U svakoj našoj, našim rukama zagađenoj rijeci, može se pronaći odbačena kantica kupovnog kajmaka. Tako ga zovu u mom selu jer nije domaći nego iz radnje.
Elem, na trećoj stranici stripa bavim se i tom tematikom. Ovlaš doduše ali opet jasno da se zna da onaj ko bose noge zagazi u našu rijeku, pošteno se može i zarezati.
I toliko o uvodu. Uskoro na scenu stupamo Smrtnjak i ja.
Kad sam radio za radio, najviše me mrzilo da skupljam servisne informacije ujutro. Dosadan je to posao koji ne voliš ni ti, a ni onaj koga zoveš ali svejedno to morate uraditi pa se uljudno pozdravite, pa vam glasovi s druge strane slušalice izdiktiraju koliko je bilo narušavanja javnog reda i mira, pljački ili požara i hitnih intervencija. Također ste znali koliko je beba rođeno.
Ali postojali su dani kada je to bilo zabavno. Prvi i drugi maj.
Tokom prvog dana, zivkali biste sve službe kako bi mogli sastaviti izvještaj o lošim stranama prvog maja. A drugog bi imali kompletnu sliku. Tako bi obavijestili slušaoce koliko je kome naudilo meso, ko je završio u hitnoj, a ko na hlađenju u policiji.
Jednom sam tako, oko deset ujutro pozvao Hitnu službu i pitao, možemo li usput doći i s kamerom, da snimimo izjavu za televiziju, a audio ćemo svakako odvojiti za radio. I kaže dežurni, požurite, imate šta i vidjet.
I tako se zaputimo prema mogućoj priči.
U holu hitne imamo šta i vidjeti. Pijani mladići, zamotanih glava i ruku, sa udlagama oko vrata, a jedan je spavao naslonjen na krvavu letvu. Jauču, uzdišu i ispuštaju bolno i mahmurno oj. Pozdravimo dežurnog doktora, a on nas uvede u ordinaciju da uzmemo izjavu.
Šta je ovo, upitam ga?
A došli jutros, postavili janje haman u šest, u devet se pobili oko letve i došli nama. Sad će policija da pravi zapisnik.
Oko letve?
Aha. Onaj što drži letvu je tvrdio da mu je to letva od oca što zida sa njom, a ovi je htjeli isjeć i zapalit i eto, on ih s tom letvom istuče. Al pošto su bili pjani i on se spotakne skrhlja niz brdo na kojem su okretali janje. Pa smo mu stavili ortozu. Uglavnom, ovi što ih je istuko su ga pokupili i dovukli nama.
Pa đe im je janje?
Evo, čekaju policiju pa će otići gore da vide je li im izgorilo.
I tako je nastala ova ilustracija o janjetu kojom sam otvorio ovaj tekst.
Bilo je još svakojakih događaja tokom prikupljanja servisnih informacija ali prvi maj će uvijek biti poseban. I stoga, sretno vam.
Evo me tek danas na blogu, iako sam na fejsbuku i instagramu objavio jučer. Papirni brodić “Gromovo Đule” plovi dalje.
Išijas me jučer saletio pa nisam bio raspoložen ni da pišem, samo sam postavio parče steipa i nastavio spavati.
Jer dan prije, pokosio sam cijelu avliju i u meni je sve umrlo.
Takva nekakva atmosfera je i ovog mog djela. Za sada tmurna i zelenkasta poput same Gribaje ali s nadom u neko bolje sutra – koje nikad doći neće. No, izdržite još malo jer slijedi još jedna stranica ovog sitnog broda, nakon čega na scenu stupamo Smrtnjak i ja. I krećemo sa prvim segmentom mog života u kojem se nešto uistinu počelo događati.
Jer do tada je bilo mrtvo more.
Došlo je doba svođenja računa. Da vidim šta se to zbilo kod mene u proteklih 40 godina života. Gdje sam bio ( U Tojšićima ), šta sam radio ( Isto ovo što i sad ) i kuda sam stremio ( većinom na autobusku stanicu).
Ovi Maslačci će pratiti jednu krivudavu životnu priču, prateći mene i Smrtnjaka niz Gribaju, u papirnom brodiću, kako se prisjećamo nekih važnih životnih događaja.
Poput onog iz noćne smjene.
Naime, dok sam radio na radiju, tamo negdje 2008. godine, možda prije ili kasnije, a možda baš tokom nje, vozio sam se kući u Slavinoviće, s Irca, taksijem u gluho doba noći. Zatvorio bih vrata studija i izašao u noć, popričao s noćnim čuvarom i čekao da dođe vozač po mene. A sa strane, uz cijev za transport pare, tik iznad same Jale, bio je parking za mlade parove. Dolazili su tu u autima, vodili ljubav iza zamagljenih prozora i brzo odlazili u noć.
Jedne noći, čuvar je pušio cigaru, pričao o kladionici, a jedno auto, mislim da je bila škoda fabija, ljuljalo se na tucaniku pored cijevi.
Naviknuti na te prizore, pričali smo o Arsenalu. Živ i bogat razgovor, prekinuo je momak koji je go ispao iz auta, pravo glavom na kamen. Djevojka je lako vrisnula. Pritrčali smo, podigli ga, izvukli vani i dok smo ga držali za ruke i noge, naišao je taksista i obadjao nas dugim svjetlima.
Nastala je tišina.
Prvo se čula škripa ručnog škripanja prozora iz kojeg je izvirio vozač s cigarom.
– Hoćete li ga u gepek?
Slegli smo ramenima, pokrili ga nekim čuvarevim prslukom i objasnili taksisti šta je bilo. On reče, daj da ga vozimo u hitnu.
Polili smo ga vodom, obrisali ranu ali momak je i dalje bio u svijetu leptirova. Dok smo pokušali da ga ubacimo na zadnje sjedište, djevojka je okrenula ključ i ostavila nas u crnom dimu koji je pokuljao iz fabije.
Ostatak priče, pročitaćete u Maslačcima, koji će pokušati prikazati jednu samotnu noć u Tuzli i sve te moje događaje koje sam upamtio i poslije pričao ljudima, a koji mi nisu vjerovali. Kao što nisu ni za sudžuku boje kriptonita, koja je sijala u mraku ali baš me briga, ta je noć bila jedna od najboljih u čuvenoj Keninoj kafani.
No krenimo, brod je spreman. Od papira ali sa jakim imenom koje sam pozajmio od Skendera Kulenovića.
Eh da, izlaziće jednom, u najnoljem slučaju, dva puta nedjeljno. Radim na jednoj SF priči, jednom stripu i nastavku Strahota. Tako da je ritam tamam za mene…
Danas je jedanaesti. Ponovo podsjećam na genocid nad Bošnjacima u Srebrenici kako se ne bi više nikada i nikome ponovio.
Gledajući Gazu ovih dana, ne znam ni da li moja mala i skromna borba ima smisla…
Ali pokušavaću i dalje, ako Bog da.
Uglavnom, tema su mi ponovo majke koje se i dalje nadaju da će pronaći kosti svojih sinova, muževa i očeva. Traga se za još oko hiljadu žrtava. One i dalje čekaju.
Bajram šerif mubarek olsun.
Završio se ramazan, mjesec posta i uopšte uzdržavanja i kontempliranja uz sve moguće obaveze koje običan insan može imati u ovoj šarenoj zemlji.
I prvi dan Bajrama sam nastavio s ustezanjem i strahovanjem da neću srknuti kahve ili maznuti kakvog kolača, dok se nisam sjetio da je gotovo.
Nisam zaboravio čestitku ni ove godine. Volim držati tu tradiciju i pokazati ljudima da se ne stidim svog praznika, porijekla i religije. Ne stidim se nego uživam u proslavi.
Ovaj put, dašak novine u mojim čestitkama. Nekada sam bio pasionirani ljubitelj Yu-Gi-Oh kartaške igre i animea. Buraz, rođak i ja smo to baš “čalali” na kompjuteru da smo bez problema osvojili sve karte i složili pošten deck. Bile su, ako se ne varam, tri igre. Jedna sa glavnim likom, a onda protiv Joeya i Kaibe.
Ljudi to igraju i danas, ali ja baš i nemam vremena. U ta doba sam baš uživao i sada nosim samo lijepe uspomene. Otud i ova slika baklave.
Pa aktivirajmo je!
Kratka priča, poveznica između mog stripa “Zbogom Maslačci” i nastavka Seoskih Strahota, ukazala se u češkom stripovskom magazinu Aargh!
Prije nekoliko mjeseci, pozvao me Pavel Pilch iz ovog magazina i pitao da li bih ustupio neki svoj strip za objavljivanje. Nisam ni časka razmišljao nego mu poslao table svojih maslačaka.
Oni su to preveli na češki jezik, a ja sam danas dobio prve fotografije magazina i prelijep prevod naslova mog stripa.
Sbohem, Pampelišky!
Predivno, zar ne?
Uglavnom, na ovih osam stranica, podsjetio sam svojih stotinu čitalaca na Koncila, čudovište iz Seoskih Strahota, a koji počinje Ovdje. O njemu mi je pričala moja nena, a on će biti i glavni lik, pored Bege Kovača, u mom narednom stripu Gribajske Hronike. Uskoro ću objaviti jednu priču za džaba, a za ostale ću tražiti izdavača.
Ako Bog da.
Uglavnom, ovo je prvi put da se Gribaja spominje u Češkoj i to mi se mnogo dopada. Lijep jezik, lijep magazin i divni maslačci.
U Bosnu i Hercegovinu stripovi ne zalaze baš često kao u komšijskim zemljama. Po trafikama se nađe nešto izdanja Strip-Agenta, a ostalo u striparnicama. I naravno u knjižarama gdje im je cijena često nedostižna za naše nerdovske džepove.
Nejse.
Prije nekih pet godina, u striparnici Agarthi u Sarajevu sam nabasao na jednu svesku stripa Sergej kojeg je izdavao Lavirint. Na naslovnici je imala brdovitog zeca. To sam primjetio krajičkom oka dok je vlasnik preturao po kutijama i gledao šta je novo, a šta je popuna zaliha. Mislio sam da je to neki ratni veteran, probuđen i nakrivo nasađen nakon teške noći udavljene u boci alkohola pa sam pomislio… zašto ne?
Normalno da sam ga kupio, vođen nekom podsvjesnom odlukom koja me često znala odvesti u neželjenom pravcu. Po našem stanu se tako vucaraju knjige raznih žanrova i oblika, a mnoge odavno čekaju čitanje. Al tako mu je to kad imate gene hrčka.
Nejse opet.
Sa Sergejem sam se ranije susreo na forumu stripovi.com, gdje su na, nekom već zaboravljenom topiku objavljivali novosti i crteže o tom strip junaku s povezom na oku. Ali avaj, koliko god to mene zanimalo, u BiH se nisam mogao susresti sa njim, u smislu da ga ljudski pročitam pa sam jednom nabasao na nešro sveski u džamiji u Zagrebu gdje sam usput kupio i komplet Vučina od sjajne Sonjecke koja mi je u par stripova nacrtala fenomenalne posvete.N
Nažalost, puno toga u tim sveščicama nisam mogao pohvatati ali sam se barem oduševio junakom.
Rasplinuh se.
Prije dva mjeseca, vidjeh kod Darka Macana objavu da će Strip Revija na svojim stranicama štampati Sergeja, redom, kako i dolikuje. Baš kul, pomislih, em revija, em dolazi na kioske uz masu ostalih stripova. I tako mirno sačekah izlazak pa doskakutah na trafiku i pomno izabrah lijep primjerak. Svečan trenutak za mene, nema šta. Platih svoj komad, fino ga spakovah u torbu i pravac na čitanje u stan.
I tako je započela moja avantura praćenja domaćeg serijala. Doduše iz Hrvatske al mi stripaši smo ionako u malom broju pa svako izdanje zovemo domaćim ako je iz zemalja bivše Jugoslavije.
Sergej je medvjed. To mi je bilo prvo šokantno otkriće jer sam ja naivno mislio da je mačka. Al dobro, bilo bi previše da je Macan pisao i crtao o nekom tamo mačku.
U prvoj avanturi, Sergej je zabasao u selo slijepih ljudi, a mene je cijela atmosfera podsjetila na Usagija, simpatičnog zeku samuraja. Ne i na originalne ninđa kornjače jer Usagi i Sergej imaju svoj lagani ruralni tempo, lijepu atmosferu uspostavljenog svijeta i sabijenu radnju. Što se meni dopalo, a naročito i preokret na kraju. Ah, pomislio sam, ovo je baš dobro. Crtež je zabavan, kamera klizi i ugodno sam se osjećao dok sam pratio svoju prvu avanturu s ovim junakom, od samog početka, kako jedino i valja.
Sergej nije neka mimoza. Plaćenik je. To je došlo do izražaja, naročito u drugoj objavljenoj priči i reviji. Malo sam se zamislio, na drugo čitanje naravno i shvatio da je svijet u kojem naš junak baulja prilično opor i tvrd, barem po prvoj epizodi, a što mi je druga cementirala. Ovdje opstaju najjači, pa ti to kao čitalac prihvati ili odbaci ali sredine nema. Ono što je Sergej uradio u drugoj epizodi je podsjetilo na sukob Usagija i slijepog samuraja koji se oslanja na njuh. Međutim, zeka samuraj je to izveo na iskusnom i opakom samuraju dok ovdje… pa, valja vam pročitat i zabezeknut se. Kao što sam učinio i ja pa evo sjeo da pišem tekst o tome.
U obje priče, čitalac može samo slegnuti ramenima i podsjetiti se da je mrzak ovo svijet i da se životne lekcije nekad ne mogu platiti novcem već nečim mnogo krvavijim, čak i ako si nacrtani medo u jednom stripu.
Ono što me oduševilo je to da se Sergejev svijet počeo fino razvijati i širiti, što je fino prikazano u trećoj priči “Svetac”. Tu se naš junak već kaje zbog onog što je učinio u drugoj priči, što nas vezuje i mami da je ponovo pročitamo i počnemo fino sklapati avanturu, iz broja u broj. A samog Sveca sam shvatio kao vječni problem nas ljudi u ovom brzom u neuhvatljivom svijetu – da nas nema ko saslušati kad prostremo svoju muku na stol. Tvist na kraju na dođe ko šamar. Da se malo dozovemo.
Bilo kako bilo, pored Vekovnika sjajnog Marka Stojanovića, ničim izazvan… đavola, izazvan čuvenim dječačkim pitanjem šta će biti dalje, sada redovno pratim Sergeja, svakog mjeseca na kioscima i razmišljam o njegovom brutalnom svijetu i pravim jednu malu fanovsku mapu likova i njegovog putovanja. Nadam se da će u nekom od narednih brojeva revije neko iskusan i znan, napisati štogod o samom junaku uz pregršt detalja.
I ja sam za početak nabavio stari Kvadrat sa Macanovim intervjuom. Da malo prokljuvim i izrovim štogod o mom novom omiljenom junaku. Nešto sam tu saznao, a nešto ću već kroz sada redovne avanture. Tri su se ukazale na kiosku, malo li je?
Tako mu je to kad iznenada postaneš fan…
Ne fan Darka Macana, to sam postao davno nekad, dok sam čitao Kapetana Ameriku i Hellblazera i naravno jedan od omiljenih stripova Selam Alejkum generale. I tog sam našao negdje na štandu, dok sam kupovao stripove u Zagrebu. A Fibra je prije nekoliko dana objavila i Šetnju koju planiram nabaviti. Već Fan simpatičnog Sergeja.
Stoga, toplo preporučujem odlazak na kioske i kupovinu Sergejevih avantura u Strip reviji. Ili barem nabavku sveski. Neke su se ukazale na olx-u u Bosni i Hercegovini. Ali kasno.
Ja ću to pratiti ovako, kako je red – na kioscima i bez nostalgičnog vraćanja u djetinjstvo, uživati u zrelim godinama u kvalitetnim avanturama jednog neobičnog strip junaka.
*Dodao sam i svoj crtež Sergeja. A to zgrom mi je palo na pamet jer su u mojoj kući vazda govorili da će ga zgromiti kad neko nešto zabrlja. Pa tako, nek Sergej zgromi konkurenciju na kiosku.
Vidi, vidi, došao sam u zrele godine u kojima je Stan Lee osmislio Spider-Mana, a ja hodam po ZK uredu, sudu, Poreznoj upravi i lijepim našim kopirnicama. Vrijeme je da se prijavi porez. A svanuo je i moj rođendan.
Ovaj put, nagradio sam se ilustracijom na temu omiljenog Super Marija sa čuvenih NES konzola koje su kod nas, poslije rata postale izuzetno popularne pod imenom Terminator uz žute diskete. Bile su dostupne i tek za 10 konvertibilnih maraka skuplje od samih igara.
Kupovali smo ih na pijacama, mijenjali i puhali kako bi se pokrenule, ako bi zatrzale. Džojstike smo mrcvarili nemilice, a kad bi i oni izdahnuli, vadili bi šrafcigere pa onda zelene pločice iz njih koje bi umakali u rakiju ne bi li proradili. Moj rođak se toliko izvještio da bi igrao na samoj pločici redajući po njoj gumenu dugmad.
Ponajviše smo igrali Contra Force, običnu Contru i Super Marija. Tu su bile i ultra teške Ninđa Kornjače, Battle Toads i naravno Double Dragon. Tu i tamo bi znali zaigrati Ninja Gaidena i bilo kakav fudbal.
Roditelji s negodovali jer su mislili da video igre kvare televizore, a kako smo svi bili iz radničkih porodica, kupovina novog nije dolazila u obzir jer nismo imali toliko para. Televizor je bio prozor u svijet i zato smo ga morali dobro čuvati i njegovati. Danas je ro internet i moderne kablovske televizije na kojima ima hrpa filmova i utakmica, dok smo mi čekali četvrtkom Koka kola kino i Ligu Prvaka srijedom i po jednu utakmicu iz svake lige za vikend. Danas nema čega nema i sve je tu, na klik na mobitelu, televiziji ili računaru. Uistinu nevjerovatno vrijeme živimo. I možemo biti zahvalni na tome.
Bilo kako bilo, dođoh do 40. rođendana. Mislim da sam ih ukupno tri puta proslavio kako spada, sa probranim društvom. I bilo je sjajno. Svi moji prijatelji su bili tu, Adnan i Krige su didžejisali, a meni je nestala janjetina. Ranije, u djetinjstvu, u ona zlatna vremena, rođendan se nije slavio zbog visokog datuma, a poslije je došao rat, pa tranzicija i ja sam se zaboravio radovat.
No, moja predivna supruga je ipak spremila iznenađenje pa se baš radujem.
Zbogom maslačci!
Kao i uvijek, jedanaestog podsjećam na genocid sproveden nad Bošnjacima u Srebrenici.
Danas je malo drugačije.
Jutros su mnogi od nas, tamam do zore, jeli i pili kako bi zapostili prvi dan mjeseca ramazana. Suzdržaćemo se od jela i pića do zalaska sunca. Da očistimo tijelo i dušu, ojačamo vjeru, speremo grijehe…
Ne može čovjek a da to ne poveže s ratom. Onim tokom kojeg je sproveden genocid i u kojem su civili mnogo gladovali. Baš mnogo. Teško da ćete upoznati čovjeka a da vam neće ispričati neku priču o gladi i dovijanju u spremanju hrane.
Gladuju i ljudi u Gazi. Naročito na sjeveru pojasa gdje kamioni sa humanitarnom pomoći ne dolaze zbog blokade. Kao što znate, nakon 7. oktobra i napada Hamasa, Izrael je pokrenuo rat i odmazdu najviše nad civilima u Gazi, ženama i djecom. Ubijeno je preko 30 hiljada ljudi, a preko 70 hiljada ih je ranjeno. Ubijeno je preko 12 hiljada djece i više od osam hiljada žena. Sravnjene su stambene zgrade, bolnice, fakulteti i škole pa čak i pekare.
A sada ljudi gladuju.
Mnoga palestinska djeca su umrla od gladi. Vidjeli smo to uživo, na televiziji ili na interentu. Mršave i neuhranjene dječake i djevojčice. Umiru pred očima nemoćnih roditelja. Zbog teškog bombardovanja ostaju bez života, ruku i nogu.
Užasne i strahovite slike koje dolaze, čini se, pogađaju samo obične ljude, a političare baš i ne. Mnogi šute. Mnogi tvrde da Izrael ima pravo da se brani i traže osudu Hamasa. No gotovo nikako ne traže osudu ubijanja civila. Obični ljudi su nemoćni da bilo šta učine kako bi pomogli Palestincima u Gazi koji se uprkos svemu hrabro drže. Jedino što mogu je da izađu na ulice i na protestima traže prekid vatre.
O tome govori i slika za današnji jedanaesti. O gladovanju. Našem i njihovom. Jer ih razumijemo.
Prisjetimo se žrtava i poštujmo hranu za kojom mnogi tragaju.
Avet Rio Gribaje 