Dugo sam se kanio da uradim nastavak svog lokalnog hita, knjige o prikazama iz doline Gribaje. Pokušavao sam opet s kratkim pričama i ilustracijama ali nije išlo. Pa sam se okrenuo stripu. I krenulo je.
Naslovnica
Prvo sam osmislio junaka. Htio sam nekog domaćeg, realističnog u svijetu anamonog i bajki. I tako se odlučih za efendiju, koji se tek vratio iz rata u svoje selo na obali Gribaje.
Bego Kovač.
Nazvao sam ga tako zbog lakše pamtljivosti, a zato što me ime Bego podsjeća na ime Korto. Da, na čuvenog mornara koji je obišao svijet u potrazi za blagom. Ali moj junak će za razliku od vječnog mornara lutati livadama, obalama i šumama oko Gribaje. U jednom mikrokosmosu u kojem sam odrastao i maštao o bajkama i drugim strahotama.
No, Bego će lutati kroz horor priče, naoružan pištoljem, od kojeg nema mnogo koristi, vjerom i zdravim humorom. Što me dovodi do Hellboya, omiljenog horor stripa. I njegovih kratkih priča u kojima sam najviše uživao, poput Čeličnih cipela.
Od njegove biografije, kojom ću se ako Bog da baviti u daljim pričama, mogu izdvojiti da je Bego bio učenik tuzlanske medrese te da je bio partizan u 16. muslimanskoj brigadi. Ratni veteran, jakog stava i bez stida o vlastitom porijeklu. Zbog toga nosi fes sa zvijezdom i pojas. No i tome će biti riječ kasnije. Ne u ovoj knjizi koju pripremam. Također, Bego je blag i zamišljen sa dozom ironije i sarkazma u govoru.
A sama knjiga?
Pa čim završim priču o riječnom vampiru, potražiću izdavača. Plan mi je da knjiga sadrži pet do šest priča, uz ovu koju ćete sada moći pročitati. Pored vampira, Bego će bitku voditi sa zlom vilom Gribajušom, razgovarati s bijelim učkur mačorom i doživjeti užas Zmijišta.
A sad, uživajte u stripu.
Nadam se da vam se dopala prva priča iz Gribajskih Hronika.
Došlo je vrijeme da se vratim crtanju pseudobiografskog stripa “Zbogom Maslačci.” Prošle godine sam nacrtao 80 tabli kratkog web stripa u kojem sam na početku krenuo sa gegovima, kratkim istinitim ali zabavnim događajima iz svog okruženja. Kasnije sam shvatio, kada sam se osjećao dovoljno ugodno sa linijama i načinom crtanja, da bih mogao razviti i neku priču.
Smrtnjak i ja, u polju maslačaka
Prvi put sam pokušao u tri table napisati priču o misterioznom nestanku štipaljki s mog balkona, zbog čega je izbio oružani sukob s vranama. Nekako je i uspjelo, dopalo se određenim ljudima, a ja sam stekao rutinu i naviku da redovno objavljujem strip.
Dio priče o misteriji štipaljki
Među ljudima, i barem prema statistici na fejsbuku i instagramu, najbolje je odjeknula kratka pričica o gurabiji, domaćem kolaču kojeg baš i ne volim. Niti ga odobravam. A nadam se da će nekad nestati svi recepti o njemu. Zajedno s hurmašicama. Uglavnom, onima koji ne poznaju gurabiju, najbolje ću objasniti da je riječ o slatkišu čija tvrdoća nadmašuje oklop Iron Mana, a i RoboCop se nešto raspitivao o mogućem korištenju za zamjenske dijelove. Narodu se dopalo pa su ga rado dijelili okolo. Što je dovelo i neke čitaoce do mene uz par simboličnih pitanja poput onog hoće li ovo biti na papiru?
Priča o gurabiji
Kasnije, ponukan redovnim odzivom čitatelja, skroman je to broj, dvadesetak na fejsbuku i stotinjak na instagramu, krenuo sam sa razvijanjem priče. Nehotice sam ubacio Smrtnjaka, jednog sovadina koji je inspirisan pravom sovom koja je živjela na jelki pored naše kuće. Ta se ptica toliko odomaćila da je često dolazila za naš sto pod trešnjom i zobala kolače od pekmeza ili šta bi već ko zaboravio na tanjiru. Ponosno je šetala mlade i učila ih da lete. Samo je djed rahmetli negodovao jer se vodio starom mišlju da je sova smrtnjak i da najavljuje smrt. Otud i ova pričica.
Nesretni Smrtnjak
Smrtnjak je kasnije prešao u dobre likove i krenuo sa mnom u avanturu Sarajevom. Inspirisan ZeroCalcareom i njegovim armadilom, ja i drug Smrtnjak smo krenuli po ulicama i u borbu s vranama. Doduše, Smrtnjak je prava punokrvna sova koja je zaista postojala, a u mom stripu je itekako živa i komunicira s drugim likovima. No, uzor je očit i ne treba ga kriti.
Da u tom stripu ima nešto prepoznali su na 24. Balkanskoj smotri stripova prošle godine u Leskovcu. Maslačci su nagrađeni sponzorskom nagradom Studentskog informativno izdavačkog centra Niš i lista “Pressing” za najbolji kratki strip, a koju sam podijelio sa Bobom Klisurskim iz Bugarske. Što je golemo za mene.
Hrabrost je ludost
Sada nastavljam sa pričom. Ovaj put, vraćamo se korijenima i odlazimo na Gribaju i njive uz njenu obalu, u potragu za Koncilom, konjolikim čudovištem iz naše rijeke, a o kojem ste mogli čitati u mojim Seoskim Strahotama. Priču o njemu i ilustraciju možete vidjeti na instagramu ili facebook stranici Avet Rio Gribaje. Ovaj će strip ujedno biti i prequel Gribajskim Hronikama, nastavku Strahota. Zašto? Pa zato što se Koncil pominje u obje knjige, a sad ću ga dodatno obrazložiti u nastavku Maslačaka i fino povezati univerzume.
Koncil u Gribaji
Ali da vas ne mučim, legenda o Koncilu glasi ovako.
Vele stari da se Koncil samo noću kreće, od izvora Gribaje do Spreče. Glasno vrišti, brzo trči i za njega duboke vode nema. Konjska mu je glava, a laktovi u sindžire vezani. Ko mu glas čuje, ogluhne na tri dana. Od očiju mu žutih insanu utrnu ruke i svako muško kad ga vidi, zapadne u muke. Njegova se cika samo noću čuje, kod mostova, vijerova i meraja, jer danju njegova duša u dubljanu spava. Među žilama stare vrbe. A kad prođu dva sata iza ponoći, on se iza sna prene i skoči da Gribajom potrči. Kao da grom iz vode izbije, tolika je silina te prikaze.
Elem, Koncil je najedanput nestao, kako mi je to pričala nena Ifeta. Kuda je otišao i zašto, saznaćemo zajedno malo u povratku maslačaka a sasvim dovoljno u Gribajskim Hronikama.
A zašto Zbogom Maslačci?
Pa zbog mojih žutih pantola koje sam u djetinjstvu, kako to pamti moja divna majka Šeherzada, zvao maslačkom. Sada sam odrastao, nosim jednostavne farmerke i kosim travu u kojoj caruju maslačci, a kojima velim zbogom kao i djetinjstvu…
Avet Rio Gribaje 