O susretu sa aždahom postoji toliko zapisa i svjedočenja, od one najpoznatije predaje o okamenjenoj aždahi iz sela Umoljani pa sve do radova nekih etnologa i svjedočenja živog svjedoka čak i u jednoj od emisija kultnog serijala ‘Pozitivna geografija’ rahmetli novinara Nisveta Džanke.
Aždaha!
U balkanskom folkloru treba jasno razlikovati aždahu od zmaja, jer to dvoje nije isto.
Aždaha je ogromna krilata zmija koja proždire ljude i sitnu stoku, i tu predstavu nalazimo čak i u kamenom reljefu stećaka.
Sama riječ dolazi od perzijske riječi aži – dahaka – zmija Dahaka, vodeni demon koji u dodiru sa vodom obnavlja snagu. Jedino je biće iz usmenih predaja osim možda još i zmaja, koje se ljudima prikazuje, ukazuje za dana, tačnije u vrijeme na razmeđu noći i jutra, u svitanje ili zoru, odnosno na razmeđu dana i noći, u sumrak ili suton. To su trenuci kada svijet nije ni potpuno dan ni potpuno noć, već “između”, u narodnom vjerovanju magično i opasno vrijeme, granica između svjetova, živih i mrtvih, realnog i nadnaravnog. Iz nekih zapisa i svjedočenja očevidaca pojavljuje se pred velike prirodne katastrofe ili ratove širih razmjera.
Odlaže se prazna boca piva na okrugli sto u domu. Kraj je koncerta i narod žuri vani. Neki idu na Jalu, drugi na after. Mi iz okolnih mjesta razmišljamo o povratku kući. Taksi je poprilično skup za školske i studentske džepove, izvrnute do kraja, ispražnjene za ulaznicu i barem tri piva. Koliko je već ko mogao uštediti na sendvičima u školi. Alkohol će se već nadoknaditi na benzinskoj pumpi na izlazu iz Tojšića. U koje već treba stići nekako. Odlučujemo se na pješačenje. Između nas i Tojšića je nekih 14 kilometara. Što znači da ćemo doći otprilike za dva i pol sata. Možda i duže, ako neko bude povraćao.
Mic Drop!
Od Doma lagano, kroz prazne ulice, šetamo ka Brčanskoj Malti. Usput svodimo račune oko koncerta i neke imaginarne hip hop scene u BiH. Mogao je to biti Frenkijev koncert, Edin ili FmJam party. Promocija albuma, bilo šta. I mogla je biti 2006. ili neka godina poslije nje. Pričamo o pjesmama, deliveryju, wordplayu i mnogim drugim stvarima zbog kojih se osjećamo kao dio svijeta.
Usput kod Gradine stajemo po burek. Tada je bio jeftiniji. Nekome je ostalo para pa ćemo podijeliti. U onu rezervu za pivo na benzinskoj se ne dira.
Arogantni i bahati, kako to samo mladi mogu biti, tvrdili smo da je Edin album “Slušaj Mater” naš klasik, kult oko koga će se skupljati generacije, naš “Illmatic”. Ko bi rekao da ćemo biti u pravu? Slušali smo “Odličan CD” i pitali se kada će Mayer zasjati punim sjajem. Koliko god smo voljeli Edinu bosansku autentičnost, jer nas je predstavljao onakvima kakvi jesmo, toliko nam se sviđala Mayerova maštovitost jezika.
Koračajući prema Simin Hanu, spominjali smo Mučeničku Grupu, Kontru, Fatalistu i SterMu. Neko bi ubacio Infuziju, Crnog Zvuka i uopšte mnoga imena iz šarolikog hip hop svijeta Bosne i Hercegovine. Usput bi se pretresale teme sa foruma web stranice FmJam-a uz obaveznu opasku da je neki međed opet pisao nešto što nema veze s vezom.
Gore, prema Čaklovićima, negdje bi se pravila pauza jer bi neko obavezno povratio ono malo sirotinjske hrane, nekog sendviča ili bureka. Napravio bi se predah. Neko bi spomenuo da bi bilo lijepo imati auto da se ne mora vazda ovako mučiti. Mada, postojao je autobus, mitska linija broj 11 koja je sat prije pomoći vozila za Kalesiju. Avaj, koncerti bi završavali u to doba, a onda bi nam trebalo vremena doći do Omege kako bi se ukrcali i sve to ne bi imalo smisla.
Zato se išlo pješke, a kasnije i taksijem, kada su neki počeli raditi. Poslije je bilo i auta ali tada smo već odrastali u cinizam koji je mijenjao polet mladosti, ljubav prema hip hopu i volji izvođača da mu održe glavu iznad vode.
Od tunela je bilo lakše. Spuštali smo se nizbrdo, niz asfaltiran nasip koji je napravljen u doba bivše Jugoslavije kako bi se lakše došlo do tunela. Postojao je plan da se taj tunel probije niže pa da se ulazi dole kod kamenoresca, a izlazi u Simin Hanu, dole kod nekadašnjeg izviđačkog doma, ako ga se još neko sjeća. No, narod se bunio pa ništa od toga nije bilo. Paradoksi bosanski.
Kako se nekad radilo…
Elem, uoči zore, dolazili bi do Hidana, pa bi neki nastavili magistralom, a neki bi skrenuli desno, kako je ko već živio i odlazili kući. Oni, koji su imali kakav mp3 stick, slušali bi muziku, pažljivo probranu jer na 128 megabajti nije se moglo mnogo toga snimiti ali je bilo bolje od walkmana jer su kasete odavno izašle iz mode, a oni CD playeri su bili izvan našeg domašaja, osim ako je neko imao koga u Njemačkoj pa bi mu donio to.
Ostali bi ostali na benzinskoj, kupili dvolitarsko ološko pivo s talegom na dnu koji se kovitlao sa svakim gutljajem i vraćao nas u stvarnost.
Iza svega toga je bio FmJam.
Moja ruka kao gost u spotu Provincije
Isprva kao radio emisija, a onda i kao forum na kojem se odvijao život u jednoj subkulturi koja nam je učinila život u tranziciji – boljim? Podnošljivijim? Ljepšim? Kakav god da je bio, to je bio naš pokret, naša kultura i naš način života. Jer mnogi od nas i danas prate štase događa u hip hopu, doduše kao prerano ostarjeli ljudi koji ne razumiju modernu muziku i izvođače, iako nam je, duboko u duši drago da se naša muzika kotrlja i dalje, na drugim točkovima, bržim sa drugačijim rimama i deliveryjem.
Ismet i Meša su vazda bili hardcore
I mi smo tada snimali pjesme, crtali grafite, pravili grupe i mislili da ćemo naći mjesto pod suncem hip hopa.
Nismo ga našli na taj način ali… Provincija je izbacila dva kvalitetna albuma koja su pohvalili Soul i Edo Maajka, a ja sam uradio stripovski dizajn Frenkiejevog albuma “Re-Experience”. Esmir, Niho i Ema su također gostovali na mixu King Mireta “Imamo problem” sa mnogim značajnim imenima našeg hip hopa. Usput, na prvom albumu smo ispoljili maksimalnu kreativnost i za svaku pjesmu snimili spot na naš način, pokazavši na kraju da sva ona priča uz pješačenje do kuće nije bila uzaludna. Nešto je od tih ideja i ostalo u nama. I gore još uvijek.
I slušamo hip hop na različitim stranama svijeta. A ponekad se nađemo ispred benzinske da još jednom dignemo čaše u zrak.
Tako mu je to…
Malo li je?
Danas, u četrdesetoj godini života, prilično sam priznat ilustrator i crtač stripova, s posebnim korijenima koji još uvijek crpe inspiraciju iz tla FmJama.
Poštapalica kojom se služim kad se nevjerovatna sila pojavi odnekud i ne riješi ništa na twitteru, u vidu mog prijatelja Džona.
Voli on tako, uplovit u neku raspravu ostavit komentar kojim zbuni onog kome je upućen, one koji to slučajno vide i sebe samog.
Pa tako, evo mene i Smrtnjaka. A biće i Džon, u ovom stripu o mojih prvih 40 godina života. U svakom slučaju, eksperiment sa malim brodićem nije uspio pa ćemo se Smrtnjak i ja uputiti niz Gribaju kako bismo riješili neke životne nedoumice.
O tome ćemo više u narednim blogovima. Biće tu priče o snimanju filma The ‘Irds ili Tice u blizini ove rijeke i pokušaju ekspedicije.
* Kartonaža je čuvena firma iz Tojšića koja se bavi proizvodnjom kartonske ambalaže. Otud i ovaj mali vic, razumljiv samo nama s ovog područja. A to je svakako i taj moj lokalni patriotizam s kojim sam dosadio svakom živom.
Kartonaža- fotografija portala NKP
Uglavnom, proizvode kartonaže ste mogli vidjeti na policama vaših marketa u vidu novogodišnjih paketića.
I ne, nije plaćeni oglas nego sam htio objasniti šta znači Kartonaža u stripu, da ne bude baš uvijek hermetički tojšićki meta jezik.
U Bosnu i Hercegovinu stripovi ne zalaze baš često kao u komšijskim zemljama. Po trafikama se nađe nešto izdanja Strip-Agenta, a ostalo u striparnicama. I naravno u knjižarama gdje im je cijena često nedostižna za naše nerdovske džepove.
Moj akcioni fan art
Nejse.
Prije nekih pet godina, u striparnici Agarthi u Sarajevu sam nabasao na jednu svesku stripa Sergej kojeg je izdavao Lavirint. Na naslovnici je imala brdovitog zeca. To sam primjetio krajičkom oka dok je vlasnik preturao po kutijama i gledao šta je novo, a šta je popuna zaliha. Mislio sam da je to neki ratni veteran, probuđen i nakrivo nasađen nakon teške noći udavljene u boci alkohola pa sam pomislio… zašto ne?
Moj prvi Sergej
Normalno da sam ga kupio, vođen nekom podsvjesnom odlukom koja me često znala odvesti u neželjenom pravcu. Po našem stanu se tako vucaraju knjige raznih žanrova i oblika, a mnoge odavno čekaju čitanje. Al tako mu je to kad imate gene hrčka.
Nejse opet.
Sa Sergejem sam se ranije susreo na forumu stripovi.com, gdje su na, nekom već zaboravljenom topiku objavljivali novosti i crteže o tom strip junaku s povezom na oku. Ali avaj, koliko god to mene zanimalo, u BiH se nisam mogao susresti sa njim, u smislu da ga ljudski pročitam pa sam jednom nabasao na nešro sveski u džamiji u Zagrebu gdje sam usput kupio i komplet Vučina od sjajne Sonjecke koja mi je u par stripova nacrtala fenomenalne posvete.N
Nažalost, puno toga u tim sveščicama nisam mogao pohvatati ali sam se barem oduševio junakom.
Rasplinuh se.
Prije dva mjeseca, vidjeh kod Darka Macana objavu da će Strip Revija na svojim stranicama štampati Sergeja, redom, kako i dolikuje. Baš kul, pomislih, em revija, em dolazi na kioske uz masu ostalih stripova. I tako mirno sačekah izlazak pa doskakutah na trafiku i pomno izabrah lijep primjerak. Svečan trenutak za mene, nema šta. Platih svoj komad, fino ga spakovah u torbu i pravac na čitanje u stan.
Prva priča sa Sergejem
I tako je započela moja avantura praćenja domaćeg serijala. Doduše iz Hrvatske al mi stripaši smo ionako u malom broju pa svako izdanje zovemo domaćim ako je iz zemalja bivše Jugoslavije.
Sergej je medvjed. To mi je bilo prvo šokantno otkriće jer sam ja naivno mislio da je mačka. Al dobro, bilo bi previše da je Macan pisao i crtao o nekom tamo mačku.
Sergej i moja nemušta kamera
U prvoj avanturi, Sergej je zabasao u selo slijepih ljudi, a mene je cijela atmosfera podsjetila na Usagija, simpatičnog zeku samuraja. Ne i na originalne ninđa kornjače jer Usagi i Sergej imaju svoj lagani ruralni tempo, lijepu atmosferu uspostavljenog svijeta i sabijenu radnju. Što se meni dopalo, a naročito i preokret na kraju. Ah, pomislio sam, ovo je baš dobro. Crtež je zabavan, kamera klizi i ugodno sam se osjećao dok sam pratio svoju prvu avanturu s ovim junakom, od samog početka, kako jedino i valja.
Sergej nije neka mimoza. Plaćenik je. To je došlo do izražaja, naročito u drugoj objavljenoj priči i reviji. Malo sam se zamislio, na drugo čitanje naravno i shvatio da je svijet u kojem naš junak baulja prilično opor i tvrd, barem po prvoj epizodi, a što mi je druga cementirala. Ovdje opstaju najjači, pa ti to kao čitalac prihvati ili odbaci ali sredine nema. Ono što je Sergej uradio u drugoj epizodi je podsjetilo na sukob Usagija i slijepog samuraja koji se oslanja na njuh. Međutim, zeka samuraj je to izveo na iskusnom i opakom samuraju dok ovdje… pa, valja vam pročitat i zabezeknut se. Kao što sam učinio i ja pa evo sjeo da pišem tekst o tome.
A-ha!
U obje priče, čitalac može samo slegnuti ramenima i podsjetiti se da je mrzak ovo svijet i da se životne lekcije nekad ne mogu platiti novcem već nečim mnogo krvavijim, čak i ako si nacrtani medo u jednom stripu.
Ono što me oduševilo je to da se Sergejev svijet počeo fino razvijati i širiti, što je fino prikazano u trećoj priči “Svetac”. Tu se naš junak već kaje zbog onog što je učinio u drugoj priči, što nas vezuje i mami da je ponovo pročitamo i počnemo fino sklapati avanturu, iz broja u broj. A samog Sveca sam shvatio kao vječni problem nas ljudi u ovom brzom u neuhvatljivom svijetu – da nas nema ko saslušati kad prostremo svoju muku na stol. Tvist na kraju na dođe ko šamar. Da se malo dozovemo.
Bilo kako bilo, pored Vekovnika sjajnog Marka Stojanovića, ničim izazvan… đavola, izazvan čuvenim dječačkim pitanjem šta će biti dalje, sada redovno pratim Sergeja, svakog mjeseca na kioscima i razmišljam o njegovom brutalnom svijetu i pravim jednu malu fanovsku mapu likova i njegovog putovanja. Nadam se da će u nekom od narednih brojeva revije neko iskusan i znan, napisati štogod o samom junaku uz pregršt detalja.
I ja sam za početak nabavio stari Kvadrat sa Macanovim intervjuom. Da malo prokljuvim i izrovim štogod o mom novom omiljenom junaku. Nešto sam tu saznao, a nešto ću već kroz sada redovne avanture. Tri su se ukazale na kiosku, malo li je?
Tako mu je to kad iznenada postaneš fan…
Ne fan Darka Macana, to sam postao davno nekad, dok sam čitao Kapetana Ameriku i Hellblazera i naravno jedan od omiljenih stripova Selam Alejkum generale. I tog sam našao negdje na štandu, dok sam kupovao stripove u Zagrebu. A Fibra je prije nekoliko dana objavila i Šetnju koju planiram nabaviti. Već Fan simpatičnog Sergeja.
Odličan strip, preporučujem
Stoga, toplo preporučujem odlazak na kioske i kupovinu Sergejevih avantura u Strip reviji. Ili barem nabavku sveski. Neke su se ukazale na olx-u u Bosni i Hercegovini. Ali kasno.
Ja ću to pratiti ovako, kako je red – na kioscima i bez nostalgičnog vraćanja u djetinjstvo, uživati u zrelim godinama u kvalitetnim avanturama jednog neobičnog strip junaka.
*Dodao sam i svoj crtež Sergeja. A to zgrom mi je palo na pamet jer su u mojoj kući vazda govorili da će ga zgromiti kad neko nešto zabrlja. Pa tako, nek Sergej zgromi konkurenciju na kiosku.
Avet Rio Gribaje 