Author: J.Stickman

Autobusima se vozim, čini mi se, otkako znam za sebe. Većinom sam putovao linijom broj 13 od Tojšića do Tuzle, a od prije četiri godine sam to proširio na međukantonalne vožnje, od Sarajeva do Tuzle. Posljednjih godina, na tim svojim putovanjima susretao sam ljude iz različitih zemalja koji žele proći kroz Bosnu i Hercegovinu do Španije, Njemačke ili Francuske. Zovemo ih migrantima.

Dok sam ja putovao i slušao negodovanja putnika zbog njih, dotle je Senad Pirić skupljao pomoć i pokušavao im obezbjediti obuću, odjeću i pokoji mobitel. Obuću, jer je njihova bila pocijepana od dugotrajnog pješačenja, odjeću jer je bila uništena od šibanja vjetrova, vlage, vode ili snijega. Mnogi od njih su, pričao mi je Senad došli u papučama do autobuske stanice gdje ih je on sa svojim prijateljima prihvatao i pomagao. A mobiteli su im bili prijeko potrebni da bi se javili porodici ili vidjeli na mapama gdje su. Kasnije su ih koristili da bi kontaktirali Senada jer se priča o njemu pronijela do dalekih zemalja poput Tunisa, Maroka ili Alžira.

Tako se i rodila ideja za strip.

Ali kako predstaviti tako jednu golemu priču u stripu, u kojem bi likovi većinom pričali, zvali na mobitel i stavljali zavoje na noge prošarane krvavim ranama i golemim žuljevima. Zimi i promrzlinama.

Prvo sam dobio ideju za ilustraciju njihovog puta. Pokupio sam sve Senadove podatke o putanji njihovog kretanja i stavi to na papir. U isto vrijeme, igrao sam omline igru “Čovječe ne ljuti se” i u jednom trenutku, dok sam gubio partiju, zahvaljujući čistoj sreći protivnika, pomislio sam, pa to je to. I oni putuju naprijed, kao u nekoj igri na ploči, i često se vraćaju nazad. Kao da im kockica konstantno baca na jedinicu. Sjeo sam za ploču i iscrtao tegobnu ploču za igru i na taj način prikazao njihov put. Ono, za što sam mislio da će mi trebati barem 20 stranica, uspio sam sažeti u jednu ilustraciju koja ne iskače iz stripa.

Na isti način sam pokušao ukomponovati i njihovu patnju, prouzrokovanu neizvjesnošću, nedostatkom novca ali i uništenim stopalima. Nijedna obuća nije mogla izdržati dtotine kilometara svakojakih puteva. Od kamenja, asfalta do bauljanja visokom travom i pogađanja gdje se nalaziš. Zbog toga su tada, Senad i prijatelji napravili privremenu ambulantu o čemu priča o stripu. Tako sam dugo razmišljao šta da radim dok nisam, za vrijeme vožnje za suprugom, primjetio mjerač brzine i pomislio, ovo ću iskoristiti za to. Jer mi sada, dok ona vozi, na autoputu, idemo stotinu kilometara na sat, a mene bole noge od penjanja uzbrdicom. Kako li je bilo njima dok su išli par kilometara na sat, sa probijenim đonovima i poderanim patikama. Ili još gore, papučama.

Još jedan prikaz koji sam riješio ilustracijom su konstantni pozivi za pomoć. Naime, dok sam snimao Senada, kako bih imao podatke za radnju stripa, telefon mu je konstantno zvonio. Tražili su pomoć. Oni sa više kredita na telefonu su zvali, a mnogi su tipkali poruke na mesendžeru. Često bi ga zvali u ponoć ili u ranim jutarnjim satima. Čuli su za njega od nekog rođaka ili prijatelja koji je ranije prošao ovim putem i ostavio im njegov kontakt. Senad je poznavao nešto od njihovog jezika, nešto je naučio, a usput su se sporazumijevali i na engleskom jeziku. Uglavnom, od njegovog sna nije bilo ništa jer je konstantno prekidan. Tako je nastala ova slika.

Na isti način sam rješavao i druge probleme tokom kreiranja stripa. O tome ću pisati u narednim tekstovima. Često me inspirisao Senad, svojim pričama i fotografijama koje mi je slao. Stalno smo bili na vezi. On sve umorniji, a ja još uporniji da ispričam njegovu priču. Ovdje možete skinuti pdf stripa u obje verzije.