Peti dan. Preživjeli i danas susreću one koji su ubili članove njihovih porodica. Te osobe i danas šute o mjestima gdje se nalaze posmrtni ostaci žrtava. Šute godinama…
Srebrenica, V Dan
Author: J.Stickman
samo postojim
Izložba u Mostaru
Nakon prošlogodišnje izložbe u Novom Pazaru, gdje smo bili baš toplo primljeni, slijedi postavka u Mostaru. Riječ je o ilustracijama koje radim evo već pet godina i zbog kojih su me pozvali da ih izložim u Mostaru. Ono što mogu reći je to da mi je baš ali baš drago što u svemu ovome učestvuje i BKC Kalesija, gdje se nalaze skoro sve moje slike i u kojem je održana prva izložba. Već je bila konkretna saradnja s Lukavcem gdje su slike putovale bez mene. Zamolio sam organizatora da ova izložba bude saradnja kulturnih institucija i objeručke su to prihvatili. Tako ću i dalje raditi, kad god se bude moglo organizovati, sarađivati u našoj Bosni i Hercegovini, sa mnom ili bez mene, neka slike putuju. Tako da, svi oni koji bi bili zainteresirani u našoj zemlji, a bilo ih je, nego ja nisam sklon previše svom promovisanju, ali polako shvatam značaj svega ovog što radim, uvijek se mogu javiti BKC Kalesija. Meni je uvijek bitno da na kvalitetan način predstavim kulturu svog kraja, kojem pripadam, kao što pripadaju i ove ilustracije, koje su počele rasti u njemu. Naravno, sve je ovo način za podsjećanje na Srebrenicu. To je najvažnije. Nisam ja tu bitan, samo sam alat podsjećanja, slike sasvim dobro žive i bez priče o meni. Kako i treba da bude. Bujrum.
Srebrenica, IV dan
Četvrti dan. Znamo, pamtimo i ponavljamo.
Srebrenica, III dan
Treći dan. Međunarodna zajednica, UN i svijet uopšte, zakazali su u spašavanju sigurne zone u Srebrenici. Rezultat njihovog kukavičluka je – genocid. I preko šest hiljada žrtava koje su ukopane do danas u Potočarima. Za mnogima se i dalje traga.
Srebrenica, II dan
Dan drugi i druga ilustracija o genocidu u Srebrenici. UN trupe koje su trebale pomoći Bošnjacima nisu učinile ništa kako bi spriječile zločine nad ovim ljudima. Podsjećamo na njihovu sramotu.
Srebrenica, I dan
Počinjem s prvom od jedanaest ilustracija posvećenih žrtvama genocida u Srebrenici. Još uvijek tragamo za posmrtnim ostacima više od 1000 žrtava. Oni koji znaju gdje su – šute. A zemlja i priroda polako prekrivaju tragove zločina.
Ilustracija govori o tome, da je prošlo toliko godina da je na mjestu, gdje su skriveni posmrtni ostaci žrtava moglo izrasti drvo…
Džemre u havu!
Danas je udarilo džemre. U zrak, naravno, kako to fino objašnjava narodna meterologija.
Džemre je turska riječ, a prema onome što znam, označava zračni talas nakon kojeg popušta studen. Prvo džemre je vazda 19. februara i udara u zrak ili havu. Drugo džemre dolazi brzo za njim 26. februara i udara u vodu. Koja nakon toga više ne đože mrznuti. I treće, posljednje džemre udara u zemlju 5. marta. Zemlja tada otopli i može se sjediti na njoj.
Sa džemretom dolaze visibabe i ljubičice što znači da je i proljeće tu, iza vrata, samo što nije, kako bi to slikovito rekla moja nena. No, koliko god džemreta bila snažna tek će babije huke da pokažu ko je jači, zima ili proljeće…
Brana
U našoj varoši nismo imali bazene već nešto drugo – vijerove na rijeci Gribaji. Tu smo se kupali, igrali hore i pekli krompir na žaru.
Naša rijeka nije duboka. Tu i tamo bi se moglo naći po metar i po dubine ali ni to nam nije bilo dovoljno pa smo nosili stare najlonske vreće od kuće, trpali u njih šljunak s dna rijeke i s njima pregrađivali Gribaju kako bi pravili male bazene, dovoljno duboke da najhrabriji skoče s grana obližnjih vrba i joha.
Mi smo svoju branu, kako smo zvali te jednostavne pregrade, pravili nizvodno od Mehmedalijinog mosta. Skupili bi se prijepodne, ponijeli vreće i proveli par sati u redanju vreća. Nekada bi nas omela matica, a nekada bi se jednostavno umorili. Šljunak bi kupili rukama ili lopatom, pazeći da se ne posiječemo jer se na dnu često mogle vidjeti krhotine od flaša, keramičkih pločica ili cigle. Šupljine bi ispunjavali šljunkom i krupnijim kamenjem. U tim bazenima bi se često skupile ribe, a u škaljama, u korijenju vrba i poneki rak. Svi bi oni odselili kad bi uslijedilo vrištanje, skakanje u vodu ili igranje hore. A to je bila igra slična žmiri ili skrivačima.
U tim dubljanima, uz obalu, često bi se dječaci zalijetali kako bi istjerali kakvog golemog klijena ili deveriku u mrežu, no to ću ostaviti za iduću priču.
Brane bi služile i kao filter za smeće jer bi se uz njih nakupile boce, krpe ili šta već zapliva nizvodno, prema Spreči. Mi bi to skupili i izbavili na obalu. U suštini, tu gdje smo se kupali je i bilo najčišće pa su ribe obilato koristile tu blagodet, kad bi mi krenuli kući. Skrivene u sjenama ispod mosta ili u korijenju, bezglavo bi se zajurile dole, čemu smo često bili svjedoci. Njihova sivo bijela tijela su bljeskala u predvečerje u prljavo zelenoj boji Gribaje.
U Tojšićima je bilo mnoštvo takvih brana, i kako rekoh, skoro svaka meraja je imala jednu. Neke su bile duboke, neke plitke ali su okupljale djecu u to doba. Ne sjećam se da je tu bilo tuče ni svađe, vazda smijeh i pljuskanje vode. Moja generacija je pravila zadnje brane.
Danas ih više nema. Djecu to više ne zanima, a i rijeka je prljavija nego inače. Uskoro više tu neće biti ni ljudi, što će od sela načiniti mjesto duhova ali će se barem rijeka oporaviti. A i to je nešto.
Gribaja
U Tojšićima, naselju smještenom između Tuzle i Kalesije, mnogo volimo našu malu rijeku – Gribaju.
Pišem malu, a u glavi se prisjećam kakva to može biti goropadnica kad krenu jesenje kiše pa poplavi ekonomiju i dio centra naše varoši. Iako je dugačka nekih 16 kilometara, malo se toga o njoj zna. Tu i tamo osvane neki tekst, većinom kad su poplave u pitanju, a i ono što ima na wikipediji, možemo zahvaliti našim divnim ljudima koji to uređuju.
Pa da krenemo redom. Gribaja izvire negdje na Banj brdu i teče kroz Seljunlje, Čaklovinu, Babinu Luku, Kikače, Hidane i Tojšiće sve do Spreče, u koju se ulijeva, i koja je rijeka u pravom smislu te riječi. Pritoke naše Gribaje su rijeka Hrašljanka i Ciganski potok. I pripada crnomorskom slivu.
I toliko o geografiji.
Sama Gribaja nema široko korito. Djelimično je samo usko, a ponegdje su i ljudi suzili, proširujući njive. Na jednom mjestu, kod Crvene kapije, promijenjen je tok, probijeno je novo korito, tokom čišćenja nakon poplava kada su pravljeni nasipi. Prije rata, na obalama Gribaje su se mogle vidjeti vidre i divlje patke, a od riba, još uvijek plivaju klen, mrena, deverika, bjelica i veoma rijetko crvenperka. Bilo je i rakova ali čak ni pecaroši ih nisu dugo vidjeli. Barem ima žaba i vilin konjica.
Gribaja je većinom okružena vrbama i johama. Tu i tamo se može naći pokoja divlja trešnja, orah ili gdjegod čak i topola. A prije nekih pedeset godina bila je načičkana vodenicama. Ne u nekom velikom broju ali ih je bilo, većinom sa položenim točkovima. Jednu od njih je imao i moj djed. Zvali su je jednostavno – Delićka.
Kada Gribaja prođe kroz naseljena područja, većinom teče između poljoprivrednih zemljišta koja su veoma plodna zbog njene blizine. Na mnogim mjestima, iako je ova rijetka plitka, postoje gazovi za traktore i zaprežna vozila koja ovdje zovemo konjskim. To su zapravo mali usjeci u obalu, na najplićem dijelu kuda se može provući sijeno.
Narednih dana ću se raspisati o vijerovima, branama i pecanju ribe na mrežu.
A možda i ne…
Bejah kod kuće, uabavljen čišćenjem odvoda i kanalizacije pa ne stigoh pošteno ništa ni napisati. Međutim, sada sam tu i možemo početi.
Mlad čovjek često glad utaži brzom hranom u koju nažalost spadaju ćevapi, sendvič, masna suhovina, lepina s kajmakom i tome slično. Pa zaboravi da treba štogod pojest i tečnije. Konkretno na kašiku. Recimo bamlju s mesom. Em je ukusno em razlaže beton u želucu.
U slučaju da zaobiđemo kašiku, zdjelu i plivajuće okrepljenje, može nam se dogoditi nešto slično ko onom jednom poznaniku, šro je mjesec dana živi na picama, ćevapima, bureku i koli, uz malo vode tu i tamo. Noću je zobao pekaraki krompir i obilno ga zalijevao pivom ili vinom al onim iz tetrapaka. Marka litar.
Od takvog užasa je počeo polako da kopni pa je išao doktoru jer je u nednom momentu imao stolicu tvrđu i dužu od neke stožine. Pričo nam je to za doručkom uz opće negodovanje svih prisutnih, da jedemo, da nam ne gadi jelo jer je težak dan pred nama.
Elem, nakon što je otišao u zahod, nije se mogao pošteno istovariti jer mu je lični odvod zapeo negdje na pola, pa je nakon goleme muke, znoja i kraćeg srčanog, smogao snage da to odsječe i ode doktoru, hodajući ko šestar.
U ordinaciji su ga saslušali, u nevjerici vrtili glavom , a onda naložili omekšavanje i čišćenje. Kad je sve završio, doktor mu je reko da idući mjesec jede na kašiku i da više para za vino. A mi, koji smo jeli, gledali smo čas u njeg, čas u tanjir…
Avet Rio Gribaje 