U jednoj od prethodnih noćnih bilješki, pisao sam o opskurnom lopovu koji je, tokom noći bez mjesečine, pokušao ukrasti ovcu iz ovećeg stada. Na njegovu žalost, te divne vunene životinje čuvalo je nekoliko tornjaka. Pa ipak, utekao im je s ovcom, preskočio ogradu i naletio na četvrtog cuku koji mu je odgrizao jedan guz.
Lopov se kutarisao ovce i nekako stigao sve do hitne. Dotle je cuko ponosno odnio trofej gazdi koji se začudio jer je mislio da je riječ o mesu, pa je brzo požurio da mu ga otme u slučaju da je otrovano.
Veli čovejk, mislio sam da cuko nosi komad mesa, kontam đe ga je našo, kad ono nečiji guz…
Opskuran događaj ali meni jako zanimljiv. Iako bi po svemu opisanom pripadao nekom filmu, možda čak i onom od Guya Ritchiea, zapravo se dogodio na marginama naših života. Zato ga zapisah, samo taj nadrealni trenutak kada jedan čovjek gubi guz, a drugi ga otkriva. I nastavljaju živjeti.
Mene takvi opskurni događaji oduševljavaju pa ću se truditi da ih što više zapišem i nacrtam jer će barem jedan čovjek, možda pijan ili gonjen nesanicom, natrčati na ovaj tekst i oduševiti se pričom.
*Bego
Dokle sam s Begom? Pa… danas nisam nešto mnogo radio zbog bluza koji nedjeljom svira u klubu Išijas ali jučer sam baš nadrljao sličica u ovoj priči koja će se stilom, čudovištem i likovima potpuno razlikovati od preostalih iz budućeg albuma.
Ovdje ću malo da se dotaknem vampira, ali na moj način te pomiješam sa mučnim životom žene na selu krajem četrdesetih godina prošlog vijeka.
A priča počinje sa jednim seljakom moji je iz inata, a kako bi drugačije, posadio orah na po njive.
A nema sela bez barem jednog inadžije koji ne da proći kroz svoje, ratuje zbog međe s najbližim komšijom i udara kontru gdje god i kome god može. Zabavljen svojom tvrdoglavošću, ne primjećuje recimo da mu se urušava kuća koju nastoji očuvati čeličnom disciplinom i nametanjem poštovanja.
Zašto ovako mučne teme?
Zato što selo, ma šta vam pjesnici pjevali o tome, uopće nije idilično.
Avet Rio Gribaje 