Davno je amidža rekao da Delići umru kad im iščupaš korijen. Kad ih odvojiš od njive i neprestane znojne borbe sa zemljom. Samo se osuše. I odu na onaj svijet. Tiho, kao maslačci kad se zapute iznad livade da, nošeni vjetrom, produže vrstu.
Zato sam nacrtao ovu sliku. Isprva sam je htio za naslovnicu ili zadnju koricu za strip “Zbogom Maslačci” a onda sam shvatio da je ideja bila dublja, da seže u porodične podrume sjećanja koje čovjek, kad uđe u godine pogodne za kredit, zamandali, a ključ baci u Gribaju.
No ovih godina, rijeka je plitka. Ključevi vire i čovjek ne može da se ne sjeti svake cigle uzidane u njegovo odrastanje. I onda, kao pravi seljak, uvidi da livada nikada neće otići iz njegovih misli. Blato će se vratiti na stopala, a žuljevi dlanovima. I tek onda, uprkos mnoštvu pročitanih knjiga, gomili stripova i lutanja po drugim zemljama, čovjek će shvatiti da cijeli život vuče taj korijen za sobom, nateže ga do maksimalnih granica i kad pukne – jednostavno ode ka mezarju, praćen lijepim riječima i ponekom zlobnom opaskom.
I tek kad počnu truhnuti, sjetimo se da njegujemo korijene. Kasno doduše ali ipak, dovoljno dugo da vratimo mir u vazda vrelu nutrinu, skuhanu i na kraju sprženu žurbom, traganjem za drugim livadama i pokušajima da se promijeni ta iznikla stabljika.
Tužno je to.
Tužno poput mojih žutih pantola iz djetinjstva koje sam zvao maslačcima, a kojima sam davno rekao zbogom.
Avet Rio Gribaje 