Na putu do Gribaje, moram proći tri njive. Mada njeno korito vidim od kuće. Dobro je što joj nismo blizu jer je i ona poput ostalih rijeka na Tuzlanskom kantonu – bujična. Znači malena i tiha, a podivlja s prvim kišama i poplavi sve okolo.
Dolazak do Gribaje
Djedova njiva do Gribaje se zove palučak. Tu smo kopali krompir, kukuruz i kupili sijeno. Tako smo provodili ljeta.
Nevečer, nakon posla i jake seljačke večere, djed nam je pričao o prikazama i vilama. Tako sam i čuo priču o Koncilu i njegovom plašenju duž obala Gribaje.
A evo i Maslačaka. Dugo mi je trebalo da nastavim ali život, forum, iskustva… Nema veze.
Smrtnjak i ja u šetnji do Gribaje
Elem, zamislio sam ovu kratku priču kao uvod u nastavak Seoskih Strahota, a o čemu sam već pisao ovdje. Čisto, kako naslov sugeriše, pojavljuje se Koncil koji će biti jedan od glavnih likova u knjizi. On je zapravo jedna lokalna strahota o kojoj mi je moja nena pričala da ih je plašio na rijeci dok je prala veš.
U jednom momentu je prestao da se pojavljuje. Pa sam htio da razradim tu našu malu mitologiju. Ali otom potom.
Uglavnom maslačci će uskoro ići ovako po poglavljima pa kasnije, ako Bog da, kad se nakupi materijala, skupiti sve u jednu finu knjigu.
Došlo je vrijeme da se vratim crtanju pseudobiografskog stripa “Zbogom Maslačci.” Prošle godine sam nacrtao 80 tabli kratkog web stripa u kojem sam na početku krenuo sa gegovima, kratkim istinitim ali zabavnim događajima iz svog okruženja. Kasnije sam shvatio, kada sam se osjećao dovoljno ugodno sa linijama i načinom crtanja, da bih mogao razviti i neku priču.
Smrtnjak i ja, u polju maslačaka
Prvi put sam pokušao u tri table napisati priču o misterioznom nestanku štipaljki s mog balkona, zbog čega je izbio oružani sukob s vranama. Nekako je i uspjelo, dopalo se određenim ljudima, a ja sam stekao rutinu i naviku da redovno objavljujem strip.
Dio priče o misteriji štipaljki
Među ljudima, i barem prema statistici na fejsbuku i instagramu, najbolje je odjeknula kratka pričica o gurabiji, domaćem kolaču kojeg baš i ne volim. Niti ga odobravam. A nadam se da će nekad nestati svi recepti o njemu. Zajedno s hurmašicama. Uglavnom, onima koji ne poznaju gurabiju, najbolje ću objasniti da je riječ o slatkišu čija tvrdoća nadmašuje oklop Iron Mana, a i RoboCop se nešto raspitivao o mogućem korištenju za zamjenske dijelove. Narodu se dopalo pa su ga rado dijelili okolo. Što je dovelo i neke čitaoce do mene uz par simboličnih pitanja poput onog hoće li ovo biti na papiru?
Priča o gurabiji
Kasnije, ponukan redovnim odzivom čitatelja, skroman je to broj, dvadesetak na fejsbuku i stotinjak na instagramu, krenuo sam sa razvijanjem priče. Nehotice sam ubacio Smrtnjaka, jednog sovadina koji je inspirisan pravom sovom koja je živjela na jelki pored naše kuće. Ta se ptica toliko odomaćila da je često dolazila za naš sto pod trešnjom i zobala kolače od pekmeza ili šta bi već ko zaboravio na tanjiru. Ponosno je šetala mlade i učila ih da lete. Samo je djed rahmetli negodovao jer se vodio starom mišlju da je sova smrtnjak i da najavljuje smrt. Otud i ova pričica.
Nesretni Smrtnjak
Smrtnjak je kasnije prešao u dobre likove i krenuo sa mnom u avanturu Sarajevom. Inspirisan ZeroCalcareom i njegovim armadilom, ja i drug Smrtnjak smo krenuli po ulicama i u borbu s vranama. Doduše, Smrtnjak je prava punokrvna sova koja je zaista postojala, a u mom stripu je itekako živa i komunicira s drugim likovima. No, uzor je očit i ne treba ga kriti.
Da u tom stripu ima nešto prepoznali su na 24. Balkanskoj smotri stripova prošle godine u Leskovcu. Maslačci su nagrađeni sponzorskom nagradom Studentskog informativno izdavačkog centra Niš i lista “Pressing” za najbolji kratki strip, a koju sam podijelio sa Bobom Klisurskim iz Bugarske. Što je golemo za mene.
Hrabrost je ludost
Sada nastavljam sa pričom. Ovaj put, vraćamo se korijenima i odlazimo na Gribaju i njive uz njenu obalu, u potragu za Koncilom, konjolikim čudovištem iz naše rijeke, a o kojem ste mogli čitati u mojim Seoskim Strahotama. Priču o njemu i ilustraciju možete vidjeti na instagramu ili facebook stranici Avet Rio Gribaje. Ovaj će strip ujedno biti i prequel Gribajskim Hronikama, nastavku Strahota. Zašto? Pa zato što se Koncil pominje u obje knjige, a sad ću ga dodatno obrazložiti u nastavku Maslačaka i fino povezati univerzume.
Koncil u Gribaji
Ali da vas ne mučim, legenda o Koncilu glasi ovako.
Vele stari da se Koncil samo noću kreće, od izvora Gribaje do Spreče. Glasno vrišti, brzo trči i za njega duboke vode nema. Konjska mu je glava, a laktovi u sindžire vezani. Ko mu glas čuje, ogluhne na tri dana. Od očiju mu žutih insanu utrnu ruke i svako muško kad ga vidi, zapadne u muke. Njegova se cika samo noću čuje, kod mostova, vijerova i meraja, jer danju njegova duša u dubljanu spava. Među žilama stare vrbe. A kad prođu dva sata iza ponoći, on se iza sna prene i skoči da Gribajom potrči. Kao da grom iz vode izbije, tolika je silina te prikaze.
Elem, Koncil je najedanput nestao, kako mi je to pričala nena Ifeta. Kuda je otišao i zašto, saznaćemo zajedno malo u povratku maslačaka a sasvim dovoljno u Gribajskim Hronikama.
A zašto Zbogom Maslačci?
Pa zbog mojih žutih pantola koje sam u djetinjstvu, kako to pamti moja divna majka Šeherzada, zvao maslačkom. Sada sam odrastao, nosim jednostavne farmerke i kosim travu u kojoj caruju maslačci, a kojima velim zbogom kao i djetinjstvu…
Kosim travu širokim zamasima. Sokovi pršte iz visoke trave. Na dva tri otkosa, zastanem, obrišem kosu, izvučem belegiju iz džepa na prljavim i krutim farmerkama i naoštrim kosu.
Djed otpuhuje.
Dok radim, on šefuje. Podigni kosu, ne maši toliko, zakačićeš zemlju, istupićeš je, naoštri vidiš da slabo siječe, naredbe su koje se ponavljaju i miješaju u granju obližnjeg hrasta. Neke zapovijedi stignu tik do vrha divlje trešnje, a onda ih vjetar odnese.
Požuri, veli mi, mrko je u karabudžaku. Zastanem i podignem glavu. Gledam u imaginarni ćošak na nebu, negdje prema Živinicama, odakle se valjaju masni tamni oblaci.
Znači, kiša, velim djedu.
On me potapše po ramenu i kaže da završim otkos do ograde i da kupim travu u kolica. Tako i činim. Grabim vile i kupim što više trave da ima za goveda. Za to vrijeme, djed driješi konopac i, uprkos jednoj kraćoj nozi, vješto se spušta na zemlju i veže ga za štitnik točka. Kad nabacim omanji naviljak na kolica, prebacićemo konopac preko trave i vezati ga za ručke.
Grmljavina me trgne.
Nije to ništa veli djed, dok ja, oznojen, hvatam kolica za ručke i osjetim svu težinu svijeta na svojim rukama. Djed to primjeti i veli, toliko muško, a tako malo trave natovario. Pa stavili smo sve što smo pokosili? Moglo je više.
Moglo je ali nema vremena. Oblaci se spuštaju i na našu njivu i mi žurimo kući.
Djede, pitam ga, otkad je to s karabudžakom kod nas?
On se češe po ćelavoj glavi, tik iznad naočara s crnim i debelim okvirom, tamo gdje mu je stakleno oko.
Ne znam dijete. Đed mi je tako govorio isto, da otam dolazi kiša i nikada nije omašilo. A haman neće ni večeras. Vazda je karabudžak nosio salaukovinu.
Oblaci se kotrljaju prema nama uz sve glasniju grmljavinu. Djed, s kraćom nogom, zbog nesreće u rudniku, brži je od mene. Snažan i jak čovjek uprkos svim mogućim nesrećama koje su ga pogodile u ionako teškom rudarskom i seljačkom životu.
Mogo bi led, velim više za sebe, da se požurim dok točak kolica škripi nepodmazano i pod teretom.
Nema leda poslije akšama, veli djed. Slegnem ramenima al dobacim, nije još akšam ima brat bratu sat vremena. On me ošine pogledom zdravog oka pa se nasmije. Tamam dok se zaakšami, led neće imat đe udarit.
Tako je bilo.
Oluja je stigla sa jakom kišom. Tačno iz pravca karabudžaka, kao da je neko povukao jasnu liniju do naše njive. Sjećam se da sam vazda u taj dio neba gledao, dok smo kopali krompir ili kada smo išli da fatamo ribu na mrežu. I uvijek je tu nebo postajalo crno, u tom budžaku samo da bi se stuštilo prema nama, bez imalo razumijevanja prema našim radovima na njivi ili igri ispod gustih krošnji drveća.
Davno je amidža rekao da Delići umru kad im iščupaš korijen. Kad ih odvojiš od njive i neprestane znojne borbe sa zemljom. Samo se osuše. I odu na onaj svijet. Tiho, kao maslačci kad se zapute iznad livade da, nošeni vjetrom, produže vrstu.
Zato sam nacrtao ovu sliku. Isprva sam je htio za naslovnicu ili zadnju koricu za strip “Zbogom Maslačci” a onda sam shvatio da je ideja bila dublja, da seže u porodične podrume sjećanja koje čovjek, kad uđe u godine pogodne za kredit, zamandali, a ključ baci u Gribaju.
No ovih godina, rijeka je plitka. Ključevi vire i čovjek ne može da se ne sjeti svake cigle uzidane u njegovo odrastanje. I onda, kao pravi seljak, uvidi da livada nikada neće otići iz njegovih misli. Blato će se vratiti na stopala, a žuljevi dlanovima. I tek onda, uprkos mnoštvu pročitanih knjiga, gomili stripova i lutanja po drugim zemljama, čovjek će shvatiti da cijeli život vuče taj korijen za sobom, nateže ga do maksimalnih granica i kad pukne – jednostavno ode ka mezarju, praćen lijepim riječima i ponekom zlobnom opaskom.
I tek kad počnu truhnuti, sjetimo se da njegujemo korijene. Kasno doduše ali ipak, dovoljno dugo da vratimo mir u vazda vrelu nutrinu, skuhanu i na kraju sprženu žurbom, traganjem za drugim livadama i pokušajima da se promijeni ta iznikla stabljika.
Tužno je to.
Tužno poput mojih žutih pantola iz djetinjstva koje sam zvao maslačcima, a kojima sam davno rekao zbogom.
Pečenjak je mladi klip kukuruza, pogodan za jelo. Obično se bere u ova doba i peče u žaru ili kuha u šerpi.
To je bila omiljena poslastica u djetinjstvu na selu. U ta smo doba pecali ribu ili je lovili na mrežu, u gustom korijenju vrba na obalama Gribaje. Dok bi je čistili, najstariji među nama bi poslali hitronogog dječaka u najbližu njivu da probere dobrih pečenjaka, ukrade i neopaženo se vrati nama.
Dotle bi, obično u predvečerje, neko zapalio vatru pa bi ih pekli u žaru, njih i očišćene ribe. I uživali. Bez soli i bilo kakvih drugih dodataka. Slatko bi jeli i kleli se da nema ničeg boljeg na svijetu. Ujutro bi znali dobiti batine jer, koliko god bili oprezni, neko od seljaka bi nas vidi i prijavio vlasniku njive, a koji bi uputio žalbu ocu ili materi. Doduše, neki su nas znali zaganjati motkom i sikirom, ako bi se tokom krađe zatekli u njivi.
A još bolji pečenjci su bili kada bi ih naše majke skuhale u šerpi na šporetu. Još bi ih posule solju pa bi doživljaj bio potpun.
Danas se slabo kradu pečenjci. A skoro niko ih ne peče na njivi, u hladu nekog drveta. A godilo bi osjetiti taj miris dok putuje preko polja, niz obale Gribaje i zastaje u gustim krošnjama vrba.
Prošle su tri godine kako je babo umro. Službeno, rekli su nam od korone. Nismo ga mogli vidjeti ali ni donijeti mu lijekove za srce i šećer. Posljednje što sam vidio od njega, bila je ruka na prozoru, ne znam ni na kojem već spratu bolnice. Samo to, ruka.
A vazda je ta ruka bila tu, na njivi, da povuče, pomogne, ogromna poput lopate. Išao bi na posao na dubravskom kopu, a poslije na njivu, vjerujem da je zbog tog umora volio da spava.
Nije bio od priče, jeo bi da ne bude gladan i često je zamišljen gledao nekud prema brdima u daljini, uz maleni tihi zvižduk. Kada bi se opružio na terasi, uzimao bi križaljku i pažljivo je ispunjavao. Imao je lijep rukopis i vazda se čudio kako ja ružno redam slova.
A te riječi na papiru, danas sve više liče na njegove ukrštenice. Kao i ruke.
I moje su lopatarske, kao njegove. Velike da lijepo obuhvate košarkašku loptu. Ili da čvrsto drže vile kad se zabacuje na sijeno. Ili… da možda crtaju. Jer je i on to znao ali ga nije puno interesovalo. Čini mi se da je živio samo toliko, koliko mora, boreći se da njegova djeca imaju za škole i da jedu. Sve sa rim velikim toplim rukama prošaranim žuljevima.
Danas, kad se spuštam do njive kraj Gribaje, padaju mi slike na pamet, kako kupim sav alat i tovarim na ramena pa krenemo lagano kući, ja brzo, a on, već pritisnut srcem i godinama, polako, nogu za nogoma.
Danas sam ga nacrtao iznad Gribaje, gdje je volio da peca, nekad dok je bio pri zdravlju. Sa običnim štapom, kakvog je i nama nekada pravio, donosio bi kući punu kantu deverika i klenova. Ili ako ne bi bilo ulova, kantu trešanja. Jer uprkos svojo visini i težini, prenjao bi se s lakoćom na svako drvo, čak do vrha. Volio je tu rijeku jer je uz nju i djedov mlin odrastao. Zajedno sa svojim bratom i sestrama. Nekada, kada bi odlučio da progovori, pričao bi nam o vidrama, patkama i njihovim jajima koje je uzimao iz gnijezda. Govorio je da je rijeka bila čišća zbog mnoštva rakova, a ribe su bile poprilično veće. Znao je i priče koje im je djed govorio u vodenici ali ih je smatrao budalaštinom. Pa ipak, kada je došao Elvir Bucalo da snimi naše Strahote za BHT, ispričao je ponešto, ali ne previše. A ja taj video ljubomorno čuvam jer mu još jedino tu čujem boju glasa…
Danas je udarilo džemre. U zrak, naravno, kako to fino objašnjava narodna meterologija.
Džemre je turska riječ, a prema onome što znam, označava zračni talas nakon kojeg popušta studen. Prvo džemre je vazda 19. februara i udara u zrak ili havu. Drugo džemre dolazi brzo za njim 26. februara i udara u vodu. Koja nakon toga više ne đože mrznuti. I treće, posljednje džemre udara u zemlju 5. marta. Zemlja tada otopli i može se sjediti na njoj.
Sa džemretom dolaze visibabe i ljubičice što znači da je i proljeće tu, iza vrata, samo što nije, kako bi to slikovito rekla moja nena. No, koliko god džemreta bila snažna tek će babije huke da pokažu ko je jači, zima ili proljeće…
U našoj varoši nismo imali bazene već nešto drugo – vijerove na rijeci Gribaji. Tu smo se kupali, igrali hore i pekli krompir na žaru.
Naša rijeka nije duboka. Tu i tamo bi se moglo naći po metar i po dubine ali ni to nam nije bilo dovoljno pa smo nosili stare najlonske vreće od kuće, trpali u njih šljunak s dna rijeke i s njima pregrađivali Gribaju kako bi pravili male bazene, dovoljno duboke da najhrabriji skoče s grana obližnjih vrba i joha.
Mi smo svoju branu, kako smo zvali te jednostavne pregrade, pravili nizvodno od Mehmedalijinog mosta. Skupili bi se prijepodne, ponijeli vreće i proveli par sati u redanju vreća. Nekada bi nas omela matica, a nekada bi se jednostavno umorili. Šljunak bi kupili rukama ili lopatom, pazeći da se ne posiječemo jer se na dnu često mogle vidjeti krhotine od flaša, keramičkih pločica ili cigle. Šupljine bi ispunjavali šljunkom i krupnijim kamenjem. U tim bazenima bi se često skupile ribe, a u škaljama, u korijenju vrba i poneki rak. Svi bi oni odselili kad bi uslijedilo vrištanje, skakanje u vodu ili igranje hore. A to je bila igra slična žmiri ili skrivačima.
U tim dubljanima, uz obalu, često bi se dječaci zalijetali kako bi istjerali kakvog golemog klijena ili deveriku u mrežu, no to ću ostaviti za iduću priču.
Brane bi služile i kao filter za smeće jer bi se uz njih nakupile boce, krpe ili šta već zapliva nizvodno, prema Spreči. Mi bi to skupili i izbavili na obalu. U suštini, tu gdje smo se kupali je i bilo najčišće pa su ribe obilato koristile tu blagodet, kad bi mi krenuli kući. Skrivene u sjenama ispod mosta ili u korijenju, bezglavo bi se zajurile dole, čemu smo često bili svjedoci. Njihova sivo bijela tijela su bljeskala u predvečerje u prljavo zelenoj boji Gribaje.
U Tojšićima je bilo mnoštvo takvih brana, i kako rekoh, skoro svaka meraja je imala jednu. Neke su bile duboke, neke plitke ali su okupljale djecu u to doba. Ne sjećam se da je tu bilo tuče ni svađe, vazda smijeh i pljuskanje vode. Moja generacija je pravila zadnje brane.
Danas ih više nema. Djecu to više ne zanima, a i rijeka je prljavija nego inače. Uskoro više tu neće biti ni ljudi, što će od sela načiniti mjesto duhova ali će se barem rijeka oporaviti. A i to je nešto.
U Tojšićima, naselju smještenom između Tuzle i Kalesije, mnogo volimo našu malu rijeku – Gribaju.
Pišem malu, a u glavi se prisjećam kakva to može biti goropadnica kad krenu jesenje kiše pa poplavi ekonomiju i dio centra naše varoši. Iako je dugačka nekih 16 kilometara, malo se toga o njoj zna. Tu i tamo osvane neki tekst, većinom kad su poplave u pitanju, a i ono što ima na wikipediji, možemo zahvaliti našim divnim ljudima koji to uređuju.
Pa da krenemo redom. Gribaja izvire negdje na Banj brdu i teče kroz Seljunlje, Čaklovinu, Babinu Luku, Kikače, Hidane i Tojšiće sve do Spreče, u koju se ulijeva, i koja je rijeka u pravom smislu te riječi. Pritoke naše Gribaje su rijeka Hrašljanka i Ciganski potok. I pripada crnomorskom slivu.
I toliko o geografiji.
Sama Gribaja nema široko korito. Djelimično je samo usko, a ponegdje su i ljudi suzili, proširujući njive. Na jednom mjestu, kod Crvene kapije, promijenjen je tok, probijeno je novo korito, tokom čišćenja nakon poplava kada su pravljeni nasipi. Prije rata, na obalama Gribaje su se mogle vidjeti vidre i divlje patke, a od riba, još uvijek plivaju klen, mrena, deverika, bjelica i veoma rijetko crvenperka. Bilo je i rakova ali čak ni pecaroši ih nisu dugo vidjeli. Barem ima žaba i vilin konjica.
Gribaja je većinom okružena vrbama i johama. Tu i tamo se može naći pokoja divlja trešnja, orah ili gdjegod čak i topola. A prije nekih pedeset godina bila je načičkana vodenicama. Ne u nekom velikom broju ali ih je bilo, većinom sa položenim točkovima. Jednu od njih je imao i moj djed. Zvali su je jednostavno – Delićka.
Kada Gribaja prođe kroz naseljena područja, većinom teče između poljoprivrednih zemljišta koja su veoma plodna zbog njene blizine. Na mnogim mjestima, iako je ova rijetka plitka, postoje gazovi za traktore i zaprežna vozila koja ovdje zovemo konjskim. To su zapravo mali usjeci u obalu, na najplićem dijelu kuda se može provući sijeno.
Narednih dana ću se raspisati o vijerovima, branama i pecanju ribe na mrežu.
Avet Rio Gribaje 