Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom

A možda i ne…

Bejah kod kuće, uabavljen čišćenjem odvoda i kanalizacije pa ne stigoh pošteno ništa ni napisati. Međutim, sada sam tu i možemo početi.

Mlad čovjek često glad utaži brzom hranom u koju nažalost spadaju ćevapi, sendvič, masna suhovina, lepina s kajmakom i tome slično. Pa zaboravi da treba štogod pojest i tečnije. Konkretno na kašiku. Recimo bamlju s mesom. Em je ukusno em razlaže beton u želucu.

U slučaju da zaobiđemo kašiku, zdjelu i plivajuće okrepljenje, može nam se dogoditi nešto slično ko onom jednom poznaniku, šro je mjesec dana živi na picama, ćevapima, bureku i koli, uz malo vode tu i tamo. Noću je zobao pekaraki krompir i obilno ga zalijevao pivom ili vinom al onim iz tetrapaka. Marka litar.

Od takvog užasa je počeo polako da kopni pa je išao doktoru jer je u nednom momentu imao stolicu tvrđu i dužu od neke stožine. Pričo nam je to za doručkom uz opće negodovanje svih prisutnih, da jedemo, da nam ne gadi jelo jer je težak dan pred nama.

Elem, nakon što je otišao u zahod, nije se mogao pošteno istovariti jer mu je lični odvod zapeo negdje na pola, pa je nakon goleme muke, znoja i kraćeg srčanog, smogao snage da to odsječe i ode doktoru, hodajući ko šestar.

U ordinaciji su ga saslušali, u nevjerici vrtili glavom , a onda naložili omekšavanje i čišćenje. Kad je sve završio, doktor mu je reko da idući mjesec jede na kašiku i da više para za vino. A mi, koji smo jeli, gledali smo čas u njeg, čas u tanjir…

Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom

Zimske gume

Poledilo večeras.

Par puta su noge proklizale dok sam se kratkim putem vraćao iz džamije sa akšam namaza.

Klizao sam ja. Klizali su i rijetki prolaznici kojima su sjene sakrile lica, a rasvjeta dodatno zamutila sliku.

Sjetih se da sam par puta i ja proklizao s autom. Jednom u Hidanima, a drugi put blizu aerodroma Dubrave. Prvi put je led pošteno nas okrenuo pa sam zahvaljujući golemom iskustvu reli vozača na video igrama ispravio citroen i jedva došao kući. A drugi put je auto proklizalo pa sam skrenuo, da ne udarim u gospodina ispred sebe, a odnekud se, kako to obično biva, ukazao i kamion, pa sam završio u tek očišćenom ulazu u nečiju avliju. Čojk je mislio da će me kamion satrati, ja sam se vidio nanonom svijedu, ali Allah je imao druge planove, fala Mu.

I tako, klizali smo svi, manje ili više, zahvaljujući gumama koje su mogle još ovu zimu ili do prvog snijega. Još im je duboka šara…

Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom

Bijeli luk

U mom selu se i danas vjeruje u čudo bijelog luka. Em je dobar za srce, em umiri crn i šupalj zub uz sadejstvo rakije, a onda svako jelo obogati svojim fenomenalnim ukusom.

Također, tjera i vampire.

No ne i naše domaće, kojih je bilo poprilično u Bosni i Hercegovini, iako se malo toga o njima zna. Pa ipak najpoznatiji, ujedno i najstrašniji su Pajo iz Tupanara kod Vlasenice, Korkut iz Nevesinja, Meho iz Glamoča te jedna bezimena povampirena dama iz Trebinja.

Paju su onomad ubili glogovim kolcem, spalili tijelo na lomači u Tupanarima, a poslije se namazali njegovom krvlju da im vampiri ne bi ništa mogli. Bijeli luk se ne spominje.

U našoj zemlji, vampirov grob bi se mogao prepoznati po rupi. A u Nevesinju i Gacku bi se čitanjem ćitaba na mezaru otkrivao vampir. Naime, ako bi se zemlja zatresla, krvopija bi garant bila tu zakopana pa bi se obračunali sa njim, svako već prema nahođenju i običajima svog mjesta. I opet, bijeli luk, lokalne vampirdžije, slabo da su koristile. Haman su vatra i glogov kolac bili baš tamam da tu ološ pošalju na onaj svijet.

Vampiri i vukodlaci su također na dan hoda bježali od konja vranca, kojeg je svaki kiridžija koji drži do sebe, imao.

U nekim mjestima u BiH, ljudi bi stavljali tri zrna pšenice i malo vode pored mrtvaca, da ne bi ne daj Bože vaskrsnuo. A ukoliko bi se mrtvac opet vratio kući neki bi ga gađali puškom, najčešće u Višegradu ili zapaljenom glavnjom vatre. Neki bi ga zadržali do prvog kukurika u kući pa bi zakasnio da se vrati u grob. Što bi mu i presudilo.

Ali o tome ćemo kasnije, kad budem imao vremena da se posvetim domaćim vampirima kojima luk izgleda nije smetao…

Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom

Na siru i kajmaku

Kod nas na selu, često vele da je jak insan odrastao na siru i kajmaku. Zlobnici bi rekli, kao da se imalo šta drugo jesti, uz krompir i prohu? Pa bilo je još svakojakog zelja ali, iskreno, kad se radilo na njivi, sir i kajmak su bili nešto što je čojka držalo na životu.

Djetinjstvo sam proveo na djedovim njivama. Mi, unučad, radili smo naporno ali jako. Kupili smo sijeno, brali kukuruz, nosili vreće pšenice u kolica kad ih kombajn izbaci, zalijevali bašte, sadili i sijali, sjekli drva i uopšte živili ko seljaci.

Dabome. Kako bi neko živio na selu nego kao seljak?

Tokom ljetnih dana, ustajalo se rano. Nena bi pravila kolač ili vama poznatiji mao maslenjak, najčešće bez ičeg, a ponekad sa onim divnim mladim sirom, pa bi odozgo krhnula domaćeg kajmaka, a sve to posula drobljenim suhim sirom. Išlo se na njivu, trebalo je snage. Tako mastan doručak je nudio dodatnu snagu rukama i nogama jer se kući vraćalo tek iza akšama. A dotle bi preverali i rastresali sijeno, kupili ga, slaggali naviljke koje bi nosili na podvorima do sijena ili traktora. Onda bi otac, a kasnije i ja, uzimao najduže vile i bacao na sijeno da se sadije uz ranije postavljenu stožinu.

Tek bi zvijezde otpočele svoje nebesko kolo na mračnom pokrivaču, a mi bi ostavljali vile, sjedali bi za sto pod trešnjom i jeli, obično domaću kokoš uredno složenu između golemih žutih krompira. Uz pogaču i luk. Naravno, kiselo mlijeko ili zahlada i salata.

Poslije toga bi došla na red kahva, uz omraženu hurmašicu ili neki drugi bolji kolač, a onda pranje trine sa sebe i spavanac.

U postelji bi čojk i dalje osjećao kako mu kajmak i sir kolaju venama…

Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom

Ko je to pred vratima?

Mi o vuku, a vuk na vrata obično koristimo kad nam dođe neko koga nismo očekivali, a vala niti htjeli da ga vidimo pa brže bolje posegnemo za ovom izrekom da bi hinili oduševljenje. Ko biva, baš smo te spominjali a ti ko pozvan dođe.

O samoj slici? Hm, skonto sam da nisam nikad vuka crtao pa sam ga stavio u odijelo. Vuk sa Wall Streeta? Što da ne? Tamam se namjestilo mada sam ja nacrtao odijelo zato što ga ne volim, plus, gledao sam ona prevelika odijela iz devedesetih, što sam viđao da ih NBA igrači nose. Imam osjećaj da ta odijela daju na visini. Nekako mi ljudi duži izgledaju u njima.

Htio sam guglati i vidjeti ko je ba izmislio odijelo, za kravatu znam, i što mu je to trebalo? Mogli smo polo majice i sive trenerke proglasiti poslovnim izgledom i rahat uživati, bogati na sastancima, a mi sirotinja, na vjenčanjima, odlascima na poso i tome slično. Tamo gdje se već mora nositi odijelo.

Nejse.

Dok sam bio na radiju, u noćnim smjenama, sjećam se da je Tuzlom ordinirao taksista u odijelu, što mi je bilo čudno. A nekako opet gospodski. Zamisli, uđeš u taksi, vozač u sakou, blistavoj košulji sa opakim naočarima i pita te fino, dokle ćeš? Pa se ti ne osjećaj kao Bruce Wayne…

Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom

Ne dade se…

Ne dade se usranom do potoka. Tužna izreka koja nas iznova opominje da u presudnom trenutku neće biti vode. A ni potoka.

Takvih situacija nisam imao u svom životu ali jesam čuo mnogo priča u kafani. O onom čojku što je zaustavio autobus, izletio u žito i mahnuo vozaču da ide jer ga se ne isplati dočekati. Pa se poslije sav isjekao na kukuruznu lisku, a doktor mu se smijao dok mu je objašnjavao. Jedva su to zaliječili.

Pouka priče je uglavnom, navakat sve obaviti. Ne odnosi se to samo na zahod, nego i na život uopšte. Budimo pažljivi i spremni jer potoka možda neće biti. Metaforički, a vala i bukvalno.

Posted in Priče ponedjeljkom i utorkom

Šampon od žare

Djetinjstvo vazda nešto vežem uz žaru. Koprivu, ispraviće me neko. Da, žaru, nastavljam neustrašivo. Strahotna je to biljka, vazda je rasla u dnu avlije ili po kanalima oko kojih smo se igrali s drvenim puškama. Sjećam se, jednom je dječak iz komšiluka donio tigrovu mast i namazao druga kako bi bio otporan na žaru, koja je žarila, kao što joj ime kaže jače od meduze. Pretpostavljam. Meduzu sam vidio samo na Opstanku i jednom na sličici Životinjskog Carstva. Nesrećnik je skočio u buljuk žare u kanalu, a onda još brže vrisnuo pa iskočio i pobjego od nas. Vrisak je zamijenio drugim i jačim vriskom kad ga je mati vidjela pa ga svištila prutem. Sav je bio u plikovima. Kasnije, u mladosti, moj dobar drug je tvrdio da je žara zdrava i da se treba počesto sa njom išibati. Haj pa znaj.

Žaru pamtim i kao divan šampon. Kasmo ko djeca imali perut, mama bi skuhala žaru i napravila šampon od nje da operemo kosu. Poslije smo svi imali blistavu i lijepu dlaku poput modernih fotošopiranih ljudi.

Postojao je i ovaj besretni šampon od žare u duguljastoj providnoj boci, strašivo zelene boje koja nije obaćavala ništa dobro. I nikad ga nije nestajalo, samo je boja prelazila u providno zelenu, močvarnu strahotu. Kasnije smo shvatili da se njegova besmrtnost održavala neprestanim dolijevanjem vode.