Category: Priče ponedjeljkom i utorkom

Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom, Zavičaj

Sretan Prvi Maj

Posted on by J.Stickman

Kad sam radio za radio, najviše me mrzilo da skupljam servisne informacije ujutro. Dosadan je to posao koji ne voliš ni ti, a ni onaj koga zoveš ali svejedno to morate uraditi pa se uljudno pozdravite, pa vam glasovi s druge strane slušalice izdiktiraju koliko je bilo narušavanja javnog reda i mira, pljački ili požara i hitnih intervencija. Također ste znali koliko je beba rođeno.

Letva

Ali postojali su dani kada je to bilo zabavno. Prvi i drugi maj.

Tokom prvog dana, zivkali biste sve službe kako bi mogli sastaviti izvještaj o lošim stranama prvog maja. A drugog bi imali kompletnu sliku. Tako bi obavijestili slušaoce koliko je kome naudilo meso, ko je završio u hitnoj, a ko na hlađenju u policiji.

Jednom sam tako, oko deset ujutro pozvao Hitnu službu i pitao, možemo li usput doći i s kamerom, da snimimo izjavu za televiziju, a audio ćemo svakako odvojiti za radio. I kaže dežurni, požurite, imate šta i vidjet.

I tako se zaputimo prema mogućoj priči.

U holu hitne imamo šta i vidjeti. Pijani mladići, zamotanih glava i ruku, sa udlagama oko vrata, a jedan je spavao naslonjen na krvavu letvu. Jauču, uzdišu i ispuštaju bolno i mahmurno oj. Pozdravimo dežurnog doktora, a on nas uvede u ordinaciju da uzmemo izjavu.

Šta je ovo, upitam ga?

A došli jutros, postavili janje haman u šest, u devet se pobili oko letve i došli nama. Sad će policija da pravi zapisnik.

Oko letve?

Aha. Onaj što drži letvu je tvrdio da mu je to letva od oca što zida sa njom, a ovi je htjeli isjeć i zapalit i eto, on ih s tom letvom istuče. Al pošto su bili pjani i on se spotakne skrhlja niz brdo na kojem su okretali janje. Pa smo mu stavili ortozu. Uglavnom, ovi što ih je istuko su ga pokupili i dovukli nama.

Pa đe im je janje?

Evo, čekaju policiju pa će otići gore da vide je li im izgorilo.

I tako je nastala ova ilustracija o janjetu kojom sam otvorio ovaj tekst.

Bilo je još svakojakih događaja tokom prikupljanja servisnih informacija ali prvi maj će uvijek biti poseban. I stoga, sretno vam.

Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom

Džemre u zrak

Posted on by J.Stickman

Udarilo je prvo džemre i to u zrak. Potrefilo se da je udario i zemljotres, negdje oko 9.20 jutro i pošteno me zaljuljao u krevetu. A otkud ja u to doba u njemu? Pa… gledao sam do kasno Jeremyja Wadea kako lovi ribe u Amazonu, negdje pored Manausa.

Elem, Džemre.

Prvo džemre je udarilo u zrak što znači da će porasti temperatura i da nam stiže lijepo vrijeme. Džemre je turska riječ koja predstavlja zračnu struju koja dovodi do popuštanja studeni u rano proljeće. Džemre udara tokom Hamsina ili drugog perioda zime koje traje od kraja januara do 21. marta.

Preostala su nam još dva džemreta, ono koje će udariti u vodu 26. februara i posljednje koje će ošinuti zemlju 5. marta.

Džemretile ćemo ga dočekati.

Eh da, nakon ovih veseljaka stižu Babije huke i goveđa zima.

Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom, Zavičaj

Karabudžak

Posted on by J.Stickman

Predvečerje u paučku pored Gribaje.

Kosim travu širokim zamasima. Sokovi pršte iz visoke trave. Na dva tri otkosa, zastanem, obrišem kosu, izvučem belegiju iz džepa na prljavim i krutim farmerkama i naoštrim kosu.

Djed otpuhuje.

Dok radim, on šefuje. Podigni kosu, ne maši toliko, zakačićeš zemlju, istupićeš je, naoštri vidiš da slabo siječe, naredbe su koje se ponavljaju i miješaju u granju obližnjeg hrasta. Neke zapovijedi stignu tik do vrha divlje trešnje, a onda ih vjetar odnese.

Požuri, veli mi, mrko je u karabudžaku. Zastanem i podignem glavu. Gledam u imaginarni ćošak na nebu, negdje prema Živinicama, odakle se valjaju masni tamni oblaci.

Znači, kiša, velim djedu.

On me potapše po ramenu i kaže da završim otkos do ograde i da kupim travu u kolica. Tako i činim. Grabim vile i kupim što više trave da ima za goveda. Za to vrijeme, djed driješi konopac i, uprkos jednoj kraćoj nozi, vješto se spušta na zemlju i veže ga za štitnik točka. Kad nabacim omanji naviljak na kolica, prebacićemo konopac preko trave i vezati ga za ručke.

Grmljavina me trgne.

Nije to ništa veli djed, dok ja, oznojen, hvatam kolica za ručke i osjetim svu težinu svijeta na svojim rukama. Djed to primjeti i veli, toliko muško, a tako malo trave natovario. Pa stavili smo sve što smo pokosili? Moglo je više.

Moglo je ali nema vremena. Oblaci se spuštaju i na našu njivu i mi žurimo kući.

Djede, pitam ga, otkad je to s karabudžakom kod nas?

On se češe po ćelavoj glavi, tik iznad naočara s crnim i debelim okvirom, tamo gdje mu je stakleno oko.

Ne znam dijete. Đed mi je tako govorio isto, da otam dolazi kiša i nikada nije omašilo. A haman neće ni večeras. Vazda je karabudžak nosio salaukovinu.

Oblaci se kotrljaju prema nama uz sve glasniju grmljavinu. Djed, s kraćom nogom, zbog nesreće u rudniku, brži je od mene. Snažan i jak čovjek uprkos svim mogućim nesrećama koje su ga pogodile u ionako teškom rudarskom i seljačkom životu.

Mogo bi led, velim više za sebe, da se požurim dok točak kolica škripi nepodmazano i pod teretom.

Nema leda poslije akšama, veli djed. Slegnem ramenima al dobacim, nije još akšam ima brat bratu sat vremena. On me ošine pogledom zdravog oka pa se nasmije. Tamam dok se zaakšami, led neće imat đe udarit.

Tako je bilo.

Oluja je stigla sa jakom kišom. Tačno iz pravca karabudžaka, kao da je neko povukao jasnu liniju do naše njive. Sjećam se da sam vazda u taj dio neba gledao, dok smo kopali krompir ili kada smo išli da fatamo ribu na mrežu. I uvijek je tu nebo postajalo crno, u tom budžaku samo da bi se stuštilo prema nama, bez imalo razumijevanja prema našim radovima na njivi ili igri ispod gustih krošnji drveća.

Bez imalo milosti.

Kao i život uostalom.

Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom, Zavičaj

Otac

Posted on by J.Stickman

Prošle su tri godine kako je babo umro. Službeno, rekli su nam od korone. Nismo ga mogli vidjeti ali ni donijeti mu lijekove za srce i šećer. Posljednje što sam vidio od njega, bila je ruka na prozoru, ne znam ni na kojem već spratu bolnice. Samo to, ruka.

A vazda je ta ruka bila tu, na njivi, da povuče, pomogne, ogromna poput lopate. Išao bi na posao na dubravskom kopu, a poslije na njivu, vjerujem da je zbog tog umora volio da spava.

Nije bio od priče, jeo bi da ne bude gladan i često je zamišljen gledao nekud prema brdima u daljini, uz maleni tihi zvižduk. Kada bi se opružio na terasi, uzimao bi križaljku i pažljivo je ispunjavao. Imao je lijep rukopis i vazda se čudio kako ja ružno redam slova.

A te riječi na papiru, danas sve više liče na njegove ukrštenice. Kao i ruke.

I moje su lopatarske, kao njegove. Velike da lijepo obuhvate košarkašku loptu. Ili da čvrsto drže vile kad se zabacuje na sijeno. Ili… da možda crtaju. Jer je i on to znao ali ga nije puno interesovalo. Čini mi se da je živio samo toliko, koliko mora, boreći se da njegova djeca imaju za škole i da jedu. Sve sa rim velikim toplim rukama prošaranim žuljevima.

Danas, kad se spuštam do njive kraj Gribaje, padaju mi slike na pamet, kako kupim sav alat i tovarim na ramena pa krenemo lagano kući, ja brzo, a on, već pritisnut srcem i godinama, polako, nogu za nogoma.

Danas sam ga nacrtao iznad Gribaje, gdje je volio da peca, nekad dok je bio pri zdravlju. Sa običnim štapom, kakvog je i nama nekada pravio, donosio bi kući punu kantu deverika i klenova. Ili ako ne bi bilo ulova, kantu trešanja. Jer uprkos svojo visini i težini, prenjao bi se s lakoćom na svako drvo, čak do vrha. Volio je tu rijeku jer je uz nju i djedov mlin odrastao. Zajedno sa svojim bratom i sestrama. Nekada, kada bi odlučio da progovori, pričao bi nam o vidrama, patkama i njihovim jajima koje je uzimao iz gnijezda. Govorio je da je rijeka bila čišća zbog mnoštva rakova, a ribe su bile poprilično veće. Znao je i priče koje im je djed govorio u vodenici ali ih je smatrao budalaštinom. Pa ipak, kada je došao Elvir Bucalo da snimi naše Strahote za BHT, ispričao je ponešto, ali ne previše. A ja taj video ljubomorno čuvam jer mu još jedino tu čujem boju glasa…

Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom

Džemre u havu!

Posted on by J.Stickman

Danas je udarilo džemre. U zrak, naravno, kako to fino objašnjava narodna meterologija.

Džemre je turska riječ, a prema onome što znam, označava zračni talas nakon kojeg popušta studen. Prvo džemre je vazda 19. februara i udara u zrak ili havu. Drugo džemre dolazi brzo za njim 26. februara i udara u vodu. Koja nakon toga više ne đože mrznuti. I treće, posljednje džemre udara u zemlju 5. marta. Zemlja tada otopli i može se sjediti na njoj.

Sa džemretom dolaze visibabe i ljubičice što znači da je i proljeće tu, iza vrata, samo što nije, kako bi to slikovito rekla moja nena. No, koliko god džemreta bila snažna tek će babije huke da pokažu ko je jači, zima ili proljeće…

Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom

Brana

Posted on by J.Stickman

U našoj varoši nismo imali bazene već nešto drugo – vijerove na rijeci Gribaji. Tu smo se kupali, igrali hore i pekli krompir na žaru.

Naša rijeka nije duboka. Tu i tamo bi se moglo naći po metar i po dubine ali ni to nam nije bilo dovoljno pa smo nosili stare najlonske vreće od kuće, trpali u njih šljunak s dna rijeke i s njima pregrađivali Gribaju kako bi pravili male bazene, dovoljno duboke da najhrabriji skoče s grana obližnjih vrba i joha.

Mi smo svoju branu, kako smo zvali te jednostavne pregrade, pravili nizvodno od Mehmedalijinog mosta. Skupili bi se prijepodne, ponijeli vreće i proveli par sati u redanju vreća. Nekada bi nas omela matica, a nekada bi se jednostavno umorili. Šljunak bi kupili rukama ili lopatom, pazeći da se ne posiječemo jer se na dnu često mogle vidjeti krhotine od flaša, keramičkih pločica ili cigle. Šupljine bi ispunjavali šljunkom i krupnijim kamenjem. U tim bazenima bi se često skupile ribe, a u škaljama, u korijenju vrba i poneki rak. Svi bi oni odselili kad bi uslijedilo vrištanje, skakanje u vodu ili igranje hore. A to je bila igra slična žmiri ili skrivačima.

U tim dubljanima, uz obalu, često bi se dječaci zalijetali kako bi istjerali kakvog golemog klijena ili deveriku u mrežu, no to ću ostaviti za iduću priču.

Brane bi služile i kao filter za smeće jer bi se uz njih nakupile boce, krpe ili šta već zapliva nizvodno, prema Spreči. Mi bi to skupili i izbavili na obalu. U suštini, tu gdje smo se kupali je i bilo najčišće pa su ribe obilato koristile tu blagodet, kad bi mi krenuli kući. Skrivene u sjenama ispod mosta ili u korijenju, bezglavo bi se zajurile dole, čemu smo često bili svjedoci. Njihova sivo bijela tijela su bljeskala u predvečerje u prljavo zelenoj boji Gribaje.

U Tojšićima je bilo mnoštvo takvih brana, i kako rekoh, skoro svaka meraja je imala jednu. Neke su bile duboke, neke plitke ali su okupljale djecu u to doba. Ne sjećam se da je tu bilo tuče ni svađe, vazda smijeh i pljuskanje vode. Moja generacija je pravila zadnje brane.

Danas ih više nema. Djecu to više ne zanima, a i rijeka je prljavija nego inače. Uskoro više tu neće biti ni ljudi, što će od sela načiniti mjesto duhova ali će se barem rijeka oporaviti. A i to je nešto.

Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom

Gribaja

Posted on by J.Stickman

U Tojšićima, naselju smještenom između Tuzle i Kalesije, mnogo volimo našu malu rijeku – Gribaju.

Pišem malu, a u glavi se prisjećam kakva to može biti goropadnica kad krenu jesenje kiše pa poplavi ekonomiju i dio centra naše varoši. Iako je dugačka nekih 16 kilometara, malo se toga o njoj zna. Tu i tamo osvane neki tekst, većinom kad su poplave u pitanju, a i ono što ima na wikipediji, možemo zahvaliti našim divnim ljudima koji to uređuju.

Pa da krenemo redom. Gribaja izvire negdje na Banj brdu i teče kroz Seljunlje, Čaklovinu, Babinu Luku, Kikače, Hidane i Tojšiće sve do Spreče, u koju se ulijeva, i koja je rijeka u pravom smislu te riječi. Pritoke naše Gribaje su rijeka Hrašljanka i Ciganski potok. I pripada crnomorskom slivu.

I toliko o geografiji.

Sama Gribaja nema široko korito. Djelimično je samo usko, a ponegdje su i ljudi suzili, proširujući njive. Na jednom mjestu, kod Crvene kapije, promijenjen je tok, probijeno je novo korito, tokom čišćenja nakon poplava kada su pravljeni nasipi. Prije rata, na obalama Gribaje su se mogle vidjeti vidre i divlje patke, a od riba, još uvijek plivaju klen, mrena, deverika, bjelica i veoma rijetko crvenperka. Bilo je i rakova ali čak ni pecaroši ih nisu dugo vidjeli. Barem ima žaba i vilin konjica.

Gribaja je većinom okružena vrbama i johama. Tu i tamo se može naći pokoja divlja trešnja, orah ili gdjegod čak i topola. A prije nekih pedeset godina bila je načičkana vodenicama. Ne u nekom velikom broju ali ih je bilo, većinom sa položenim točkovima. Jednu od njih je imao i moj djed. Zvali su je jednostavno – Delićka.

Kada Gribaja prođe kroz naseljena područja, većinom teče između poljoprivrednih zemljišta koja su veoma plodna zbog njene blizine. Na mnogim mjestima, iako je ova rijetka plitka, postoje gazovi za traktore i zaprežna vozila koja ovdje zovemo konjskim. To su zapravo mali usjeci u obalu, na najplićem dijelu kuda se može provući sijeno.

Narednih dana ću se raspisati o vijerovima, branama i pecanju ribe na mrežu.

Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom

A možda i ne…

Posted on by J.Stickman

Bejah kod kuće, uabavljen čišćenjem odvoda i kanalizacije pa ne stigoh pošteno ništa ni napisati. Međutim, sada sam tu i možemo početi.

Mlad čovjek često glad utaži brzom hranom u koju nažalost spadaju ćevapi, sendvič, masna suhovina, lepina s kajmakom i tome slično. Pa zaboravi da treba štogod pojest i tečnije. Konkretno na kašiku. Recimo bamlju s mesom. Em je ukusno em razlaže beton u želucu.

U slučaju da zaobiđemo kašiku, zdjelu i plivajuće okrepljenje, može nam se dogoditi nešto slično ko onom jednom poznaniku, šro je mjesec dana živi na picama, ćevapima, bureku i koli, uz malo vode tu i tamo. Noću je zobao pekaraki krompir i obilno ga zalijevao pivom ili vinom al onim iz tetrapaka. Marka litar.

Od takvog užasa je počeo polako da kopni pa je išao doktoru jer je u nednom momentu imao stolicu tvrđu i dužu od neke stožine. Pričo nam je to za doručkom uz opće negodovanje svih prisutnih, da jedemo, da nam ne gadi jelo jer je težak dan pred nama.

Elem, nakon što je otišao u zahod, nije se mogao pošteno istovariti jer mu je lični odvod zapeo negdje na pola, pa je nakon goleme muke, znoja i kraćeg srčanog, smogao snage da to odsječe i ode doktoru, hodajući ko šestar.

U ordinaciji su ga saslušali, u nevjerici vrtili glavom , a onda naložili omekšavanje i čišćenje. Kad je sve završio, doktor mu je reko da idući mjesec jede na kašiku i da više para za vino. A mi, koji smo jeli, gledali smo čas u njeg, čas u tanjir…

Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom

Zimske gume

Posted on by J.Stickman

Poledilo večeras.

Par puta su noge proklizale dok sam se kratkim putem vraćao iz džamije sa akšam namaza.

Klizao sam ja. Klizali su i rijetki prolaznici kojima su sjene sakrile lica, a rasvjeta dodatno zamutila sliku.

Sjetih se da sam par puta i ja proklizao s autom. Jednom u Hidanima, a drugi put blizu aerodroma Dubrave. Prvi put je led pošteno nas okrenuo pa sam zahvaljujući golemom iskustvu reli vozača na video igrama ispravio citroen i jedva došao kući. A drugi put je auto proklizalo pa sam skrenuo, da ne udarim u gospodina ispred sebe, a odnekud se, kako to obično biva, ukazao i kamion, pa sam završio u tek očišćenom ulazu u nečiju avliju. Čojk je mislio da će me kamion satrati, ja sam se vidio nanonom svijedu, ali Allah je imao druge planove, fala Mu.

I tako, klizali smo svi, manje ili više, zahvaljujući gumama koje su mogle još ovu zimu ili do prvog snijega. Još im je duboka šara…