Posted in Strip, zbogom maslačci

Zbogom Maslačci 4/8

Ovu stranicu postavljam dok jezdim u autobusu broj 13 ka Tuzli.

So it begins

To je redovna linija od Kalesije do Tuzle u kojoj sam proveo djetinjstvo, mladost a evo i neke zrele godine.

Od mog prelaska u Sarajevo, promijenilo se mnogo toga. Doduše, prošlo je skoro pet godina pa je to bilo za očekivati. Ona osnovna je glavna promjena. Autobusna karta od Tojšića do Tuzle sada košta 4,5 konvertibilnih maraka. Ali barem ima više mjesta. I manje ljudi. Što znači da nam je demografija crna ko petak, čak i na sniženju.

Ranije je, prije tih famoznih 5 godina, karta koštala 1,5 konvertibilnih maraka. Pošto je sve naopako kod nas, tako nam je i taxi jeftiniji ali oni opet zbog drugih da ne kažem geografko-opštinskih razloga ne idu do Bingo City Centra gdje me na kahvi čeka moj dobri Goran.

Bilo kako bilo. Auotbusa se neću nikad riješiti. Čak i kad bih otišao u zemlju s najjeftinijim automobilima, vjerujem da bih završio u nekom autobusu, truhlom i žutom.

Pada i kiša.

Autobusi tokom kiše imaju taj specifični miris vlage, truleži i čamotinje. Miješaju se parfemi, ustajali znoj iz jakni i ponekad bijeli luk. Tako je bilo nekad, tako je i danas. Sa zvučnika samo ne trešti Indira Radić i njen Zmaj nego Aleksandra Prijović.

Tokom jedne vožnje prije tuce godina, vozač je imao kasetu sa 12 puta snimljenim Zmajem i puštao ga do besvijesti, otprilike do ulaza u Tuzlu. Tu sam naučio tekst pjesme i zapamtio za sva vremena. I neka sam. Indira je u to doba bila velika stvar. Danas sam prestar za to pa mećem slušalice u uši i prisjećam se dobrog Želje, tonca sa radija TK. On mi je onomad rekao da ću bataliti Wu-Tang i slušati Dire Straits. Donekle je bio upravu samo što opake štemere iz New Yorka slušam i danas.

Evo i Brčanske Malte.

Napredujemo prema Ircu. Ostala mjesta nisam primjetio ali ne možeš zaboraviti Maltu. Zapravo ti u glavi zazvoni glas Hamze repera i njegovo čuveno gostovanje kod Frenkija na pjesmi, pa hajmo onda:

– Maaaalta, u kući Frenki, povratak cigana na scenu sada još bjesniji, još uvijek isti CREW, zauvijek FmJAm, beton poe nogama, čisti obraz i reprezent!

Autobus je naglo zakočio i neka djevojka je pala na ženu.

Da, trineskom smo putovali i na partije koje je pravio FmJam i osjećali se da pripadamo pokretu. Doduše, ovog autobusa nije bilo poslije 19 sati pa smo se kući, pijami i veseli vraćali pješice, nekih 10 kilometara.

Pričaću vam jednom o tome.

Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom

Brana

U našoj varoši nismo imali bazene već nešto drugo – vijerove na rijeci Gribaji. Tu smo se kupali, igrali hore i pekli krompir na žaru.

Naša rijeka nije duboka. Tu i tamo bi se moglo naći po metar i po dubine ali ni to nam nije bilo dovoljno pa smo nosili stare najlonske vreće od kuće, trpali u njih šljunak s dna rijeke i s njima pregrađivali Gribaju kako bi pravili male bazene, dovoljno duboke da najhrabriji skoče s grana obližnjih vrba i joha.

Mi smo svoju branu, kako smo zvali te jednostavne pregrade, pravili nizvodno od Mehmedalijinog mosta. Skupili bi se prijepodne, ponijeli vreće i proveli par sati u redanju vreća. Nekada bi nas omela matica, a nekada bi se jednostavno umorili. Šljunak bi kupili rukama ili lopatom, pazeći da se ne posiječemo jer se na dnu često mogle vidjeti krhotine od flaša, keramičkih pločica ili cigle. Šupljine bi ispunjavali šljunkom i krupnijim kamenjem. U tim bazenima bi se često skupile ribe, a u škaljama, u korijenju vrba i poneki rak. Svi bi oni odselili kad bi uslijedilo vrištanje, skakanje u vodu ili igranje hore. A to je bila igra slična žmiri ili skrivačima.

U tim dubljanima, uz obalu, često bi se dječaci zalijetali kako bi istjerali kakvog golemog klijena ili deveriku u mrežu, no to ću ostaviti za iduću priču.

Brane bi služile i kao filter za smeće jer bi se uz njih nakupile boce, krpe ili šta već zapliva nizvodno, prema Spreči. Mi bi to skupili i izbavili na obalu. U suštini, tu gdje smo se kupali je i bilo najčišće pa su ribe obilato koristile tu blagodet, kad bi mi krenuli kući. Skrivene u sjenama ispod mosta ili u korijenju, bezglavo bi se zajurile dole, čemu smo često bili svjedoci. Njihova sivo bijela tijela su bljeskala u predvečerje u prljavo zelenoj boji Gribaje.

U Tojšićima je bilo mnoštvo takvih brana, i kako rekoh, skoro svaka meraja je imala jednu. Neke su bile duboke, neke plitke ali su okupljale djecu u to doba. Ne sjećam se da je tu bilo tuče ni svađe, vazda smijeh i pljuskanje vode. Moja generacija je pravila zadnje brane.

Danas ih više nema. Djecu to više ne zanima, a i rijeka je prljavija nego inače. Uskoro više tu neće biti ni ljudi, što će od sela načiniti mjesto duhova ali će se barem rijeka oporaviti. A i to je nešto.