U jednoj od prethodnih noćnih bilješki, pisao sam o opskurnom lopovu koji je, tokom noći bez mjesečine, pokušao ukrasti ovcu iz ovećeg stada. Na njegovu žalost, te divne vunene životinje čuvalo je nekoliko tornjaka. Pa ipak, utekao im je s ovcom, preskočio ogradu i naletio na četvrtog cuku koji mu je odgrizao jedan guz.
Jao!
Lopov se kutarisao ovce i nekako stigao sve do hitne. Dotle je cuko ponosno odnio trofej gazdi koji se začudio jer je mislio da je riječ o mesu, pa je brzo požurio da mu ga otme u slučaju da je otrovano.
Veli čovejk, mislio sam da cuko nosi komad mesa, kontam đe ga je našo, kad ono nečiji guz…
Opskuran događaj ali meni jako zanimljiv. Iako bi po svemu opisanom pripadao nekom filmu, možda čak i onom od Guya Ritchiea, zapravo se dogodio na marginama naših života. Zato ga zapisah, samo taj nadrealni trenutak kada jedan čovjek gubi guz, a drugi ga otkriva. I nastavljaju živjeti.
Mene takvi opskurni događaji oduševljavaju pa ću se truditi da ih što više zapišem i nacrtam jer će barem jedan čovjek, možda pijan ili gonjen nesanicom, natrčati na ovaj tekst i oduševiti se pričom.
*Bego
Dokle sam s Begom? Pa… danas nisam nešto mnogo radio zbog bluza koji nedjeljom svira u klubu Išijas ali jučer sam baš nadrljao sličica u ovoj priči koja će se stilom, čudovištem i likovima potpuno razlikovati od preostalih iz budućeg albuma.
Ovdje ću malo da se dotaknem vampira, ali na moj način te pomiješam sa mučnim životom žene na selu krajem četrdesetih godina prošlog vijeka.
A priča počinje sa jednim seljakom moji je iz inata, a kako bi drugačije, posadio orah na po njive.
Suseljanka objašnjava kako stvari stoje…
A nema sela bez barem jednog inadžije koji ne da proći kroz svoje, ratuje zbog međe s najbližim komšijom i udara kontru gdje god i kome god može. Zabavljen svojom tvrdoglavošću, ne primjećuje recimo da mu se urušava kuća koju nastoji očuvati čeličnom disciplinom i nametanjem poštovanja.
Zašto ovako mučne teme?
Zato što selo, ma šta vam pjesnici pjevali o tome, uopće nije idilično.
Večeras sam, na stranicama najnečitanijeg bloga, htio ubaciti ilustraciju o onom jučerašnjem lopovu koji je pokušao ukrasti ovce ali… Izraelska vojska je napala bolnicu Kamal Adwan i konačno je uništila, pokupivši doktore i pacijente.
Hrabri doktor protiv tenka
Čuj, napali bolnicu.
Elem, listajući nekadašnji tviter, ugledah sliku doktora Hussama Abu Safiyeha kako hrabro korača prema izraelskim tenkovima, između ruševina zgrada.
Nevjerovatna scena.
Nevjerovatna hrabrost.
I šta više čovjek da napiše? Svjedočimo genocidu koji se prenosi uživo. Gledamo ubijanja i ranjavanja dok nas ubjeđuju da ne vidimo napad, zločine i genocid već odbranu.
Inspiracija za ilustraciju
Od koga? Od žena i djece?
Svijet poslije ovoga više neće biti isti. Dokazi zločina se svakodnevno objavljuju. Ljudi u mnogim zemljama izlaze na proteste. A da li će ovi hrabri Palestinci u Gazi preživjeti?
Danas sam pješačio od šaltera do šaltera da platim račune. Tako mi grah pao. I sve su graške se fino rasporedile osim plinske. Tu sam naišao na zatvorena vrata i ženu koja čeka ispred njih. Pomislio sam da je neki red se uhvatio pa ću čekati vani. Ali unutra je bilo ugašeno svjetlo.
Riba besmisla
– Je l vi čekate ovdje?
– Ne znam đe ću uć. Ko da ne rade.
Spustim pogled na vrata i vidim veliki bijeli papir na kojem piše da će raditi do dvanest. Pokažem i njoj, zabezeknemo se i odemo svako svojim putem.
Elem, jutros sam čuo priču o lopovu koji je pokušao ukrasti ovcu, dole na našim njivama. Na njegovu žalost, čuvali su ih tornjaci i neka doga, pa je bježeći od prvih nabasao na drugu koja mu je otkinula pola guzice. Kaže čojk, mislio sam da cuko nosi komad mesa, kontam đe ga je našo, kad ono nečiji guz…
Danas sam shvatio da sam privilegovan.
Žena i ja smo bili u nabavci u Bingu, istraživali police kad me neka djevojče povuče za rukav i zamoli da dohvatim red bull s najviše police. Ja to galantno dodah, ona se zahvali i meni prođe kroz glavu da sam dvometraš i da narodu normalne visine su visoke police stvarno težak problem.
Poslije toga sam išao na promociju knjige Faruka Šehića, i na ulici, tamo kod pekare na Bjelavama, nekakav čovjek s naočarima se zaustavi, odmjeri me i reče pffffft pa ode dalje.
Ostadoh u čudu.
Na promociju sam išao s Ridjobrkim. Upoznao sam Faruka, pogledao me i pitao:
– Avete, kako se ti zoveš?
Smijali smo se. Vidio sam i Aliju Kambera, malo smo popričali, bilo mi je žao što nisam došao na izložbu mu u Sarajevu jer on, šta god ko mislio o tome, jeste umjetnik. Ja to recimo nisam. Ali on, ima taj šarm, ideje i stav. Dočim moja visost izgleda ko da je s njive došla i prislonila vile na ulazu u galeriju.
Promocija je bila u Figurama. Faruk je potpisao Gretu koju sam dugo vremena htio da pročitam. I sad moram. Ima i lijepih ilustracija. Kad je smažem, ispisaću svoje dojmove.
Lijepa naslovnica, prelijepe ilustracije.
Imalo se šta i čuti ali ja vam to neću prepričavati jer nisam plaćen za to. Ne dabudete došli, bila je reklama i to.
Dok je Faruk pričao, ja sam crtao. Na naslovnici Cimetnih priča je riba iz banane, što me inspirisalo da nacrtam ribu od papira, iz onih sveski za matematiku, kojoj, dok je zakačena na udicu, iskaču mjehurići krvi. Valjda je to neka moderna umjetnost. Zapravo, da je Alija to napravio, imalo bi smisla.
Potpis brale!
Mada, čemu smisao, ionako ćemo pomrijeti ko mačinje.
Danas sam nacrtao bošnjački novogodišnji paketić, začuđujuće bez neke sablazni. U providnu, čak i na crtežu tanku kesu, natrpao sam suhog mesa, sudžuke, ćevapa, lukovica, sarme, janjetine, sudžukica, bureka i kiselih krastavaca.
Da suza krene iz oka…
Podijelio sam ilustraciju na različitim društvenim mrežama koje nas polako otuđuju od nas samih ali i približuju drugima. Neko je na tviteru napisao da ovaj paketić vrijedi milju maraka. Mrsko mi je provjeravati ko je to bio. Slika je obradovala ljude. Vjerovatno će pobrati lajkove kad je podijeli neko drugi i slučajno me zaboravi označiti, poput famozne slike sa šporetom.
U predvečerje sam otišao do Buybooka gdje se održava Noć knjige. U ogromnoj gužvi, a u malom prostoru, nekako sam probrao tri knjige i pohitao na kasu.
Kupio sam knjigu od Aleksandra Hemona. Neki mi čojk reče, dobar je on. Rekoh ne znam. Kako ne znaš? Nisam ga nikad čitao. Razočarano slegnu ramenima, aha hoćeš sad? Pa dobar je popust.
Knjige koje sam odabrao
Ljubazno su naplatili, ubacili knjige u kesu i ubacili samo jedan bukmarker.
Mogli su staviti još jedan. Bukmarkera nikad dosta. Ali barem je bio jedan keksić. Uz popuste od 50 posto, bila je to dobra posjeta, a moju tradicionalnu seljačku nezahvalnost objesiću mačku o rep. Ako se ne bude mnogo otimao. Ipak voli da grize sve što stigne po kući.
I tako, dođe vakat da nastavim crtati priču o Begi. Lijepo teče ova priča o vampiru što spava u krošnji oraha u Paučku.
*Sjećanje
Jednom sam ujutro, oko pola šest, nakon proslave nove godine vidio lokalnog konobara kako u majici kratkih rukava, nosi tacnu i vuče dvd player za šnjuru kroz snijeg. Samo reče, selam, sretna nova i ode dalje.
Odlaže se prazna boca piva na okrugli sto u domu. Kraj je koncerta i narod žuri vani. Neki idu na Jalu, drugi na after. Mi iz okolnih mjesta razmišljamo o povratku kući. Taksi je poprilično skup za školske i studentske džepove, izvrnute do kraja, ispražnjene za ulaznicu i barem tri piva. Koliko je već ko mogao uštediti na sendvičima u školi. Alkohol će se već nadoknaditi na benzinskoj pumpi na izlazu iz Tojšića. U koje već treba stići nekako. Odlučujemo se na pješačenje. Između nas i Tojšića je nekih 14 kilometara. Što znači da ćemo doći otprilike za dva i pol sata. Možda i duže, ako neko bude povraćao.
Mic Drop!
Od Doma lagano, kroz prazne ulice, šetamo ka Brčanskoj Malti. Usput svodimo račune oko koncerta i neke imaginarne hip hop scene u BiH. Mogao je to biti Frenkijev koncert, Edin ili FmJam party. Promocija albuma, bilo šta. I mogla je biti 2006. ili neka godina poslije nje. Pričamo o pjesmama, deliveryju, wordplayu i mnogim drugim stvarima zbog kojih se osjećamo kao dio svijeta.
Usput kod Gradine stajemo po burek. Tada je bio jeftiniji. Nekome je ostalo para pa ćemo podijeliti. U onu rezervu za pivo na benzinskoj se ne dira.
Arogantni i bahati, kako to samo mladi mogu biti, tvrdili smo da je Edin album “Slušaj Mater” naš klasik, kult oko koga će se skupljati generacije, naš “Illmatic”. Ko bi rekao da ćemo biti u pravu? Slušali smo “Odličan CD” i pitali se kada će Mayer zasjati punim sjajem. Koliko god smo voljeli Edinu bosansku autentičnost, jer nas je predstavljao onakvima kakvi jesmo, toliko nam se sviđala Mayerova maštovitost jezika.
Koračajući prema Simin Hanu, spominjali smo Mučeničku Grupu, Kontru, Fatalistu i SterMu. Neko bi ubacio Infuziju, Crnog Zvuka i uopšte mnoga imena iz šarolikog hip hop svijeta Bosne i Hercegovine. Usput bi se pretresale teme sa foruma web stranice FmJam-a uz obaveznu opasku da je neki međed opet pisao nešto što nema veze s vezom.
Gore, prema Čaklovićima, negdje bi se pravila pauza jer bi neko obavezno povratio ono malo sirotinjske hrane, nekog sendviča ili bureka. Napravio bi se predah. Neko bi spomenuo da bi bilo lijepo imati auto da se ne mora vazda ovako mučiti. Mada, postojao je autobus, mitska linija broj 11 koja je sat prije pomoći vozila za Kalesiju. Avaj, koncerti bi završavali u to doba, a onda bi nam trebalo vremena doći do Omege kako bi se ukrcali i sve to ne bi imalo smisla.
Zato se išlo pješke, a kasnije i taksijem, kada su neki počeli raditi. Poslije je bilo i auta ali tada smo već odrastali u cinizam koji je mijenjao polet mladosti, ljubav prema hip hopu i volji izvođača da mu održe glavu iznad vode.
Od tunela je bilo lakše. Spuštali smo se nizbrdo, niz asfaltiran nasip koji je napravljen u doba bivše Jugoslavije kako bi se lakše došlo do tunela. Postojao je plan da se taj tunel probije niže pa da se ulazi dole kod kamenoresca, a izlazi u Simin Hanu, dole kod nekadašnjeg izviđačkog doma, ako ga se još neko sjeća. No, narod se bunio pa ništa od toga nije bilo. Paradoksi bosanski.
Kako se nekad radilo…
Elem, uoči zore, dolazili bi do Hidana, pa bi neki nastavili magistralom, a neki bi skrenuli desno, kako je ko već živio i odlazili kući. Oni, koji su imali kakav mp3 stick, slušali bi muziku, pažljivo probranu jer na 128 megabajti nije se moglo mnogo toga snimiti ali je bilo bolje od walkmana jer su kasete odavno izašle iz mode, a oni CD playeri su bili izvan našeg domašaja, osim ako je neko imao koga u Njemačkoj pa bi mu donio to.
Ostali bi ostali na benzinskoj, kupili dvolitarsko ološko pivo s talegom na dnu koji se kovitlao sa svakim gutljajem i vraćao nas u stvarnost.
Iza svega toga je bio FmJam.
Moja ruka kao gost u spotu Provincije
Isprva kao radio emisija, a onda i kao forum na kojem se odvijao život u jednoj subkulturi koja nam je učinila život u tranziciji – boljim? Podnošljivijim? Ljepšim? Kakav god da je bio, to je bio naš pokret, naša kultura i naš način života. Jer mnogi od nas i danas prate štase događa u hip hopu, doduše kao prerano ostarjeli ljudi koji ne razumiju modernu muziku i izvođače, iako nam je, duboko u duši drago da se naša muzika kotrlja i dalje, na drugim točkovima, bržim sa drugačijim rimama i deliveryjem.
Ismet i Meša su vazda bili hardcore
I mi smo tada snimali pjesme, crtali grafite, pravili grupe i mislili da ćemo naći mjesto pod suncem hip hopa.
Nismo ga našli na taj način ali… Provincija je izbacila dva kvalitetna albuma koja su pohvalili Soul i Edo Maajka, a ja sam uradio stripovski dizajn Frenkiejevog albuma “Re-Experience”. Esmir, Niho i Ema su također gostovali na mixu King Mireta “Imamo problem” sa mnogim značajnim imenima našeg hip hopa. Usput, na prvom albumu smo ispoljili maksimalnu kreativnost i za svaku pjesmu snimili spot na naš način, pokazavši na kraju da sva ona priča uz pješačenje do kuće nije bila uzaludna. Nešto je od tih ideja i ostalo u nama. I gore još uvijek.
I slušamo hip hop na različitim stranama svijeta. A ponekad se nađemo ispred benzinske da još jednom dignemo čaše u zrak.
Tako mu je to…
Malo li je?
Danas, u četrdesetoj godini života, prilično sam priznat ilustrator i crtač stripova, s posebnim korijenima koji još uvijek crpe inspiraciju iz tla FmJama.
Sutra u KC “Dražen Petrović” košarkaška reprezentacija BiH igra utakmicu protiv naših komšija Hrvatske u 20 sati. Vazda u zapećku, nikad dovoljno voljena, ali uvijek borbena repka s dušom. Sretno, momci!
Umorni ali sretni, sjedili smo u subotu oko devet sati navečer, kao u stara dobra vremena, kod Kenana u bašti. Lijeno smo žvakali ćevape iz Starog Hana, uz gutljaje vode i piva. Bili smo previše iscrpljeni za priču i nesvjesni svega što se uradilo.
Esmir, Kenan i ja.
A bilo je mnogo toga.
U petak sam stigao iz Sarajeva, autobusom koji je volio praviti pauze, a na stanici me dočekao Esmir. Valjalo nam je donijeti slike i iznijeti štafelaje koje su nam dovukli kalesijski vatrogasci. Hvala momci. Na Esmirov prijedlog, višak slika smo poredali po radijatorima u sali osnovne škole u Tojšićima. Ostale, podijeljene u dva segmenta, na historijski i narodni, ostavili smo na štafelajima. Stigao je i Nermin pa smo uz pomoć Sabita dovukli i nekoliko klupa koje smo stavili u sredinu kako bi se narod mogao osvježiti, jer je bilo baš vruće.
Postavljanje slika
U sali je bilo svježe pa nam baš i nije bio problem postaviti sve i pripremiti se za sutra. Poslije smo otišli na kahvu s našim Raletom, prelomili koju riječ i kud koji mili moji.
U subotu smo počeli ostatak priprema za izložbu. Prvo smo otišli po ključ, uz malo zavrzlama a onda i po vodu. Nermin je stigao sa audio opremom koju je Esmir pažljivo spajao i provjeravao, dok nam je u pomoć priskočio i čuveni profesor Esad koji nam je pomogao oko postavljanja velikih i malih plakata.
Provjera zvukaOsvježenje
Sala se polako pretvarala u galeriju, a mi nismo primjetili da vrijeme prosto leti.
Plakat je poslije promijenio mjesto
Već je bilo šest sati pa smo se malo uredili dok su prvi gosti počeli dolaziti u salu.
Isprva su tu bili naši prijatelji ali i komšije i mnogi drugi ljudi koje je zanimalo šta to ima u Tojšićima da je vrijedno crtanja..
A ima toliko toga, od Hamze i Refika Hukića, starog hana ili Atik džamije, mezarja, nekadašnje pruge i naravno narodnih običaja i radova, poput kupljenja sijena. Eh da, tu su mnogi bili oduševljeni što su mogli pokazati svojim mlađim šta je zapravo stožina, kako izgleda i čemu služi. Svakako da je janje za prvi maj privuklo najviše pažnje uz roštilj na platama od šporeta.
Počelo je
Izložbu je otvorio Nermin, jednim lijepim nadahnutim tekstom o Tojšićima i trenutku da se svijetu, koji je postao globalno selo, počnu pričati naše priče. Poslije velikog aplauza, uskočio sam i ja da se kratko obratim i otvorim izložbu.
Pogled s kraja haleSvi naši prijatelji…TojšićiRazgovori o slikamaPogled na historijuObilazak
Onda smo sišli među svijet, dok je Esmir pazio na muziku i objašnjavali ako je bilo kakvih nedoumica. A pitanja je bilo mnogo, od izbora ilustracija do učenja o tome ko su zapravo naši, historijski vrijedni ljudi.
Gosti su ulazili u valovima. U jednom momentu je u dvorani bilo više od stotinu ljudi, a preko 200 osoba je posjetilo naš mali projekat, održan uz veliku pomoć IT Cloudsa ( Hvala Kula ), BKC Kalesija i OŠ Tojšići i njihovih zaposlenih, uz našu golemu želju, da to uradimo po svim pravilima i bez najmanje greške. A ljudi su dolazili, družili se, pričali dok su djeca trčala okolo. Od pola sedam do pola devet je trajalo druženje, a onda su ostali najuporniji, pa smo još malo pričali o ovoj ideji.
Da, izložbu je stigao posjetiti i naš reprezntativac Eldar Ćivić, koji je kako reče, maksuz došao.
Uglavnom, nakon izložbe, još jednom smo zasukali rukave i uz pomoć prijatelja očistili salu, vratili sve na svoje mjesto, složili štafelaje i pokupili slike.
Što me vraća na početak teksta, u Kenanovu baštu.
Sjedili smo, smijali se, bez ikakvih misli o značaju nečeg ovakvog što smo izveli u Tojšićima. A i to je samo jedan korak, od mnogih koje planiramo dalje.
Jednu smo večer, pijuckali piće pored auta, pod blijedom rasvjetom i pretresali mnogo puta ponovljene teme. Među njima i onu o Tojšićima.
Šta se to događa s nama pa tonemo u nekakvo sivo raspoloženje? Nezavršeni, poput zgrade ambulante, izlokani poput puteva i zamalo ugašeni, kao noćna rasvjeta u centru.
Pa, hoćemo li šta praviti, upitaše Esmir i Kenan. Imamo tvoje slike, da napravimo događaj, kao nekad kad smo čitali poeziju Charlesa Bukowskog u nesuđenom Domu kulture.
Hoćemo.
Evo nas na pragu izložbe ilustracija kojima sam, od 2019. godine, tada još usamljen u Sarajevu, liječio pomalo nostalgiju za Gribajom, livadama i Tojšićima. Crtao sam te sličice i pričao o svom selu, ljudima, spomenicima i Refiku Hukiću.
Da, čovjeku iz Tojšića možete zahvaliti jer je onomad, u doba Jugoslavije, pokrenuo projekat izgradnje hiljadu škola u Bosni i Hercegovini. Ni manje ni više – hiljadu. Nažalost, takav čovjek nema ulicu u Tojšićima, a niti jedna škola u BiH ne nosi njegovo ime.
Refik Hukić
Tojšići su vezani uz porodicu Hukić. Hukića han je bio nadaleko poznat, a ja sam ga nacrtao gledajući u ispranu fotografiju iz Tuzlanskog vremeplova. Moj dobri prijatelj, jedan od pokretača ove izložbe potiče iz te porodice, a njegov otac Rizo je držao i čuvenu kafanu. Od tog hana, ostala je samo stara drvena građevina ali će barem crteži živjeti. Kao na ovoj izložbi.
Hukića han
No, nisam se držao samo građevina, iako bi mezarje i Atik džamija imali šta da kažu. Posvetio sam pažnju našoj maloj rijeci Gribaji, vodenicama i nekim našim narodnim običajima. Htio sam ostaviti neki mali podsjetnik na kupljenje sijena, onako kako to više skoro niko ne radi. Da ga vilama skuplja u naviljke pa ih nosi do stožine i slaže oko nje. Htio sam pričati o kosištu i belegiji pa čak i o roštilju na starim pločama od šporeta. Da zacvrči, što bi rekli kod nas.
Roštilj na selu
No, to je tek početak. Na izložbi planiramo postaviti tridesetak slika. A naš Fahrudin Sinanović, direktor BKC-a, predlaže da to skupimo u jednu knjigu. To je već desetljetni posao, no možda nekad i napravimo, za sad, iz godine u godinu, postavljam poneku sličicu, nekih naših lokalnih likova, običaja i načina života, a kasnije, kad dođe neko pravednije vrijeme, fino to sortirati u jedan vodič kroz Tojšiće.
A što se same historije tiče, preporučujem da nabavite knjigu od Damira Bošnjakovića.
Knjiga o nama
Ne stigoh spomenuti ni Slogu pa čak ni Asima Parsa koji je s reprezentacijom Turske došao do finala Eurobasketa ili Eldara Ćivića koji igra za nogometnu reprezentaciju BiH…
Da, ima materijala za pogolem vodič.
No, dođite 8. juna u Tojšiće, na izložbu o njima samima i pogledajte samo površinu jedne historijske sante leda koju polako otkrivamo, kako vama tako i sami sebi. Uz piće, kao onu večer pored auta, samo ovaj put u lijepo osvjetljenoj sali.
Završio se ramazan, mjesec posta i uopšte uzdržavanja i kontempliranja uz sve moguće obaveze koje običan insan može imati u ovoj šarenoj zemlji.
I prvi dan Bajrama sam nastavio s ustezanjem i strahovanjem da neću srknuti kahve ili maznuti kakvog kolača, dok se nisam sjetio da je gotovo.
Nisam zaboravio čestitku ni ove godine. Volim držati tu tradiciju i pokazati ljudima da se ne stidim svog praznika, porijekla i religije. Ne stidim se nego uživam u proslavi.
Ovaj put, dašak novine u mojim čestitkama. Nekada sam bio pasionirani ljubitelj Yu-Gi-Oh kartaške igre i animea. Buraz, rođak i ja smo to baš “čalali” na kompjuteru da smo bez problema osvojili sve karte i složili pošten deck. Bile su, ako se ne varam, tri igre. Jedna sa glavnim likom, a onda protiv Joeya i Kaibe.
Ah, nostalgija
Ljudi to igraju i danas, ali ja baš i nemam vremena. U ta doba sam baš uživao i sada nosim samo lijepe uspomene. Otud i ova slika baklave.
U Bosnu i Hercegovinu stripovi ne zalaze baš često kao u komšijskim zemljama. Po trafikama se nađe nešto izdanja Strip-Agenta, a ostalo u striparnicama. I naravno u knjižarama gdje im je cijena često nedostižna za naše nerdovske džepove.
Moj akcioni fan art
Nejse.
Prije nekih pet godina, u striparnici Agarthi u Sarajevu sam nabasao na jednu svesku stripa Sergej kojeg je izdavao Lavirint. Na naslovnici je imala brdovitog zeca. To sam primjetio krajičkom oka dok je vlasnik preturao po kutijama i gledao šta je novo, a šta je popuna zaliha. Mislio sam da je to neki ratni veteran, probuđen i nakrivo nasađen nakon teške noći udavljene u boci alkohola pa sam pomislio… zašto ne?
Moj prvi Sergej
Normalno da sam ga kupio, vođen nekom podsvjesnom odlukom koja me često znala odvesti u neželjenom pravcu. Po našem stanu se tako vucaraju knjige raznih žanrova i oblika, a mnoge odavno čekaju čitanje. Al tako mu je to kad imate gene hrčka.
Nejse opet.
Sa Sergejem sam se ranije susreo na forumu stripovi.com, gdje su na, nekom već zaboravljenom topiku objavljivali novosti i crteže o tom strip junaku s povezom na oku. Ali avaj, koliko god to mene zanimalo, u BiH se nisam mogao susresti sa njim, u smislu da ga ljudski pročitam pa sam jednom nabasao na nešro sveski u džamiji u Zagrebu gdje sam usput kupio i komplet Vučina od sjajne Sonjecke koja mi je u par stripova nacrtala fenomenalne posvete.N
Nažalost, puno toga u tim sveščicama nisam mogao pohvatati ali sam se barem oduševio junakom.
Rasplinuh se.
Prije dva mjeseca, vidjeh kod Darka Macana objavu da će Strip Revija na svojim stranicama štampati Sergeja, redom, kako i dolikuje. Baš kul, pomislih, em revija, em dolazi na kioske uz masu ostalih stripova. I tako mirno sačekah izlazak pa doskakutah na trafiku i pomno izabrah lijep primjerak. Svečan trenutak za mene, nema šta. Platih svoj komad, fino ga spakovah u torbu i pravac na čitanje u stan.
Prva priča sa Sergejem
I tako je započela moja avantura praćenja domaćeg serijala. Doduše iz Hrvatske al mi stripaši smo ionako u malom broju pa svako izdanje zovemo domaćim ako je iz zemalja bivše Jugoslavije.
Sergej je medvjed. To mi je bilo prvo šokantno otkriće jer sam ja naivno mislio da je mačka. Al dobro, bilo bi previše da je Macan pisao i crtao o nekom tamo mačku.
Sergej i moja nemušta kamera
U prvoj avanturi, Sergej je zabasao u selo slijepih ljudi, a mene je cijela atmosfera podsjetila na Usagija, simpatičnog zeku samuraja. Ne i na originalne ninđa kornjače jer Usagi i Sergej imaju svoj lagani ruralni tempo, lijepu atmosferu uspostavljenog svijeta i sabijenu radnju. Što se meni dopalo, a naročito i preokret na kraju. Ah, pomislio sam, ovo je baš dobro. Crtež je zabavan, kamera klizi i ugodno sam se osjećao dok sam pratio svoju prvu avanturu s ovim junakom, od samog početka, kako jedino i valja.
Sergej nije neka mimoza. Plaćenik je. To je došlo do izražaja, naročito u drugoj objavljenoj priči i reviji. Malo sam se zamislio, na drugo čitanje naravno i shvatio da je svijet u kojem naš junak baulja prilično opor i tvrd, barem po prvoj epizodi, a što mi je druga cementirala. Ovdje opstaju najjači, pa ti to kao čitalac prihvati ili odbaci ali sredine nema. Ono što je Sergej uradio u drugoj epizodi je podsjetilo na sukob Usagija i slijepog samuraja koji se oslanja na njuh. Međutim, zeka samuraj je to izveo na iskusnom i opakom samuraju dok ovdje… pa, valja vam pročitat i zabezeknut se. Kao što sam učinio i ja pa evo sjeo da pišem tekst o tome.
A-ha!
U obje priče, čitalac može samo slegnuti ramenima i podsjetiti se da je mrzak ovo svijet i da se životne lekcije nekad ne mogu platiti novcem već nečim mnogo krvavijim, čak i ako si nacrtani medo u jednom stripu.
Ono što me oduševilo je to da se Sergejev svijet počeo fino razvijati i širiti, što je fino prikazano u trećoj priči “Svetac”. Tu se naš junak već kaje zbog onog što je učinio u drugoj priči, što nas vezuje i mami da je ponovo pročitamo i počnemo fino sklapati avanturu, iz broja u broj. A samog Sveca sam shvatio kao vječni problem nas ljudi u ovom brzom u neuhvatljivom svijetu – da nas nema ko saslušati kad prostremo svoju muku na stol. Tvist na kraju na dođe ko šamar. Da se malo dozovemo.
Bilo kako bilo, pored Vekovnika sjajnog Marka Stojanovića, ničim izazvan… đavola, izazvan čuvenim dječačkim pitanjem šta će biti dalje, sada redovno pratim Sergeja, svakog mjeseca na kioscima i razmišljam o njegovom brutalnom svijetu i pravim jednu malu fanovsku mapu likova i njegovog putovanja. Nadam se da će u nekom od narednih brojeva revije neko iskusan i znan, napisati štogod o samom junaku uz pregršt detalja.
I ja sam za početak nabavio stari Kvadrat sa Macanovim intervjuom. Da malo prokljuvim i izrovim štogod o mom novom omiljenom junaku. Nešto sam tu saznao, a nešto ću već kroz sada redovne avanture. Tri su se ukazale na kiosku, malo li je?
Tako mu je to kad iznenada postaneš fan…
Ne fan Darka Macana, to sam postao davno nekad, dok sam čitao Kapetana Ameriku i Hellblazera i naravno jedan od omiljenih stripova Selam Alejkum generale. I tog sam našao negdje na štandu, dok sam kupovao stripove u Zagrebu. A Fibra je prije nekoliko dana objavila i Šetnju koju planiram nabaviti. Već Fan simpatičnog Sergeja.
Odličan strip, preporučujem
Stoga, toplo preporučujem odlazak na kioske i kupovinu Sergejevih avantura u Strip reviji. Ili barem nabavku sveski. Neke su se ukazale na olx-u u Bosni i Hercegovini. Ali kasno.
Ja ću to pratiti ovako, kako je red – na kioscima i bez nostalgičnog vraćanja u djetinjstvo, uživati u zrelim godinama u kvalitetnim avanturama jednog neobičnog strip junaka.
*Dodao sam i svoj crtež Sergeja. A to zgrom mi je palo na pamet jer su u mojoj kući vazda govorili da će ga zgromiti kad neko nešto zabrlja. Pa tako, nek Sergej zgromi konkurenciju na kiosku.
Avet Rio Gribaje 