Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom

Ko je to pred vratima?

Mi o vuku, a vuk na vrata obično koristimo kad nam dođe neko koga nismo očekivali, a vala niti htjeli da ga vidimo pa brže bolje posegnemo za ovom izrekom da bi hinili oduševljenje. Ko biva, baš smo te spominjali a ti ko pozvan dođe.

O samoj slici? Hm, skonto sam da nisam nikad vuka crtao pa sam ga stavio u odijelo. Vuk sa Wall Streeta? Što da ne? Tamam se namjestilo mada sam ja nacrtao odijelo zato što ga ne volim, plus, gledao sam ona prevelika odijela iz devedesetih, što sam viđao da ih NBA igrači nose. Imam osjećaj da ta odijela daju na visini. Nekako mi ljudi duži izgledaju u njima.

Htio sam guglati i vidjeti ko je ba izmislio odijelo, za kravatu znam, i što mu je to trebalo? Mogli smo polo majice i sive trenerke proglasiti poslovnim izgledom i rahat uživati, bogati na sastancima, a mi sirotinja, na vjenčanjima, odlascima na poso i tome slično. Tamo gdje se već mora nositi odijelo.

Nejse.

Dok sam bio na radiju, u noćnim smjenama, sjećam se da je Tuzlom ordinirao taksista u odijelu, što mi je bilo čudno. A nekako opet gospodski. Zamisli, uđeš u taksi, vozač u sakou, blistavoj košulji sa opakim naočarima i pita te fino, dokle ćeš? Pa se ti ne osjećaj kao Bruce Wayne…

Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom

Ne dade se…

Ne dade se usranom do potoka. Tužna izreka koja nas iznova opominje da u presudnom trenutku neće biti vode. A ni potoka.

Takvih situacija nisam imao u svom životu ali jesam čuo mnogo priča u kafani. O onom čojku što je zaustavio autobus, izletio u žito i mahnuo vozaču da ide jer ga se ne isplati dočekati. Pa se poslije sav isjekao na kukuruznu lisku, a doktor mu se smijao dok mu je objašnjavao. Jedva su to zaliječili.

Pouka priče je uglavnom, navakat sve obaviti. Ne odnosi se to samo na zahod, nego i na život uopšte. Budimo pažljivi i spremni jer potoka možda neće biti. Metaforički, a vala i bukvalno.

Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom

Šampon od žare

Djetinjstvo vazda nešto vežem uz žaru. Koprivu, ispraviće me neko. Da, žaru, nastavljam neustrašivo. Strahotna je to biljka, vazda je rasla u dnu avlije ili po kanalima oko kojih smo se igrali s drvenim puškama. Sjećam se, jednom je dječak iz komšiluka donio tigrovu mast i namazao druga kako bi bio otporan na žaru, koja je žarila, kao što joj ime kaže jače od meduze. Pretpostavljam. Meduzu sam vidio samo na Opstanku i jednom na sličici Životinjskog Carstva. Nesrećnik je skočio u buljuk žare u kanalu, a onda još brže vrisnuo pa iskočio i pobjego od nas. Vrisak je zamijenio drugim i jačim vriskom kad ga je mati vidjela pa ga svištila prutem. Sav je bio u plikovima. Kasnije, u mladosti, moj dobar drug je tvrdio da je žara zdrava i da se treba počesto sa njom išibati. Haj pa znaj.

Žaru pamtim i kao divan šampon. Kasmo ko djeca imali perut, mama bi skuhala žaru i napravila šampon od nje da operemo kosu. Poslije smo svi imali blistavu i lijepu dlaku poput modernih fotošopiranih ljudi.

Postojao je i ovaj besretni šampon od žare u duguljastoj providnoj boci, strašivo zelene boje koja nije obaćavala ništa dobro. I nikad ga nije nestajalo, samo je boja prelazila u providno zelenu, močvarnu strahotu. Kasnije smo shvatili da se njegova besmrtnost održavala neprestanim dolijevanjem vode.