Eto, na ovom linku možete saznati štogod zanimljivog, da ne kažem sve, o džemretima, a možete kupiti i Preporod u kojem je taj tekst de raširio na dvije stranice uz moje ilustracije.
Autor i njegova džemreta
Elem, skoro mi drug reče, ostaćeš poznat kao čovjek koji je prvi nacrtao džemre.
Odakle početi? Pa možda od toga da je lijepo vidjeti da pokret moje generacije i dalje traje. To je ono nešto što svaka generacija ima. Neko pokret, neko revoluciju, prozu i poeziju, a mi… mi smo imali hip hop. O nastanku FmJama sve znate, barem oni koji su počeli slušati emisiju na Kameleon radiju, štediti pare za mikrofon i tražiti Fruity Loops za instalaciju na kompjuteru. I školjke jaja po zidovima. Pa ne bih o tome. Mogu ispričati iz svog ugla. A taj ugao, kao i uvijek za nas iz Tojšića, počinje i završava u autobusu broj 13. Njime smo odlazili na koncerte koji su bili u Slobodi, Domu i 65-ici. Nažalost, ta linija je vozila za našu varošicu do 19 sati. Poslije toga, išli smo pješke kući, što je nekih 10 kilometara puta sa jednim pojakim usponom u Čaklovićima, do tunela. Odatle je bilo lakše jer je sve bilo nizbrdo. To je valjda neka tradicija u našim porodicama. Očevi su išli pješke iz Mejdana osamdesetih ili zimi u školu, boreći se s vukovima i medvjedima kao i u svakoj porodici, a mi smo se eto, vraćali s koncerta i pazili da nas ko ne zgazi. Neki su stopirali pa bi im se neko i smilovao. Ali moja ekipa je voljela ići nazad na svojim nogama jer bi se mnogi otrijeznili nakon takvog marša kakvog se ni partizani ne bi postidili. Usput, pošto su mnogi imali kasete, a CD je bio misaona imenica, na njih smo prebacivali pjesme. Uskoro su se pojavili i mp3 stickovi po kojima sam dobio nadimak jer sam jedan od tih, onaj crni sa 128 megabajti memorije, nosio stalno sa sobom. Moja prva kaseta je bila album Ede Maajke “Slušaj mater” koji mi je donio brat Mirza. On mi je doduše vazda i donosio albume, prvi koji je i danas u sjećanju je original Greatest Hits od RUN DMC-a i album Puff Daddyja. Iako je čojk metalac, mene je usmjerio u drugom pravcu. Kasnije je odnekud donio Wu-Tangov album Iron flag i ja sam ostao duboko zaglavljen u hip hopu. Svoj nekakav krug sam zatvorio kada me Frenkie kontaktirao da mu dizajniram album Reexperience, a onda je DJ Soul zvao moju Provinciju da snime za remiks Imamo Problem. Edo Maajka je na svom profilu podijelio Provincijin album i na kraju je sve imalo smisla. Naravno, ne samo zbog toga. Već i zbog nošenja albuma u prodavnice, rada za Basic magazin i mnogih prijateljstava koja još uvijek traju. FmJamu sam posvetio i nešto svojih stranica u stripu Zbogom Maslačci, naročito tom pješačenju s koncerata, a što ću objaviti ako Bog da, naredne godine.
Došlo je vrijeme da se vratim crtanju pseudobiografskog stripa “Zbogom Maslačci.” Prošle godine sam nacrtao 80 tabli kratkog web stripa u kojem sam na početku krenuo sa gegovima, kratkim istinitim ali zabavnim događajima iz svog okruženja. Kasnije sam shvatio, kada sam se osjećao dovoljno ugodno sa linijama i načinom crtanja, da bih mogao razviti i neku priču.
Smrtnjak i ja, u polju maslačaka
Prvi put sam pokušao u tri table napisati priču o misterioznom nestanku štipaljki s mog balkona, zbog čega je izbio oružani sukob s vranama. Nekako je i uspjelo, dopalo se određenim ljudima, a ja sam stekao rutinu i naviku da redovno objavljujem strip.
Dio priče o misteriji štipaljki
Među ljudima, i barem prema statistici na fejsbuku i instagramu, najbolje je odjeknula kratka pričica o gurabiji, domaćem kolaču kojeg baš i ne volim. Niti ga odobravam. A nadam se da će nekad nestati svi recepti o njemu. Zajedno s hurmašicama. Uglavnom, onima koji ne poznaju gurabiju, najbolje ću objasniti da je riječ o slatkišu čija tvrdoća nadmašuje oklop Iron Mana, a i RoboCop se nešto raspitivao o mogućem korištenju za zamjenske dijelove. Narodu se dopalo pa su ga rado dijelili okolo. Što je dovelo i neke čitaoce do mene uz par simboličnih pitanja poput onog hoće li ovo biti na papiru?
Priča o gurabiji
Kasnije, ponukan redovnim odzivom čitatelja, skroman je to broj, dvadesetak na fejsbuku i stotinjak na instagramu, krenuo sam sa razvijanjem priče. Nehotice sam ubacio Smrtnjaka, jednog sovadina koji je inspirisan pravom sovom koja je živjela na jelki pored naše kuće. Ta se ptica toliko odomaćila da je često dolazila za naš sto pod trešnjom i zobala kolače od pekmeza ili šta bi već ko zaboravio na tanjiru. Ponosno je šetala mlade i učila ih da lete. Samo je djed rahmetli negodovao jer se vodio starom mišlju da je sova smrtnjak i da najavljuje smrt. Otud i ova pričica.
Nesretni Smrtnjak
Smrtnjak je kasnije prešao u dobre likove i krenuo sa mnom u avanturu Sarajevom. Inspirisan ZeroCalcareom i njegovim armadilom, ja i drug Smrtnjak smo krenuli po ulicama i u borbu s vranama. Doduše, Smrtnjak je prava punokrvna sova koja je zaista postojala, a u mom stripu je itekako živa i komunicira s drugim likovima. No, uzor je očit i ne treba ga kriti.
Da u tom stripu ima nešto prepoznali su na 24. Balkanskoj smotri stripova prošle godine u Leskovcu. Maslačci su nagrađeni sponzorskom nagradom Studentskog informativno izdavačkog centra Niš i lista “Pressing” za najbolji kratki strip, a koju sam podijelio sa Bobom Klisurskim iz Bugarske. Što je golemo za mene.
Hrabrost je ludost
Sada nastavljam sa pričom. Ovaj put, vraćamo se korijenima i odlazimo na Gribaju i njive uz njenu obalu, u potragu za Koncilom, konjolikim čudovištem iz naše rijeke, a o kojem ste mogli čitati u mojim Seoskim Strahotama. Priču o njemu i ilustraciju možete vidjeti na instagramu ili facebook stranici Avet Rio Gribaje. Ovaj će strip ujedno biti i prequel Gribajskim Hronikama, nastavku Strahota. Zašto? Pa zato što se Koncil pominje u obje knjige, a sad ću ga dodatno obrazložiti u nastavku Maslačaka i fino povezati univerzume.
Koncil u Gribaji
Ali da vas ne mučim, legenda o Koncilu glasi ovako.
Vele stari da se Koncil samo noću kreće, od izvora Gribaje do Spreče. Glasno vrišti, brzo trči i za njega duboke vode nema. Konjska mu je glava, a laktovi u sindžire vezani. Ko mu glas čuje, ogluhne na tri dana. Od očiju mu žutih insanu utrnu ruke i svako muško kad ga vidi, zapadne u muke. Njegova se cika samo noću čuje, kod mostova, vijerova i meraja, jer danju njegova duša u dubljanu spava. Među žilama stare vrbe. A kad prođu dva sata iza ponoći, on se iza sna prene i skoči da Gribajom potrči. Kao da grom iz vode izbije, tolika je silina te prikaze.
Elem, Koncil je najedanput nestao, kako mi je to pričala nena Ifeta. Kuda je otišao i zašto, saznaćemo zajedno malo u povratku maslačaka a sasvim dovoljno u Gribajskim Hronikama.
A zašto Zbogom Maslačci?
Pa zbog mojih žutih pantola koje sam u djetinjstvu, kako to pamti moja divna majka Šeherzada, zvao maslačkom. Sada sam odrastao, nosim jednostavne farmerke i kosim travu u kojoj caruju maslačci, a kojima velim zbogom kao i djetinjstvu…
Vis je brdo s kojeg puca pogled na Tojšiće, a nama opet predstavlja kraj ravnice. Izgleda kao neka predstraža masnoplavim planinama u pozadini. Moj bi djed znao reći da izgleda kao čir.
Onomad se špekulisalo da je to piramida ali hvala Bogu, zaobišla nas je ta halabuka.
Na Visu nisam nikad bio ali sam prije nekoliko mjeseci saznao da se gore strašno dobro zabavljaju momci iz Paraglajding tima iz Tuzle.
Potaknut tim zanimljivom otkrićem, nacrtao sam jednu ilustraciju na tu temu, kako bih još malo alarmirao javnost da ipak i kod nas ima života. I to kakvog, skaču ljudi i lete s padobranima, a slete negdje u dolini Spreče.
Jedan od tih momaka me kontaktirao i obezbijedio me mnoštvom forografija Visa i paraglajdera. No tek neki dan sam uspio to nacrtati. Ili starim, usporavam ili sam se umislio. Haj pa znaj.
Bilo kako bilo na fejsbuku možete pronaći Paraglajding tima Tuzla i ako smijete, pošto je meni svako dizanje od zemlje čisti užas, poletjeti nebom iznad Kalesije.
Kosim travu širokim zamasima. Sokovi pršte iz visoke trave. Na dva tri otkosa, zastanem, obrišem kosu, izvučem belegiju iz džepa na prljavim i krutim farmerkama i naoštrim kosu.
Djed otpuhuje.
Dok radim, on šefuje. Podigni kosu, ne maši toliko, zakačićeš zemlju, istupićeš je, naoštri vidiš da slabo siječe, naredbe su koje se ponavljaju i miješaju u granju obližnjeg hrasta. Neke zapovijedi stignu tik do vrha divlje trešnje, a onda ih vjetar odnese.
Požuri, veli mi, mrko je u karabudžaku. Zastanem i podignem glavu. Gledam u imaginarni ćošak na nebu, negdje prema Živinicama, odakle se valjaju masni tamni oblaci.
Znači, kiša, velim djedu.
On me potapše po ramenu i kaže da završim otkos do ograde i da kupim travu u kolica. Tako i činim. Grabim vile i kupim što više trave da ima za goveda. Za to vrijeme, djed driješi konopac i, uprkos jednoj kraćoj nozi, vješto se spušta na zemlju i veže ga za štitnik točka. Kad nabacim omanji naviljak na kolica, prebacićemo konopac preko trave i vezati ga za ručke.
Grmljavina me trgne.
Nije to ništa veli djed, dok ja, oznojen, hvatam kolica za ručke i osjetim svu težinu svijeta na svojim rukama. Djed to primjeti i veli, toliko muško, a tako malo trave natovario. Pa stavili smo sve što smo pokosili? Moglo je više.
Moglo je ali nema vremena. Oblaci se spuštaju i na našu njivu i mi žurimo kući.
Djede, pitam ga, otkad je to s karabudžakom kod nas?
On se češe po ćelavoj glavi, tik iznad naočara s crnim i debelim okvirom, tamo gdje mu je stakleno oko.
Ne znam dijete. Đed mi je tako govorio isto, da otam dolazi kiša i nikada nije omašilo. A haman neće ni večeras. Vazda je karabudžak nosio salaukovinu.
Oblaci se kotrljaju prema nama uz sve glasniju grmljavinu. Djed, s kraćom nogom, zbog nesreće u rudniku, brži je od mene. Snažan i jak čovjek uprkos svim mogućim nesrećama koje su ga pogodile u ionako teškom rudarskom i seljačkom životu.
Mogo bi led, velim više za sebe, da se požurim dok točak kolica škripi nepodmazano i pod teretom.
Nema leda poslije akšama, veli djed. Slegnem ramenima al dobacim, nije još akšam ima brat bratu sat vremena. On me ošine pogledom zdravog oka pa se nasmije. Tamam dok se zaakšami, led neće imat đe udarit.
Tako je bilo.
Oluja je stigla sa jakom kišom. Tačno iz pravca karabudžaka, kao da je neko povukao jasnu liniju do naše njive. Sjećam se da sam vazda u taj dio neba gledao, dok smo kopali krompir ili kada smo išli da fatamo ribu na mrežu. I uvijek je tu nebo postajalo crno, u tom budžaku samo da bi se stuštilo prema nama, bez imalo razumijevanja prema našim radovima na njivi ili igri ispod gustih krošnji drveća.
Davno je amidža rekao da Delići umru kad im iščupaš korijen. Kad ih odvojiš od njive i neprestane znojne borbe sa zemljom. Samo se osuše. I odu na onaj svijet. Tiho, kao maslačci kad se zapute iznad livade da, nošeni vjetrom, produže vrstu.
Zato sam nacrtao ovu sliku. Isprva sam je htio za naslovnicu ili zadnju koricu za strip “Zbogom Maslačci” a onda sam shvatio da je ideja bila dublja, da seže u porodične podrume sjećanja koje čovjek, kad uđe u godine pogodne za kredit, zamandali, a ključ baci u Gribaju.
No ovih godina, rijeka je plitka. Ključevi vire i čovjek ne može da se ne sjeti svake cigle uzidane u njegovo odrastanje. I onda, kao pravi seljak, uvidi da livada nikada neće otići iz njegovih misli. Blato će se vratiti na stopala, a žuljevi dlanovima. I tek onda, uprkos mnoštvu pročitanih knjiga, gomili stripova i lutanja po drugim zemljama, čovjek će shvatiti da cijeli život vuče taj korijen za sobom, nateže ga do maksimalnih granica i kad pukne – jednostavno ode ka mezarju, praćen lijepim riječima i ponekom zlobnom opaskom.
I tek kad počnu truhnuti, sjetimo se da njegujemo korijene. Kasno doduše ali ipak, dovoljno dugo da vratimo mir u vazda vrelu nutrinu, skuhanu i na kraju sprženu žurbom, traganjem za drugim livadama i pokušajima da se promijeni ta iznikla stabljika.
Tužno je to.
Tužno poput mojih žutih pantola iz djetinjstva koje sam zvao maslačcima, a kojima sam davno rekao zbogom.
Pečenjak je mladi klip kukuruza, pogodan za jelo. Obično se bere u ova doba i peče u žaru ili kuha u šerpi.
To je bila omiljena poslastica u djetinjstvu na selu. U ta smo doba pecali ribu ili je lovili na mrežu, u gustom korijenju vrba na obalama Gribaje. Dok bi je čistili, najstariji među nama bi poslali hitronogog dječaka u najbližu njivu da probere dobrih pečenjaka, ukrade i neopaženo se vrati nama.
Dotle bi, obično u predvečerje, neko zapalio vatru pa bi ih pekli u žaru, njih i očišćene ribe. I uživali. Bez soli i bilo kakvih drugih dodataka. Slatko bi jeli i kleli se da nema ničeg boljeg na svijetu. Ujutro bi znali dobiti batine jer, koliko god bili oprezni, neko od seljaka bi nas vidi i prijavio vlasniku njive, a koji bi uputio žalbu ocu ili materi. Doduše, neki su nas znali zaganjati motkom i sikirom, ako bi se tokom krađe zatekli u njivi.
A još bolji pečenjci su bili kada bi ih naše majke skuhale u šerpi na šporetu. Još bi ih posule solju pa bi doživljaj bio potpun.
Danas se slabo kradu pečenjci. A skoro niko ih ne peče na njivi, u hladu nekog drveta. A godilo bi osjetiti taj miris dok putuje preko polja, niz obale Gribaje i zastaje u gustim krošnjama vrba.
Prošle su tri godine kako je babo umro. Službeno, rekli su nam od korone. Nismo ga mogli vidjeti ali ni donijeti mu lijekove za srce i šećer. Posljednje što sam vidio od njega, bila je ruka na prozoru, ne znam ni na kojem već spratu bolnice. Samo to, ruka.
A vazda je ta ruka bila tu, na njivi, da povuče, pomogne, ogromna poput lopate. Išao bi na posao na dubravskom kopu, a poslije na njivu, vjerujem da je zbog tog umora volio da spava.
Nije bio od priče, jeo bi da ne bude gladan i često je zamišljen gledao nekud prema brdima u daljini, uz maleni tihi zvižduk. Kada bi se opružio na terasi, uzimao bi križaljku i pažljivo je ispunjavao. Imao je lijep rukopis i vazda se čudio kako ja ružno redam slova.
A te riječi na papiru, danas sve više liče na njegove ukrštenice. Kao i ruke.
I moje su lopatarske, kao njegove. Velike da lijepo obuhvate košarkašku loptu. Ili da čvrsto drže vile kad se zabacuje na sijeno. Ili… da možda crtaju. Jer je i on to znao ali ga nije puno interesovalo. Čini mi se da je živio samo toliko, koliko mora, boreći se da njegova djeca imaju za škole i da jedu. Sve sa rim velikim toplim rukama prošaranim žuljevima.
Danas, kad se spuštam do njive kraj Gribaje, padaju mi slike na pamet, kako kupim sav alat i tovarim na ramena pa krenemo lagano kući, ja brzo, a on, već pritisnut srcem i godinama, polako, nogu za nogoma.
Danas sam ga nacrtao iznad Gribaje, gdje je volio da peca, nekad dok je bio pri zdravlju. Sa običnim štapom, kakvog je i nama nekada pravio, donosio bi kući punu kantu deverika i klenova. Ili ako ne bi bilo ulova, kantu trešanja. Jer uprkos svojo visini i težini, prenjao bi se s lakoćom na svako drvo, čak do vrha. Volio je tu rijeku jer je uz nju i djedov mlin odrastao. Zajedno sa svojim bratom i sestrama. Nekada, kada bi odlučio da progovori, pričao bi nam o vidrama, patkama i njihovim jajima koje je uzimao iz gnijezda. Govorio je da je rijeka bila čišća zbog mnoštva rakova, a ribe su bile poprilično veće. Znao je i priče koje im je djed govorio u vodenici ali ih je smatrao budalaštinom. Pa ipak, kada je došao Elvir Bucalo da snimi naše Strahote za BHT, ispričao je ponešto, ali ne previše. A ja taj video ljubomorno čuvam jer mu još jedino tu čujem boju glasa…
Jara izbija iz pokošene njive. Loše pokošeni ostaci trave bodu kroz čarape u gumenim opancima s pijace. Ispod njih, ključa krv u stopalima koja gore kao da hodaš po žeravici.
S vilama u rukama, teturamo pod žestokim suncem, prevrćemo pokošenu travu. Djed zabrinuto gleda u karabudžak iznad Živinica. Otamo uvijek dolazi kiša. Uvijek se pomalo smrači kad dođe vakat za sijeno. I onda žurimo da ne pokisne, da se ne potpari i ne usmrdi.
A trava, požutjela, mirišljava i suha. S lakoćom ulazi u vile koje je prevrću ili rastresaju, da se dobro osuši s druge strane.
Ovdje nema hlada, osim po krajevima njiva, uz ogradu ispod bogate krošnje rijetkog hrasta. Tu čuvamo boce s vodom, da im barem malo potraje prijeko potrebna hladnoća. Prošetamo do vode, napijemo se i osjetimo kako se spušta temperatura u tijelu. Djed negoduje. Gubimo vrijeme dok se nebo požuruje. Pravimo pauzu, uz kahvu na njivi. U mirisu rijetkog poljskog cvijeća, srčemo vrelu tečnost i shvatamo koliko griješimo s hladnom vodom. Nena, koja je donijela kahvu, pita nas, hoćemo li pogače, sira i kajmaka. Svi gledamo u djeda. A on, smrknut, pogođen raznim nesrećama od kojih mu je jedna u rudniku izbila oko, koje je zamijenio staklenim, ispod debelih naočara, gleda i travu. Maše rukama da ustanemo i krenemo da kupimo. Ješćemo kad završimo.
Dijelimo uloge. Uzimamo vile i pravimo naviljke. Skupljamo ostatke i grabimo u manje plastove. Njiva se čisti prema vrhu, gdje su složena sijena. Oznojeni, prekriveni tarom, prljavi i nasmijani. Slažemo naviljke. Djed me šalje po podvore, dvije dugačke oble drvene šipke. Lagane su kao perce. Podvlačimo ih ispod naviljaka, i po komandi, jedan ide nazad, drugi naprijed i podižemo naviljak sijena na podvorima pa klipšemo duž njive, spuštamo ih u polukrug oko mjesta gdje je udarena stožina. Oni, što grabe za nama, negoduju ali se i smiju.
Dok postavljam podvore, otac i djed me zovu. Već su počeli slagati sijeno oko stožine i viču da poletim, uzmem najveće vile i počnem zabacivati sijeno nekome od nas ko je već gore i sadijeva ga. Ruke me već bole od nošenja ali ovdje se muškarci ne žale. Hvatam vile i zabacujem, preko mojih ruku prelazi cijela njiva sijena.
Dok kupim sijeno i podižem ga u visinu čela onog koji sadijeva, shvatam da odrastam. Nema više šale. Sijeno treba sadjeti da bude jako, ustrajno i da ne truhne tokom zime ili od kiše. A na nama dvojici je najveća odgovornost.
Teško dišemo od prašine i tare koja se lijepi po mana. Ja sam skinuo majicu, da dođem do zraka. Onaj gore, na sijenu, mora ostati u majici dugih rukava i trenerci koju je strpao u čarape. Ako se i znoji, ne žali se. Ovdje nemamo pravo na to.
Avet Rio Gribaje 