Kod nas na selu, često vele da je jak insan odrastao na siru i kajmaku. Zlobnici bi rekli, kao da se imalo šta drugo jesti, uz krompir i prohu? Pa bilo je još svakojakog zelja ali, iskreno, kad se radilo na njivi, sir i kajmak su bili nešto što je čojka držalo na životu.
Djetinjstvo sam proveo na djedovim njivama. Mi, unučad, radili smo naporno ali jako. Kupili smo sijeno, brali kukuruz, nosili vreće pšenice u kolica kad ih kombajn izbaci, zalijevali bašte, sadili i sijali, sjekli drva i uopšte živili ko seljaci.
Dabome. Kako bi neko živio na selu nego kao seljak?
Tokom ljetnih dana, ustajalo se rano. Nena bi pravila kolač ili vama poznatiji mao maslenjak, najčešće bez ičeg, a ponekad sa onim divnim mladim sirom, pa bi odozgo krhnula domaćeg kajmaka, a sve to posula drobljenim suhim sirom. Išlo se na njivu, trebalo je snage. Tako mastan doručak je nudio dodatnu snagu rukama i nogama jer se kući vraćalo tek iza akšama. A dotle bi preverali i rastresali sijeno, kupili ga, slaggali naviljke koje bi nosili na podvorima do sijena ili traktora. Onda bi otac, a kasnije i ja, uzimao najduže vile i bacao na sijeno da se sadije uz ranije postavljenu stožinu.
Tek bi zvijezde otpočele svoje nebesko kolo na mračnom pokrivaču, a mi bi ostavljali vile, sjedali bi za sto pod trešnjom i jeli, obično domaću kokoš uredno složenu između golemih žutih krompira. Uz pogaču i luk. Naravno, kiselo mlijeko ili zahlada i salata.
Poslije toga bi došla na red kahva, uz omraženu hurmašicu ili neki drugi bolji kolač, a onda pranje trine sa sebe i spavanac.
U postelji bi čojk i dalje osjećao kako mu kajmak i sir kolaju venama…
Avet Rio Gribaje 