kafana – Avet Rio Gribaje

U mladosti sam često posjećivao kafane. Nisam bio neki pijanac ali ni gospodin. Išao sam gdje i drugi. Čista jednostavnost.

Doduše, kao omladinac, najčešće sam boravio ispred škole ili bezinske pumpe. Uz grozomornu kobasu i još jeftinije pivo u kojem se na dnu boce vidio talog.

Smeđa boca, malo meze i duboke rasprave o filmu, stripu i knjigama.

Dok je Keno držao kafanu, tu smo znali pogledati koju utakmicu i baciti mršav ceh. To su vam one godine između nule i deset, pa tamo možda do dvanaeste. Imalo se to što se imalo, a živjelo se kako se moglo.

Elem, jedne večeri, zalutali smo na utakmicu između Reala i Barcelone. Veliki derbi i kafana podijeljena po dijagonali između grupe navijača. I mi.

U jednom momentu, zagrijala se atmosfera pa su neki se sporječkali, opsovao se i Saviola, a onda je ustao jedan i viknuo da će udarit svog kolegu iz mrskog mu tabora tako jako, da će mu otrest perut s glave.

Čudan, čudan događaj…

Mi koji smo voljeli čitati knjige na selu, susretali smo se s neodobravanjem komšija koji bi često znali reći, da se od puno čitanja more pobudalit.

Okrene se pamet čojku od knjiga.

Nije da smo oskudijevali u takvim primjerima. Poznavao sam čojka, doduše gradskog, koji je onomad naučio cijelu knjigu o Filozofiji napamet, pa to garnirao sa nekoliko kapi iste te literature i od tada nije bio dobro. Znao je tako početi pričati nam neki vic, a kad bi mi čekali da dođe vrhunac na kojem bi se odvalili od smijeha, dobri čovjek bi počeo objašnjavati i analizirati šalu.

Elem, postoji priča o nekom čojku koji je cijeli život samo radio. Kao nadničar. Nosio je vodu, kosio travu, cijepao drva i kopao kanale. Ma šta možeš namaštati da se radi, čojk bi to rado činio uz odgovarajuću dnevnicu. Nije mnogo ni pričao pa bi ljudima bio drag što dođe, uradi poso i ode, kao neka vrijedna bubica.

Imao je dva veselja. Ručak i kahvu na pauzi tokom rada i jedan čokanj rakije u kafani. Pazio je koliko je trošio, pa bi naručio dozu šljivovice i sira čabrenjaka.

Nije pričao ni u kafani. Slušao bi ljude, popio svoje i kući da spava.

U ta doba, nije bilo ni mnogo televizora niti bi ga on mogao kupiti pa je lijegao rano, a ustajao prije horozova.

Jedne večeri, tamam kad je ušao u kafanu, vidio je na stolu do svog – čitanku. Neki rasijani otac je iz autobusa izašao, svratio u kafanu, popio koje piće i zaboravio knjigu. A naš junak, koji je jedva završio školu, a kamoli da je nešto pročitao u životu, uzeo je knjigu sa zanimanjem, prelistao, pročitao uz dvije rakije ( što je bilo nečuveno ), a onda se stuštio kući.

Ujutro je trebao nekom Mehi da prokopa kanal kraj ograde. Došao je do pola, vrisnuo, prelomio štilo od haša i otišao kući.

Od tada nije bio isti.

Stariji su govorili da mu je knjiga dohakala.

Tag: kafana

Perut

Čitanje ne pomaže