugim točkovima, bržim sa drugačijim rimama i deliveryjem.
I mi smo tada snimali pjesme, crtali grafite, pravili grupe i mislili da ćemo naći mjesto pod suncem hip hopa.
Nismo ga našli na taj način ali… Provincija je izbacila dva kvalitetna albuma koja su pohvalili Soul i Edo Maajka, a ja sam uradio stripovski dizajn Frenkiejevog albuma “Re-Experience”. Esmir, Niho i Ema su također gostovali na mixu King Mireta “Imamo problem” sa mnogim značajnim imenima našeg hip hopa. Usput, na prvom albumu smo ispoljili maksimalnu kreativnost i za svaku pjesmu snimili spot na naš način, pokazavši na kraju da sva ona priča uz pješačenje do kuće nije bila uzaludna. Nešto je od tih ideja i ostalo u nama. I gore još uvijek.
I slušamo hip hop na različitim stranama svijeta. A ponekad se nađemo ispred benzinske da još jednom dignemo čaše u zrak.
Malo li je?
Danas, u četrdesetoj godini života, prilično sam priznat ilustrator i crtač stripova, s posebnim korijenima koji još uvijek crpe inspiraciju iz tla FmJama.
Bolje ne može.
Avet Rio Gribaje 