Niko i ništa u Tojšićima i Sarajevu. Četvrta stranica. O svicima i mezarju.
NINUTIS 4: SVITAC I MEZARJE
Category: Avetopis
NINUTIS 3: Žičara
Niko i ništa u Tojšićima i Sarajevu. Treći zapis. Žičara me u Sarajevu vazda podsjeća na oca. Zađem među oblake i prisjetim se…
NINUTIS 2: Trovač
Niko i ništa u Tojšićima i Sarajevu. Drugi komad. Hrana i želudac u gluho doba.
NINUTIS: Tramvaj
Ovih mjeseci imam vremena pa crtam neke bilješke, ako se tako može nazvati. U hodu. Poslije ih malo uredim. Biće tu Sarajeva, Tojšića, Tuzle, Mostara, sjećanja, misli, stripova, video igara… U suštini, kako vidim svijet oko sebe. Pa nek ostane nacrtano.
Promocija u Sarajevu
I tako su “Gribajske hronike” promovisane sinoć i u Sarajevu, na platou ispred striparnice Agarthi Comics, koja je ujedno izdavač ovog stripa i čiji je vlasnik Almir Šehalić u potpunosti stao iza štampanja avantura Bege Kovača.
Promotori su bili Adis Nadarević i Roman Ivanković. Prvospomenuti je pisao pogovor za strip, a Ivanković je inače službeni tumač “Gribajskih hronika”.
Adis je otvorio promociju sa “Selam alejk, smrt fašizmu” što je izmamilo osmijehe više od pedeset prisutnih ljudi, aludirajući na ratnu historiju junaka stripa Bege Kovača, koji je veteran NOB-, a uz sve to i hodža koji nosi petokraku na fesu. Nije propustio priliku ni da me usporedi s Ahmetom Hromadžićem ali je rekao nešto što je jako važno, a što mu možete pronaći i na fejsbuk profilu.
Elem, on je rekao da je važno pričati priče radi priča samih, a meni se čini da smo to pomalo zaboravili. Spominjao je komunikaciju, mrave i još dosta učenih riječi, što mi je drago, nek narod vidi da Bego nije neki tamo seljak, već da dolaze ugledne ličnosti da lijepo zbore o njemu.
S druge strane, službeni tumač Hronika, nazvao je Begu srcem Bosne i autentičnim junakom poput junaka priča Branka Ćopića, Nedžada Ibrišimovića ali i Zuke Džumhura. A stigao je analizirati priču “Gribajski veslar” koju možete pronaći na ovom blogu. I on je spominjao dobro oko, maštu, a vala i hrabrost. Svojski je to analizirao pa kad Bego završi svoju odiseju po njivama, valja mu napisati enciklopediju.
Bilo je dosta ljudi. Većina je kupila strip, mnogi su donijeli svoj ranije kupljeni primjerak, a sama atmosfera je bila prijatna. Crtalo se, potpisivalo i razgovaralo. Bilo je i smijeha, što me obradovalo, jer bas i ne volim promocije na kojima je autor udaljen od publike. Ovako smo bili bliski. Dodatno su sve uljepsali baneri ostalih stripove koje je izdao Agarthi, pa bacite oko, možda vam se štogod i dopadne pa da kupite.
A sada, na opće veselje, valja započeti rad na novom albumu o Begi Kovaču. Jer, zahvaljujući vama koji ste ga kupili, pročitali i zavoljeli, strip može koračati naprijed.
Šta vas može očekivati u nastavku? Pa svakako priča o tome odakle mu fes s petokrakom ali i razmotavanje događaja koji će potresti Begin svijet.
Najava promocije u Kalesiji
Večeras, u BKC Kalesija, kako to plakat fino govori, promovisaćemo Gribajske Hronike. Baš u općini kojoj geografski pripada rijeka Gribaja, kao zavičajno mjesto junaka mog stripa – Bege Kovača.
Pripremili smo stotinjak stripova za prodaju, a nadamo se da će se bar pola prodati. Interes je veliki, u rangu stripova naravno, što me baš raduje, a čini se da ovo moje djelo ljudi još uvijek otkrivaju. Što je lijepo jer je po meni najbolje, da ide od usta do usta. A strip, da bi bio uspješan, što znači isplativ, mora se prodavati, čime vuče naprijed i naredne albume. Opet, i ja sam dosta toga džaba uradio pa bi bio red da nešto i zaradim.
Sam junak je nešto na što sam ponosan. Jer u ovih pet priča on živi, diše, ponaša se kao da je od krvi i mesa. I to se dopada ljudima. Tako ću, u sklopu svoje neke ideje marketinga i promocije, u narednom mjesecu, ponuditi priču o njegovom fesu s petokrakom koji privlači mnogo pažnje. Dakle, očekujte ratnu horor priču, partizane, jedno selo i Begu u oluji odnosa naroda.
Ipak je čudno vidjeti da se ljudi interesuju za nešto tako malo i lokalno, poput moje Gribaje i priča koje sam pokupio od djeda. Sve su one iznikle u našoj vodenici pored ove rijeke ali su opet limitirane tim uskim prostorom. A opet možda ljude vraćaju u djetinjstvo pa se na taj način vežu za nasmijanog junaka koji bi da prvo popriča, a onda, ako baš mora, da se bije s prikazama.
Cijeli svijet hronika je skupljen duž Gribaje, s čije se desne strane, niz vodu, nalazi imaginarno selo u kojem Bego živi sa komšijama, od kojih neke možete vidjeti u stripu, zajedno sa njegovim praktičnim bratom. Namjerno nisam htio da ostavim Tojšiće nego sam pustio ljudima, koji žive u dolini Gribaje, mašti na volju, pa ako zamisle da Bego živi baš na tom dijelu rijeke gdje su oni u sadašnjosti, neka tako i bude.
Vidimo se večeras.
Čitanje ne pomaže
Mi koji smo voljeli čitati knjige na selu, susretali smo se s neodobravanjem komšija koji bi često znali reći, da se od puno čitanja more pobudalit.
Okrene se pamet čojku od knjiga.
Nije da smo oskudijevali u takvim primjerima. Poznavao sam čojka, doduše gradskog, koji je onomad naučio cijelu knjigu o Filozofiji napamet, pa to garnirao sa nekoliko kapi iste te literature i od tada nije bio dobro. Znao je tako početi pričati nam neki vic, a kad bi mi čekali da dođe vrhunac na kojem bi se odvalili od smijeha, dobri čovjek bi počeo objašnjavati i analizirati šalu.
Elem, postoji priča o nekom čojku koji je cijeli život samo radio. Kao nadničar. Nosio je vodu, kosio travu, cijepao drva i kopao kanale. Ma šta možeš namaštati da se radi, čojk bi to rado činio uz odgovarajuću dnevnicu. Nije mnogo ni pričao pa bi ljudima bio drag što dođe, uradi poso i ode, kao neka vrijedna bubica.
Imao je dva veselja. Ručak i kahvu na pauzi tokom rada i jedan čokanj rakije u kafani. Pazio je koliko je trošio, pa bi naručio dozu šljivovice i sira čabrenjaka.
Nije pričao ni u kafani. Slušao bi ljude, popio svoje i kući da spava.
U ta doba, nije bilo ni mnogo televizora niti bi ga on mogao kupiti pa je lijegao rano, a ustajao prije horozova.
Jedne večeri, tamam kad je ušao u kafanu, vidio je na stolu do svog – čitanku. Neki rasijani otac je iz autobusa izašao, svratio u kafanu, popio koje piće i zaboravio knjigu. A naš junak, koji je jedva završio školu, a kamoli da je nešto pročitao u životu, uzeo je knjigu sa zanimanjem, prelistao, pročitao uz dvije rakije ( što je bilo nečuveno ), a onda se stuštio kući.
Ujutro je trebao nekom Mehi da prokopa kanal kraj ograde. Došao je do pola, vrisnuo, prelomio štilo od haša i otišao kući.
Od tada nije bio isti.
Stariji su govorili da mu je knjiga dohakala.
Ovan koji je popustio…
Na selu neko mora biti najjači. Bilo da je riječ o ljudini od 150 kila koja more volu rep iščupat ili drvo na ramenu prenijet, bilo da je to neki žilavko koji zna stožinu nositi ko čačkalicu.
Za takvog se kaže da je ko međed pa bolje ne zapodijevati kavgu s njim. Naravno, to obično ne važi za kabadahiju pa ga se često klone, da li na njivi ili u kafani.
Bio je u jednom selu čojk, malen i žilav, a kažu da je mogao natovarena konjska kola uzbrdo povući. U šumi je od njeg i međed bježao. Svako malo taj je izazivao ljude da se pohrvu, bacaju kamena s ramena ili bi nekog pošteno izdevetao.
Jednom je sazvao narod da mu dovedu ovna. Obećao je da će ga udariti čelom među rogove i baciti u bandak. I šta će ljudi, dovedu najagresivniju životinju, sprovedu je na livadu gdje je kabadahija čekao da odmjere snage.
Ovan, navikao na tuču, prvo se malo primiri, osmotrio situaciju, prišao malo baji, a onda se demonstrativno okrenuo i napustio bojno polje.
Pametniji ovan, mensečini, reče neko iz mase, a baja se pokupi i ode kući u tišini.
*Minus
Ljudi, nemojte se igrati. Poledilo je, a minus je upekao kao tava. Navucite vunene čarape na noge da preživimo i ovu zimu.
Da je januar predeverati, jer poslije njega, godina sama ide.
Sasvim običan mungos
Nama u Bosni i Hercegovini rat je i dalje u živom sjećanju. Grmljavina i petarde često trznu zamišljenog insana kojem je još uvijek ostao refleks bacanja na zemlju.
Zaliježi!
I dalje mi taj glas zuji u glavi. Ma šta zuji, ponekad toliko drekne da mi misli razbije kao porculansku šolju.
I svako od nas ima drugačiji doživljaj granatiranja, kao samo jednog od mnogih užasnih segmenata rata.
Ali bilo je i drugih priča.
U jednom selu je zavladao strah od mungosa i podozrenje prema komšijama. Nekoliko se žena požalilo da im mungos krade keks iz vitrine. Jedna je otišla toliko daleko da je tvrdila da ju je mungos gledao u oči dok trga najlon s kutije i vadi keks.
Elem, u ratu nikome nije bio sumnjiv mungos ali su se svi pitali otkud komšijama keks.
A poslije rata…
Iz tog perioda pamtim sendvič iz školske kuhinje. Nije tu bilo mnogo toga između razrezane kifle. Providnu listovi salame, kečap ili majoneza ali u jednoj dugačkoj iscrpljenoj liniji te paradajz ali… znatno kasnije. Poslije su se pojavili sir, kiseli krastavci te luksuzni pomfrit.
Sendvič je koštao jednu marku.
Zmija koja je progutala podvor
Počela nam je nova godina. U skladu s tim, pripremio sam jednu ilustraciju čuvenog golfa dvojke, jedne od najizdržljivijih mašina koje su hodile Bosnom i Hercegovinom.
I voze još uvijek.
Da nam bude barem takva godina, jaka poput ovih jurilica koje prevoze porodice, drva, ćumur ili ovce za majske praznike.
Novu godinu ću i ja započeti s nečim novim i nevjerovatnim. Riječ je o zbirci čudnih događaja koji su nekako zalutali u moju glavu, ugodno se smjestili i ne misle je napuštati.
Pa evo i prvog.
Naime, u jednom selu je gostovao cirkus pa im je nakon predstave utekla pozamašna zmija. Brzo se izgubila u dubokoj travi nepokošenih njiva. Elem, kako je i ljeto neumitno pržilo, narod je krenuo kositi i kupiti sijeno. I tako se jedan čojk požalio da mu je zmija progugala podvor na kojem se nose naviljci sijena. Komšije su ga zezale da sad ta zmija, umjesto da vijuga kroz njive, može ići samo pravo.
Dobro mi došli u novu godinu života.
Avet Rio Gribaje 