U čekaonici kod ljekara, razmišljam o prethodnim danima i ponekim noćima. Puno se toga dogodilo, a moj mozak ne može sve da svari. Između ostalog, završio sam tri priče o Begi Kovaču i započeo četvrtu. Puno se ideja roji u ovoj izmučenoj glavi.
A kad spomenuh to, pade mi na pamet da su nam takve i sve izreke. Mučne, teške i crne. Em spavamo ko klade, teški smo kao tuč, jaki ko konji i umiremo k’o mačad.
A danas nacrtah i ovu, prema kojoj nema smrti bez malja.
Valjda se misli na to da je čovjek toliko zdrav i jak da neće umrijeti od nekih uopštenih bolesti poput srčanog udara ili zatajenja bubrega, već će ga neko morati zatući maljem.
Na današnji dan, prije četiri godine, otišao je moj babo Fikret, kako se često šalio, u vječna lovišta. Koristio je tu frazu zbog Teksa Vilera, italijanskog stripa kojeg je mnogo volio da čita. Babo je volio da čita sve, od novina do knjiga. Kupovao je bratu i meni stripove, kad bi išao na put da nabavlja robu za rudnik ali i knjige. Još pamtim da sam u paketiću, pored igračke, za novu godinu dobio i domaći strip Čiča Tomina Koliba. Nestao je negdje u ratu, nažalost.
Moraću ga negdje nabaviti.
Jednom, pred ljetni raspust, uoči rata ( Bože dragi, sve računamo prije i poslije rata ), babo je donio džepne knjige Na Drini Ćuprija i Nečistu Krv. Ja sam to pročitao i kad sam se vratio u školu, napisao da sam pored lektire i to progutao. Učitelj je mislio da lažem, malo me propitao al kad je vidio da sam upamtio Ćorkana, Radosava i Sofke, pozvao je babu na razgovor. Otac, od malo riječi, vječito zamišljen, zbunjeno je pitao učitelja šta je bilo. Pa ovo što je pročitao. Pa jesi li reko da čitaju knjige? Jesam. Pa jesu ovo knjige? Jesu. Ne vidim onda problem. Učitelj je pred sam početak rata pobjegao, a babo je ostao da sa komšijama organizuje stražu.
Dugo sam se kanio da uradim nastavak svog lokalnog hita, knjige o prikazama iz doline Gribaje. Pokušavao sam opet s kratkim pričama i ilustracijama ali nije išlo. Pa sam se okrenuo stripu. I krenulo je.
Naslovnica
Prvo sam osmislio junaka. Htio sam nekog domaćeg, realističnog u svijetu anamonog i bajki. I tako se odlučih za efendiju, koji se tek vratio iz rata u svoje selo na obali Gribaje.
Bego Kovač.
Nazvao sam ga tako zbog lakše pamtljivosti, a zato što me ime Bego podsjeća na ime Korto. Da, na čuvenog mornara koji je obišao svijet u potrazi za blagom. Ali moj junak će za razliku od vječnog mornara lutati livadama, obalama i šumama oko Gribaje. U jednom mikrokosmosu u kojem sam odrastao i maštao o bajkama i drugim strahotama.
No, Bego će lutati kroz horor priče, naoružan pištoljem, od kojeg nema mnogo koristi, vjerom i zdravim humorom. Što me dovodi do Hellboya, omiljenog horor stripa. I njegovih kratkih priča u kojima sam najviše uživao, poput Čeličnih cipela.
Od njegove biografije, kojom ću se ako Bog da baviti u daljim pričama, mogu izdvojiti da je Bego bio učenik tuzlanske medrese te da je bio partizan u 16. muslimanskoj brigadi. Ratni veteran, jakog stava i bez stida o vlastitom porijeklu. Zbog toga nosi fes sa zvijezdom i pojas. No i tome će biti riječ kasnije. Ne u ovoj knjizi koju pripremam. Također, Bego je blag i zamišljen sa dozom ironije i sarkazma u govoru.
A sama knjiga?
Pa čim završim priču o riječnom vampiru, potražiću izdavača. Plan mi je da knjiga sadrži pet do šest priča, uz ovu koju ćete sada moći pročitati. Pored vampira, Bego će bitku voditi sa zlom vilom Gribajušom, razgovarati s bijelim učkur mačorom i doživjeti užas Zmijišta.
A sad, uživajte u stripu.
Nadam se da vam se dopala prva priča iz Gribajskih Hronika.
Umorni ali sretni, sjedili smo u subotu oko devet sati navečer, kao u stara dobra vremena, kod Kenana u bašti. Lijeno smo žvakali ćevape iz Starog Hana, uz gutljaje vode i piva. Bili smo previše iscrpljeni za priču i nesvjesni svega što se uradilo.
Esmir, Kenan i ja.
A bilo je mnogo toga.
U petak sam stigao iz Sarajeva, autobusom koji je volio praviti pauze, a na stanici me dočekao Esmir. Valjalo nam je donijeti slike i iznijeti štafelaje koje su nam dovukli kalesijski vatrogasci. Hvala momci. Na Esmirov prijedlog, višak slika smo poredali po radijatorima u sali osnovne škole u Tojšićima. Ostale, podijeljene u dva segmenta, na historijski i narodni, ostavili smo na štafelajima. Stigao je i Nermin pa smo uz pomoć Sabita dovukli i nekoliko klupa koje smo stavili u sredinu kako bi se narod mogao osvježiti, jer je bilo baš vruće.
Postavljanje slika
U sali je bilo svježe pa nam baš i nije bio problem postaviti sve i pripremiti se za sutra. Poslije smo otišli na kahvu s našim Raletom, prelomili koju riječ i kud koji mili moji.
U subotu smo počeli ostatak priprema za izložbu. Prvo smo otišli po ključ, uz malo zavrzlama a onda i po vodu. Nermin je stigao sa audio opremom koju je Esmir pažljivo spajao i provjeravao, dok nam je u pomoć priskočio i čuveni profesor Esad koji nam je pomogao oko postavljanja velikih i malih plakata.
Provjera zvukaOsvježenje
Sala se polako pretvarala u galeriju, a mi nismo primjetili da vrijeme prosto leti.
Plakat je poslije promijenio mjesto
Već je bilo šest sati pa smo se malo uredili dok su prvi gosti počeli dolaziti u salu.
Isprva su tu bili naši prijatelji ali i komšije i mnogi drugi ljudi koje je zanimalo šta to ima u Tojšićima da je vrijedno crtanja..
A ima toliko toga, od Hamze i Refika Hukića, starog hana ili Atik džamije, mezarja, nekadašnje pruge i naravno narodnih običaja i radova, poput kupljenja sijena. Eh da, tu su mnogi bili oduševljeni što su mogli pokazati svojim mlađim šta je zapravo stožina, kako izgleda i čemu služi. Svakako da je janje za prvi maj privuklo najviše pažnje uz roštilj na platama od šporeta.
Počelo je
Izložbu je otvorio Nermin, jednim lijepim nadahnutim tekstom o Tojšićima i trenutku da se svijetu, koji je postao globalno selo, počnu pričati naše priče. Poslije velikog aplauza, uskočio sam i ja da se kratko obratim i otvorim izložbu.
Pogled s kraja haleSvi naši prijatelji…TojšićiRazgovori o slikamaPogled na historijuObilazak
Onda smo sišli među svijet, dok je Esmir pazio na muziku i objašnjavali ako je bilo kakvih nedoumica. A pitanja je bilo mnogo, od izbora ilustracija do učenja o tome ko su zapravo naši, historijski vrijedni ljudi.
Gosti su ulazili u valovima. U jednom momentu je u dvorani bilo više od stotinu ljudi, a preko 200 osoba je posjetilo naš mali projekat, održan uz veliku pomoć IT Cloudsa ( Hvala Kula ), BKC Kalesija i OŠ Tojšići i njihovih zaposlenih, uz našu golemu želju, da to uradimo po svim pravilima i bez najmanje greške. A ljudi su dolazili, družili se, pričali dok su djeca trčala okolo. Od pola sedam do pola devet je trajalo druženje, a onda su ostali najuporniji, pa smo još malo pričali o ovoj ideji.
Da, izložbu je stigao posjetiti i naš reprezntativac Eldar Ćivić, koji je kako reče, maksuz došao.
Uglavnom, nakon izložbe, još jednom smo zasukali rukave i uz pomoć prijatelja očistili salu, vratili sve na svoje mjesto, složili štafelaje i pokupili slike.
Što me vraća na početak teksta, u Kenanovu baštu.
Sjedili smo, smijali se, bez ikakvih misli o značaju nečeg ovakvog što smo izveli u Tojšićima. A i to je samo jedan korak, od mnogih koje planiramo dalje.
Jednu smo večer, pijuckali piće pored auta, pod blijedom rasvjetom i pretresali mnogo puta ponovljene teme. Među njima i onu o Tojšićima.
Šta se to događa s nama pa tonemo u nekakvo sivo raspoloženje? Nezavršeni, poput zgrade ambulante, izlokani poput puteva i zamalo ugašeni, kao noćna rasvjeta u centru.
Pa, hoćemo li šta praviti, upitaše Esmir i Kenan. Imamo tvoje slike, da napravimo događaj, kao nekad kad smo čitali poeziju Charlesa Bukowskog u nesuđenom Domu kulture.
Hoćemo.
Evo nas na pragu izložbe ilustracija kojima sam, od 2019. godine, tada još usamljen u Sarajevu, liječio pomalo nostalgiju za Gribajom, livadama i Tojšićima. Crtao sam te sličice i pričao o svom selu, ljudima, spomenicima i Refiku Hukiću.
Da, čovjeku iz Tojšića možete zahvaliti jer je onomad, u doba Jugoslavije, pokrenuo projekat izgradnje hiljadu škola u Bosni i Hercegovini. Ni manje ni više – hiljadu. Nažalost, takav čovjek nema ulicu u Tojšićima, a niti jedna škola u BiH ne nosi njegovo ime.
Refik Hukić
Tojšići su vezani uz porodicu Hukić. Hukića han je bio nadaleko poznat, a ja sam ga nacrtao gledajući u ispranu fotografiju iz Tuzlanskog vremeplova. Moj dobri prijatelj, jedan od pokretača ove izložbe potiče iz te porodice, a njegov otac Rizo je držao i čuvenu kafanu. Od tog hana, ostala je samo stara drvena građevina ali će barem crteži živjeti. Kao na ovoj izložbi.
Hukića han
No, nisam se držao samo građevina, iako bi mezarje i Atik džamija imali šta da kažu. Posvetio sam pažnju našoj maloj rijeci Gribaji, vodenicama i nekim našim narodnim običajima. Htio sam ostaviti neki mali podsjetnik na kupljenje sijena, onako kako to više skoro niko ne radi. Da ga vilama skuplja u naviljke pa ih nosi do stožine i slaže oko nje. Htio sam pričati o kosištu i belegiji pa čak i o roštilju na starim pločama od šporeta. Da zacvrči, što bi rekli kod nas.
Roštilj na selu
No, to je tek početak. Na izložbi planiramo postaviti tridesetak slika. A naš Fahrudin Sinanović, direktor BKC-a, predlaže da to skupimo u jednu knjigu. To je već desetljetni posao, no možda nekad i napravimo, za sad, iz godine u godinu, postavljam poneku sličicu, nekih naših lokalnih likova, običaja i načina života, a kasnije, kad dođe neko pravednije vrijeme, fino to sortirati u jedan vodič kroz Tojšiće.
A što se same historije tiče, preporučujem da nabavite knjigu od Damira Bošnjakovića.
Knjiga o nama
Ne stigoh spomenuti ni Slogu pa čak ni Asima Parsa koji je s reprezentacijom Turske došao do finala Eurobasketa ili Eldara Ćivića koji igra za nogometnu reprezentaciju BiH…
Da, ima materijala za pogolem vodič.
No, dođite 8. juna u Tojšiće, na izložbu o njima samima i pogledajte samo površinu jedne historijske sante leda koju polako otkrivamo, kako vama tako i sami sebi. Uz piće, kao onu večer pored auta, samo ovaj put u lijepo osvjetljenoj sali.
Nastavljamo s pripremama za avanturu života. Uvijek sam htio spustiti se niz Gribaju, nekih 10 kilometara do ušća u Spreču. Nekoliko godina Rale i ja to planiramo ali nas geografska razdvojenost, život i četrdesete ozbiljno sprečavaju u tome. Otud mi i ideja da sa drugom Smrtnjakom napravim papirni brod, jer zbog plitkoće rijeke, samo se on i može spustiti dole.
Nazvao sam ga Gromovo đule zbog Kulenovićeve priče u kojoj ono čuva glavnog junaka od svakojakih nesreća. Iako bez jarbola i jedara, imam osjećaj da ćemo se poput đuleta stuštiti niz rijeku, pretresti uspomene i životna pitanja i završiti avanturu.
Eh da, ima tu uticaja i iz filmova jer znate da svemirski brodovi u Alienu nose imena iz djela Josepha Conrada. Tako sam i ja htio odati počast književniku na svoj način.
A obuću ne nosim zbog Ćopićevog Bosonogog djetinjstva. Što baš i nije pohvalno za raditi u Gribaji, zbog stakla i kantica kajmaka. Mada… s odlaskom stanovništva, Gribaja se polako čisti i zarasta u pravu malu džunglu.
Moja mapa Gribaje
Naravno, spuštanje je opasno i zbog zmija. Ljeti ih nizvodno bude baš mnogo pa mi sa zasukanim nogavicama trebamo oprezno koračati.
A tek smo na petoj stranici.
*Stožinu za sijeno sam uvijek vidio kao neki jarbol, pa ko zna, možda se u ovom stripu ukaže i neko plutajuće sijeno. Jedno su u ranijim Maslačcima odnijeli vanzemaljci…
Kad sam radio za radio, najviše me mrzilo da skupljam servisne informacije ujutro. Dosadan je to posao koji ne voliš ni ti, a ni onaj koga zoveš ali svejedno to morate uraditi pa se uljudno pozdravite, pa vam glasovi s druge strane slušalice izdiktiraju koliko je bilo narušavanja javnog reda i mira, pljački ili požara i hitnih intervencija. Također ste znali koliko je beba rođeno.
Letva
Ali postojali su dani kada je to bilo zabavno. Prvi i drugi maj.
Tokom prvog dana, zivkali biste sve službe kako bi mogli sastaviti izvještaj o lošim stranama prvog maja. A drugog bi imali kompletnu sliku. Tako bi obavijestili slušaoce koliko je kome naudilo meso, ko je završio u hitnoj, a ko na hlađenju u policiji.
Jednom sam tako, oko deset ujutro pozvao Hitnu službu i pitao, možemo li usput doći i s kamerom, da snimimo izjavu za televiziju, a audio ćemo svakako odvojiti za radio. I kaže dežurni, požurite, imate šta i vidjet.
I tako se zaputimo prema mogućoj priči.
U holu hitne imamo šta i vidjeti. Pijani mladići, zamotanih glava i ruku, sa udlagama oko vrata, a jedan je spavao naslonjen na krvavu letvu. Jauču, uzdišu i ispuštaju bolno i mahmurno oj. Pozdravimo dežurnog doktora, a on nas uvede u ordinaciju da uzmemo izjavu.
Šta je ovo, upitam ga?
A došli jutros, postavili janje haman u šest, u devet se pobili oko letve i došli nama. Sad će policija da pravi zapisnik.
Oko letve?
Aha. Onaj što drži letvu je tvrdio da mu je to letva od oca što zida sa njom, a ovi je htjeli isjeć i zapalit i eto, on ih s tom letvom istuče. Al pošto su bili pjani i on se spotakne skrhlja niz brdo na kojem su okretali janje. Pa smo mu stavili ortozu. Uglavnom, ovi što ih je istuko su ga pokupili i dovukli nama.
Pa đe im je janje?
Evo, čekaju policiju pa će otići gore da vide je li im izgorilo.
I tako je nastala ova ilustracija o janjetu kojom sam otvorio ovaj tekst.
Bilo je još svakojakih događaja tokom prikupljanja servisnih informacija ali prvi maj će uvijek biti poseban. I stoga, sretno vam.
Završio se ramazan, mjesec posta i uopšte uzdržavanja i kontempliranja uz sve moguće obaveze koje običan insan može imati u ovoj šarenoj zemlji.
I prvi dan Bajrama sam nastavio s ustezanjem i strahovanjem da neću srknuti kahve ili maznuti kakvog kolača, dok se nisam sjetio da je gotovo.
Nisam zaboravio čestitku ni ove godine. Volim držati tu tradiciju i pokazati ljudima da se ne stidim svog praznika, porijekla i religije. Ne stidim se nego uživam u proslavi.
Ovaj put, dašak novine u mojim čestitkama. Nekada sam bio pasionirani ljubitelj Yu-Gi-Oh kartaške igre i animea. Buraz, rođak i ja smo to baš “čalali” na kompjuteru da smo bez problema osvojili sve karte i složili pošten deck. Bile su, ako se ne varam, tri igre. Jedna sa glavnim likom, a onda protiv Joeya i Kaibe.
Ah, nostalgija
Ljudi to igraju i danas, ali ja baš i nemam vremena. U ta doba sam baš uživao i sada nosim samo lijepe uspomene. Otud i ova slika baklave.
Kratka priča, poveznica između mog stripa “Zbogom Maslačci” i nastavka Seoskih Strahota, ukazala se u češkom stripovskom magazinu Aargh!
Ljepota i divota
Prije nekoliko mjeseci, pozvao me Pavel Pilch iz ovog magazina i pitao da li bih ustupio neki svoj strip za objavljivanje. Nisam ni časka razmišljao nego mu poslao table svojih maslačaka.
Oni su to preveli na češki jezik, a ja sam danas dobio prve fotografije magazina i prelijep prevod naslova mog stripa.
Sbohem, Pampelišky!
Predivno, zar ne?
Uglavnom, na ovih osam stranica, podsjetio sam svojih stotinu čitalaca na Koncila, čudovište iz Seoskih Strahota, a koji počinje Ovdje. O njemu mi je pričala moja nena, a on će biti i glavni lik, pored Bege Kovača, u mom narednom stripu Gribajske Hronike. Uskoro ću objaviti jednu priču za džaba, a za ostale ću tražiti izdavača.
Ako Bog da.
Uglavnom, ovo je prvi put da se Gribaja spominje u Češkoj i to mi se mnogo dopada. Lijep jezik, lijep magazin i divni maslačci.
Vidi, vidi, došao sam u zrele godine u kojima je Stan Lee osmislio Spider-Mana, a ja hodam po ZK uredu, sudu, Poreznoj upravi i lijepim našim kopirnicama. Vrijeme je da se prijavi porez. A svanuo je i moj rođendan.
Podaleko sam dogurao
Ovaj put, nagradio sam se ilustracijom na temu omiljenog Super Marija sa čuvenih NES konzola koje su kod nas, poslije rata postale izuzetno popularne pod imenom Terminator uz žute diskete. Bile su dostupne i tek za 10 konvertibilnih maraka skuplje od samih igara.
Kupovali smo ih na pijacama, mijenjali i puhali kako bi se pokrenule, ako bi zatrzale. Džojstike smo mrcvarili nemilice, a kad bi i oni izdahnuli, vadili bi šrafcigere pa onda zelene pločice iz njih koje bi umakali u rakiju ne bi li proradili. Moj rođak se toliko izvještio da bi igrao na samoj pločici redajući po njoj gumenu dugmad.
Ponajviše smo igrali Contra Force, običnu Contru i Super Marija. Tu su bile i ultra teške Ninđa Kornjače, Battle Toads i naravno Double Dragon. Tu i tamo bi znali zaigrati Ninja Gaidena i bilo kakav fudbal.
Opleti
Roditelji s negodovali jer su mislili da video igre kvare televizore, a kako smo svi bili iz radničkih porodica, kupovina novog nije dolazila u obzir jer nismo imali toliko para. Televizor je bio prozor u svijet i zato smo ga morali dobro čuvati i njegovati. Danas je ro internet i moderne kablovske televizije na kojima ima hrpa filmova i utakmica, dok smo mi čekali četvrtkom Koka kola kino i Ligu Prvaka srijedom i po jednu utakmicu iz svake lige za vikend. Danas nema čega nema i sve je tu, na klik na mobitelu, televiziji ili računaru. Uistinu nevjerovatno vrijeme živimo. I možemo biti zahvalni na tome.
Bilo kako bilo, dođoh do 40. rođendana. Mislim da sam ih ukupno tri puta proslavio kako spada, sa probranim društvom. I bilo je sjajno. Svi moji prijatelji su bili tu, Adnan i Krige su didžejisali, a meni je nestala janjetina. Ranije, u djetinjstvu, u ona zlatna vremena, rođendan se nije slavio zbog visokog datuma, a poslije je došao rat, pa tranzicija i ja sam se zaboravio radovat.
No, moja predivna supruga je ipak spremila iznenađenje pa se baš radujem.
Avet Rio Gribaje 