Počela nam je nova godina. U skladu s tim, pripremio sam jednu ilustraciju čuvenog golfa dvojke, jedne od najizdržljivijih mašina koje su hodile Bosnom i Hercegovinom.
I voze još uvijek.
Da nam bude barem takva godina, jaka poput ovih jurilica koje prevoze porodice, drva, ćumur ili ovce za majske praznike.
Juhuuuu!
Novu godinu ću i ja započeti s nečim novim i nevjerovatnim. Riječ je o zbirci čudnih događaja koji su nekako zalutali u moju glavu, ugodno se smjestili i ne misle je napuštati.
Pa evo i prvog.
Naime, u jednom selu je gostovao cirkus pa im je nakon predstave utekla pozamašna zmija. Brzo se izgubila u dubokoj travi nepokošenih njiva. Elem, kako je i ljeto neumitno pržilo, narod je krenuo kositi i kupiti sijeno. I tako se jedan čojk požalio da mu je zmija progugala podvor na kojem se nose naviljci sijena. Komšije su ga zezale da sad ta zmija, umjesto da vijuga kroz njive, može ići samo pravo.
Jara izbija iz pokošene njive. Loše pokošeni ostaci trave bodu kroz čarape u gumenim opancima s pijace. Ispod njih, ključa krv u stopalima koja gore kao da hodaš po žeravici.
S vilama u rukama, teturamo pod žestokim suncem, prevrćemo pokošenu travu. Djed zabrinuto gleda u karabudžak iznad Živinica. Otamo uvijek dolazi kiša. Uvijek se pomalo smrači kad dođe vakat za sijeno. I onda žurimo da ne pokisne, da se ne potpari i ne usmrdi.
A trava, požutjela, mirišljava i suha. S lakoćom ulazi u vile koje je prevrću ili rastresaju, da se dobro osuši s druge strane.
Ovdje nema hlada, osim po krajevima njiva, uz ogradu ispod bogate krošnje rijetkog hrasta. Tu čuvamo boce s vodom, da im barem malo potraje prijeko potrebna hladnoća. Prošetamo do vode, napijemo se i osjetimo kako se spušta temperatura u tijelu. Djed negoduje. Gubimo vrijeme dok se nebo požuruje. Pravimo pauzu, uz kahvu na njivi. U mirisu rijetkog poljskog cvijeća, srčemo vrelu tečnost i shvatamo koliko griješimo s hladnom vodom. Nena, koja je donijela kahvu, pita nas, hoćemo li pogače, sira i kajmaka. Svi gledamo u djeda. A on, smrknut, pogođen raznim nesrećama od kojih mu je jedna u rudniku izbila oko, koje je zamijenio staklenim, ispod debelih naočara, gleda i travu. Maše rukama da ustanemo i krenemo da kupimo. Ješćemo kad završimo.
Dijelimo uloge. Uzimamo vile i pravimo naviljke. Skupljamo ostatke i grabimo u manje plastove. Njiva se čisti prema vrhu, gdje su složena sijena. Oznojeni, prekriveni tarom, prljavi i nasmijani. Slažemo naviljke. Djed me šalje po podvore, dvije dugačke oble drvene šipke. Lagane su kao perce. Podvlačimo ih ispod naviljaka, i po komandi, jedan ide nazad, drugi naprijed i podižemo naviljak sijena na podvorima pa klipšemo duž njive, spuštamo ih u polukrug oko mjesta gdje je udarena stožina. Oni, što grabe za nama, negoduju ali se i smiju.
Dok postavljam podvore, otac i djed me zovu. Već su počeli slagati sijeno oko stožine i viču da poletim, uzmem najveće vile i počnem zabacivati sijeno nekome od nas ko je već gore i sadijeva ga. Ruke me već bole od nošenja ali ovdje se muškarci ne žale. Hvatam vile i zabacujem, preko mojih ruku prelazi cijela njiva sijena.
Dok kupim sijeno i podižem ga u visinu čela onog koji sadijeva, shvatam da odrastam. Nema više šale. Sijeno treba sadjeti da bude jako, ustrajno i da ne truhne tokom zime ili od kiše. A na nama dvojici je najveća odgovornost.
Teško dišemo od prašine i tare koja se lijepi po mana. Ja sam skinuo majicu, da dođem do zraka. Onaj gore, na sijenu, mora ostati u majici dugih rukava i trenerci koju je strpao u čarape. Ako se i znoji, ne žali se. Ovdje nemamo pravo na to.
Avet Rio Gribaje 