Prije nekoliko dana, zapravo u četvrtak, završio sam priču o fesu koji junak Gribajskih Hronika, ponosno nosi na glavi.
Ovaj strip ima snažne tojšićke korijene jer je mezarje “Gluha Tevsija” nastalo na osnovu onog iz mog rodnog kraja. A pojavljuju se Atik džamija i zelembać.
Priču o zelembaću mi je u djetinjstvu ispričao lovac Ibrahim, jednog poslijepodneva, za stolom pod trešnjom. On, neustrašiv, izboranog lica, volio je noću tumarati po brdima iznad Tojšića, a znao je zabasati i u mezarje na kojem vlada zaglušujuća tišina. Pričao je da je iznad jednog od nišana vidio i nur.
Elem, tog dana, objašnjavao je mom djedu kako je par sati ranije vidio zelembaća na mezarju koji je htio skočiti na njega. Prema narodnom predanju, ovaj gušter bi se, nakon skoka, zalijepio za lice pa ga je trebalo skidati sedam dana uz pomoć kobiljeg mlijeka. Ibrahim, nimalo impresioniran, pokušao je zaplašiti guštera puškom, ali, kad god bi pokušao opaliti, ona bi ga slagala. Dva tri puta, uopšte nije htjela opucati, osim kada bi je uperio u nebo. Nakon toga je zelembaća otjerao kamenčićem, a puška je proradila nakon što je gušter otisao.
Tako korijen ove priče vuče iz djetinjstva. Ali o svemu tome, pričat ću u narednim danima, kad se slegnu utisci nakon nove avanture Bege Kovača.
Nadam se da ćete uživati barem onoliko koliko sam i ja, dok sam radio na ovom stripu.
A prethodne avanture Bege Kovača možete kupiti ovdje .
U mladosti sam često posjećivao kafane. Nisam bio neki pijanac ali ni gospodin. Išao sam gdje i drugi. Čista jednostavnost.
Tuča!
Doduše, kao omladinac, najčešće sam boravio ispred škole ili bezinske pumpe. Uz grozomornu kobasu i još jeftinije pivo u kojem se na dnu boce vidio talog.
Smeđa boca, malo meze i duboke rasprave o filmu, stripu i knjigama.
Dok je Keno držao kafanu, tu smo znali pogledati koju utakmicu i baciti mršav ceh. To su vam one godine između nule i deset, pa tamo možda do dvanaeste. Imalo se to što se imalo, a živjelo se kako se moglo.
Elem, jedne večeri, zalutali smo na utakmicu između Reala i Barcelone. Veliki derbi i kafana podijeljena po dijagonali između grupe navijača. I mi.
U jednom momentu, zagrijala se atmosfera pa su neki se sporječkali, opsovao se i Saviola, a onda je ustao jedan i viknuo da će udarit svog kolegu iz mrskog mu tabora tako jako, da će mu otrest perut s glave.
Odlaže se prazna boca piva na okrugli sto u domu. Kraj je koncerta i narod žuri vani. Neki idu na Jalu, drugi na after. Mi iz okolnih mjesta razmišljamo o povratku kući. Taksi je poprilično skup za školske i studentske džepove, izvrnute do kraja, ispražnjene za ulaznicu i barem tri piva. Koliko je već ko mogao uštediti na sendvičima u školi. Alkohol će se već nadoknaditi na benzinskoj pumpi na izlazu iz Tojšića. U koje već treba stići nekako. Odlučujemo se na pješačenje. Između nas i Tojšića je nekih 14 kilometara. Što znači da ćemo doći otprilike za dva i pol sata. Možda i duže, ako neko bude povraćao.
Mic Drop!
Od Doma lagano, kroz prazne ulice, šetamo ka Brčanskoj Malti. Usput svodimo račune oko koncerta i neke imaginarne hip hop scene u BiH. Mogao je to biti Frenkijev koncert, Edin ili FmJam party. Promocija albuma, bilo šta. I mogla je biti 2006. ili neka godina poslije nje. Pričamo o pjesmama, deliveryju, wordplayu i mnogim drugim stvarima zbog kojih se osjećamo kao dio svijeta.
Usput kod Gradine stajemo po burek. Tada je bio jeftiniji. Nekome je ostalo para pa ćemo podijeliti. U onu rezervu za pivo na benzinskoj se ne dira.
Arogantni i bahati, kako to samo mladi mogu biti, tvrdili smo da je Edin album “Slušaj Mater” naš klasik, kult oko koga će se skupljati generacije, naš “Illmatic”. Ko bi rekao da ćemo biti u pravu? Slušali smo “Odličan CD” i pitali se kada će Mayer zasjati punim sjajem. Koliko god smo voljeli Edinu bosansku autentičnost, jer nas je predstavljao onakvima kakvi jesmo, toliko nam se sviđala Mayerova maštovitost jezika.
Koračajući prema Simin Hanu, spominjali smo Mučeničku Grupu, Kontru, Fatalistu i SterMu. Neko bi ubacio Infuziju, Crnog Zvuka i uopšte mnoga imena iz šarolikog hip hop svijeta Bosne i Hercegovine. Usput bi se pretresale teme sa foruma web stranice FmJam-a uz obaveznu opasku da je neki međed opet pisao nešto što nema veze s vezom.
Gore, prema Čaklovićima, negdje bi se pravila pauza jer bi neko obavezno povratio ono malo sirotinjske hrane, nekog sendviča ili bureka. Napravio bi se predah. Neko bi spomenuo da bi bilo lijepo imati auto da se ne mora vazda ovako mučiti. Mada, postojao je autobus, mitska linija broj 11 koja je sat prije pomoći vozila za Kalesiju. Avaj, koncerti bi završavali u to doba, a onda bi nam trebalo vremena doći do Omege kako bi se ukrcali i sve to ne bi imalo smisla.
Zato se išlo pješke, a kasnije i taksijem, kada su neki počeli raditi. Poslije je bilo i auta ali tada smo već odrastali u cinizam koji je mijenjao polet mladosti, ljubav prema hip hopu i volji izvođača da mu održe glavu iznad vode.
Od tunela je bilo lakše. Spuštali smo se nizbrdo, niz asfaltiran nasip koji je napravljen u doba bivše Jugoslavije kako bi se lakše došlo do tunela. Postojao je plan da se taj tunel probije niže pa da se ulazi dole kod kamenoresca, a izlazi u Simin Hanu, dole kod nekadašnjeg izviđačkog doma, ako ga se još neko sjeća. No, narod se bunio pa ništa od toga nije bilo. Paradoksi bosanski.
Kako se nekad radilo…
Elem, uoči zore, dolazili bi do Hidana, pa bi neki nastavili magistralom, a neki bi skrenuli desno, kako je ko već živio i odlazili kući. Oni, koji su imali kakav mp3 stick, slušali bi muziku, pažljivo probranu jer na 128 megabajti nije se moglo mnogo toga snimiti ali je bilo bolje od walkmana jer su kasete odavno izašle iz mode, a oni CD playeri su bili izvan našeg domašaja, osim ako je neko imao koga u Njemačkoj pa bi mu donio to.
Ostali bi ostali na benzinskoj, kupili dvolitarsko ološko pivo s talegom na dnu koji se kovitlao sa svakim gutljajem i vraćao nas u stvarnost.
Iza svega toga je bio FmJam.
Moja ruka kao gost u spotu Provincije
Isprva kao radio emisija, a onda i kao forum na kojem se odvijao život u jednoj subkulturi koja nam je učinila život u tranziciji – boljim? Podnošljivijim? Ljepšim? Kakav god da je bio, to je bio naš pokret, naša kultura i naš način života. Jer mnogi od nas i danas prate štase događa u hip hopu, doduše kao prerano ostarjeli ljudi koji ne razumiju modernu muziku i izvođače, iako nam je, duboko u duši drago da se naša muzika kotrlja i dalje, na drugim točkovima, bržim sa drugačijim rimama i deliveryjem.
Ismet i Meša su vazda bili hardcore
I mi smo tada snimali pjesme, crtali grafite, pravili grupe i mislili da ćemo naći mjesto pod suncem hip hopa.
Nismo ga našli na taj način ali… Provincija je izbacila dva kvalitetna albuma koja su pohvalili Soul i Edo Maajka, a ja sam uradio stripovski dizajn Frenkiejevog albuma “Re-Experience”. Esmir, Niho i Ema su također gostovali na mixu King Mireta “Imamo problem” sa mnogim značajnim imenima našeg hip hopa. Usput, na prvom albumu smo ispoljili maksimalnu kreativnost i za svaku pjesmu snimili spot na naš način, pokazavši na kraju da sva ona priča uz pješačenje do kuće nije bila uzaludna. Nešto je od tih ideja i ostalo u nama. I gore još uvijek.
I slušamo hip hop na različitim stranama svijeta. A ponekad se nađemo ispred benzinske da još jednom dignemo čaše u zrak.
Tako mu je to…
Malo li je?
Danas, u četrdesetoj godini života, prilično sam priznat ilustrator i crtač stripova, s posebnim korijenima koji još uvijek crpe inspiraciju iz tla FmJama.
U čekaonici kod ljekara, razmišljam o prethodnim danima i ponekim noćima. Puno se toga dogodilo, a moj mozak ne može sve da svari. Između ostalog, završio sam tri priče o Begi Kovaču i započeo četvrtu. Puno se ideja roji u ovoj izmučenoj glavi.
A kad spomenuh to, pade mi na pamet da su nam takve i sve izreke. Mučne, teške i crne. Em spavamo ko klade, teški smo kao tuč, jaki ko konji i umiremo k’o mačad.
A danas nacrtah i ovu, prema kojoj nema smrti bez malja.
Valjda se misli na to da je čovjek toliko zdrav i jak da neće umrijeti od nekih uopštenih bolesti poput srčanog udara ili zatajenja bubrega, već će ga neko morati zatući maljem.
Umorni ali sretni, sjedili smo u subotu oko devet sati navečer, kao u stara dobra vremena, kod Kenana u bašti. Lijeno smo žvakali ćevape iz Starog Hana, uz gutljaje vode i piva. Bili smo previše iscrpljeni za priču i nesvjesni svega što se uradilo.
Esmir, Kenan i ja.
A bilo je mnogo toga.
U petak sam stigao iz Sarajeva, autobusom koji je volio praviti pauze, a na stanici me dočekao Esmir. Valjalo nam je donijeti slike i iznijeti štafelaje koje su nam dovukli kalesijski vatrogasci. Hvala momci. Na Esmirov prijedlog, višak slika smo poredali po radijatorima u sali osnovne škole u Tojšićima. Ostale, podijeljene u dva segmenta, na historijski i narodni, ostavili smo na štafelajima. Stigao je i Nermin pa smo uz pomoć Sabita dovukli i nekoliko klupa koje smo stavili u sredinu kako bi se narod mogao osvježiti, jer je bilo baš vruće.
Postavljanje slika
U sali je bilo svježe pa nam baš i nije bio problem postaviti sve i pripremiti se za sutra. Poslije smo otišli na kahvu s našim Raletom, prelomili koju riječ i kud koji mili moji.
U subotu smo počeli ostatak priprema za izložbu. Prvo smo otišli po ključ, uz malo zavrzlama a onda i po vodu. Nermin je stigao sa audio opremom koju je Esmir pažljivo spajao i provjeravao, dok nam je u pomoć priskočio i čuveni profesor Esad koji nam je pomogao oko postavljanja velikih i malih plakata.
Provjera zvukaOsvježenje
Sala se polako pretvarala u galeriju, a mi nismo primjetili da vrijeme prosto leti.
Plakat je poslije promijenio mjesto
Već je bilo šest sati pa smo se malo uredili dok su prvi gosti počeli dolaziti u salu.
Isprva su tu bili naši prijatelji ali i komšije i mnogi drugi ljudi koje je zanimalo šta to ima u Tojšićima da je vrijedno crtanja..
A ima toliko toga, od Hamze i Refika Hukića, starog hana ili Atik džamije, mezarja, nekadašnje pruge i naravno narodnih običaja i radova, poput kupljenja sijena. Eh da, tu su mnogi bili oduševljeni što su mogli pokazati svojim mlađim šta je zapravo stožina, kako izgleda i čemu služi. Svakako da je janje za prvi maj privuklo najviše pažnje uz roštilj na platama od šporeta.
Počelo je
Izložbu je otvorio Nermin, jednim lijepim nadahnutim tekstom o Tojšićima i trenutku da se svijetu, koji je postao globalno selo, počnu pričati naše priče. Poslije velikog aplauza, uskočio sam i ja da se kratko obratim i otvorim izložbu.
Pogled s kraja haleSvi naši prijatelji…TojšićiRazgovori o slikamaPogled na historijuObilazak
Onda smo sišli među svijet, dok je Esmir pazio na muziku i objašnjavali ako je bilo kakvih nedoumica. A pitanja je bilo mnogo, od izbora ilustracija do učenja o tome ko su zapravo naši, historijski vrijedni ljudi.
Gosti su ulazili u valovima. U jednom momentu je u dvorani bilo više od stotinu ljudi, a preko 200 osoba je posjetilo naš mali projekat, održan uz veliku pomoć IT Cloudsa ( Hvala Kula ), BKC Kalesija i OŠ Tojšići i njihovih zaposlenih, uz našu golemu želju, da to uradimo po svim pravilima i bez najmanje greške. A ljudi su dolazili, družili se, pričali dok su djeca trčala okolo. Od pola sedam do pola devet je trajalo druženje, a onda su ostali najuporniji, pa smo još malo pričali o ovoj ideji.
Da, izložbu je stigao posjetiti i naš reprezntativac Eldar Ćivić, koji je kako reče, maksuz došao.
Uglavnom, nakon izložbe, još jednom smo zasukali rukave i uz pomoć prijatelja očistili salu, vratili sve na svoje mjesto, složili štafelaje i pokupili slike.
Što me vraća na početak teksta, u Kenanovu baštu.
Sjedili smo, smijali se, bez ikakvih misli o značaju nečeg ovakvog što smo izveli u Tojšićima. A i to je samo jedan korak, od mnogih koje planiramo dalje.
Jednu smo večer, pijuckali piće pored auta, pod blijedom rasvjetom i pretresali mnogo puta ponovljene teme. Među njima i onu o Tojšićima.
Šta se to događa s nama pa tonemo u nekakvo sivo raspoloženje? Nezavršeni, poput zgrade ambulante, izlokani poput puteva i zamalo ugašeni, kao noćna rasvjeta u centru.
Pa, hoćemo li šta praviti, upitaše Esmir i Kenan. Imamo tvoje slike, da napravimo događaj, kao nekad kad smo čitali poeziju Charlesa Bukowskog u nesuđenom Domu kulture.
Hoćemo.
Evo nas na pragu izložbe ilustracija kojima sam, od 2019. godine, tada još usamljen u Sarajevu, liječio pomalo nostalgiju za Gribajom, livadama i Tojšićima. Crtao sam te sličice i pričao o svom selu, ljudima, spomenicima i Refiku Hukiću.
Da, čovjeku iz Tojšića možete zahvaliti jer je onomad, u doba Jugoslavije, pokrenuo projekat izgradnje hiljadu škola u Bosni i Hercegovini. Ni manje ni više – hiljadu. Nažalost, takav čovjek nema ulicu u Tojšićima, a niti jedna škola u BiH ne nosi njegovo ime.
Refik Hukić
Tojšići su vezani uz porodicu Hukić. Hukića han je bio nadaleko poznat, a ja sam ga nacrtao gledajući u ispranu fotografiju iz Tuzlanskog vremeplova. Moj dobri prijatelj, jedan od pokretača ove izložbe potiče iz te porodice, a njegov otac Rizo je držao i čuvenu kafanu. Od tog hana, ostala je samo stara drvena građevina ali će barem crteži živjeti. Kao na ovoj izložbi.
Hukića han
No, nisam se držao samo građevina, iako bi mezarje i Atik džamija imali šta da kažu. Posvetio sam pažnju našoj maloj rijeci Gribaji, vodenicama i nekim našim narodnim običajima. Htio sam ostaviti neki mali podsjetnik na kupljenje sijena, onako kako to više skoro niko ne radi. Da ga vilama skuplja u naviljke pa ih nosi do stožine i slaže oko nje. Htio sam pričati o kosištu i belegiji pa čak i o roštilju na starim pločama od šporeta. Da zacvrči, što bi rekli kod nas.
Roštilj na selu
No, to je tek početak. Na izložbi planiramo postaviti tridesetak slika. A naš Fahrudin Sinanović, direktor BKC-a, predlaže da to skupimo u jednu knjigu. To je već desetljetni posao, no možda nekad i napravimo, za sad, iz godine u godinu, postavljam poneku sličicu, nekih naših lokalnih likova, običaja i načina života, a kasnije, kad dođe neko pravednije vrijeme, fino to sortirati u jedan vodič kroz Tojšiće.
A što se same historije tiče, preporučujem da nabavite knjigu od Damira Bošnjakovića.
Knjiga o nama
Ne stigoh spomenuti ni Slogu pa čak ni Asima Parsa koji je s reprezentacijom Turske došao do finala Eurobasketa ili Eldara Ćivića koji igra za nogometnu reprezentaciju BiH…
Da, ima materijala za pogolem vodič.
No, dođite 8. juna u Tojšiće, na izložbu o njima samima i pogledajte samo površinu jedne historijske sante leda koju polako otkrivamo, kako vama tako i sami sebi. Uz piće, kao onu večer pored auta, samo ovaj put u lijepo osvjetljenoj sali.
Bosanskog ninđu sam prvi put objavio na stranici Stripopeke, nekadašnjem okupljalištu stripovskih autora iz Bosne i Hercegovine.
Uzor je očit, JCVD u filmu Kiborg.
Smiješan, dežmekast lik, pred čitateljima se ukazao trećeg juna 2007. godine u obliku web stripa kojeg sam koliko toliko redovno objavljivao. I mogu vam reći, bilo je to zabavno doba. Strip sam crtao u običnom bloku, skenirao i u fotošopu ga prilagođavao i bojio što danas izgleda amaterski, kao i tada. No ni podsmijesi kolega me nisu zaustavili pa sam objavio dosta tabli tog stripa.
Krivci za moj start su bili Emir Pašanović i Filip Andronik. Emiru sam se javio zbog konkursa u Oslobođenju, nakon čega me malo upravio kroz stripovski život. Filip je davao odlične savjete o crtanju kojih se i danas držim.
Ninđa je odrastao
Kulminacija je eksplodirala kada su moji prijatelji iz hip hopa sastavili soundtrack za ovog junaka i onda ga objavili na youtubeu. Drug Toti je radio glavnu temu, Mešak je pozajmio muziku iz svoje grupe B.U.S, a moram priznati i da je Kowa uradio opaku numeru.
Sam strip je bio u formi gega, a istovremeno se razvijala neka priča. Ninđa je krenuo iz Japana u BiH kako bi našao svog oca. Usput je susreo mnoge likove iz moje okoline i stripova i dočepao se naše zemlje gdje je ustanovio da niko ne zna japanski. Nakon toga se sudarao sa nekim negativcima. Sve uz pomoć kuma Meška, novinarke Aurore i masta Tahira. Nakon toga se vratio u Japan.
Ovako se nekad snimalo
Da bilo je baš zabavno i naivno kako se čini dok čitate.
Elem, ninđi sam se vratio 2018. godine u kratkoj epizodi povratka u BiH. Htio sam tada još objaviti album sa nekih 48 stranica ali život, forum, iskustva…
Krenuo sam ambiciozno. Ninđa je sletio u moj kraj, prošao kroz Tojšiće i zaputio se ka Tuzli gdje su se odbijale njegove avanture i ranije. Opet sam ubacio neke svoje prijatelje ali i osmislio komačno prave negativce, od Leptira Revolucije do Žutog Groma. Nekim ljudima se Leptir baš dopao jer je ismijavao našu politiku.
Negativci
Pa ipak ništa konkretno od toga nije bilo.
No, čak i tada je moja Provincija uradila fenomenalnu numeru za ninđu.
Bilo kako bilo, vrijeme je da se ninđa vrati u jednom dijelu mog stripa Zbogom Maslačci. Tu naravno neću ja biti glavni junak neho ću samo poslužiti kao okidač za radnju i novo povezivanje sa nastavkom strahota. Čisto da ne bi ko kasnije tumačio šta sam mislio s tim. Jednostavno je, svi moji junaci će djelovati u istom svijetu. A kako je ninđa povezan sa Strahotama? Pa saznaćete u 16 stranica stripa koji nas ubrzo očekuje. No oni koji su ga ranije pratili znaju da se ninđa preziva isto kao i budući junak Gribajskih Hronika…
U nekakvoj sam fazi života kada završavam sve preostale repove u svom amaterskom bavljenju sprtipovskom umjetnošću pa slobodno očekujte više ninđe u Maslačcima. Da dodam i ako Bog da.
Privedosmo i ovo kraju. Ubrzo slijedi nešto novo. Bitno je da se čovjek dobro osjeća i zabavlja dok ovo radi. Pa makar to bilo bacanje šurikena. Da, slobodno možemo najaviti povratak Bosanskog ninđe u Maslačcima nakon toliko godina. Šta? Otkud? Kako? Vrijeme će pokazati.
Prvo sretan vam Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Da nam potraje, da nas posluži i ostane nam vječna naša domovina, sa uređenim sistemom, boljim zdravstvom i obrazovnim sistemom.
Najava za Gribajske Hronike
Evo i moje stare čestitke.
Živjela nam Bosna i Hercegovina
I nešto malo o stripu.
Kao što vidite, ukazuje se jedno lice kojem se Koncil zahvaljuje za pomoć. Eh da, ta priča otvara Gribajske Hronike, a usput i govori šta se zbilo s njim i vukodlakom iz moje knjige Seoske Strahote.
Ima jedan dio Gribaje, tik ispod druge meraje, gdje je bio vijer u kojem smo se kupali, gdje jenobala travnata i ukrašena mladim vrbama. Tu smo često hvatali klijenove rukama, jer je bilo plitko i sjenovito, a ribe ko ribe, uskakale su u ruke bez problema.
Pokušaj da se urazumi strahota
Elem, pored štapova, ribu smo lovili i na mrežu. Uzeli bi fin komad nekadašnje zavjese ili kako smo je zvali – store i nosili je sa sobom. Jedan iz grupe bi škaljao, to jest gurao nogu u korijenje vrba u vodi, odakle bi ribe bezglavo jurile nizvodno. A dole bi ih mi čekali s mrežom, koju bi spuštali do dna i naglo dizali kad bi ribe uletile u nju.
Često bi u tom haosu u mreži završile goleme žabe, a ponekad i rakovi.
Kad bi uhvatili dovoljno riba, pravili bi roštilj kraj rijeke. Lomili bi pruće, gulili mu koru i na to bi natakli naš ulov. Neko bi ukrao krompir iz susjednih njiva ili pečenjak, zavisno od godišnjeg doba pa bi gozba bila potpuna.
Avet Rio Gribaje 