Danas je udarilo džemre. U zrak, naravno, kako to fino objašnjava narodna meterologija.
Džemre je turska riječ, a prema onome što znam, označava zračni talas nakon kojeg popušta studen. Prvo džemre je vazda 19. februara i udara u zrak ili havu. Drugo džemre dolazi brzo za njim 26. februara i udara u vodu. Koja nakon toga više ne đože mrznuti. I treće, posljednje džemre udara u zemlju 5. marta. Zemlja tada otopli i može se sjediti na njoj.
Sa džemretom dolaze visibabe i ljubičice što znači da je i proljeće tu, iza vrata, samo što nije, kako bi to slikovito rekla moja nena. No, koliko god džemreta bila snažna tek će babije huke da pokažu ko je jači, zima ili proljeće…
U našoj varoši nismo imali bazene već nešto drugo – vijerove na rijeci Gribaji. Tu smo se kupali, igrali hore i pekli krompir na žaru.
Naša rijeka nije duboka. Tu i tamo bi se moglo naći po metar i po dubine ali ni to nam nije bilo dovoljno pa smo nosili stare najlonske vreće od kuće, trpali u njih šljunak s dna rijeke i s njima pregrađivali Gribaju kako bi pravili male bazene, dovoljno duboke da najhrabriji skoče s grana obližnjih vrba i joha.
Mi smo svoju branu, kako smo zvali te jednostavne pregrade, pravili nizvodno od Mehmedalijinog mosta. Skupili bi se prijepodne, ponijeli vreće i proveli par sati u redanju vreća. Nekada bi nas omela matica, a nekada bi se jednostavno umorili. Šljunak bi kupili rukama ili lopatom, pazeći da se ne posiječemo jer se na dnu često mogle vidjeti krhotine od flaša, keramičkih pločica ili cigle. Šupljine bi ispunjavali šljunkom i krupnijim kamenjem. U tim bazenima bi se često skupile ribe, a u škaljama, u korijenju vrba i poneki rak. Svi bi oni odselili kad bi uslijedilo vrištanje, skakanje u vodu ili igranje hore. A to je bila igra slična žmiri ili skrivačima.
U tim dubljanima, uz obalu, često bi se dječaci zalijetali kako bi istjerali kakvog golemog klijena ili deveriku u mrežu, no to ću ostaviti za iduću priču.
Brane bi služile i kao filter za smeće jer bi se uz njih nakupile boce, krpe ili šta već zapliva nizvodno, prema Spreči. Mi bi to skupili i izbavili na obalu. U suštini, tu gdje smo se kupali je i bilo najčišće pa su ribe obilato koristile tu blagodet, kad bi mi krenuli kući. Skrivene u sjenama ispod mosta ili u korijenju, bezglavo bi se zajurile dole, čemu smo često bili svjedoci. Njihova sivo bijela tijela su bljeskala u predvečerje u prljavo zelenoj boji Gribaje.
U Tojšićima je bilo mnoštvo takvih brana, i kako rekoh, skoro svaka meraja je imala jednu. Neke su bile duboke, neke plitke ali su okupljale djecu u to doba. Ne sjećam se da je tu bilo tuče ni svađe, vazda smijeh i pljuskanje vode. Moja generacija je pravila zadnje brane.
Danas ih više nema. Djecu to više ne zanima, a i rijeka je prljavija nego inače. Uskoro više tu neće biti ni ljudi, što će od sela načiniti mjesto duhova ali će se barem rijeka oporaviti. A i to je nešto.
U Tojšićima, naselju smještenom između Tuzle i Kalesije, mnogo volimo našu malu rijeku – Gribaju.
Pišem malu, a u glavi se prisjećam kakva to može biti goropadnica kad krenu jesenje kiše pa poplavi ekonomiju i dio centra naše varoši. Iako je dugačka nekih 16 kilometara, malo se toga o njoj zna. Tu i tamo osvane neki tekst, većinom kad su poplave u pitanju, a i ono što ima na wikipediji, možemo zahvaliti našim divnim ljudima koji to uređuju.
Pa da krenemo redom. Gribaja izvire negdje na Banj brdu i teče kroz Seljunlje, Čaklovinu, Babinu Luku, Kikače, Hidane i Tojšiće sve do Spreče, u koju se ulijeva, i koja je rijeka u pravom smislu te riječi. Pritoke naše Gribaje su rijeka Hrašljanka i Ciganski potok. I pripada crnomorskom slivu.
I toliko o geografiji.
Sama Gribaja nema široko korito. Djelimično je samo usko, a ponegdje su i ljudi suzili, proširujući njive. Na jednom mjestu, kod Crvene kapije, promijenjen je tok, probijeno je novo korito, tokom čišćenja nakon poplava kada su pravljeni nasipi. Prije rata, na obalama Gribaje su se mogle vidjeti vidre i divlje patke, a od riba, još uvijek plivaju klen, mrena, deverika, bjelica i veoma rijetko crvenperka. Bilo je i rakova ali čak ni pecaroši ih nisu dugo vidjeli. Barem ima žaba i vilin konjica.
Gribaja je većinom okružena vrbama i johama. Tu i tamo se može naći pokoja divlja trešnja, orah ili gdjegod čak i topola. A prije nekih pedeset godina bila je načičkana vodenicama. Ne u nekom velikom broju ali ih je bilo, većinom sa položenim točkovima. Jednu od njih je imao i moj djed. Zvali su je jednostavno – Delićka.
Kada Gribaja prođe kroz naseljena područja, većinom teče između poljoprivrednih zemljišta koja su veoma plodna zbog njene blizine. Na mnogim mjestima, iako je ova rijetka plitka, postoje gazovi za traktore i zaprežna vozila koja ovdje zovemo konjskim. To su zapravo mali usjeci u obalu, na najplićem dijelu kuda se može provući sijeno.
Narednih dana ću se raspisati o vijerovima, branama i pecanju ribe na mrežu.
Bejah kod kuće, uabavljen čišćenjem odvoda i kanalizacije pa ne stigoh pošteno ništa ni napisati. Međutim, sada sam tu i možemo početi.
Mlad čovjek često glad utaži brzom hranom u koju nažalost spadaju ćevapi, sendvič, masna suhovina, lepina s kajmakom i tome slično. Pa zaboravi da treba štogod pojest i tečnije. Konkretno na kašiku. Recimo bamlju s mesom. Em je ukusno em razlaže beton u želucu.
U slučaju da zaobiđemo kašiku, zdjelu i plivajuće okrepljenje, može nam se dogoditi nešto slično ko onom jednom poznaniku, šro je mjesec dana živi na picama, ćevapima, bureku i koli, uz malo vode tu i tamo. Noću je zobao pekaraki krompir i obilno ga zalijevao pivom ili vinom al onim iz tetrapaka. Marka litar.
Od takvog užasa je počeo polako da kopni pa je išao doktoru jer je u nednom momentu imao stolicu tvrđu i dužu od neke stožine. Pričo nam je to za doručkom uz opće negodovanje svih prisutnih, da jedemo, da nam ne gadi jelo jer je težak dan pred nama.
Elem, nakon što je otišao u zahod, nije se mogao pošteno istovariti jer mu je lični odvod zapeo negdje na pola, pa je nakon goleme muke, znoja i kraćeg srčanog, smogao snage da to odsječe i ode doktoru, hodajući ko šestar.
U ordinaciji su ga saslušali, u nevjerici vrtili glavom , a onda naložili omekšavanje i čišćenje. Kad je sve završio, doktor mu je reko da idući mjesec jede na kašiku i da više para za vino. A mi, koji smo jeli, gledali smo čas u njeg, čas u tanjir…
Par puta su noge proklizale dok sam se kratkim putem vraćao iz džamije sa akšam namaza.
Klizao sam ja. Klizali su i rijetki prolaznici kojima su sjene sakrile lica, a rasvjeta dodatno zamutila sliku.
Sjetih se da sam par puta i ja proklizao s autom. Jednom u Hidanima, a drugi put blizu aerodroma Dubrave. Prvi put je led pošteno nas okrenuo pa sam zahvaljujući golemom iskustvu reli vozača na video igrama ispravio citroen i jedva došao kući. A drugi put je auto proklizalo pa sam skrenuo, da ne udarim u gospodina ispred sebe, a odnekud se, kako to obično biva, ukazao i kamion, pa sam završio u tek očišćenom ulazu u nečiju avliju. Čojk je mislio da će me kamion satrati, ja sam se vidio nanonom svijedu, ali Allah je imao druge planove, fala Mu.
I tako, klizali smo svi, manje ili više, zahvaljujući gumama koje su mogle još ovu zimu ili do prvog snijega. Još im je duboka šara…
Da li se neko u Bosni uspio napiti vode, a da mu odmah ne kažu, pomalo, udavićeš se ili još mračnije, nemoj hladne vode, crknućeš. Vazda će mi to biti misterijom. Pa se pitam ovog utorka što su nam te izreke i savjeti vazda mračni, depresivni i teški ko tuč…
U mom selu se i danas vjeruje u čudo bijelog luka. Em je dobar za srce, em umiri crn i šupalj zub uz sadejstvo rakije, a onda svako jelo obogati svojim fenomenalnim ukusom.
Također, tjera i vampire.
No ne i naše domaće, kojih je bilo poprilično u Bosni i Hercegovini, iako se malo toga o njima zna. Pa ipak najpoznatiji, ujedno i najstrašniji su Pajo iz Tupanara kod Vlasenice, Korkut iz Nevesinja, Meho iz Glamoča te jedna bezimena povampirena dama iz Trebinja.
Paju su onomad ubili glogovim kolcem, spalili tijelo na lomači u Tupanarima, a poslije se namazali njegovom krvlju da im vampiri ne bi ništa mogli. Bijeli luk se ne spominje.
U našoj zemlji, vampirov grob bi se mogao prepoznati po rupi. A u Nevesinju i Gacku bi se čitanjem ćitaba na mezaru otkrivao vampir. Naime, ako bi se zemlja zatresla, krvopija bi garant bila tu zakopana pa bi se obračunali sa njim, svako već prema nahođenju i običajima svog mjesta. I opet, bijeli luk, lokalne vampirdžije, slabo da su koristile. Haman su vatra i glogov kolac bili baš tamam da tu ološ pošalju na onaj svijet.
Vampiri i vukodlaci su također na dan hoda bježali od konja vranca, kojeg je svaki kiridžija koji drži do sebe, imao.
U nekim mjestima u BiH, ljudi bi stavljali tri zrna pšenice i malo vode pored mrtvaca, da ne bi ne daj Bože vaskrsnuo. A ukoliko bi se mrtvac opet vratio kući neki bi ga gađali puškom, najčešće u Višegradu ili zapaljenom glavnjom vatre. Neki bi ga zadržali do prvog kukurika u kući pa bi zakasnio da se vrati u grob. Što bi mu i presudilo.
Ali o tome ćemo kasnije, kad budem imao vremena da se posvetim domaćim vampirima kojima luk izgleda nije smetao…
Kod nas na selu, često vele da je jak insan odrastao na siru i kajmaku. Zlobnici bi rekli, kao da se imalo šta drugo jesti, uz krompir i prohu? Pa bilo je još svakojakog zelja ali, iskreno, kad se radilo na njivi, sir i kajmak su bili nešto što je čojka držalo na životu.
Djetinjstvo sam proveo na djedovim njivama. Mi, unučad, radili smo naporno ali jako. Kupili smo sijeno, brali kukuruz, nosili vreće pšenice u kolica kad ih kombajn izbaci, zalijevali bašte, sadili i sijali, sjekli drva i uopšte živili ko seljaci.
Dabome. Kako bi neko živio na selu nego kao seljak?
Tokom ljetnih dana, ustajalo se rano. Nena bi pravila kolač ili vama poznatiji mao maslenjak, najčešće bez ičeg, a ponekad sa onim divnim mladim sirom, pa bi odozgo krhnula domaćeg kajmaka, a sve to posula drobljenim suhim sirom. Išlo se na njivu, trebalo je snage. Tako mastan doručak je nudio dodatnu snagu rukama i nogama jer se kući vraćalo tek iza akšama. A dotle bi preverali i rastresali sijeno, kupili ga, slaggali naviljke koje bi nosili na podvorima do sijena ili traktora. Onda bi otac, a kasnije i ja, uzimao najduže vile i bacao na sijeno da se sadije uz ranije postavljenu stožinu.
Tek bi zvijezde otpočele svoje nebesko kolo na mračnom pokrivaču, a mi bi ostavljali vile, sjedali bi za sto pod trešnjom i jeli, obično domaću kokoš uredno složenu između golemih žutih krompira. Uz pogaču i luk. Naravno, kiselo mlijeko ili zahlada i salata.
Poslije toga bi došla na red kahva, uz omraženu hurmašicu ili neki drugi bolji kolač, a onda pranje trine sa sebe i spavanac.
U postelji bi čojk i dalje osjećao kako mu kajmak i sir kolaju venama…
Mi o vuku, a vuk na vrata obično koristimo kad nam dođe neko koga nismo očekivali, a vala niti htjeli da ga vidimo pa brže bolje posegnemo za ovom izrekom da bi hinili oduševljenje. Ko biva, baš smo te spominjali a ti ko pozvan dođe.
O samoj slici? Hm, skonto sam da nisam nikad vuka crtao pa sam ga stavio u odijelo. Vuk sa Wall Streeta? Što da ne? Tamam se namjestilo mada sam ja nacrtao odijelo zato što ga ne volim, plus, gledao sam ona prevelika odijela iz devedesetih, što sam viđao da ih NBA igrači nose. Imam osjećaj da ta odijela daju na visini. Nekako mi ljudi duži izgledaju u njima.
Htio sam guglati i vidjeti ko je ba izmislio odijelo, za kravatu znam, i što mu je to trebalo? Mogli smo polo majice i sive trenerke proglasiti poslovnim izgledom i rahat uživati, bogati na sastancima, a mi sirotinja, na vjenčanjima, odlascima na poso i tome slično. Tamo gdje se već mora nositi odijelo.
Nejse.
Dok sam bio na radiju, u noćnim smjenama, sjećam se da je Tuzlom ordinirao taksista u odijelu, što mi je bilo čudno. A nekako opet gospodski. Zamisli, uđeš u taksi, vozač u sakou, blistavoj košulji sa opakim naočarima i pita te fino, dokle ćeš? Pa se ti ne osjećaj kao Bruce Wayne…
Ne dade se usranom do potoka. Tužna izreka koja nas iznova opominje da u presudnom trenutku neće biti vode. A ni potoka.
Takvih situacija nisam imao u svom životu ali jesam čuo mnogo priča u kafani. O onom čojku što je zaustavio autobus, izletio u žito i mahnuo vozaču da ide jer ga se ne isplati dočekati. Pa se poslije sav isjekao na kukuruznu lisku, a doktor mu se smijao dok mu je objašnjavao. Jedva su to zaliječili.
Pouka priče je uglavnom, navakat sve obaviti. Ne odnosi se to samo na zahod, nego i na život uopšte. Budimo pažljivi i spremni jer potoka možda neće biti. Metaforički, a vala i bukvalno.
Avet Rio Gribaje 