Kako i obećah, evo i druge priče o Begi Kovaču. Ovaj put je strahota u vidu bijelog učkur mačora. O njemu mi je pričao djed Avdo i ta se zvijer mogla rastegnuti do kraja njive. Naravno, to je samo prvi dio priče, ostalo ćete pročitati u kompletnom stripu, ako Bog da. Uživajte.
U jednoj od prethodnih noćnih bilješki, pisao sam o opskurnom lopovu koji je, tokom noći bez mjesečine, pokušao ukrasti ovcu iz ovećeg stada. Na njegovu žalost, te divne vunene životinje čuvalo je nekoliko tornjaka. Pa ipak, utekao im je s ovcom, preskočio ogradu i naletio na četvrtog cuku koji mu je odgrizao jedan guz.
Lopov se kutarisao ovce i nekako stigao sve do hitne. Dotle je cuko ponosno odnio trofej gazdi koji se začudio jer je mislio da je riječ o mesu, pa je brzo požurio da mu ga otme u slučaju da je otrovano.
Veli čovejk, mislio sam da cuko nosi komad mesa, kontam đe ga je našo, kad ono nečiji guz…
Opskuran događaj ali meni jako zanimljiv. Iako bi po svemu opisanom pripadao nekom filmu, možda čak i onom od Guya Ritchiea, zapravo se dogodio na marginama naših života. Zato ga zapisah, samo taj nadrealni trenutak kada jedan čovjek gubi guz, a drugi ga otkriva. I nastavljaju živjeti.
Mene takvi opskurni događaji oduševljavaju pa ću se truditi da ih što više zapišem i nacrtam jer će barem jedan čovjek, možda pijan ili gonjen nesanicom, natrčati na ovaj tekst i oduševiti se pričom.
*Bego
Dokle sam s Begom? Pa… danas nisam nešto mnogo radio zbog bluza koji nedjeljom svira u klubu Išijas ali jučer sam baš nadrljao sličica u ovoj priči koja će se stilom, čudovištem i likovima potpuno razlikovati od preostalih iz budućeg albuma.
Ovdje ću malo da se dotaknem vampira, ali na moj način te pomiješam sa mučnim životom žene na selu krajem četrdesetih godina prošlog vijeka.
A priča počinje sa jednim seljakom moji je iz inata, a kako bi drugačije, posadio orah na po njive.
A nema sela bez barem jednog inadžije koji ne da proći kroz svoje, ratuje zbog međe s najbližim komšijom i udara kontru gdje god i kome god može. Zabavljen svojom tvrdoglavošću, ne primjećuje recimo da mu se urušava kuća koju nastoji očuvati čeličnom disciplinom i nametanjem poštovanja.
Zašto ovako mučne teme?
Zato što selo, ma šta vam pjesnici pjevali o tome, uopće nije idilično.
Dugo sam se kanio da uradim nastavak svog lokalnog hita, knjige o prikazama iz doline Gribaje. Pokušavao sam opet s kratkim pričama i ilustracijama ali nije išlo. Pa sam se okrenuo stripu. I krenulo je.
Prvo sam osmislio junaka. Htio sam nekog domaćeg, realističnog u svijetu anamonog i bajki. I tako se odlučih za efendiju, koji se tek vratio iz rata u svoje selo na obali Gribaje.
Bego Kovač.
Nazvao sam ga tako zbog lakše pamtljivosti, a zato što me ime Bego podsjeća na ime Korto. Da, na čuvenog mornara koji je obišao svijet u potrazi za blagom. Ali moj junak će za razliku od vječnog mornara lutati livadama, obalama i šumama oko Gribaje. U jednom mikrokosmosu u kojem sam odrastao i maštao o bajkama i drugim strahotama.
No, Bego će lutati kroz horor priče, naoružan pištoljem, od kojeg nema mnogo koristi, vjerom i zdravim humorom. Što me dovodi do Hellboya, omiljenog horor stripa. I njegovih kratkih priča u kojima sam najviše uživao, poput Čeličnih cipela.
Od njegove biografije, kojom ću se ako Bog da baviti u daljim pričama, mogu izdvojiti da je Bego bio učenik tuzlanske medrese te da je bio partizan u 16. muslimanskoj brigadi. Ratni veteran, jakog stava i bez stida o vlastitom porijeklu. Zbog toga nosi fes sa zvijezdom i pojas. No i tome će biti riječ kasnije. Ne u ovoj knjizi koju pripremam. Također, Bego je blag i zamišljen sa dozom ironije i sarkazma u govoru.
A sama knjiga?
Pa čim završim priču o riječnom vampiru, potražiću izdavača. Plan mi je da knjiga sadrži pet do šest priča, uz ovu koju ćete sada moći pročitati. Pored vampira, Bego će bitku voditi sa zlom vilom Gribajušom, razgovarati s bijelim učkur mačorom i doživjeti užas Zmijišta.
A sad, uživajte u stripu.
Nadam se da vam se dopala prva priča iz Gribajskih Hronika.
Avet Rio Gribaje 