Danas sam pješačio od šaltera do šaltera da platim račune. Tako mi grah pao. I sve su graške se fino rasporedile osim plinske. Tu sam naišao na zatvorena vrata i ženu koja čeka ispred njih. Pomislio sam da je neki red se uhvatio pa ću čekati vani. Ali unutra je bilo ugašeno svjetlo.
Riba besmisla
– Je l vi čekate ovdje?
– Ne znam đe ću uć. Ko da ne rade.
Spustim pogled na vrata i vidim veliki bijeli papir na kojem piše da će raditi do dvanest. Pokažem i njoj, zabezeknemo se i odemo svako svojim putem.
Elem, jutros sam čuo priču o lopovu koji je pokušao ukrasti ovcu, dole na našim njivama. Na njegovu žalost, čuvali su ih tornjaci i neka doga, pa je bježeći od prvih nabasao na drugu koja mu je otkinula pola guzice. Kaže čojk, mislio sam da cuko nosi komad mesa, kontam đe ga je našo, kad ono nečiji guz…
Danas sam shvatio da sam privilegovan.
Žena i ja smo bili u nabavci u Bingu, istraživali police kad me neka djevojče povuče za rukav i zamoli da dohvatim red bull s najviše police. Ja to galantno dodah, ona se zahvali i meni prođe kroz glavu da sam dvometraš i da narodu normalne visine su visoke police stvarno težak problem.
Poslije toga sam išao na promociju knjige Faruka Šehića, i na ulici, tamo kod pekare na Bjelavama, nekakav čovjek s naočarima se zaustavi, odmjeri me i reče pffffft pa ode dalje.
Ostadoh u čudu.
Na promociju sam išao s Ridjobrkim. Upoznao sam Faruka, pogledao me i pitao:
– Avete, kako se ti zoveš?
Smijali smo se. Vidio sam i Aliju Kambera, malo smo popričali, bilo mi je žao što nisam došao na izložbu mu u Sarajevu jer on, šta god ko mislio o tome, jeste umjetnik. Ja to recimo nisam. Ali on, ima taj šarm, ideje i stav. Dočim moja visost izgleda ko da je s njive došla i prislonila vile na ulazu u galeriju.
Promocija je bila u Figurama. Faruk je potpisao Gretu koju sam dugo vremena htio da pročitam. I sad moram. Ima i lijepih ilustracija. Kad je smažem, ispisaću svoje dojmove.
Lijepa naslovnica, prelijepe ilustracije.
Imalo se šta i čuti ali ja vam to neću prepričavati jer nisam plaćen za to. Ne dabudete došli, bila je reklama i to.
Dok je Faruk pričao, ja sam crtao. Na naslovnici Cimetnih priča je riba iz banane, što me inspirisalo da nacrtam ribu od papira, iz onih sveski za matematiku, kojoj, dok je zakačena na udicu, iskaču mjehurići krvi. Valjda je to neka moderna umjetnost. Zapravo, da je Alija to napravio, imalo bi smisla.
Potpis brale!
Mada, čemu smisao, ionako ćemo pomrijeti ko mačinje.
Danas sam nacrtao bošnjački novogodišnji paketić, začuđujuće bez neke sablazni. U providnu, čak i na crtežu tanku kesu, natrpao sam suhog mesa, sudžuke, ćevapa, lukovica, sarme, janjetine, sudžukica, bureka i kiselih krastavaca.
Da suza krene iz oka…
Podijelio sam ilustraciju na različitim društvenim mrežama koje nas polako otuđuju od nas samih ali i približuju drugima. Neko je na tviteru napisao da ovaj paketić vrijedi milju maraka. Mrsko mi je provjeravati ko je to bio. Slika je obradovala ljude. Vjerovatno će pobrati lajkove kad je podijeli neko drugi i slučajno me zaboravi označiti, poput famozne slike sa šporetom.
U predvečerje sam otišao do Buybooka gdje se održava Noć knjige. U ogromnoj gužvi, a u malom prostoru, nekako sam probrao tri knjige i pohitao na kasu.
Kupio sam knjigu od Aleksandra Hemona. Neki mi čojk reče, dobar je on. Rekoh ne znam. Kako ne znaš? Nisam ga nikad čitao. Razočarano slegnu ramenima, aha hoćeš sad? Pa dobar je popust.
Knjige koje sam odabrao
Ljubazno su naplatili, ubacili knjige u kesu i ubacili samo jedan bukmarker.
Mogli su staviti još jedan. Bukmarkera nikad dosta. Ali barem je bio jedan keksić. Uz popuste od 50 posto, bila je to dobra posjeta, a moju tradicionalnu seljačku nezahvalnost objesiću mačku o rep. Ako se ne bude mnogo otimao. Ipak voli da grize sve što stigne po kući.
I tako, dođe vakat da nastavim crtati priču o Begi. Lijepo teče ova priča o vampiru što spava u krošnji oraha u Paučku.
*Sjećanje
Jednom sam ujutro, oko pola šest, nakon proslave nove godine vidio lokalnog konobara kako u majici kratkih rukava, nosi tacnu i vuče dvd player za šnjuru kroz snijeg. Samo reče, selam, sretna nova i ode dalje.
Odlaže se prazna boca piva na okrugli sto u domu. Kraj je koncerta i narod žuri vani. Neki idu na Jalu, drugi na after. Mi iz okolnih mjesta razmišljamo o povratku kući. Taksi je poprilično skup za školske i studentske džepove, izvrnute do kraja, ispražnjene za ulaznicu i barem tri piva. Koliko je već ko mogao uštediti na sendvičima u školi. Alkohol će se već nadoknaditi na benzinskoj pumpi na izlazu iz Tojšića. U koje već treba stići nekako. Odlučujemo se na pješačenje. Između nas i Tojšića je nekih 14 kilometara. Što znači da ćemo doći otprilike za dva i pol sata. Možda i duže, ako neko bude povraćao.
Mic Drop!
Od Doma lagano, kroz prazne ulice, šetamo ka Brčanskoj Malti. Usput svodimo račune oko koncerta i neke imaginarne hip hop scene u BiH. Mogao je to biti Frenkijev koncert, Edin ili FmJam party. Promocija albuma, bilo šta. I mogla je biti 2006. ili neka godina poslije nje. Pričamo o pjesmama, deliveryju, wordplayu i mnogim drugim stvarima zbog kojih se osjećamo kao dio svijeta.
Usput kod Gradine stajemo po burek. Tada je bio jeftiniji. Nekome je ostalo para pa ćemo podijeliti. U onu rezervu za pivo na benzinskoj se ne dira.
Arogantni i bahati, kako to samo mladi mogu biti, tvrdili smo da je Edin album “Slušaj Mater” naš klasik, kult oko koga će se skupljati generacije, naš “Illmatic”. Ko bi rekao da ćemo biti u pravu? Slušali smo “Odličan CD” i pitali se kada će Mayer zasjati punim sjajem. Koliko god smo voljeli Edinu bosansku autentičnost, jer nas je predstavljao onakvima kakvi jesmo, toliko nam se sviđala Mayerova maštovitost jezika.
Koračajući prema Simin Hanu, spominjali smo Mučeničku Grupu, Kontru, Fatalistu i SterMu. Neko bi ubacio Infuziju, Crnog Zvuka i uopšte mnoga imena iz šarolikog hip hop svijeta Bosne i Hercegovine. Usput bi se pretresale teme sa foruma web stranice FmJam-a uz obaveznu opasku da je neki međed opet pisao nešto što nema veze s vezom.
Gore, prema Čaklovićima, negdje bi se pravila pauza jer bi neko obavezno povratio ono malo sirotinjske hrane, nekog sendviča ili bureka. Napravio bi se predah. Neko bi spomenuo da bi bilo lijepo imati auto da se ne mora vazda ovako mučiti. Mada, postojao je autobus, mitska linija broj 11 koja je sat prije pomoći vozila za Kalesiju. Avaj, koncerti bi završavali u to doba, a onda bi nam trebalo vremena doći do Omege kako bi se ukrcali i sve to ne bi imalo smisla.
Zato se išlo pješke, a kasnije i taksijem, kada su neki počeli raditi. Poslije je bilo i auta ali tada smo već odrastali u cinizam koji je mijenjao polet mladosti, ljubav prema hip hopu i volji izvođača da mu održe glavu iznad vode.
Od tunela je bilo lakše. Spuštali smo se nizbrdo, niz asfaltiran nasip koji je napravljen u doba bivše Jugoslavije kako bi se lakše došlo do tunela. Postojao je plan da se taj tunel probije niže pa da se ulazi dole kod kamenoresca, a izlazi u Simin Hanu, dole kod nekadašnjeg izviđačkog doma, ako ga se još neko sjeća. No, narod se bunio pa ništa od toga nije bilo. Paradoksi bosanski.
Kako se nekad radilo…
Elem, uoči zore, dolazili bi do Hidana, pa bi neki nastavili magistralom, a neki bi skrenuli desno, kako je ko već živio i odlazili kući. Oni, koji su imali kakav mp3 stick, slušali bi muziku, pažljivo probranu jer na 128 megabajti nije se moglo mnogo toga snimiti ali je bilo bolje od walkmana jer su kasete odavno izašle iz mode, a oni CD playeri su bili izvan našeg domašaja, osim ako je neko imao koga u Njemačkoj pa bi mu donio to.
Ostali bi ostali na benzinskoj, kupili dvolitarsko ološko pivo s talegom na dnu koji se kovitlao sa svakim gutljajem i vraćao nas u stvarnost.
Iza svega toga je bio FmJam.
Moja ruka kao gost u spotu Provincije
Isprva kao radio emisija, a onda i kao forum na kojem se odvijao život u jednoj subkulturi koja nam je učinila život u tranziciji – boljim? Podnošljivijim? Ljepšim? Kakav god da je bio, to je bio naš pokret, naša kultura i naš način života. Jer mnogi od nas i danas prate štase događa u hip hopu, doduše kao prerano ostarjeli ljudi koji ne razumiju modernu muziku i izvođače, iako nam je, duboko u duši drago da se naša muzika kotrlja i dalje, na drugim točkovima, bržim sa drugačijim rimama i deliveryjem.
Ismet i Meša su vazda bili hardcore
I mi smo tada snimali pjesme, crtali grafite, pravili grupe i mislili da ćemo naći mjesto pod suncem hip hopa.
Nismo ga našli na taj način ali… Provincija je izbacila dva kvalitetna albuma koja su pohvalili Soul i Edo Maajka, a ja sam uradio stripovski dizajn Frenkiejevog albuma “Re-Experience”. Esmir, Niho i Ema su također gostovali na mixu King Mireta “Imamo problem” sa mnogim značajnim imenima našeg hip hopa. Usput, na prvom albumu smo ispoljili maksimalnu kreativnost i za svaku pjesmu snimili spot na naš način, pokazavši na kraju da sva ona priča uz pješačenje do kuće nije bila uzaludna. Nešto je od tih ideja i ostalo u nama. I gore još uvijek.
I slušamo hip hop na različitim stranama svijeta. A ponekad se nađemo ispred benzinske da još jednom dignemo čaše u zrak.
Tako mu je to…
Malo li je?
Danas, u četrdesetoj godini života, prilično sam priznat ilustrator i crtač stripova, s posebnim korijenima koji još uvijek crpe inspiraciju iz tla FmJama.
Ezani su odavno učili, a vjernici grabe posljednju priliku da klanjaju sabah namaz na vrijeme.
A ja postavljam novu ilustraciju o Srebrenici. I pitam se, ima li smisla? Jer… čovjek vidi svijet oko sebe, ispunjen zločinima i zvjerstvima u živom prijenosu.
Na televiziji ili internetu.
Obasipaju nas slike u kojima se ne štede čak ni djeca. Ono jezivo svjedočenje ljekara koji su radili u Gazi bi valjda trebalo biti dovoljno da čak i najokrutnije srce kaže, pa dosta je više. Kad već ne vjeruje ljudima koji traže pomoć već godinu dana.
U svakom kutku svijeta se ubijaju i muče ljudi. Od Ujgura, Palestinaca, Sirijaca do Ukrajine i Sudana.
A valja podsjećati.
Možda se čovječanstvo nekad zaustavi u zlu koje ljudi čine…
Sutra u KC “Dražen Petrović” košarkaška reprezentacija BiH igra utakmicu protiv naših komšija Hrvatske u 20 sati. Vazda u zapećku, nikad dovoljno voljena, ali uvijek borbena repka s dušom. Sretno, momci!
U čekaonici kod ljekara, razmišljam o prethodnim danima i ponekim noćima. Puno se toga dogodilo, a moj mozak ne može sve da svari. Između ostalog, završio sam tri priče o Begi Kovaču i započeo četvrtu. Puno se ideja roji u ovoj izmučenoj glavi.
A kad spomenuh to, pade mi na pamet da su nam takve i sve izreke. Mučne, teške i crne. Em spavamo ko klade, teški smo kao tuč, jaki ko konji i umiremo k’o mačad.
A danas nacrtah i ovu, prema kojoj nema smrti bez malja.
Valjda se misli na to da je čovjek toliko zdrav i jak da neće umrijeti od nekih uopštenih bolesti poput srčanog udara ili zatajenja bubrega, već će ga neko morati zatući maljem.
Na današnji dan, prije četiri godine, otišao je moj babo Fikret, kako se često šalio, u vječna lovišta. Koristio je tu frazu zbog Teksa Vilera, italijanskog stripa kojeg je mnogo volio da čita. Babo je volio da čita sve, od novina do knjiga. Kupovao je bratu i meni stripove, kad bi išao na put da nabavlja robu za rudnik ali i knjige. Još pamtim da sam u paketiću, pored igračke, za novu godinu dobio i domaći strip Čiča Tomina Koliba. Nestao je negdje u ratu, nažalost.
Moraću ga negdje nabaviti.
Jednom, pred ljetni raspust, uoči rata ( Bože dragi, sve računamo prije i poslije rata ), babo je donio džepne knjige Na Drini Ćuprija i Nečistu Krv. Ja sam to pročitao i kad sam se vratio u školu, napisao da sam pored lektire i to progutao. Učitelj je mislio da lažem, malo me propitao al kad je vidio da sam upamtio Ćorkana, Radosava i Sofke, pozvao je babu na razgovor. Otac, od malo riječi, vječito zamišljen, zbunjeno je pitao učitelja šta je bilo. Pa ovo što je pročitao. Pa jesi li reko da čitaju knjige? Jesam. Pa jesu ovo knjige? Jesu. Ne vidim onda problem. Učitelj je pred sam početak rata pobjegao, a babo je ostao da sa komšijama organizuje stražu.
Pa, najveća je riba u našoj Gribaji. Iako nisam vidio neke ogromne komade, mnogi su se ribari kleli da su baš goleme lovili, skoro ko ruka, što otprilike znači do lakta, pa čiji je duži…
Bilo kako bilo, deverike žive u rijekama, vole blatna dna. Između ostalog žive i u Crnom Moru čijem slivu pripada naša Gribaja. Često iza njenog hranjena, kada traga za ličinkama kukaca, ostaju male jame na dnu.
U svakom slučaju, možete dosta toga pronaći na internetu o ovoj simpatičnoj ribi koju sam izabrao za našu vodenu Sfingu.
Inače, dugujem izvinjenje. Prošle nedjelje smo imali posla oko izložbe pa nije bilo Maslačaka, a ovaj vikend ih objavljujemo u subotu jer je sutra Bajram.
Mada ne znam ni šta se izvinjavam kad danas više niko ne čita blogove, a kamoli ovaj opskurni.
Dugo sam se kanio da uradim nastavak svog lokalnog hita, knjige o prikazama iz doline Gribaje. Pokušavao sam opet s kratkim pričama i ilustracijama ali nije išlo. Pa sam se okrenuo stripu. I krenulo je.
Naslovnica
Prvo sam osmislio junaka. Htio sam nekog domaćeg, realističnog u svijetu anamonog i bajki. I tako se odlučih za efendiju, koji se tek vratio iz rata u svoje selo na obali Gribaje.
Bego Kovač.
Nazvao sam ga tako zbog lakše pamtljivosti, a zato što me ime Bego podsjeća na ime Korto. Da, na čuvenog mornara koji je obišao svijet u potrazi za blagom. Ali moj junak će za razliku od vječnog mornara lutati livadama, obalama i šumama oko Gribaje. U jednom mikrokosmosu u kojem sam odrastao i maštao o bajkama i drugim strahotama.
No, Bego će lutati kroz horor priče, naoružan pištoljem, od kojeg nema mnogo koristi, vjerom i zdravim humorom. Što me dovodi do Hellboya, omiljenog horor stripa. I njegovih kratkih priča u kojima sam najviše uživao, poput Čeličnih cipela.
Od njegove biografije, kojom ću se ako Bog da baviti u daljim pričama, mogu izdvojiti da je Bego bio učenik tuzlanske medrese te da je bio partizan u 16. muslimanskoj brigadi. Ratni veteran, jakog stava i bez stida o vlastitom porijeklu. Zbog toga nosi fes sa zvijezdom i pojas. No i tome će biti riječ kasnije. Ne u ovoj knjizi koju pripremam. Također, Bego je blag i zamišljen sa dozom ironije i sarkazma u govoru.
A sama knjiga?
Pa čim završim priču o riječnom vampiru, potražiću izdavača. Plan mi je da knjiga sadrži pet do šest priča, uz ovu koju ćete sada moći pročitati. Pored vampira, Bego će bitku voditi sa zlom vilom Gribajušom, razgovarati s bijelim učkur mačorom i doživjeti užas Zmijišta.
A sad, uživajte u stripu.
Nadam se da vam se dopala prva priča iz Gribajskih Hronika.
Umorni ali sretni, sjedili smo u subotu oko devet sati navečer, kao u stara dobra vremena, kod Kenana u bašti. Lijeno smo žvakali ćevape iz Starog Hana, uz gutljaje vode i piva. Bili smo previše iscrpljeni za priču i nesvjesni svega što se uradilo.
Esmir, Kenan i ja.
A bilo je mnogo toga.
U petak sam stigao iz Sarajeva, autobusom koji je volio praviti pauze, a na stanici me dočekao Esmir. Valjalo nam je donijeti slike i iznijeti štafelaje koje su nam dovukli kalesijski vatrogasci. Hvala momci. Na Esmirov prijedlog, višak slika smo poredali po radijatorima u sali osnovne škole u Tojšićima. Ostale, podijeljene u dva segmenta, na historijski i narodni, ostavili smo na štafelajima. Stigao je i Nermin pa smo uz pomoć Sabita dovukli i nekoliko klupa koje smo stavili u sredinu kako bi se narod mogao osvježiti, jer je bilo baš vruće.
Postavljanje slika
U sali je bilo svježe pa nam baš i nije bio problem postaviti sve i pripremiti se za sutra. Poslije smo otišli na kahvu s našim Raletom, prelomili koju riječ i kud koji mili moji.
U subotu smo počeli ostatak priprema za izložbu. Prvo smo otišli po ključ, uz malo zavrzlama a onda i po vodu. Nermin je stigao sa audio opremom koju je Esmir pažljivo spajao i provjeravao, dok nam je u pomoć priskočio i čuveni profesor Esad koji nam je pomogao oko postavljanja velikih i malih plakata.
Provjera zvukaOsvježenje
Sala se polako pretvarala u galeriju, a mi nismo primjetili da vrijeme prosto leti.
Plakat je poslije promijenio mjesto
Već je bilo šest sati pa smo se malo uredili dok su prvi gosti počeli dolaziti u salu.
Isprva su tu bili naši prijatelji ali i komšije i mnogi drugi ljudi koje je zanimalo šta to ima u Tojšićima da je vrijedno crtanja..
A ima toliko toga, od Hamze i Refika Hukića, starog hana ili Atik džamije, mezarja, nekadašnje pruge i naravno narodnih običaja i radova, poput kupljenja sijena. Eh da, tu su mnogi bili oduševljeni što su mogli pokazati svojim mlađim šta je zapravo stožina, kako izgleda i čemu služi. Svakako da je janje za prvi maj privuklo najviše pažnje uz roštilj na platama od šporeta.
Počelo je
Izložbu je otvorio Nermin, jednim lijepim nadahnutim tekstom o Tojšićima i trenutku da se svijetu, koji je postao globalno selo, počnu pričati naše priče. Poslije velikog aplauza, uskočio sam i ja da se kratko obratim i otvorim izložbu.
Pogled s kraja haleSvi naši prijatelji…TojšićiRazgovori o slikamaPogled na historijuObilazak
Onda smo sišli među svijet, dok je Esmir pazio na muziku i objašnjavali ako je bilo kakvih nedoumica. A pitanja je bilo mnogo, od izbora ilustracija do učenja o tome ko su zapravo naši, historijski vrijedni ljudi.
Gosti su ulazili u valovima. U jednom momentu je u dvorani bilo više od stotinu ljudi, a preko 200 osoba je posjetilo naš mali projekat, održan uz veliku pomoć IT Cloudsa ( Hvala Kula ), BKC Kalesija i OŠ Tojšići i njihovih zaposlenih, uz našu golemu želju, da to uradimo po svim pravilima i bez najmanje greške. A ljudi su dolazili, družili se, pričali dok su djeca trčala okolo. Od pola sedam do pola devet je trajalo druženje, a onda su ostali najuporniji, pa smo još malo pričali o ovoj ideji.
Da, izložbu je stigao posjetiti i naš reprezntativac Eldar Ćivić, koji je kako reče, maksuz došao.
Uglavnom, nakon izložbe, još jednom smo zasukali rukave i uz pomoć prijatelja očistili salu, vratili sve na svoje mjesto, složili štafelaje i pokupili slike.
Što me vraća na početak teksta, u Kenanovu baštu.
Sjedili smo, smijali se, bez ikakvih misli o značaju nečeg ovakvog što smo izveli u Tojšićima. A i to je samo jedan korak, od mnogih koje planiramo dalje.
Avet Rio Gribaje 