Jara izbija iz pokošene njive. Loše pokošeni ostaci trave bodu kroz čarape u gumenim opancima s pijace. Ispod njih, ključa krv u stopalima koja gore kao da hodaš po žeravici.

S vilama u rukama, teturamo pod žestokim suncem, prevrćemo pokošenu travu. Djed zabrinuto gleda u karabudžak iznad Živinica. Otamo uvijek dolazi kiša. Uvijek se pomalo smrači kad dođe vakat za sijeno. I onda žurimo da ne pokisne, da se ne potpari i ne usmrdi.

A trava, požutjela, mirišljava i suha. S lakoćom ulazi u vile koje je prevrću ili rastresaju, da se dobro osuši s druge strane.

Ovdje nema hlada, osim po krajevima njiva, uz ogradu ispod bogate krošnje rijetkog hrasta. Tu čuvamo boce s vodom, da im barem malo potraje prijeko potrebna hladnoća. Prošetamo do vode, napijemo se i osjetimo kako se spušta temperatura u tijelu. Djed negoduje. Gubimo vrijeme dok se nebo požuruje. Pravimo pauzu, uz kahvu na njivi. U mirisu rijetkog poljskog cvijeća, srčemo vrelu tečnost i shvatamo koliko griješimo s hladnom vodom. Nena, koja je donijela kahvu, pita nas, hoćemo li pogače, sira i kajmaka. Svi gledamo u djeda. A on, smrknut, pogođen raznim nesrećama od kojih mu je jedna u rudniku izbila oko, koje je zamijenio staklenim, ispod debelih naočara, gleda i travu. Maše rukama da ustanemo i krenemo da kupimo. Ješćemo kad završimo.

Dijelimo uloge. Uzimamo vile i pravimo naviljke. Skupljamo ostatke i grabimo u manje plastove. Njiva se čisti prema vrhu, gdje su složena sijena. Oznojeni, prekriveni tarom, prljavi i nasmijani. Slažemo naviljke. Djed me šalje po podvore, dvije dugačke oble drvene šipke. Lagane su kao perce. Podvlačimo ih ispod naviljaka, i po komandi, jedan ide nazad, drugi naprijed i podižemo naviljak sijena na podvorima pa klipšemo duž njive, spuštamo ih u polukrug oko mjesta gdje je udarena stožina. Oni, što grabe za nama, negoduju ali se i smiju.

Dok postavljam podvore, otac i djed me zovu. Već su počeli slagati sijeno oko stožine i viču da poletim, uzmem najveće vile i počnem zabacivati sijeno nekome od nas ko je već gore i sadijeva ga. Ruke me već bole od nošenja ali ovdje se muškarci ne žale. Hvatam vile i zabacujem, preko mojih ruku prelazi cijela njiva sijena.

Dok kupim sijeno i podižem ga u visinu čela onog koji sadijeva, shvatam da odrastam. Nema više šale. Sijeno treba sadjeti da bude jako, ustrajno i da ne truhne tokom zime ili od kiše. A na nama dvojici je najveća odgovornost.

Teško dišemo od prašine i tare koja se lijepi po mana. Ja sam skinuo majicu, da dođem do zraka. Onaj gore, na sijenu, mora ostati u majici dugih rukava i trenerci koju je strpao u čarape. Ako se i znoji, ne žali se. Ovdje nemamo pravo na to.

Nastaviće se