A evo i tuče. Nije to baš neka agresija, Koncil je ipak nadnaravno biće, anamono što bi rekao moj djed ali ipak, treba nekad znati i uzvratiti. Koliko ko može.
Danas nisam nešto raspoložen za pisanje pa ću postaviti samo stranicu stripa. Na blogu, nekadašnjem utočištu nesuđenih pisaca, novinara i ljubitelja lijepe riječi.
Danas ovuda prolaze samo oni koluti trave, kao u američkim filmovima. No tako mi i godi.
Gujoribe.
Šta li su gujoribe?
Dok su bili djeca, sada već dalekih šezdesetih godina, amidža i otac su svjedočili putovanju riba duž Gribaje, dok su ljeto provodili pored vodenice. Između ostalih, često su viđali gujoribe.
Kakve su to ribe? Pa, jegulje. Izgleda su putovale čak i Gribajom koja pripada Crnomorskom slivu jer se ulijeva u Spreču, a ona u Bosnu koja opet ulazi u Savu, a ona huda ide do Dunava pa tako i mi dođemo u Evropsku Uniju. Zlobnici bi rekli, makar tako.
Jegulje koriste tu razvijenu vodnu komunikaciju da bi se išle mrijestiti u more, nakon čega se opet vraćaju u rijeke. Čak i ove naše koje se zovu Evropske ali imaju naš sirotinjski pasoš. Uglavnom, moj otac je svjedočio tom fenomenu ali ja recimo nisam jer ko zna, možda su jegulje izbacile Gribaju iz svog plana putovanja ili su tada jednostavno zalutale.
Što se tiče ribljeg fonda u Gribaji danas možete naći klenove, deverike i bjelice. Tu i tamo poneku crvenperku. One, kao stanovnici ovog kraja vjerovatno ne putuju nikud osim na rad u Njemačku. Pa se možda neki domicilni stanovnik, ovako kao i ja, čudi pored Rajne prolasku bosanskih riba.
Na putu do Gribaje, moram proći tri njive. Mada njeno korito vidim od kuće. Dobro je što joj nismo blizu jer je i ona poput ostalih rijeka na Tuzlanskom kantonu – bujična. Znači malena i tiha, a podivlja s prvim kišama i poplavi sve okolo.
Djedova njiva do Gribaje se zove palučak. Tu smo kopali krompir, kukuruz i kupili sijeno. Tako smo provodili ljeta.
Nevečer, nakon posla i jake seljačke večere, djed nam je pričao o prikazama i vilama. Tako sam i čuo priču o Koncilu i njegovom plašenju duž obala Gribaje.
A evo i Maslačaka. Dugo mi je trebalo da nastavim ali život, forum, iskustva… Nema veze.
Elem, zamislio sam ovu kratku priču kao uvod u nastavak Seoskih Strahota, a o čemu sam već pisao ovdje. Čisto, kako naslov sugeriše, pojavljuje se Koncil koji će biti jedan od glavnih likova u knjizi. On je zapravo jedna lokalna strahota o kojoj mi je moja nena pričala da ih je plašio na rijeci dok je prala veš.
U jednom momentu je prestao da se pojavljuje. Pa sam htio da razradim tu našu malu mitologiju. Ali otom potom.
Uglavnom maslačci će uskoro ići ovako po poglavljima pa kasnije, ako Bog da, kad se nakupi materijala, skupiti sve u jednu finu knjigu.
Avantura počinje.
Došlo je vrijeme da se vratim crtanju pseudobiografskog stripa “Zbogom Maslačci.” Prošle godine sam nacrtao 80 tabli kratkog web stripa u kojem sam na početku krenuo sa gegovima, kratkim istinitim ali zabavnim događajima iz svog okruženja. Kasnije sam shvatio, kada sam se osjećao dovoljno ugodno sa linijama i načinom crtanja, da bih mogao razviti i neku priču.
Prvi put sam pokušao u tri table napisati priču o misterioznom nestanku štipaljki s mog balkona, zbog čega je izbio oružani sukob s vranama. Nekako je i uspjelo, dopalo se određenim ljudima, a ja sam stekao rutinu i naviku da redovno objavljujem strip.
Među ljudima, i barem prema statistici na fejsbuku i instagramu, najbolje je odjeknula kratka pričica o gurabiji, domaćem kolaču kojeg baš i ne volim. Niti ga odobravam. A nadam se da će nekad nestati svi recepti o njemu. Zajedno s hurmašicama. Uglavnom, onima koji ne poznaju gurabiju, najbolje ću objasniti da je riječ o slatkišu čija tvrdoća nadmašuje oklop Iron Mana, a i RoboCop se nešto raspitivao o mogućem korištenju za zamjenske dijelove. Narodu se dopalo pa su ga rado dijelili okolo. Što je dovelo i neke čitaoce do mene uz par simboličnih pitanja poput onog hoće li ovo biti na papiru?
Kasnije, ponukan redovnim odzivom čitatelja, skroman je to broj, dvadesetak na fejsbuku i stotinjak na instagramu, krenuo sam sa razvijanjem priče. Nehotice sam ubacio Smrtnjaka, jednog sovadina koji je inspirisan pravom sovom koja je živjela na jelki pored naše kuće. Ta se ptica toliko odomaćila da je često dolazila za naš sto pod trešnjom i zobala kolače od pekmeza ili šta bi već ko zaboravio na tanjiru. Ponosno je šetala mlade i učila ih da lete. Samo je djed rahmetli negodovao jer se vodio starom mišlju da je sova smrtnjak i da najavljuje smrt. Otud i ova pričica.
Smrtnjak je kasnije prešao u dobre likove i krenuo sa mnom u avanturu Sarajevom. Inspirisan ZeroCalcareom i njegovim armadilom, ja i drug Smrtnjak smo krenuli po ulicama i u borbu s vranama. Doduše, Smrtnjak je prava punokrvna sova koja je zaista postojala, a u mom stripu je itekako živa i komunicira s drugim likovima. No, uzor je očit i ne treba ga kriti.
Da u tom stripu ima nešto prepoznali su na 24. Balkanskoj smotri stripova prošle godine u Leskovcu. Maslačci su nagrađeni sponzorskom nagradom Studentskog informativno izdavačkog centra Niš i lista “Pressing” za najbolji kratki strip, a koju sam podijelio sa Bobom Klisurskim iz Bugarske. Što je golemo za mene.
Sada nastavljam sa pričom. Ovaj put, vraćamo se korijenima i odlazimo na Gribaju i njive uz njenu obalu, u potragu za Koncilom, konjolikim čudovištem iz naše rijeke, a o kojem ste mogli čitati u mojim Seoskim Strahotama. Priču o njemu i ilustraciju možete vidjeti na instagramu ili facebook stranici Avet Rio Gribaje. Ovaj će strip ujedno biti i prequel Gribajskim Hronikama, nastavku Strahota. Zašto? Pa zato što se Koncil pominje u obje knjige, a sad ću ga dodatno obrazložiti u nastavku Maslačaka i fino povezati univerzume.
Ali da vas ne mučim, legenda o Koncilu glasi ovako.
Vele stari da se Koncil samo noću kreće, od izvora Gribaje do Spreče. Glasno vrišti, brzo trči i za njega duboke vode nema. Konjska mu je glava, a laktovi u sindžire vezani. Ko mu glas čuje, ogluhne na tri dana. Od očiju mu žutih insanu utrnu ruke i svako muško kad ga vidi, zapadne u muke. Njegova se cika samo noću čuje, kod mostova, vijerova i meraja, jer danju njegova duša u dubljanu spava. Među žilama stare vrbe. A kad prođu dva sata iza ponoći, on se iza sna prene i skoči da Gribajom potrči. Kao da grom iz vode izbije, tolika je silina te prikaze.
Elem, Koncil je najedanput nestao, kako mi je to pričala nena Ifeta. Kuda je otišao i zašto, saznaćemo zajedno malo u povratku maslačaka a sasvim dovoljno u Gribajskim Hronikama.
A zašto Zbogom Maslačci?
Pa zbog mojih žutih pantola koje sam u djetinjstvu, kako to pamti moja divna majka Šeherzada, zvao maslačkom. Sada sam odrastao, nosim jednostavne farmerke i kosim travu u kojoj caruju maslačci, a kojima velim zbogom kao i djetinjstvu…
U našoj varoši nismo imali bazene već nešto drugo – vijerove na rijeci Gribaji. Tu smo se kupali, igrali hore i pekli krompir na žaru.
Naša rijeka nije duboka. Tu i tamo bi se moglo naći po metar i po dubine ali ni to nam nije bilo dovoljno pa smo nosili stare najlonske vreće od kuće, trpali u njih šljunak s dna rijeke i s njima pregrađivali Gribaju kako bi pravili male bazene, dovoljno duboke da najhrabriji skoče s grana obližnjih vrba i joha.
Mi smo svoju branu, kako smo zvali te jednostavne pregrade, pravili nizvodno od Mehmedalijinog mosta. Skupili bi se prijepodne, ponijeli vreće i proveli par sati u redanju vreća. Nekada bi nas omela matica, a nekada bi se jednostavno umorili. Šljunak bi kupili rukama ili lopatom, pazeći da se ne posiječemo jer se na dnu često mogle vidjeti krhotine od flaša, keramičkih pločica ili cigle. Šupljine bi ispunjavali šljunkom i krupnijim kamenjem. U tim bazenima bi se često skupile ribe, a u škaljama, u korijenju vrba i poneki rak. Svi bi oni odselili kad bi uslijedilo vrištanje, skakanje u vodu ili igranje hore. A to je bila igra slična žmiri ili skrivačima.
U tim dubljanima, uz obalu, često bi se dječaci zalijetali kako bi istjerali kakvog golemog klijena ili deveriku u mrežu, no to ću ostaviti za iduću priču.
Brane bi služile i kao filter za smeće jer bi se uz njih nakupile boce, krpe ili šta već zapliva nizvodno, prema Spreči. Mi bi to skupili i izbavili na obalu. U suštini, tu gdje smo se kupali je i bilo najčišće pa su ribe obilato koristile tu blagodet, kad bi mi krenuli kući. Skrivene u sjenama ispod mosta ili u korijenju, bezglavo bi se zajurile dole, čemu smo često bili svjedoci. Njihova sivo bijela tijela su bljeskala u predvečerje u prljavo zelenoj boji Gribaje.
U Tojšićima je bilo mnoštvo takvih brana, i kako rekoh, skoro svaka meraja je imala jednu. Neke su bile duboke, neke plitke ali su okupljale djecu u to doba. Ne sjećam se da je tu bilo tuče ni svađe, vazda smijeh i pljuskanje vode. Moja generacija je pravila zadnje brane.
Danas ih više nema. Djecu to više ne zanima, a i rijeka je prljavija nego inače. Uskoro više tu neće biti ni ljudi, što će od sela načiniti mjesto duhova ali će se barem rijeka oporaviti. A i to je nešto.
U Tojšićima, naselju smještenom između Tuzle i Kalesije, mnogo volimo našu malu rijeku – Gribaju.
Pišem malu, a u glavi se prisjećam kakva to može biti goropadnica kad krenu jesenje kiše pa poplavi ekonomiju i dio centra naše varoši. Iako je dugačka nekih 16 kilometara, malo se toga o njoj zna. Tu i tamo osvane neki tekst, većinom kad su poplave u pitanju, a i ono što ima na wikipediji, možemo zahvaliti našim divnim ljudima koji to uređuju.
Pa da krenemo redom. Gribaja izvire negdje na Banj brdu i teče kroz Seljunlje, Čaklovinu, Babinu Luku, Kikače, Hidane i Tojšiće sve do Spreče, u koju se ulijeva, i koja je rijeka u pravom smislu te riječi. Pritoke naše Gribaje su rijeka Hrašljanka i Ciganski potok. I pripada crnomorskom slivu.
I toliko o geografiji.
Sama Gribaja nema široko korito. Djelimično je samo usko, a ponegdje su i ljudi suzili, proširujući njive. Na jednom mjestu, kod Crvene kapije, promijenjen je tok, probijeno je novo korito, tokom čišćenja nakon poplava kada su pravljeni nasipi. Prije rata, na obalama Gribaje su se mogle vidjeti vidre i divlje patke, a od riba, još uvijek plivaju klen, mrena, deverika, bjelica i veoma rijetko crvenperka. Bilo je i rakova ali čak ni pecaroši ih nisu dugo vidjeli. Barem ima žaba i vilin konjica.
Gribaja je većinom okružena vrbama i johama. Tu i tamo se može naći pokoja divlja trešnja, orah ili gdjegod čak i topola. A prije nekih pedeset godina bila je načičkana vodenicama. Ne u nekom velikom broju ali ih je bilo, većinom sa položenim točkovima. Jednu od njih je imao i moj djed. Zvali su je jednostavno – Delićka.
Kada Gribaja prođe kroz naseljena područja, većinom teče između poljoprivrednih zemljišta koja su veoma plodna zbog njene blizine. Na mnogim mjestima, iako je ova rijetka plitka, postoje gazovi za traktore i zaprežna vozila koja ovdje zovemo konjskim. To su zapravo mali usjeci u obalu, na najplićem dijelu kuda se može provući sijeno.
Narednih dana ću se raspisati o vijerovima, branama i pecanju ribe na mrežu.
Kod nas na selu, često vele da je jak insan odrastao na siru i kajmaku. Zlobnici bi rekli, kao da se imalo šta drugo jesti, uz krompir i prohu? Pa bilo je još svakojakog zelja ali, iskreno, kad se radilo na njivi, sir i kajmak su bili nešto što je čojka držalo na životu.
Djetinjstvo sam proveo na djedovim njivama. Mi, unučad, radili smo naporno ali jako. Kupili smo sijeno, brali kukuruz, nosili vreće pšenice u kolica kad ih kombajn izbaci, zalijevali bašte, sadili i sijali, sjekli drva i uopšte živili ko seljaci.
Dabome. Kako bi neko živio na selu nego kao seljak?
Tokom ljetnih dana, ustajalo se rano. Nena bi pravila kolač ili vama poznatiji mao maslenjak, najčešće bez ičeg, a ponekad sa onim divnim mladim sirom, pa bi odozgo krhnula domaćeg kajmaka, a sve to posula drobljenim suhim sirom. Išlo se na njivu, trebalo je snage. Tako mastan doručak je nudio dodatnu snagu rukama i nogama jer se kući vraćalo tek iza akšama. A dotle bi preverali i rastresali sijeno, kupili ga, slaggali naviljke koje bi nosili na podvorima do sijena ili traktora. Onda bi otac, a kasnije i ja, uzimao najduže vile i bacao na sijeno da se sadije uz ranije postavljenu stožinu.
Tek bi zvijezde otpočele svoje nebesko kolo na mračnom pokrivaču, a mi bi ostavljali vile, sjedali bi za sto pod trešnjom i jeli, obično domaću kokoš uredno složenu između golemih žutih krompira. Uz pogaču i luk. Naravno, kiselo mlijeko ili zahlada i salata.
Poslije toga bi došla na red kahva, uz omraženu hurmašicu ili neki drugi bolji kolač, a onda pranje trine sa sebe i spavanac.
U postelji bi čojk i dalje osjećao kako mu kajmak i sir kolaju venama…
Mi o vuku, a vuk na vrata obično koristimo kad nam dođe neko koga nismo očekivali, a vala niti htjeli da ga vidimo pa brže bolje posegnemo za ovom izrekom da bi hinili oduševljenje. Ko biva, baš smo te spominjali a ti ko pozvan dođe.
O samoj slici? Hm, skonto sam da nisam nikad vuka crtao pa sam ga stavio u odijelo. Vuk sa Wall Streeta? Što da ne? Tamam se namjestilo mada sam ja nacrtao odijelo zato što ga ne volim, plus, gledao sam ona prevelika odijela iz devedesetih, što sam viđao da ih NBA igrači nose. Imam osjećaj da ta odijela daju na visini. Nekako mi ljudi duži izgledaju u njima.
Htio sam guglati i vidjeti ko je ba izmislio odijelo, za kravatu znam, i što mu je to trebalo? Mogli smo polo majice i sive trenerke proglasiti poslovnim izgledom i rahat uživati, bogati na sastancima, a mi sirotinja, na vjenčanjima, odlascima na poso i tome slično. Tamo gdje se već mora nositi odijelo.
Nejse.
Dok sam bio na radiju, u noćnim smjenama, sjećam se da je Tuzlom ordinirao taksista u odijelu, što mi je bilo čudno. A nekako opet gospodski. Zamisli, uđeš u taksi, vozač u sakou, blistavoj košulji sa opakim naočarima i pita te fino, dokle ćeš? Pa se ti ne osjećaj kao Bruce Wayne…
Djetinjstvo vazda nešto vežem uz žaru. Koprivu, ispraviće me neko. Da, žaru, nastavljam neustrašivo. Strahotna je to biljka, vazda je rasla u dnu avlije ili po kanalima oko kojih smo se igrali s drvenim puškama. Sjećam se, jednom je dječak iz komšiluka donio tigrovu mast i namazao druga kako bi bio otporan na žaru, koja je žarila, kao što joj ime kaže jače od meduze. Pretpostavljam. Meduzu sam vidio samo na Opstanku i jednom na sličici Životinjskog Carstva. Nesrećnik je skočio u buljuk žare u kanalu, a onda još brže vrisnuo pa iskočio i pobjego od nas. Vrisak je zamijenio drugim i jačim vriskom kad ga je mati vidjela pa ga svištila prutem. Sav je bio u plikovima. Kasnije, u mladosti, moj dobar drug je tvrdio da je žara zdrava i da se treba počesto sa njom išibati. Haj pa znaj.
Žaru pamtim i kao divan šampon. Kasmo ko djeca imali perut, mama bi skuhala žaru i napravila šampon od nje da operemo kosu. Poslije smo svi imali blistavu i lijepu dlaku poput modernih fotošopiranih ljudi.
Postojao je i ovaj besretni šampon od žare u duguljastoj providnoj boci, strašivo zelene boje koja nije obaćavala ništa dobro. I nikad ga nije nestajalo, samo je boja prelazila u providno zelenu, močvarnu strahotu. Kasnije smo shvatili da se njegova besmrtnost održavala neprestanim dolijevanjem vode.
Avet Rio Gribaje 