karandžara – Avet Rio Gribaje

Prošlu godinu mi je obilježio izlazak autorskog stripa Gribajske Hronike – punokrvnog seoskog horora. Glavni junak, Bego Kovač, veteran NOB-a i efendija, započeo je jednu avanturu koju, ako Bog da, planiram nastaviti ove godine. No, ne bi on daleko dogurao da vi, koji ste kupili i pročitali ovaj strip, niste isukali novčanike, što mu je pomoglo da bude isplativ. A u ova doba, naročito u Bosni i Hercegovini, gdje je strip na niskim granama, to je golem poduhvat.

Također, ne bi ni došao do vas da nije imao izdavača, Agarthi Comics BH, koji je bez ikakvih uslova, stao iza njega. A vala ne bi izašao ni bez Ahmedovog vrhunskog dizajna, Edisove lekture i Goranovog loga.

I onda, šta drugo čovjek da uradi, nego da nastavi dalje, sa pripremom novih priča, koje se nadovezuju na prethodne i šire svijet kojim ovaj junak hodi. Jednu ste već mogli pročitati, riječ je o priči “Gluha Tevsija”, a prava poslastica, barem za mene je njegov prvi krosover sa drugim stripom – kultnim djelom Marka Stojanovića – Vekovnici. ( Marko je također bio velika podrška ovom stripu. ) A onda, sudari sa vješticom, vukodlakom i Koncilom. Ovaj potonji je autohtono čudoviste s obala Gribaje, o kojem mi je nena pričala, a kojeg možete pronaći u knjizi “Seoske Strahote”. Tu je i priča “Ukleti beg”, nastala pod uticajem japanskih horora, a kako će sve to izgledati, saznaćete… kad se završi.

Hvala vam svima, koji ste kupili i pročitali strip, pisali mi poruke, slali kreativne fotografije i pitali kad će nastavak. Čovjek može samo biti zahvalan Bogu na toj sjajnoj podršci.

SRETNA NOVA GODINA!

Prije nekoliko dana, zapravo u četvrtak, završio sam priču o fesu koji junak Gribajskih Hronika, ponosno nosi na glavi.

Ovaj strip ima snažne tojšićke korijene jer je mezarje “Gluha Tevsija” nastalo na osnovu onog iz mog rodnog kraja. A pojavljuju se Atik džamija i zelembać.

Priču o zelembaću mi je u djetinjstvu ispričao lovac Ibrahim, jednog poslijepodneva, za stolom pod trešnjom. On, neustrašiv, izboranog lica, volio je noću tumarati po brdima iznad Tojšića, a znao je zabasati i u mezarje na kojem vlada zaglušujuća tišina. Pričao je da je iznad jednog od nišana vidio i nur.

Elem, tog dana, objašnjavao je mom djedu kako je par sati ranije vidio zelembaća na mezarju koji je htio skočiti na njega. Prema narodnom predanju, ovaj gušter bi se, nakon skoka, zalijepio za lice pa ga je trebalo skidati sedam dana uz pomoć kobiljeg mlijeka. Ibrahim, nimalo impresioniran, pokušao je zaplašiti guštera puškom, ali, kad god bi pokušao opaliti, ona bi ga slagala. Dva tri puta, uopšte nije htjela opucati, osim kada bi je uperio u nebo. Nakon toga je zelembaća otjerao kamenčićem, a puška je proradila nakon što je gušter otisao.

Tako korijen ove priče vuče iz djetinjstva. Ali o svemu tome, pričat ću u narednim danima, kad se slegnu utisci nakon nove avanture Bege Kovača.

Nadam se da ćete uživati barem onoliko koliko sam i ja, dok sam radio na ovom stripu.