Večeras, u BKC Kalesija, kako to plakat fino govori, promovisaćemo Gribajske Hronike. Baš u općini kojoj geografski pripada rijeka Gribaja, kao zavičajno mjesto junaka mog stripa – Bege Kovača.

Pripremili smo stotinjak stripova za prodaju, a nadamo se da će se bar pola prodati. Interes je veliki, u rangu stripova naravno, što me baš raduje, a čini se da ovo moje djelo ljudi još uvijek otkrivaju. Što je lijepo jer je po meni najbolje, da ide od usta do usta. A strip, da bi bio uspješan, što znači isplativ, mora se prodavati, čime vuče naprijed i naredne albume. Opet, i ja sam dosta toga džaba uradio pa bi bio red da nešto i zaradim.
Sam junak je nešto na što sam ponosan. Jer u ovih pet priča on živi, diše, ponaša se kao da je od krvi i mesa. I to se dopada ljudima. Tako ću, u sklopu svoje neke ideje marketinga i promocije, u narednom mjesecu, ponuditi priču o njegovom fesu s petokrakom koji privlači mnogo pažnje. Dakle, očekujte ratnu horor priču, partizane, jedno selo i Begu u oluji odnosa naroda.

Ipak je čudno vidjeti da se ljudi interesuju za nešto tako malo i lokalno, poput moje Gribaje i priča koje sam pokupio od djeda. Sve su one iznikle u našoj vodenici pored ove rijeke ali su opet limitirane tim uskim prostorom. A opet možda ljude vraćaju u djetinjstvo pa se na taj način vežu za nasmijanog junaka koji bi da prvo popriča, a onda, ako baš mora, da se bije s prikazama.

Cijeli svijet hronika je skupljen duž Gribaje, s čije se desne strane, niz vodu, nalazi imaginarno selo u kojem Bego živi sa komšijama, od kojih neke možete vidjeti u stripu, zajedno sa njegovim praktičnim bratom. Namjerno nisam htio da ostavim Tojšiće nego sam pustio ljudima, koji žive u dolini Gribaje, mašti na volju, pa ako zamisle da Bego živi baš na tom dijelu rijeke gdje su oni u sadašnjosti, neka tako i bude.
Vidimo se večeras.