Davno je amidža rekao da Delići umru kad im iščupaš korijen. Kad ih odvojiš od njive i neprestane znojne borbe sa zemljom. Samo se osuše. I odu na onaj svijet. Tiho, kao maslačci kad se zapute iznad livade da, nošeni vjetrom, produže vrstu.
Zato sam nacrtao ovu sliku. Isprva sam je htio za naslovnicu ili zadnju koricu za strip “Zbogom Maslačci” a onda sam shvatio da je ideja bila dublja, da seže u porodične podrume sjećanja koje čovjek, kad uđe u godine pogodne za kredit, zamandali, a ključ baci u Gribaju.
No ovih godina, rijeka je plitka. Ključevi vire i čovjek ne može da se ne sjeti svake cigle uzidane u njegovo odrastanje. I onda, kao pravi seljak, uvidi da livada nikada neće otići iz njegovih misli. Blato će se vratiti na stopala, a žuljevi dlanovima. I tek onda, uprkos mnoštvu pročitanih knjiga, gomili stripova i lutanja po drugim zemljama, čovjek će shvatiti da cijeli život vuče taj korijen za sobom, nateže ga do maksimalnih granica i kad pukne – jednostavno ode ka mezarju, praćen lijepim riječima i ponekom zlobnom opaskom.
I tek kad počnu truhnuti, sjetimo se da njegujemo korijene. Kasno doduše ali ipak, dovoljno dugo da vratimo mir u vazda vrelu nutrinu, skuhanu i na kraju sprženu žurbom, traganjem za drugim livadama i pokušajima da se promijeni ta iznikla stabljika.
Tužno je to.
Tužno poput mojih žutih pantola iz djetinjstva koje sam zvao maslačcima, a kojima sam davno rekao zbogom.
Pečenjak je mladi klip kukuruza, pogodan za jelo. Obično se bere u ova doba i peče u žaru ili kuha u šerpi.
To je bila omiljena poslastica u djetinjstvu na selu. U ta smo doba pecali ribu ili je lovili na mrežu, u gustom korijenju vrba na obalama Gribaje. Dok bi je čistili, najstariji među nama bi poslali hitronogog dječaka u najbližu njivu da probere dobrih pečenjaka, ukrade i neopaženo se vrati nama.
Dotle bi, obično u predvečerje, neko zapalio vatru pa bi ih pekli u žaru, njih i očišćene ribe. I uživali. Bez soli i bilo kakvih drugih dodataka. Slatko bi jeli i kleli se da nema ničeg boljeg na svijetu. Ujutro bi znali dobiti batine jer, koliko god bili oprezni, neko od seljaka bi nas vidi i prijavio vlasniku njive, a koji bi uputio žalbu ocu ili materi. Doduše, neki su nas znali zaganjati motkom i sikirom, ako bi se tokom krađe zatekli u njivi.
A još bolji pečenjci su bili kada bi ih naše majke skuhale u šerpi na šporetu. Još bi ih posule solju pa bi doživljaj bio potpun.
Danas se slabo kradu pečenjci. A skoro niko ih ne peče na njivi, u hladu nekog drveta. A godilo bi osjetiti taj miris dok putuje preko polja, niz obale Gribaje i zastaje u gustim krošnjama vrba.
Prošle su tri godine kako je babo umro. Službeno, rekli su nam od korone. Nismo ga mogli vidjeti ali ni donijeti mu lijekove za srce i šećer. Posljednje što sam vidio od njega, bila je ruka na prozoru, ne znam ni na kojem već spratu bolnice. Samo to, ruka.
A vazda je ta ruka bila tu, na njivi, da povuče, pomogne, ogromna poput lopate. Išao bi na posao na dubravskom kopu, a poslije na njivu, vjerujem da je zbog tog umora volio da spava.
Nije bio od priče, jeo bi da ne bude gladan i često je zamišljen gledao nekud prema brdima u daljini, uz maleni tihi zvižduk. Kada bi se opružio na terasi, uzimao bi križaljku i pažljivo je ispunjavao. Imao je lijep rukopis i vazda se čudio kako ja ružno redam slova.
A te riječi na papiru, danas sve više liče na njegove ukrštenice. Kao i ruke.
I moje su lopatarske, kao njegove. Velike da lijepo obuhvate košarkašku loptu. Ili da čvrsto drže vile kad se zabacuje na sijeno. Ili… da možda crtaju. Jer je i on to znao ali ga nije puno interesovalo. Čini mi se da je živio samo toliko, koliko mora, boreći se da njegova djeca imaju za škole i da jedu. Sve sa rim velikim toplim rukama prošaranim žuljevima.
Danas, kad se spuštam do njive kraj Gribaje, padaju mi slike na pamet, kako kupim sav alat i tovarim na ramena pa krenemo lagano kući, ja brzo, a on, već pritisnut srcem i godinama, polako, nogu za nogoma.
Danas sam ga nacrtao iznad Gribaje, gdje je volio da peca, nekad dok je bio pri zdravlju. Sa običnim štapom, kakvog je i nama nekada pravio, donosio bi kući punu kantu deverika i klenova. Ili ako ne bi bilo ulova, kantu trešanja. Jer uprkos svojo visini i težini, prenjao bi se s lakoćom na svako drvo, čak do vrha. Volio je tu rijeku jer je uz nju i djedov mlin odrastao. Zajedno sa svojim bratom i sestrama. Nekada, kada bi odlučio da progovori, pričao bi nam o vidrama, patkama i njihovim jajima koje je uzimao iz gnijezda. Govorio je da je rijeka bila čišća zbog mnoštva rakova, a ribe su bile poprilično veće. Znao je i priče koje im je djed govorio u vodenici ali ih je smatrao budalaštinom. Pa ipak, kada je došao Elvir Bucalo da snimi naše Strahote za BHT, ispričao je ponešto, ali ne previše. A ja taj video ljubomorno čuvam jer mu još jedino tu čujem boju glasa…
Autobusima se vozim, čini mi se, otkako znam za sebe. Većinom sam putovao linijom broj 13 od Tojšića do Tuzle, a od prije četiri godine sam to proširio na međukantonalne vožnje, od Sarajeva do Tuzle. Posljednjih godina, na tim svojim putovanjima susretao sam ljude iz različitih zemalja koji žele proći kroz Bosnu i Hercegovinu do Španije, Njemačke ili Francuske. Zovemo ih migrantima.
Naslovnica stripa
Dok sam ja putovao i slušao negodovanja putnika zbog njih, dotle je Senad Pirić skupljao pomoć i pokušavao im obezbjediti obuću, odjeću i pokoji mobitel. Obuću, jer je njihova bila pocijepana od dugotrajnog pješačenja, odjeću jer je bila uništena od šibanja vjetrova, vlage, vode ili snijega. Mnogi od njih su, pričao mi je Senad došli u papučama do autobuske stanice gdje ih je on sa svojim prijateljima prihvatao i pomagao. A mobiteli su im bili prijeko potrebni da bi se javili porodici ili vidjeli na mapama gdje su. Kasnije su ih koristili da bi kontaktirali Senada jer se priča o njemu pronijela do dalekih zemalja poput Tunisa, Maroka ili Alžira.
Tako se i rodila ideja za strip.
Ali kako predstaviti tako jednu golemu priču u stripu, u kojem bi likovi većinom pričali, zvali na mobitel i stavljali zavoje na noge prošarane krvavim ranama i golemim žuljevima. Zimi i promrzlinama.
Prvo sam dobio ideju za ilustraciju njihovog puta. Pokupio sam sve Senadove podatke o putanji njihovog kretanja i stavi to na papir. U isto vrijeme, igrao sam omline igru “Čovječe ne ljuti se” i u jednom trenutku, dok sam gubio partiju, zahvaljujući čistoj sreći protivnika, pomislio sam, pa to je to. I oni putuju naprijed, kao u nekoj igri na ploči, i često se vraćaju nazad. Kao da im kockica konstantno baca na jedinicu. Sjeo sam za ploču i iscrtao tegobnu ploču za igru i na taj način prikazao njihov put. Ono, za što sam mislio da će mi trebati barem 20 stranica, uspio sam sažeti u jednu ilustraciju koja ne iskače iz stripa.
Ploča koju sam osmislio
Na isti način sam pokušao ukomponovati i njihovu patnju, prouzrokovanu neizvjesnošću, nedostatkom novca ali i uništenim stopalima. Nijedna obuća nije mogla izdržati dtotine kilometara svakojakih puteva. Od kamenja, asfalta do bauljanja visokom travom i pogađanja gdje se nalaziš. Zbog toga su tada, Senad i prijatelji napravili privremenu ambulantu o čemu priča o stripu. Tako sam dugo razmišljao šta da radim dok nisam, za vrijeme vožnje za suprugom, primjetio mjerač brzine i pomislio, ovo ću iskoristiti za to. Jer mi sada, dok ona vozi, na autoputu, idemo stotinu kilometara na sat, a mene bole noge od penjanja uzbrdicom. Kako li je bilo njima dok su išli par kilometara na sat, sa probijenim đonovima i poderanim patikama. Ili još gore, papučama.
Stopala i brzina
Još jedan prikaz koji sam riješio ilustracijom su konstantni pozivi za pomoć. Naime, dok sam snimao Senada, kako bih imao podatke za radnju stripa, telefon mu je konstantno zvonio. Tražili su pomoć. Oni sa više kredita na telefonu su zvali, a mnogi su tipkali poruke na mesendžeru. Često bi ga zvali u ponoć ili u ranim jutarnjim satima. Čuli su za njega od nekog rođaka ili prijatelja koji je ranije prošao ovim putem i ostavio im njegov kontakt. Senad je poznavao nešto od njihovog jezika, nešto je naučio, a usput su se sporazumijevali i na engleskom jeziku. Uglavnom, od njegovog sna nije bilo ništa jer je konstantno prekidan. Tako je nastala ova slika.
Pozivi u pomoć
Na isti način sam rješavao i druge probleme tokom kreiranja stripa. O tome ću pisati u narednim tekstovima. Često me inspirisao Senad, svojim pričama i fotografijama koje mi je slao. Stalno smo bili na vezi. On sve umorniji, a ja još uporniji da ispričam njegovu priču. Ovdje možete skinuti pdf stripa u obje verzije.
Jara izbija iz pokošene njive. Loše pokošeni ostaci trave bodu kroz čarape u gumenim opancima s pijace. Ispod njih, ključa krv u stopalima koja gore kao da hodaš po žeravici.
S vilama u rukama, teturamo pod žestokim suncem, prevrćemo pokošenu travu. Djed zabrinuto gleda u karabudžak iznad Živinica. Otamo uvijek dolazi kiša. Uvijek se pomalo smrači kad dođe vakat za sijeno. I onda žurimo da ne pokisne, da se ne potpari i ne usmrdi.
A trava, požutjela, mirišljava i suha. S lakoćom ulazi u vile koje je prevrću ili rastresaju, da se dobro osuši s druge strane.
Ovdje nema hlada, osim po krajevima njiva, uz ogradu ispod bogate krošnje rijetkog hrasta. Tu čuvamo boce s vodom, da im barem malo potraje prijeko potrebna hladnoća. Prošetamo do vode, napijemo se i osjetimo kako se spušta temperatura u tijelu. Djed negoduje. Gubimo vrijeme dok se nebo požuruje. Pravimo pauzu, uz kahvu na njivi. U mirisu rijetkog poljskog cvijeća, srčemo vrelu tečnost i shvatamo koliko griješimo s hladnom vodom. Nena, koja je donijela kahvu, pita nas, hoćemo li pogače, sira i kajmaka. Svi gledamo u djeda. A on, smrknut, pogođen raznim nesrećama od kojih mu je jedna u rudniku izbila oko, koje je zamijenio staklenim, ispod debelih naočara, gleda i travu. Maše rukama da ustanemo i krenemo da kupimo. Ješćemo kad završimo.
Dijelimo uloge. Uzimamo vile i pravimo naviljke. Skupljamo ostatke i grabimo u manje plastove. Njiva se čisti prema vrhu, gdje su složena sijena. Oznojeni, prekriveni tarom, prljavi i nasmijani. Slažemo naviljke. Djed me šalje po podvore, dvije dugačke oble drvene šipke. Lagane su kao perce. Podvlačimo ih ispod naviljaka, i po komandi, jedan ide nazad, drugi naprijed i podižemo naviljak sijena na podvorima pa klipšemo duž njive, spuštamo ih u polukrug oko mjesta gdje je udarena stožina. Oni, što grabe za nama, negoduju ali se i smiju.
Dok postavljam podvore, otac i djed me zovu. Već su počeli slagati sijeno oko stožine i viču da poletim, uzmem najveće vile i počnem zabacivati sijeno nekome od nas ko je već gore i sadijeva ga. Ruke me već bole od nošenja ali ovdje se muškarci ne žale. Hvatam vile i zabacujem, preko mojih ruku prelazi cijela njiva sijena.
Dok kupim sijeno i podižem ga u visinu čela onog koji sadijeva, shvatam da odrastam. Nema više šale. Sijeno treba sadjeti da bude jako, ustrajno i da ne truhne tokom zime ili od kiše. A na nama dvojici je najveća odgovornost.
Teško dišemo od prašine i tare koja se lijepi po mana. Ja sam skinuo majicu, da dođem do zraka. Onaj gore, na sijenu, mora ostati u majici dugih rukava i trenerci koju je strpao u čarape. Ako se i znoji, ne žali se. Ovdje nemamo pravo na to.
Deseti dan. Hiljade ljudi na maršu mira odaje počast žrtvama genocida u Srebrenici, dok se kreću trasom kojom su Srebreničani u ljeto 1995. godine pokušavali doći do slobodne teritorije. #Srebrenica #Genocide #ElevenDays
Sedmi dan. Hiljade tijela ubijenih srebreničkih bošnjaka su smišljeno prebačena iz primarnih u sekundarne masovne grobnice kako bi ih bilo teže pronaći.
Avet Rio Gribaje 