Nastavljamo s pripremama za avanturu života. Uvijek sam htio spustiti se niz Gribaju, nekih 10 kilometara do ušća u Spreču. Nekoliko godina Rale i ja to planiramo ali nas geografska razdvojenost, život i četrdesete ozbiljno sprečavaju u tome. Otud mi i ideja da sa drugom Smrtnjakom napravim papirni brod, jer zbog plitkoće rijeke, samo se on i može spustiti dole.
Nazvao sam ga Gromovo đule zbog Kulenovićeve priče u kojoj ono čuva glavnog junaka od svakojakih nesreća. Iako bez jarbola i jedara, imam osjećaj da ćemo se poput đuleta stuštiti niz rijeku, pretresti uspomene i životna pitanja i završiti avanturu.
Eh da, ima tu uticaja i iz filmova jer znate da svemirski brodovi u Alienu nose imena iz djela Josepha Conrada. Tako sam i ja htio odati počast književniku na svoj način.
A obuću ne nosim zbog Ćopićevog Bosonogog djetinjstva. Što baš i nije pohvalno za raditi u Gribaji, zbog stakla i kantica kajmaka. Mada… s odlaskom stanovništva, Gribaja se polako čisti i zarasta u pravu malu džunglu.
Moja mapa Gribaje
Naravno, spuštanje je opasno i zbog zmija. Ljeti ih nizvodno bude baš mnogo pa mi sa zasukanim nogavicama trebamo oprezno koračati.
A tek smo na petoj stranici.
*Stožinu za sijeno sam uvijek vidio kao neki jarbol, pa ko zna, možda se u ovom stripu ukaže i neko plutajuće sijeno. Jedno su u ranijim Maslačcima odnijeli vanzemaljci…
Kad sam radio za radio, najviše me mrzilo da skupljam servisne informacije ujutro. Dosadan je to posao koji ne voliš ni ti, a ni onaj koga zoveš ali svejedno to morate uraditi pa se uljudno pozdravite, pa vam glasovi s druge strane slušalice izdiktiraju koliko je bilo narušavanja javnog reda i mira, pljački ili požara i hitnih intervencija. Također ste znali koliko je beba rođeno.
Letva
Ali postojali su dani kada je to bilo zabavno. Prvi i drugi maj.
Tokom prvog dana, zivkali biste sve službe kako bi mogli sastaviti izvještaj o lošim stranama prvog maja. A drugog bi imali kompletnu sliku. Tako bi obavijestili slušaoce koliko je kome naudilo meso, ko je završio u hitnoj, a ko na hlađenju u policiji.
Jednom sam tako, oko deset ujutro pozvao Hitnu službu i pitao, možemo li usput doći i s kamerom, da snimimo izjavu za televiziju, a audio ćemo svakako odvojiti za radio. I kaže dežurni, požurite, imate šta i vidjet.
I tako se zaputimo prema mogućoj priči.
U holu hitne imamo šta i vidjeti. Pijani mladići, zamotanih glava i ruku, sa udlagama oko vrata, a jedan je spavao naslonjen na krvavu letvu. Jauču, uzdišu i ispuštaju bolno i mahmurno oj. Pozdravimo dežurnog doktora, a on nas uvede u ordinaciju da uzmemo izjavu.
Šta je ovo, upitam ga?
A došli jutros, postavili janje haman u šest, u devet se pobili oko letve i došli nama. Sad će policija da pravi zapisnik.
Oko letve?
Aha. Onaj što drži letvu je tvrdio da mu je to letva od oca što zida sa njom, a ovi je htjeli isjeć i zapalit i eto, on ih s tom letvom istuče. Al pošto su bili pjani i on se spotakne skrhlja niz brdo na kojem su okretali janje. Pa smo mu stavili ortozu. Uglavnom, ovi što ih je istuko su ga pokupili i dovukli nama.
Pa đe im je janje?
Evo, čekaju policiju pa će otići gore da vide je li im izgorilo.
I tako je nastala ova ilustracija o janjetu kojom sam otvorio ovaj tekst.
Bilo je još svakojakih događaja tokom prikupljanja servisnih informacija ali prvi maj će uvijek biti poseban. I stoga, sretno vam.
Završio se ramazan, mjesec posta i uopšte uzdržavanja i kontempliranja uz sve moguće obaveze koje običan insan može imati u ovoj šarenoj zemlji.
I prvi dan Bajrama sam nastavio s ustezanjem i strahovanjem da neću srknuti kahve ili maznuti kakvog kolača, dok se nisam sjetio da je gotovo.
Nisam zaboravio čestitku ni ove godine. Volim držati tu tradiciju i pokazati ljudima da se ne stidim svog praznika, porijekla i religije. Ne stidim se nego uživam u proslavi.
Ovaj put, dašak novine u mojim čestitkama. Nekada sam bio pasionirani ljubitelj Yu-Gi-Oh kartaške igre i animea. Buraz, rođak i ja smo to baš “čalali” na kompjuteru da smo bez problema osvojili sve karte i složili pošten deck. Bile su, ako se ne varam, tri igre. Jedna sa glavnim likom, a onda protiv Joeya i Kaibe.
Ah, nostalgija
Ljudi to igraju i danas, ali ja baš i nemam vremena. U ta doba sam baš uživao i sada nosim samo lijepe uspomene. Otud i ova slika baklave.
Kratka priča, poveznica između mog stripa “Zbogom Maslačci” i nastavka Seoskih Strahota, ukazala se u češkom stripovskom magazinu Aargh!
Ljepota i divota
Prije nekoliko mjeseci, pozvao me Pavel Pilch iz ovog magazina i pitao da li bih ustupio neki svoj strip za objavljivanje. Nisam ni časka razmišljao nego mu poslao table svojih maslačaka.
Oni su to preveli na češki jezik, a ja sam danas dobio prve fotografije magazina i prelijep prevod naslova mog stripa.
Sbohem, Pampelišky!
Predivno, zar ne?
Uglavnom, na ovih osam stranica, podsjetio sam svojih stotinu čitalaca na Koncila, čudovište iz Seoskih Strahota, a koji počinje Ovdje. O njemu mi je pričala moja nena, a on će biti i glavni lik, pored Bege Kovača, u mom narednom stripu Gribajske Hronike. Uskoro ću objaviti jednu priču za džaba, a za ostale ću tražiti izdavača.
Ako Bog da.
Uglavnom, ovo je prvi put da se Gribaja spominje u Češkoj i to mi se mnogo dopada. Lijep jezik, lijep magazin i divni maslačci.
Vidi, vidi, došao sam u zrele godine u kojima je Stan Lee osmislio Spider-Mana, a ja hodam po ZK uredu, sudu, Poreznoj upravi i lijepim našim kopirnicama. Vrijeme je da se prijavi porez. A svanuo je i moj rođendan.
Podaleko sam dogurao
Ovaj put, nagradio sam se ilustracijom na temu omiljenog Super Marija sa čuvenih NES konzola koje su kod nas, poslije rata postale izuzetno popularne pod imenom Terminator uz žute diskete. Bile su dostupne i tek za 10 konvertibilnih maraka skuplje od samih igara.
Kupovali smo ih na pijacama, mijenjali i puhali kako bi se pokrenule, ako bi zatrzale. Džojstike smo mrcvarili nemilice, a kad bi i oni izdahnuli, vadili bi šrafcigere pa onda zelene pločice iz njih koje bi umakali u rakiju ne bi li proradili. Moj rođak se toliko izvještio da bi igrao na samoj pločici redajući po njoj gumenu dugmad.
Ponajviše smo igrali Contra Force, običnu Contru i Super Marija. Tu su bile i ultra teške Ninđa Kornjače, Battle Toads i naravno Double Dragon. Tu i tamo bi znali zaigrati Ninja Gaidena i bilo kakav fudbal.
Opleti
Roditelji s negodovali jer su mislili da video igre kvare televizore, a kako smo svi bili iz radničkih porodica, kupovina novog nije dolazila u obzir jer nismo imali toliko para. Televizor je bio prozor u svijet i zato smo ga morali dobro čuvati i njegovati. Danas je ro internet i moderne kablovske televizije na kojima ima hrpa filmova i utakmica, dok smo mi čekali četvrtkom Koka kola kino i Ligu Prvaka srijedom i po jednu utakmicu iz svake lige za vikend. Danas nema čega nema i sve je tu, na klik na mobitelu, televiziji ili računaru. Uistinu nevjerovatno vrijeme živimo. I možemo biti zahvalni na tome.
Bilo kako bilo, dođoh do 40. rođendana. Mislim da sam ih ukupno tri puta proslavio kako spada, sa probranim društvom. I bilo je sjajno. Svi moji prijatelji su bili tu, Adnan i Krige su didžejisali, a meni je nestala janjetina. Ranije, u djetinjstvu, u ona zlatna vremena, rođendan se nije slavio zbog visokog datuma, a poslije je došao rat, pa tranzicija i ja sam se zaboravio radovat.
No, moja predivna supruga je ipak spremila iznenađenje pa se baš radujem.
Eto, na ovom linku možete saznati štogod zanimljivog, da ne kažem sve, o džemretima, a možete kupiti i Preporod u kojem je taj tekst de raširio na dvije stranice uz moje ilustracije.
Autor i njegova džemreta
Elem, skoro mi drug reče, ostaćeš poznat kao čovjek koji je prvi nacrtao džemre.
Odakle početi? Pa možda od toga da je lijepo vidjeti da pokret moje generacije i dalje traje. To je ono nešto što svaka generacija ima. Neko pokret, neko revoluciju, prozu i poeziju, a mi… mi smo imali hip hop. O nastanku FmJama sve znate, barem oni koji su počeli slušati emisiju na Kameleon radiju, štediti pare za mikrofon i tražiti Fruity Loops za instalaciju na kompjuteru. I školjke jaja po zidovima. Pa ne bih o tome. Mogu ispričati iz svog ugla. A taj ugao, kao i uvijek za nas iz Tojšića, počinje i završava u autobusu broj 13. Njime smo odlazili na koncerte koji su bili u Slobodi, Domu i 65-ici. Nažalost, ta linija je vozila za našu varošicu do 19 sati. Poslije toga, išli smo pješke kući, što je nekih 10 kilometara puta sa jednim pojakim usponom u Čaklovićima, do tunela. Odatle je bilo lakše jer je sve bilo nizbrdo. To je valjda neka tradicija u našim porodicama. Očevi su išli pješke iz Mejdana osamdesetih ili zimi u školu, boreći se s vukovima i medvjedima kao i u svakoj porodici, a mi smo se eto, vraćali s koncerta i pazili da nas ko ne zgazi. Neki su stopirali pa bi im se neko i smilovao. Ali moja ekipa je voljela ići nazad na svojim nogama jer bi se mnogi otrijeznili nakon takvog marša kakvog se ni partizani ne bi postidili. Usput, pošto su mnogi imali kasete, a CD je bio misaona imenica, na njih smo prebacivali pjesme. Uskoro su se pojavili i mp3 stickovi po kojima sam dobio nadimak jer sam jedan od tih, onaj crni sa 128 megabajti memorije, nosio stalno sa sobom. Moja prva kaseta je bila album Ede Maajke “Slušaj mater” koji mi je donio brat Mirza. On mi je doduše vazda i donosio albume, prvi koji je i danas u sjećanju je original Greatest Hits od RUN DMC-a i album Puff Daddyja. Iako je čojk metalac, mene je usmjerio u drugom pravcu. Kasnije je odnekud donio Wu-Tangov album Iron flag i ja sam ostao duboko zaglavljen u hip hopu. Svoj nekakav krug sam zatvorio kada me Frenkie kontaktirao da mu dizajniram album Reexperience, a onda je DJ Soul zvao moju Provinciju da snime za remiks Imamo Problem. Edo Maajka je na svom profilu podijelio Provincijin album i na kraju je sve imalo smisla. Naravno, ne samo zbog toga. Već i zbog nošenja albuma u prodavnice, rada za Basic magazin i mnogih prijateljstava koja još uvijek traju. FmJamu sam posvetio i nešto svojih stranica u stripu Zbogom Maslačci, naročito tom pješačenju s koncerata, a što ću objaviti ako Bog da, naredne godine.
Došlo je vrijeme da se vratim crtanju pseudobiografskog stripa “Zbogom Maslačci.” Prošle godine sam nacrtao 80 tabli kratkog web stripa u kojem sam na početku krenuo sa gegovima, kratkim istinitim ali zabavnim događajima iz svog okruženja. Kasnije sam shvatio, kada sam se osjećao dovoljno ugodno sa linijama i načinom crtanja, da bih mogao razviti i neku priču.
Smrtnjak i ja, u polju maslačaka
Prvi put sam pokušao u tri table napisati priču o misterioznom nestanku štipaljki s mog balkona, zbog čega je izbio oružani sukob s vranama. Nekako je i uspjelo, dopalo se određenim ljudima, a ja sam stekao rutinu i naviku da redovno objavljujem strip.
Dio priče o misteriji štipaljki
Među ljudima, i barem prema statistici na fejsbuku i instagramu, najbolje je odjeknula kratka pričica o gurabiji, domaćem kolaču kojeg baš i ne volim. Niti ga odobravam. A nadam se da će nekad nestati svi recepti o njemu. Zajedno s hurmašicama. Uglavnom, onima koji ne poznaju gurabiju, najbolje ću objasniti da je riječ o slatkišu čija tvrdoća nadmašuje oklop Iron Mana, a i RoboCop se nešto raspitivao o mogućem korištenju za zamjenske dijelove. Narodu se dopalo pa su ga rado dijelili okolo. Što je dovelo i neke čitaoce do mene uz par simboličnih pitanja poput onog hoće li ovo biti na papiru?
Priča o gurabiji
Kasnije, ponukan redovnim odzivom čitatelja, skroman je to broj, dvadesetak na fejsbuku i stotinjak na instagramu, krenuo sam sa razvijanjem priče. Nehotice sam ubacio Smrtnjaka, jednog sovadina koji je inspirisan pravom sovom koja je živjela na jelki pored naše kuće. Ta se ptica toliko odomaćila da je često dolazila za naš sto pod trešnjom i zobala kolače od pekmeza ili šta bi već ko zaboravio na tanjiru. Ponosno je šetala mlade i učila ih da lete. Samo je djed rahmetli negodovao jer se vodio starom mišlju da je sova smrtnjak i da najavljuje smrt. Otud i ova pričica.
Nesretni Smrtnjak
Smrtnjak je kasnije prešao u dobre likove i krenuo sa mnom u avanturu Sarajevom. Inspirisan ZeroCalcareom i njegovim armadilom, ja i drug Smrtnjak smo krenuli po ulicama i u borbu s vranama. Doduše, Smrtnjak je prava punokrvna sova koja je zaista postojala, a u mom stripu je itekako živa i komunicira s drugim likovima. No, uzor je očit i ne treba ga kriti.
Da u tom stripu ima nešto prepoznali su na 24. Balkanskoj smotri stripova prošle godine u Leskovcu. Maslačci su nagrađeni sponzorskom nagradom Studentskog informativno izdavačkog centra Niš i lista “Pressing” za najbolji kratki strip, a koju sam podijelio sa Bobom Klisurskim iz Bugarske. Što je golemo za mene.
Hrabrost je ludost
Sada nastavljam sa pričom. Ovaj put, vraćamo se korijenima i odlazimo na Gribaju i njive uz njenu obalu, u potragu za Koncilom, konjolikim čudovištem iz naše rijeke, a o kojem ste mogli čitati u mojim Seoskim Strahotama. Priču o njemu i ilustraciju možete vidjeti na instagramu ili facebook stranici Avet Rio Gribaje. Ovaj će strip ujedno biti i prequel Gribajskim Hronikama, nastavku Strahota. Zašto? Pa zato što se Koncil pominje u obje knjige, a sad ću ga dodatno obrazložiti u nastavku Maslačaka i fino povezati univerzume.
Koncil u Gribaji
Ali da vas ne mučim, legenda o Koncilu glasi ovako.
Vele stari da se Koncil samo noću kreće, od izvora Gribaje do Spreče. Glasno vrišti, brzo trči i za njega duboke vode nema. Konjska mu je glava, a laktovi u sindžire vezani. Ko mu glas čuje, ogluhne na tri dana. Od očiju mu žutih insanu utrnu ruke i svako muško kad ga vidi, zapadne u muke. Njegova se cika samo noću čuje, kod mostova, vijerova i meraja, jer danju njegova duša u dubljanu spava. Među žilama stare vrbe. A kad prođu dva sata iza ponoći, on se iza sna prene i skoči da Gribajom potrči. Kao da grom iz vode izbije, tolika je silina te prikaze.
Elem, Koncil je najedanput nestao, kako mi je to pričala nena Ifeta. Kuda je otišao i zašto, saznaćemo zajedno malo u povratku maslačaka a sasvim dovoljno u Gribajskim Hronikama.
A zašto Zbogom Maslačci?
Pa zbog mojih žutih pantola koje sam u djetinjstvu, kako to pamti moja divna majka Šeherzada, zvao maslačkom. Sada sam odrastao, nosim jednostavne farmerke i kosim travu u kojoj caruju maslačci, a kojima velim zbogom kao i djetinjstvu…
Vis je brdo s kojeg puca pogled na Tojšiće, a nama opet predstavlja kraj ravnice. Izgleda kao neka predstraža masnoplavim planinama u pozadini. Moj bi djed znao reći da izgleda kao čir.
Onomad se špekulisalo da je to piramida ali hvala Bogu, zaobišla nas je ta halabuka.
Na Visu nisam nikad bio ali sam prije nekoliko mjeseci saznao da se gore strašno dobro zabavljaju momci iz Paraglajding tima iz Tuzle.
Potaknut tim zanimljivom otkrićem, nacrtao sam jednu ilustraciju na tu temu, kako bih još malo alarmirao javnost da ipak i kod nas ima života. I to kakvog, skaču ljudi i lete s padobranima, a slete negdje u dolini Spreče.
Jedan od tih momaka me kontaktirao i obezbijedio me mnoštvom forografija Visa i paraglajdera. No tek neki dan sam uspio to nacrtati. Ili starim, usporavam ili sam se umislio. Haj pa znaj.
Bilo kako bilo na fejsbuku možete pronaći Paraglajding tima Tuzla i ako smijete, pošto je meni svako dizanje od zemlje čisti užas, poletjeti nebom iznad Kalesije.
Kosim travu širokim zamasima. Sokovi pršte iz visoke trave. Na dva tri otkosa, zastanem, obrišem kosu, izvučem belegiju iz džepa na prljavim i krutim farmerkama i naoštrim kosu.
Djed otpuhuje.
Dok radim, on šefuje. Podigni kosu, ne maši toliko, zakačićeš zemlju, istupićeš je, naoštri vidiš da slabo siječe, naredbe su koje se ponavljaju i miješaju u granju obližnjeg hrasta. Neke zapovijedi stignu tik do vrha divlje trešnje, a onda ih vjetar odnese.
Požuri, veli mi, mrko je u karabudžaku. Zastanem i podignem glavu. Gledam u imaginarni ćošak na nebu, negdje prema Živinicama, odakle se valjaju masni tamni oblaci.
Znači, kiša, velim djedu.
On me potapše po ramenu i kaže da završim otkos do ograde i da kupim travu u kolica. Tako i činim. Grabim vile i kupim što više trave da ima za goveda. Za to vrijeme, djed driješi konopac i, uprkos jednoj kraćoj nozi, vješto se spušta na zemlju i veže ga za štitnik točka. Kad nabacim omanji naviljak na kolica, prebacićemo konopac preko trave i vezati ga za ručke.
Grmljavina me trgne.
Nije to ništa veli djed, dok ja, oznojen, hvatam kolica za ručke i osjetim svu težinu svijeta na svojim rukama. Djed to primjeti i veli, toliko muško, a tako malo trave natovario. Pa stavili smo sve što smo pokosili? Moglo je više.
Moglo je ali nema vremena. Oblaci se spuštaju i na našu njivu i mi žurimo kući.
Djede, pitam ga, otkad je to s karabudžakom kod nas?
On se češe po ćelavoj glavi, tik iznad naočara s crnim i debelim okvirom, tamo gdje mu je stakleno oko.
Ne znam dijete. Đed mi je tako govorio isto, da otam dolazi kiša i nikada nije omašilo. A haman neće ni večeras. Vazda je karabudžak nosio salaukovinu.
Oblaci se kotrljaju prema nama uz sve glasniju grmljavinu. Djed, s kraćom nogom, zbog nesreće u rudniku, brži je od mene. Snažan i jak čovjek uprkos svim mogućim nesrećama koje su ga pogodile u ionako teškom rudarskom i seljačkom životu.
Mogo bi led, velim više za sebe, da se požurim dok točak kolica škripi nepodmazano i pod teretom.
Nema leda poslije akšama, veli djed. Slegnem ramenima al dobacim, nije još akšam ima brat bratu sat vremena. On me ošine pogledom zdravog oka pa se nasmije. Tamam dok se zaakšami, led neće imat đe udarit.
Tako je bilo.
Oluja je stigla sa jakom kišom. Tačno iz pravca karabudžaka, kao da je neko povukao jasnu liniju do naše njive. Sjećam se da sam vazda u taj dio neba gledao, dok smo kopali krompir ili kada smo išli da fatamo ribu na mrežu. I uvijek je tu nebo postajalo crno, u tom budžaku samo da bi se stuštilo prema nama, bez imalo razumijevanja prema našim radovima na njivi ili igri ispod gustih krošnji drveća.
Avet Rio Gribaje 