Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom, Zavičaj

Otac

Prošle su tri godine kako je babo umro. Službeno, rekli su nam od korone. Nismo ga mogli vidjeti ali ni donijeti mu lijekove za srce i šećer. Posljednje što sam vidio od njega, bila je ruka na prozoru, ne znam ni na kojem već spratu bolnice. Samo to, ruka.

A vazda je ta ruka bila tu, na njivi, da povuče, pomogne, ogromna poput lopate. Išao bi na posao na dubravskom kopu, a poslije na njivu, vjerujem da je zbog tog umora volio da spava.

Nije bio od priče, jeo bi da ne bude gladan i često je zamišljen gledao nekud prema brdima u daljini, uz maleni tihi zvižduk. Kada bi se opružio na terasi, uzimao bi križaljku i pažljivo je ispunjavao. Imao je lijep rukopis i vazda se čudio kako ja ružno redam slova.

A te riječi na papiru, danas sve više liče na njegove ukrštenice. Kao i ruke.

I moje su lopatarske, kao njegove. Velike da lijepo obuhvate košarkašku loptu. Ili da čvrsto drže vile kad se zabacuje na sijeno. Ili… da možda crtaju. Jer je i on to znao ali ga nije puno interesovalo. Čini mi se da je živio samo toliko, koliko mora, boreći se da njegova djeca imaju za škole i da jedu. Sve sa rim velikim toplim rukama prošaranim žuljevima.

Danas, kad se spuštam do njive kraj Gribaje, padaju mi slike na pamet, kako kupim sav alat i tovarim na ramena pa krenemo lagano kući, ja brzo, a on, već pritisnut srcem i godinama, polako, nogu za nogoma.

Danas sam ga nacrtao iznad Gribaje, gdje je volio da peca, nekad dok je bio pri zdravlju. Sa običnim štapom, kakvog je i nama nekada pravio, donosio bi kući punu kantu deverika i klenova. Ili ako ne bi bilo ulova, kantu trešanja. Jer uprkos svojo visini i težini, prenjao bi se s lakoćom na svako drvo, čak do vrha. Volio je tu rijeku jer je uz nju i djedov mlin odrastao. Zajedno sa svojim bratom i sestrama. Nekada, kada bi odlučio da progovori, pričao bi nam o vidrama, patkama i njihovim jajima koje je uzimao iz gnijezda. Govorio je da je rijeka bila čišća zbog mnoštva rakova, a ribe su bile poprilično veće. Znao je i priče koje im je djed govorio u vodenici ali ih je smatrao budalaštinom. Pa ipak, kada je došao Elvir Bucalo da snimi naše Strahote za BHT, ispričao je ponešto, ali ne previše. A ja taj video ljubomorno čuvam jer mu još jedino tu čujem boju glasa…