Pa, najveća je riba u našoj Gribaji. Iako nisam vidio neke ogromne komade, mnogi su se ribari kleli da su baš goleme lovili, skoro ko ruka, što otprilike znači do lakta, pa čiji je duži…
Bilo kako bilo, deverike žive u rijekama, vole blatna dna. Između ostalog žive i u Crnom Moru čijem slivu pripada naša Gribaja. Često iza njenog hranjena, kada traga za ličinkama kukaca, ostaju male jame na dnu.
U svakom slučaju, možete dosta toga pronaći na internetu o ovoj simpatičnoj ribi koju sam izabrao za našu vodenu Sfingu.
Inače, dugujem izvinjenje. Prošle nedjelje smo imali posla oko izložbe pa nije bilo Maslačaka, a ovaj vikend ih objavljujemo u subotu jer je sutra Bajram.
Mada ne znam ni šta se izvinjavam kad danas više niko ne čita blogove, a kamoli ovaj opskurni.
Ljeto samo što nije. Dok prođu kiše, eto nam i vrućina. Pa ko voli da se znoji taj će i uživati. A nama preostaje spuštanje niz Gribaju nad kojom caruju mir i tišina.
Mirno je.
Ili možda i ne.
Onomad, kad mi je Rale objašnjavao riblji fond Gribaje, spominjao je i ćukce, neku sitnu ribu koju zna svaki ribar koji drži do sebe. A ja, koji sma jedino na mrežu lovio po Gribaji, pomislio sam, eto još jedne mitske strahote za moju knjigu. Ali avaj, ćukci su presitni pa sam se za prvo čudovište koje će junaci Maslačaka susresti na rijeci biti ogromna deverika. Baš ogromna, veća od ajkule iz Ralja. Ko biva, živi u vijeru u kojem se dubina ne zna, mada je najdublji bio oko metar i po, barem onaj za koji ja znam i to ispod vrbe dole, poslije druge meraje. Stogodišnja deverika, ni manje ni više.
S druge strane, u stripu sam spomenuo i krilate zmije. Moj djed ih je često spominjao kada bi avlija zarasla u travu. Ironično bi rekao da je trava tolika da se u njoj ima i krilatih zmija. A čim zamahneš kosom, bježe glavom bez obzira.
Otud i one u ovom stripu. Zarasla Gribaja pa bezbeli ima i njih, negdje između lopuha i trave na obali.
Bilo kako bilo, iako radnja teče sporo, poput same Gribaje, ovaj strip će zapravo biti retrospektiva mog života i čudnovatih događaja iz autobusa i taksija koji su ordinirali na mračnom području između Brčanske Malte u Tuzli i Kalesije. Negdje između su bili i moja Tojšići. Ti polovni autobusi, uvezeni većinom iz Njemačke, znali su se zapaliti dok su klipsali uz tunel u Čaklovićima, krenuti ranije ili po snijegu se svaliti u kanal kod Mevkatora na izlazu iz Tojšića.
I tako, krenusmo Smrtnjak i ja niz Gribaju, u srce tame, dole kod ušća u Spreču. Nakon podugačkog i razrađenog uvoda, vrijeme je za obračun sa godinama, prohujalim kao vihor. Ali zaista ne znam ko će izaći kao pobjednik. Ja ili ovaj strip? Nije ni važno, bitno je da se priča kotrlja, hrabro i neustrašivo – poput mungosa.
Nastavljamo s pripremama za avanturu života. Uvijek sam htio spustiti se niz Gribaju, nekih 10 kilometara do ušća u Spreču. Nekoliko godina Rale i ja to planiramo ali nas geografska razdvojenost, život i četrdesete ozbiljno sprečavaju u tome. Otud mi i ideja da sa drugom Smrtnjakom napravim papirni brod, jer zbog plitkoće rijeke, samo se on i može spustiti dole.
Nazvao sam ga Gromovo đule zbog Kulenovićeve priče u kojoj ono čuva glavnog junaka od svakojakih nesreća. Iako bez jarbola i jedara, imam osjećaj da ćemo se poput đuleta stuštiti niz rijeku, pretresti uspomene i životna pitanja i završiti avanturu.
Eh da, ima tu uticaja i iz filmova jer znate da svemirski brodovi u Alienu nose imena iz djela Josepha Conrada. Tako sam i ja htio odati počast književniku na svoj način.
A obuću ne nosim zbog Ćopićevog Bosonogog djetinjstva. Što baš i nije pohvalno za raditi u Gribaji, zbog stakla i kantica kajmaka. Mada… s odlaskom stanovništva, Gribaja se polako čisti i zarasta u pravu malu džunglu.
Moja mapa Gribaje
Naravno, spuštanje je opasno i zbog zmija. Ljeti ih nizvodno bude baš mnogo pa mi sa zasukanim nogavicama trebamo oprezno koračati.
A tek smo na petoj stranici.
*Stožinu za sijeno sam uvijek vidio kao neki jarbol, pa ko zna, možda se u ovom stripu ukaže i neko plutajuće sijeno. Jedno su u ranijim Maslačcima odnijeli vanzemaljci…
Poštapalica kojom se služim kad se nevjerovatna sila pojavi odnekud i ne riješi ništa na twitteru, u vidu mog prijatelja Džona.
Voli on tako, uplovit u neku raspravu ostavit komentar kojim zbuni onog kome je upućen, one koji to slučajno vide i sebe samog.
Pa tako, evo mene i Smrtnjaka. A biće i Džon, u ovom stripu o mojih prvih 40 godina života. U svakom slučaju, eksperiment sa malim brodićem nije uspio pa ćemo se Smrtnjak i ja uputiti niz Gribaju kako bismo riješili neke životne nedoumice.
O tome ćemo više u narednim blogovima. Biće tu priče o snimanju filma The ‘Irds ili Tice u blizini ove rijeke i pokušaju ekspedicije.
* Kartonaža je čuvena firma iz Tojšića koja se bavi proizvodnjom kartonske ambalaže. Otud i ovaj mali vic, razumljiv samo nama s ovog područja. A to je svakako i taj moj lokalni patriotizam s kojim sam dosadio svakom živom.
Kartonaža- fotografija portala NKP
Uglavnom, proizvode kartonaže ste mogli vidjeti na policama vaših marketa u vidu novogodišnjih paketića.
I ne, nije plaćeni oglas nego sam htio objasniti šta znači Kartonaža u stripu, da ne bude baš uvijek hermetički tojšićki meta jezik.
U svakoj našoj, našim rukama zagađenoj rijeci, može se pronaći odbačena kantica kupovnog kajmaka. Tako ga zovu u mom selu jer nije domaći nego iz radnje.
Elem, na trećoj stranici stripa bavim se i tom tematikom. Ovlaš doduše ali opet jasno da se zna da onaj ko bose noge zagazi u našu rijeku, pošteno se može i zarezati.
I toliko o uvodu. Uskoro na scenu stupamo Smrtnjak i ja.
Evo me tek danas na blogu, iako sam na fejsbuku i instagramu objavio jučer. Papirni brodić “Gromovo Đule” plovi dalje.
Išijas me jučer saletio pa nisam bio raspoložen ni da pišem, samo sam postavio parče steipa i nastavio spavati.
Jer dan prije, pokosio sam cijelu avliju i u meni je sve umrlo.
Takva nekakva atmosfera je i ovog mog djela. Za sada tmurna i zelenkasta poput same Gribaje ali s nadom u neko bolje sutra – koje nikad doći neće. No, izdržite još malo jer slijedi još jedna stranica ovog sitnog broda, nakon čega na scenu stupamo Smrtnjak i ja. I krećemo sa prvim segmentom mog života u kojem se nešto uistinu počelo događati.
Došlo je doba svođenja računa. Da vidim šta se to zbilo kod mene u proteklih 40 godina života. Gdje sam bio ( U Tojšićima ), šta sam radio ( Isto ovo što i sad ) i kuda sam stremio ( većinom na autobusku stanicu).
Hej ho!
Ovi Maslačci će pratiti jednu krivudavu životnu priču, prateći mene i Smrtnjaka niz Gribaju, u papirnom brodiću, kako se prisjećamo nekih važnih životnih događaja.
Poput onog iz noćne smjene.
Naime, dok sam radio na radiju, tamo negdje 2008. godine, možda prije ili kasnije, a možda baš tokom nje, vozio sam se kući u Slavinoviće, s Irca, taksijem u gluho doba noći. Zatvorio bih vrata studija i izašao u noć, popričao s noćnim čuvarom i čekao da dođe vozač po mene. A sa strane, uz cijev za transport pare, tik iznad same Jale, bio je parking za mlade parove. Dolazili su tu u autima, vodili ljubav iza zamagljenih prozora i brzo odlazili u noć.
Jedne noći, čuvar je pušio cigaru, pričao o kladionici, a jedno auto, mislim da je bila škoda fabija, ljuljalo se na tucaniku pored cijevi.
Naviknuti na te prizore, pričali smo o Arsenalu. Živ i bogat razgovor, prekinuo je momak koji je go ispao iz auta, pravo glavom na kamen. Djevojka je lako vrisnula. Pritrčali smo, podigli ga, izvukli vani i dok smo ga držali za ruke i noge, naišao je taksista i obadjao nas dugim svjetlima.
Nastala je tišina.
Prvo se čula škripa ručnog škripanja prozora iz kojeg je izvirio vozač s cigarom.
– Hoćete li ga u gepek?
Slegli smo ramenima, pokrili ga nekim čuvarevim prslukom i objasnili taksisti šta je bilo. On reče, daj da ga vozimo u hitnu.
Polili smo ga vodom, obrisali ranu ali momak je i dalje bio u svijetu leptirova. Dok smo pokušali da ga ubacimo na zadnje sjedište, djevojka je okrenula ključ i ostavila nas u crnom dimu koji je pokuljao iz fabije.
Ostatak priče, pročitaćete u Maslačcima, koji će pokušati prikazati jednu samotnu noć u Tuzli i sve te moje događaje koje sam upamtio i poslije pričao ljudima, a koji mi nisu vjerovali. Kao što nisu ni za sudžuku boje kriptonita, koja je sijala u mraku ali baš me briga, ta je noć bila jedna od najboljih u čuvenoj Keninoj kafani.
No krenimo, brod je spreman. Od papira ali sa jakim imenom koje sam pozajmio od Skendera Kulenovića.
Papirni brodići žele svuda stići…
Eh da, izlaziće jednom, u najnoljem slučaju, dva puta nedjeljno. Radim na jednoj SF priči, jednom stripu i nastavku Strahota. Tako da je ritam tamam za mene…
Kratka priča, poveznica između mog stripa “Zbogom Maslačci” i nastavka Seoskih Strahota, ukazala se u češkom stripovskom magazinu Aargh!
Ljepota i divota
Prije nekoliko mjeseci, pozvao me Pavel Pilch iz ovog magazina i pitao da li bih ustupio neki svoj strip za objavljivanje. Nisam ni časka razmišljao nego mu poslao table svojih maslačaka.
Oni su to preveli na češki jezik, a ja sam danas dobio prve fotografije magazina i prelijep prevod naslova mog stripa.
Sbohem, Pampelišky!
Predivno, zar ne?
Uglavnom, na ovih osam stranica, podsjetio sam svojih stotinu čitalaca na Koncila, čudovište iz Seoskih Strahota, a koji počinje Ovdje. O njemu mi je pričala moja nena, a on će biti i glavni lik, pored Bege Kovača, u mom narednom stripu Gribajske Hronike. Uskoro ću objaviti jednu priču za džaba, a za ostale ću tražiti izdavača.
Ako Bog da.
Uglavnom, ovo je prvi put da se Gribaja spominje u Češkoj i to mi se mnogo dopada. Lijep jezik, lijep magazin i divni maslačci.
Vidi, vidi, došao sam u zrele godine u kojima je Stan Lee osmislio Spider-Mana, a ja hodam po ZK uredu, sudu, Poreznoj upravi i lijepim našim kopirnicama. Vrijeme je da se prijavi porez. A svanuo je i moj rođendan.
Podaleko sam dogurao
Ovaj put, nagradio sam se ilustracijom na temu omiljenog Super Marija sa čuvenih NES konzola koje su kod nas, poslije rata postale izuzetno popularne pod imenom Terminator uz žute diskete. Bile su dostupne i tek za 10 konvertibilnih maraka skuplje od samih igara.
Kupovali smo ih na pijacama, mijenjali i puhali kako bi se pokrenule, ako bi zatrzale. Džojstike smo mrcvarili nemilice, a kad bi i oni izdahnuli, vadili bi šrafcigere pa onda zelene pločice iz njih koje bi umakali u rakiju ne bi li proradili. Moj rođak se toliko izvještio da bi igrao na samoj pločici redajući po njoj gumenu dugmad.
Ponajviše smo igrali Contra Force, običnu Contru i Super Marija. Tu su bile i ultra teške Ninđa Kornjače, Battle Toads i naravno Double Dragon. Tu i tamo bi znali zaigrati Ninja Gaidena i bilo kakav fudbal.
Opleti
Roditelji s negodovali jer su mislili da video igre kvare televizore, a kako smo svi bili iz radničkih porodica, kupovina novog nije dolazila u obzir jer nismo imali toliko para. Televizor je bio prozor u svijet i zato smo ga morali dobro čuvati i njegovati. Danas je ro internet i moderne kablovske televizije na kojima ima hrpa filmova i utakmica, dok smo mi čekali četvrtkom Koka kola kino i Ligu Prvaka srijedom i po jednu utakmicu iz svake lige za vikend. Danas nema čega nema i sve je tu, na klik na mobitelu, televiziji ili računaru. Uistinu nevjerovatno vrijeme živimo. I možemo biti zahvalni na tome.
Bilo kako bilo, dođoh do 40. rođendana. Mislim da sam ih ukupno tri puta proslavio kako spada, sa probranim društvom. I bilo je sjajno. Svi moji prijatelji su bili tu, Adnan i Krige su didžejisali, a meni je nestala janjetina. Ranije, u djetinjstvu, u ona zlatna vremena, rođendan se nije slavio zbog visokog datuma, a poslije je došao rat, pa tranzicija i ja sam se zaboravio radovat.
No, moja predivna supruga je ipak spremila iznenađenje pa se baš radujem.
Avet Rio Gribaje 