A evo i tuče. Nije to baš neka agresija, Koncil je ipak nadnaravno biće, anamono što bi rekao moj djed ali ipak, treba nekad znati i uzvratiti. Koliko ko može.
Danas nisam nešto raspoložen za pisanje pa ću postaviti samo stranicu stripa. Na blogu, nekadašnjem utočištu nesuđenih pisaca, novinara i ljubitelja lijepe riječi.
Danas ovuda prolaze samo oni koluti trave, kao u američkim filmovima. No tako mi i godi.
Ovu stranicu postavljam dok jezdim u autobusu broj 13 ka Tuzli.
To je redovna linija od Kalesije do Tuzle u kojoj sam proveo djetinjstvo, mladost a evo i neke zrele godine.
Od mog prelaska u Sarajevo, promijenilo se mnogo toga. Doduše, prošlo je skoro pet godina pa je to bilo za očekivati. Ona osnovna je glavna promjena. Autobusna karta od Tojšića do Tuzle sada košta 4,5 konvertibilnih maraka. Ali barem ima više mjesta. I manje ljudi. Što znači da nam je demografija crna ko petak, čak i na sniženju.
Ranije je, prije tih famoznih 5 godina, karta koštala 1,5 konvertibilnih maraka. Pošto je sve naopako kod nas, tako nam je i taxi jeftiniji ali oni opet zbog drugih da ne kažem geografko-opštinskih razloga ne idu do Bingo City Centra gdje me na kahvi čeka moj dobri Goran.
Bilo kako bilo. Auotbusa se neću nikad riješiti. Čak i kad bih otišao u zemlju s najjeftinijim automobilima, vjerujem da bih završio u nekom autobusu, truhlom i žutom.
Pada i kiša.
Autobusi tokom kiše imaju taj specifični miris vlage, truleži i čamotinje. Miješaju se parfemi, ustajali znoj iz jakni i ponekad bijeli luk. Tako je bilo nekad, tako je i danas. Sa zvučnika samo ne trešti Indira Radić i njen Zmaj nego Aleksandra Prijović.
Tokom jedne vožnje prije tuce godina, vozač je imao kasetu sa 12 puta snimljenim Zmajem i puštao ga do besvijesti, otprilike do ulaza u Tuzlu. Tu sam naučio tekst pjesme i zapamtio za sva vremena. I neka sam. Indira je u to doba bila velika stvar. Danas sam prestar za to pa mećem slušalice u uši i prisjećam se dobrog Želje, tonca sa radija TK. On mi je onomad rekao da ću bataliti Wu-Tang i slušati Dire Straits. Donekle je bio upravu samo što opake štemere iz New Yorka slušam i danas.
Evo i Brčanske Malte.
Napredujemo prema Ircu. Ostala mjesta nisam primjetio ali ne možeš zaboraviti Maltu. Zapravo ti u glavi zazvoni glas Hamze repera i njegovo čuveno gostovanje kod Frenkija na pjesmi, pa hajmo onda:
– Maaaalta, u kući Frenki, povratak cigana na scenu sada još bjesniji, još uvijek isti CREW, zauvijek FmJAm, beton poe nogama, čisti obraz i reprezent!
Autobus je naglo zakočio i neka djevojka je pala na ženu.
Da, trineskom smo putovali i na partije koje je pravio FmJam i osjećali se da pripadamo pokretu. Doduše, ovog autobusa nije bilo poslije 19 sati pa smo se kući, pijami i veseli vraćali pješice, nekih 10 kilometara.
Pričaću vam jednom o tome.
Gujoribe.
Šta li su gujoribe?
Dok su bili djeca, sada već dalekih šezdesetih godina, amidža i otac su svjedočili putovanju riba duž Gribaje, dok su ljeto provodili pored vodenice. Između ostalih, često su viđali gujoribe.
Kakve su to ribe? Pa, jegulje. Izgleda su putovale čak i Gribajom koja pripada Crnomorskom slivu jer se ulijeva u Spreču, a ona u Bosnu koja opet ulazi u Savu, a ona huda ide do Dunava pa tako i mi dođemo u Evropsku Uniju. Zlobnici bi rekli, makar tako.
Jegulje koriste tu razvijenu vodnu komunikaciju da bi se išle mrijestiti u more, nakon čega se opet vraćaju u rijeke. Čak i ove naše koje se zovu Evropske ali imaju naš sirotinjski pasoš. Uglavnom, moj otac je svjedočio tom fenomenu ali ja recimo nisam jer ko zna, možda su jegulje izbacile Gribaju iz svog plana putovanja ili su tada jednostavno zalutale.
Što se tiče ribljeg fonda u Gribaji danas možete naći klenove, deverike i bjelice. Tu i tamo poneku crvenperku. One, kao stanovnici ovog kraja vjerovatno ne putuju nikud osim na rad u Njemačku. Pa se možda neki domicilni stanovnik, ovako kao i ja, čudi pored Rajne prolasku bosanskih riba.
Na putu do Gribaje, moram proći tri njive. Mada njeno korito vidim od kuće. Dobro je što joj nismo blizu jer je i ona poput ostalih rijeka na Tuzlanskom kantonu – bujična. Znači malena i tiha, a podivlja s prvim kišama i poplavi sve okolo.
Djedova njiva do Gribaje se zove palučak. Tu smo kopali krompir, kukuruz i kupili sijeno. Tako smo provodili ljeta.
Nevečer, nakon posla i jake seljačke večere, djed nam je pričao o prikazama i vilama. Tako sam i čuo priču o Koncilu i njegovom plašenju duž obala Gribaje.
A evo i Maslačaka. Dugo mi je trebalo da nastavim ali život, forum, iskustva… Nema veze.
Elem, zamislio sam ovu kratku priču kao uvod u nastavak Seoskih Strahota, a o čemu sam već pisao ovdje. Čisto, kako naslov sugeriše, pojavljuje se Koncil koji će biti jedan od glavnih likova u knjizi. On je zapravo jedna lokalna strahota o kojoj mi je moja nena pričala da ih je plašio na rijeci dok je prala veš.
U jednom momentu je prestao da se pojavljuje. Pa sam htio da razradim tu našu malu mitologiju. Ali otom potom.
Uglavnom maslačci će uskoro ići ovako po poglavljima pa kasnije, ako Bog da, kad se nakupi materijala, skupiti sve u jednu finu knjigu.
Avantura počinje.
Dugo nisam ništa ovdje pisao.
Bilo je nekih obaveza, a aktivno pripremam i nastavak Seoskih Strahota. Pišem priče, skiciram, skupljam pjesme i sevdalinke, razgovaram sa Ahmedom o načinu printanja i istražujem moguće izdavače.
Ali kada dođe jedanaesti, sve ostavljam po strani.
Podsjećati na genocid u Srebrenici se jednostavno mora.
Ova ilustracija, zapravo kratki strip, nastala je sinoć u gluho doba. Nakon povratka iz Zenice gdje su mi divni momci i djevojke iz ELSA-e i Pravnog fakulteta organizovali izložbu.
Lijepo su to uradili, u holu pravnog fakulteta. Postavili su slike u centralni dio ogromnig prostora omogućivši posjetiocima da kruže oko njih bez problema i detaljno ih pogledaju.
Također su isprintali slike, što je prvi počeo moj divni Mostar sa brošurom, koje su posjetioci uz potpis mogli ponijeti kući.
Da, dugujem sebi jedan tekst o tim izložbama koje su ove godine divni ljudi pripremili u Mostaru, Sarajevu i evo Zenici, pa ću se potruditi ovih dana da posložim slike i fino se zahvalim svima.
Danas opet podsjećam. Kao i svakog jedanaestog u prethodnih pet godina. Možda i duže. Na genocid u Srebrenici.
Do sada sam uradio 100 ilustracija. Ima li smisla dalje? Ima.
Došlo je vrijeme da se vratim crtanju pseudobiografskog stripa “Zbogom Maslačci.” Prošle godine sam nacrtao 80 tabli kratkog web stripa u kojem sam na početku krenuo sa gegovima, kratkim istinitim ali zabavnim događajima iz svog okruženja. Kasnije sam shvatio, kada sam se osjećao dovoljno ugodno sa linijama i načinom crtanja, da bih mogao razviti i neku priču.
Prvi put sam pokušao u tri table napisati priču o misterioznom nestanku štipaljki s mog balkona, zbog čega je izbio oružani sukob s vranama. Nekako je i uspjelo, dopalo se određenim ljudima, a ja sam stekao rutinu i naviku da redovno objavljujem strip.
Među ljudima, i barem prema statistici na fejsbuku i instagramu, najbolje je odjeknula kratka pričica o gurabiji, domaćem kolaču kojeg baš i ne volim. Niti ga odobravam. A nadam se da će nekad nestati svi recepti o njemu. Zajedno s hurmašicama. Uglavnom, onima koji ne poznaju gurabiju, najbolje ću objasniti da je riječ o slatkišu čija tvrdoća nadmašuje oklop Iron Mana, a i RoboCop se nešto raspitivao o mogućem korištenju za zamjenske dijelove. Narodu se dopalo pa su ga rado dijelili okolo. Što je dovelo i neke čitaoce do mene uz par simboličnih pitanja poput onog hoće li ovo biti na papiru?
Kasnije, ponukan redovnim odzivom čitatelja, skroman je to broj, dvadesetak na fejsbuku i stotinjak na instagramu, krenuo sam sa razvijanjem priče. Nehotice sam ubacio Smrtnjaka, jednog sovadina koji je inspirisan pravom sovom koja je živjela na jelki pored naše kuće. Ta se ptica toliko odomaćila da je često dolazila za naš sto pod trešnjom i zobala kolače od pekmeza ili šta bi već ko zaboravio na tanjiru. Ponosno je šetala mlade i učila ih da lete. Samo je djed rahmetli negodovao jer se vodio starom mišlju da je sova smrtnjak i da najavljuje smrt. Otud i ova pričica.
Smrtnjak je kasnije prešao u dobre likove i krenuo sa mnom u avanturu Sarajevom. Inspirisan ZeroCalcareom i njegovim armadilom, ja i drug Smrtnjak smo krenuli po ulicama i u borbu s vranama. Doduše, Smrtnjak je prava punokrvna sova koja je zaista postojala, a u mom stripu je itekako živa i komunicira s drugim likovima. No, uzor je očit i ne treba ga kriti.
Da u tom stripu ima nešto prepoznali su na 24. Balkanskoj smotri stripova prošle godine u Leskovcu. Maslačci su nagrađeni sponzorskom nagradom Studentskog informativno izdavačkog centra Niš i lista “Pressing” za najbolji kratki strip, a koju sam podijelio sa Bobom Klisurskim iz Bugarske. Što je golemo za mene.
Sada nastavljam sa pričom. Ovaj put, vraćamo se korijenima i odlazimo na Gribaju i njive uz njenu obalu, u potragu za Koncilom, konjolikim čudovištem iz naše rijeke, a o kojem ste mogli čitati u mojim Seoskim Strahotama. Priču o njemu i ilustraciju možete vidjeti na instagramu ili facebook stranici Avet Rio Gribaje. Ovaj će strip ujedno biti i prequel Gribajskim Hronikama, nastavku Strahota. Zašto? Pa zato što se Koncil pominje u obje knjige, a sad ću ga dodatno obrazložiti u nastavku Maslačaka i fino povezati univerzume.
Ali da vas ne mučim, legenda o Koncilu glasi ovako.
Vele stari da se Koncil samo noću kreće, od izvora Gribaje do Spreče. Glasno vrišti, brzo trči i za njega duboke vode nema. Konjska mu je glava, a laktovi u sindžire vezani. Ko mu glas čuje, ogluhne na tri dana. Od očiju mu žutih insanu utrnu ruke i svako muško kad ga vidi, zapadne u muke. Njegova se cika samo noću čuje, kod mostova, vijerova i meraja, jer danju njegova duša u dubljanu spava. Među žilama stare vrbe. A kad prođu dva sata iza ponoći, on se iza sna prene i skoči da Gribajom potrči. Kao da grom iz vode izbije, tolika je silina te prikaze.
Elem, Koncil je najedanput nestao, kako mi je to pričala nena Ifeta. Kuda je otišao i zašto, saznaćemo zajedno malo u povratku maslačaka a sasvim dovoljno u Gribajskim Hronikama.
A zašto Zbogom Maslačci?
Pa zbog mojih žutih pantola koje sam u djetinjstvu, kako to pamti moja divna majka Šeherzada, zvao maslačkom. Sada sam odrastao, nosim jednostavne farmerke i kosim travu u kojoj caruju maslačci, a kojima velim zbogom kao i djetinjstvu…
Vis je brdo s kojeg puca pogled na Tojšiće, a nama opet predstavlja kraj ravnice. Izgleda kao neka predstraža masnoplavim planinama u pozadini. Moj bi djed znao reći da izgleda kao čir.
Onomad se špekulisalo da je to piramida ali hvala Bogu, zaobišla nas je ta halabuka.
Na Visu nisam nikad bio ali sam prije nekoliko mjeseci saznao da se gore strašno dobro zabavljaju momci iz Paraglajding tima iz Tuzle.
Potaknut tim zanimljivom otkrićem, nacrtao sam jednu ilustraciju na tu temu, kako bih još malo alarmirao javnost da ipak i kod nas ima života. I to kakvog, skaču ljudi i lete s padobranima, a slete negdje u dolini Spreče.
Jedan od tih momaka me kontaktirao i obezbijedio me mnoštvom forografija Visa i paraglajdera. No tek neki dan sam uspio to nacrtati. Ili starim, usporavam ili sam se umislio. Haj pa znaj.
Bilo kako bilo na fejsbuku možete pronaći Paraglajding tima Tuzla i ako smijete, pošto je meni svako dizanje od zemlje čisti užas, poletjeti nebom iznad Kalesije.
Uživajte.
Predvečerje u paučku pored Gribaje.
Kosim travu širokim zamasima. Sokovi pršte iz visoke trave. Na dva tri otkosa, zastanem, obrišem kosu, izvučem belegiju iz džepa na prljavim i krutim farmerkama i naoštrim kosu.
Djed otpuhuje.
Dok radim, on šefuje. Podigni kosu, ne maši toliko, zakačićeš zemlju, istupićeš je, naoštri vidiš da slabo siječe, naredbe su koje se ponavljaju i miješaju u granju obližnjeg hrasta. Neke zapovijedi stignu tik do vrha divlje trešnje, a onda ih vjetar odnese.
Požuri, veli mi, mrko je u karabudžaku. Zastanem i podignem glavu. Gledam u imaginarni ćošak na nebu, negdje prema Živinicama, odakle se valjaju masni tamni oblaci.
Znači, kiša, velim djedu.
On me potapše po ramenu i kaže da završim otkos do ograde i da kupim travu u kolica. Tako i činim. Grabim vile i kupim što više trave da ima za goveda. Za to vrijeme, djed driješi konopac i, uprkos jednoj kraćoj nozi, vješto se spušta na zemlju i veže ga za štitnik točka. Kad nabacim omanji naviljak na kolica, prebacićemo konopac preko trave i vezati ga za ručke.
Grmljavina me trgne.
Nije to ništa veli djed, dok ja, oznojen, hvatam kolica za ručke i osjetim svu težinu svijeta na svojim rukama. Djed to primjeti i veli, toliko muško, a tako malo trave natovario. Pa stavili smo sve što smo pokosili? Moglo je više.
Moglo je ali nema vremena. Oblaci se spuštaju i na našu njivu i mi žurimo kući.
Djede, pitam ga, otkad je to s karabudžakom kod nas?
On se češe po ćelavoj glavi, tik iznad naočara s crnim i debelim okvirom, tamo gdje mu je stakleno oko.
Ne znam dijete. Đed mi je tako govorio isto, da otam dolazi kiša i nikada nije omašilo. A haman neće ni večeras. Vazda je karabudžak nosio salaukovinu.
Oblaci se kotrljaju prema nama uz sve glasniju grmljavinu. Djed, s kraćom nogom, zbog nesreće u rudniku, brži je od mene. Snažan i jak čovjek uprkos svim mogućim nesrećama koje su ga pogodile u ionako teškom rudarskom i seljačkom životu.
Mogo bi led, velim više za sebe, da se požurim dok točak kolica škripi nepodmazano i pod teretom.
Nema leda poslije akšama, veli djed. Slegnem ramenima al dobacim, nije još akšam ima brat bratu sat vremena. On me ošine pogledom zdravog oka pa se nasmije. Tamam dok se zaakšami, led neće imat đe udarit.
Tako je bilo.
Oluja je stigla sa jakom kišom. Tačno iz pravca karabudžaka, kao da je neko povukao jasnu liniju do naše njive. Sjećam se da sam vazda u taj dio neba gledao, dok smo kopali krompir ili kada smo išli da fatamo ribu na mrežu. I uvijek je tu nebo postajalo crno, u tom budžaku samo da bi se stuštilo prema nama, bez imalo razumijevanja prema našim radovima na njivi ili igri ispod gustih krošnji drveća.
Bez imalo milosti.
Kao i život uostalom.
Avet Rio Gribaje 