U svakoj našoj, našim rukama zagađenoj rijeci, može se pronaći odbačena kantica kupovnog kajmaka. Tako ga zovu u mom selu jer nije domaći nego iz radnje.
Elem, na trećoj stranici stripa bavim se i tom tematikom. Ovlaš doduše ali opet jasno da se zna da onaj ko bose noge zagazi u našu rijeku, pošteno se može i zarezati.
I toliko o uvodu. Uskoro na scenu stupamo Smrtnjak i ja.
Evo me tek danas na blogu, iako sam na fejsbuku i instagramu objavio jučer. Papirni brodić “Gromovo Đule” plovi dalje.
Išijas me jučer saletio pa nisam bio raspoložen ni da pišem, samo sam postavio parče steipa i nastavio spavati.
Jer dan prije, pokosio sam cijelu avliju i u meni je sve umrlo.
Takva nekakva atmosfera je i ovog mog djela. Za sada tmurna i zelenkasta poput same Gribaje ali s nadom u neko bolje sutra – koje nikad doći neće. No, izdržite još malo jer slijedi još jedna stranica ovog sitnog broda, nakon čega na scenu stupamo Smrtnjak i ja. I krećemo sa prvim segmentom mog života u kojem se nešto uistinu počelo događati.
Jer do tada je bilo mrtvo more.
Došlo je doba svođenja računa. Da vidim šta se to zbilo kod mene u proteklih 40 godina života. Gdje sam bio ( U Tojšićima ), šta sam radio ( Isto ovo što i sad ) i kuda sam stremio ( većinom na autobusku stanicu).
Ovi Maslačci će pratiti jednu krivudavu životnu priču, prateći mene i Smrtnjaka niz Gribaju, u papirnom brodiću, kako se prisjećamo nekih važnih životnih događaja.
Poput onog iz noćne smjene.
Naime, dok sam radio na radiju, tamo negdje 2008. godine, možda prije ili kasnije, a možda baš tokom nje, vozio sam se kući u Slavinoviće, s Irca, taksijem u gluho doba noći. Zatvorio bih vrata studija i izašao u noć, popričao s noćnim čuvarom i čekao da dođe vozač po mene. A sa strane, uz cijev za transport pare, tik iznad same Jale, bio je parking za mlade parove. Dolazili su tu u autima, vodili ljubav iza zamagljenih prozora i brzo odlazili u noć.
Jedne noći, čuvar je pušio cigaru, pričao o kladionici, a jedno auto, mislim da je bila škoda fabija, ljuljalo se na tucaniku pored cijevi.
Naviknuti na te prizore, pričali smo o Arsenalu. Živ i bogat razgovor, prekinuo je momak koji je go ispao iz auta, pravo glavom na kamen. Djevojka je lako vrisnula. Pritrčali smo, podigli ga, izvukli vani i dok smo ga držali za ruke i noge, naišao je taksista i obadjao nas dugim svjetlima.
Nastala je tišina.
Prvo se čula škripa ručnog škripanja prozora iz kojeg je izvirio vozač s cigarom.
– Hoćete li ga u gepek?
Slegli smo ramenima, pokrili ga nekim čuvarevim prslukom i objasnili taksisti šta je bilo. On reče, daj da ga vozimo u hitnu.
Polili smo ga vodom, obrisali ranu ali momak je i dalje bio u svijetu leptirova. Dok smo pokušali da ga ubacimo na zadnje sjedište, djevojka je okrenula ključ i ostavila nas u crnom dimu koji je pokuljao iz fabije.
Ostatak priče, pročitaćete u Maslačcima, koji će pokušati prikazati jednu samotnu noć u Tuzli i sve te moje događaje koje sam upamtio i poslije pričao ljudima, a koji mi nisu vjerovali. Kao što nisu ni za sudžuku boje kriptonita, koja je sijala u mraku ali baš me briga, ta je noć bila jedna od najboljih u čuvenoj Keninoj kafani.
No krenimo, brod je spreman. Od papira ali sa jakim imenom koje sam pozajmio od Skendera Kulenovića.
Eh da, izlaziće jednom, u najnoljem slučaju, dva puta nedjeljno. Radim na jednoj SF priči, jednom stripu i nastavku Strahota. Tako da je ritam tamam za mene…
Kratka priča, poveznica između mog stripa “Zbogom Maslačci” i nastavka Seoskih Strahota, ukazala se u češkom stripovskom magazinu Aargh!
Prije nekoliko mjeseci, pozvao me Pavel Pilch iz ovog magazina i pitao da li bih ustupio neki svoj strip za objavljivanje. Nisam ni časka razmišljao nego mu poslao table svojih maslačaka.
Oni su to preveli na češki jezik, a ja sam danas dobio prve fotografije magazina i prelijep prevod naslova mog stripa.
Sbohem, Pampelišky!
Predivno, zar ne?
Uglavnom, na ovih osam stranica, podsjetio sam svojih stotinu čitalaca na Koncila, čudovište iz Seoskih Strahota, a koji počinje Ovdje. O njemu mi je pričala moja nena, a on će biti i glavni lik, pored Bege Kovača, u mom narednom stripu Gribajske Hronike. Uskoro ću objaviti jednu priču za džaba, a za ostale ću tražiti izdavača.
Ako Bog da.
Uglavnom, ovo je prvi put da se Gribaja spominje u Češkoj i to mi se mnogo dopada. Lijep jezik, lijep magazin i divni maslačci.
Privedosmo i ovo kraju. Ubrzo slijedi nešto novo. Bitno je da se čovjek dobro osjeća i zabavlja dok ovo radi. Pa makar to bilo bacanje šurikena. Da, slobodno možemo najaviti povratak Bosanskog ninđe u Maslačcima nakon toliko godina. Šta? Otkud? Kako? Vrijeme će pokazati.
Prvo sretan vam Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Da nam potraje, da nas posluži i ostane nam vječna naša domovina, sa uređenim sistemom, boljim zdravstvom i obrazovnim sistemom.
Evo i moje stare čestitke.
I nešto malo o stripu.
Kao što vidite, ukazuje se jedno lice kojem se Koncil zahvaljuje za pomoć. Eh da, ta priča otvara Gribajske Hronike, a usput i govori šta se zbilo s njim i vukodlakom iz moje knjige Seoske Strahote.
Ostanite uključeni.
Ima jedan dio Gribaje, tik ispod druge meraje, gdje je bio vijer u kojem smo se kupali, gdje jenobala travnata i ukrašena mladim vrbama. Tu smo često hvatali klijenove rukama, jer je bilo plitko i sjenovito, a ribe ko ribe, uskakale su u ruke bez problema.
Elem, pored štapova, ribu smo lovili i na mrežu. Uzeli bi fin komad nekadašnje zavjese ili kako smo je zvali – store i nosili je sa sobom. Jedan iz grupe bi škaljao, to jest gurao nogu u korijenje vrba u vodi, odakle bi ribe bezglavo jurile nizvodno. A dole bi ih mi čekali s mrežom, koju bi spuštali do dna i naglo dizali kad bi ribe uletile u nju.
Često bi u tom haosu u mreži završile goleme žabe, a ponekad i rakovi.
Kad bi uhvatili dovoljno riba, pravili bi roštilj kraj rijeke. Lomili bi pruće, gulili mu koru i na to bi natakli naš ulov. Neko bi ukrao krompir iz susjednih njiva ili pečenjak, zavisno od godišnjeg doba pa bi gozba bila potpuna.
A evo i tuče. Nije to baš neka agresija, Koncil je ipak nadnaravno biće, anamono što bi rekao moj djed ali ipak, treba nekad znati i uzvratiti. Koliko ko može.
Danas nisam nešto raspoložen za pisanje pa ću postaviti samo stranicu stripa. Na blogu, nekadašnjem utočištu nesuđenih pisaca, novinara i ljubitelja lijepe riječi.
Danas ovuda prolaze samo oni koluti trave, kao u američkim filmovima. No tako mi i godi.
Ovu stranicu postavljam dok jezdim u autobusu broj 13 ka Tuzli.
To je redovna linija od Kalesije do Tuzle u kojoj sam proveo djetinjstvo, mladost a evo i neke zrele godine.
Od mog prelaska u Sarajevo, promijenilo se mnogo toga. Doduše, prošlo je skoro pet godina pa je to bilo za očekivati. Ona osnovna je glavna promjena. Autobusna karta od Tojšića do Tuzle sada košta 4,5 konvertibilnih maraka. Ali barem ima više mjesta. I manje ljudi. Što znači da nam je demografija crna ko petak, čak i na sniženju.
Ranije je, prije tih famoznih 5 godina, karta koštala 1,5 konvertibilnih maraka. Pošto je sve naopako kod nas, tako nam je i taxi jeftiniji ali oni opet zbog drugih da ne kažem geografko-opštinskih razloga ne idu do Bingo City Centra gdje me na kahvi čeka moj dobri Goran.
Bilo kako bilo. Auotbusa se neću nikad riješiti. Čak i kad bih otišao u zemlju s najjeftinijim automobilima, vjerujem da bih završio u nekom autobusu, truhlom i žutom.
Pada i kiša.
Autobusi tokom kiše imaju taj specifični miris vlage, truleži i čamotinje. Miješaju se parfemi, ustajali znoj iz jakni i ponekad bijeli luk. Tako je bilo nekad, tako je i danas. Sa zvučnika samo ne trešti Indira Radić i njen Zmaj nego Aleksandra Prijović.
Tokom jedne vožnje prije tuce godina, vozač je imao kasetu sa 12 puta snimljenim Zmajem i puštao ga do besvijesti, otprilike do ulaza u Tuzlu. Tu sam naučio tekst pjesme i zapamtio za sva vremena. I neka sam. Indira je u to doba bila velika stvar. Danas sam prestar za to pa mećem slušalice u uši i prisjećam se dobrog Želje, tonca sa radija TK. On mi je onomad rekao da ću bataliti Wu-Tang i slušati Dire Straits. Donekle je bio upravu samo što opake štemere iz New Yorka slušam i danas.
Evo i Brčanske Malte.
Napredujemo prema Ircu. Ostala mjesta nisam primjetio ali ne možeš zaboraviti Maltu. Zapravo ti u glavi zazvoni glas Hamze repera i njegovo čuveno gostovanje kod Frenkija na pjesmi, pa hajmo onda:
– Maaaalta, u kući Frenki, povratak cigana na scenu sada još bjesniji, još uvijek isti CREW, zauvijek FmJAm, beton poe nogama, čisti obraz i reprezent!
Autobus je naglo zakočio i neka djevojka je pala na ženu.
Da, trineskom smo putovali i na partije koje je pravio FmJam i osjećali se da pripadamo pokretu. Doduše, ovog autobusa nije bilo poslije 19 sati pa smo se kući, pijami i veseli vraćali pješice, nekih 10 kilometara.
Pričaću vam jednom o tome.
Gujoribe.
Šta li su gujoribe?
Dok su bili djeca, sada već dalekih šezdesetih godina, amidža i otac su svjedočili putovanju riba duž Gribaje, dok su ljeto provodili pored vodenice. Između ostalih, često su viđali gujoribe.
Kakve su to ribe? Pa, jegulje. Izgleda su putovale čak i Gribajom koja pripada Crnomorskom slivu jer se ulijeva u Spreču, a ona u Bosnu koja opet ulazi u Savu, a ona huda ide do Dunava pa tako i mi dođemo u Evropsku Uniju. Zlobnici bi rekli, makar tako.
Jegulje koriste tu razvijenu vodnu komunikaciju da bi se išle mrijestiti u more, nakon čega se opet vraćaju u rijeke. Čak i ove naše koje se zovu Evropske ali imaju naš sirotinjski pasoš. Uglavnom, moj otac je svjedočio tom fenomenu ali ja recimo nisam jer ko zna, možda su jegulje izbacile Gribaju iz svog plana putovanja ili su tada jednostavno zalutale.
Što se tiče ribljeg fonda u Gribaji danas možete naći klenove, deverike i bjelice. Tu i tamo poneku crvenperku. One, kao stanovnici ovog kraja vjerovatno ne putuju nikud osim na rad u Njemačku. Pa se možda neki domicilni stanovnik, ovako kao i ja, čudi pored Rajne prolasku bosanskih riba.
Avet Rio Gribaje 